subota, 30.01.2016.

gomilanje zabilješki

-revitalizirani post od 19.7.2011.


ČOVJEK KOJI ZAPISUJE



Oni koji se bave mislima i riječima znaju koliko su one ćudljive i svojeglave. U neko vrijeme zamisli samo naviru, jedna drugu prestiže, nemoguće ih je suspregnuti. U drugo čovjek sjedi, pokušava se nečega domisliti, muku muči kao da cijedi suhu drenovinu. Postoji i slična situacija: sve ti je jasno, sve znaš, ali se ono što je u glavi nikako ne da oblikovati, otima se tome da se pretoči u riječi, sve zapisano ostaje zapetljano, rogobatno, nepregledno, samo sebi proturječi. U trenutku iluminacije koji je nemoguće namjerno isprovocirati, odjednom se sve savršeno posloži. Prave, elegantne formulacije samo teku, čovjek se sam sebi čudi kako se nečega tako pametnog i zgodnog dosjetio. Juri kući, sjedne za kompjutor, i dok se sprava aktivira sve ishlapi, ono što mu je bilo besprijekorno posloženo odjednom se pretvorilo u kaos neprotumačivih hijeroglifa.

Jedino što pomaže je praviti zabilješke. Kad blistava zamisao ili sjajna formulacija padnu na pamet, hitno je treba zapisati. Dohvatiti bilo koji komadić papira, nažvrljati na rub novina, na kutiju za cigarete, na škarnicl s namirnicama iz dućana, bijelu manžetu košulje, novčanicu, bilo što. Nakon nekoliko godina takvog zapisivanja soba mi se prepunila kutijama za cipele i većim kartonskim kutijama dupkom ispunjenim različitim ceduljicama.

Rješenje je bilo da počnem stalno uza se nositi blokiće ili tekice. Što god padne na pamet brzo se zabilježi, izrazi, formulacije, rečenice, odlomci... Danas imam na policama nekoliko metara takvih tekica.

Napredak tehnologije i nove potrebe stvaraju i nove mogućnosti. Jeftini, mali i zgodni diktafoni, omogućili su mi da izrecitiram u njih i ono što mi padne na pamet dok šećem psa po mrklom mraku. Kasnije to prelijem u kompjutor, pa ostaje i kao tonski zapis, a može se zapisati i kao klasična rečenica slovima na ekranu.

Nakon nekoliko desetljeća takvog zapisivanja sakupio sam dovoljno materijala da mi više nikada ništa ne treba pasti na pamet i da živim sto i pedeset godina ne bih sve iscrpio. Tu su zameci priča, pjesama, eseja, sadržaji romana, čitave stranice nenapisanih knjiga, sabrana djela... No pojavio se novi problem. Zatreba mi neka rečenica, argumentacija za neku tezu, znam da sam to svojevremeno zapisao, ali – kada i gdje? Kako to pronaći među tolikom gomilom črčkarija? Nemoguće!

Dođe mi da sve to natrpam u pedesetak velikih crnih plastičnih vreća, kao što će moji nasljednici jednom učiniti, odmah to odnesem na smetlište i živim dalje neopterećen, iz početka, ab ovo.



utorak, 26.01.2016.

baraka broj 85


MOĆNICI IZ STRAĆARA

Velika je to nevolja! Ne može ih se sakupiti desetero, a da barem petero nemaju ruke do lakta u nekim zločinima, kriminalu, pljački, malverzacijama, zloupotrebama, svinjarijama, svakovrsnim prljavštinama ili barem u budalaštinama. Nevolja je tim veća što ih se ne može sakupiti ni desetero, a da barem za troje od njih ne izroni na vidjelo ponešto od njihovih opačina. Treba to razumjeti. Tko bi stigao i mogao sve prikriti, zabašuriti, legalizirati, koliko je toga? Kad bi baš sve sanirali, savršeno maskirali, duboko zakopali, kome bi uopće preostalo vremena za išta drugo! Najveća je nevolja kad pokušaju iskonstruirati opravdanje za slučajeve u kojima su zatečeni kao vol u kupusu, pa se samo još više upliću kao pile u kučine.

Kad je već nemoguće sve skloniti od očiju javnosti, preostaje jedino sve minorizirati, nipodaštavati, ne obazirati se. Ovaj krao stiropor, onaj prepisao diplomski rad, ovaj laže kad zine, onaj ne zine da ne izvali neku glupost, ovaj privatizirao ono, onaj prodavao putovnice, ona se obogatila preko noći, ovaj dokazani nasilnik, onaj ne zna naprojati do pet, ona priređivala svadbe i slavljenja rođendana za stotine uzvanika na državni trošak… Čovjek ne može sve ni zapamtiti jer stalno izviru sve nove i nove lopovske, štetočinske ili idiotske bravure. Čim su došli na vlast Josipa Rimac oslobođena svih optužbi – nu koincidencije! – a kad će sad završiti sve istrage protiv Bandića nećemo ni vidjeti. Ratni zločinac je „časni zastupnik“? Nastavi niz…

Ako želimo iole sređenu zemlju, svaki političar mora biti bezgrješan. Tko je čitao romane LeCarrea zna princip po kojem rade ozbiljne tajne službe (ozbiljne, ne naša): čim postoji sumnja da netko izdaje, odmah ga se likvidira pa su svi sigurni da služba radi bezgrešno. Nešto slično trebalo bi primjenjivati i za političare, manje radikalnim metodama. Utoliko mislim da je bilo sasvim opravdano smijeniti Mirelu Holly zbog jednog e-maila, iako mi je osobno žao zbog toga, kao što mislim da je neoprostivi previd zauvijek ne ukloniti Bandića iz javnog života nakon što je pobjegao prometnom policajcu. Može li itko uopće izračunati kolika bi društvena šteta bila izbjegnuta da je Bandić tada postao privatno lice?

Predsjednik vlade ne zna tečno hrvatski? Može se on pokazati najuspješnijim predsjednikom vlade u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti (što mu od sveg srca želim), ali to je samo za sebe apsurdno i smiješno do boli. Zamišljam Radoslave Katičiće i sve one druge jezikoslovce koji su se zapjenjeno borili za čistoću hrvatskog jezika kako uklapaju tu smijuriju u svoj puritanski svjetonazor.

Ministri ne poznaju Ustav i zagovaraju akcije izravno protivne slovu i duhu Ustava? U nekoj uređenoj zemlji Crnoja bi, čim bi mu predočili fotografiju potleušice u kojoj je službeno prijavljen da bi izbjegao plaćanje poreza, odmah na poleđini napisao ostavku, a nakon njega predsjednik vlade / mandatar koji ga je predložio, pa zatim i svi ostali članovi vlade. U Hrvatskoj će se samo podići val ogorčenja kako su podli soroševko-nevladini izdajnički srbočetnički jugokomunisti pokušali napakirati našem dobrom čovjeku.

Uostalom, samo pričekajte koju godinu pa ćete vidjeti kako su na mjestu drvene straćare iznikli velelepni dvori i gdje će tada biti svi današnji kritičari i jalnuški diletanti? Bjelodano će se pokazati da su naprosto bili kratkovidni, da nisu mogli sagledati budućnost. Uostalom, kao da se ta straćara mnogo razlikuje od potleušica iz kojih je većina drugih potekla?

Pričekajmo i sve će nam biti jasno kad bude prekasno.



nedjelja, 24.01.2016.

ODLAZAK

VELIKE

MAŠTARICE



Moja je majka umrla u svojoj osamdeset i prvoj godini na način kako se samo može poželjeti, dokazujući i svojim primjerom da žene žive duže od muškaraca. Godinama je živjela sama u velikom trošnom stanu opterećenom deprimirajućim uspomenama, pa sam utrošio nekoliko mjeseci života da joj sredim zamjenu za drugi koji bi joj više odgovarao: mali, novi, na prvom katu, u blizini tržnice, ambulante, apoteke, raznih dućana, tramvaja i pristojnih kafića. Nije bilo lako pronaći nešto upravo kako je željela, a da ne spominjem ostale imovinsko-pravne probleme. Čim je preselila u novi stan prestala je iz njega izlaziti. Tvrdila je da joj je naporno sići niz ono nekoliko stepenica i nemoguće prehodati do najbližih dućana. Dolazio sam svakoga dana da joj donesem što joj je trebalo, pa bi popili kavu i popričali, a kad je učestalo da me zove i kasno navečer da je ostala bez cigareta, pa ja prelazio preko pola grada da usput na nekoj benzinskoj pumpi kupim kutiju i donesem joj, dozlogrdilo mi. Govorio sam joj da su to, ako se uračuna benzin i moje vrijeme, najskuplje cigarete u gradu, iako mi je bilo jasno da je ono što joj najteže pada bila samoća. Srećom imamo dovoljno prostora, pa je preselila u sobu do moje radne sobe. Svakodnevno se družila s unukom, često pila kavu s mojom suprugom i punicom, a ja sam zapravo bio neprekidno uz nju. Sjedeći za kompjutorom u radnoj sobi čuo sam sve što je radila, išla u kuhinju skuhati kavu ili odlazila u kupaonicu, i bilo je dovoljno da me zazove da se pojavim uz nju i donesem joj ili napravim što je zatrebalo. Ipak joj ni svi mi nismo mogli utažiti usamljenost jer joj je trebalo druženje s vršnjacima, a oni su uglavnom svi pomrli.

Svakodnevno je satima razgovarala telefonom s preostalim prijateljicama, često se čula telefonom sa sestrama koje žive u Americi i neprekidno se glasno prepirala s televizijskim programom. Kadikad sam je posjedao u auto i odvozio je do neke od njenih preostalih četiri, pa tri, pa dvije prijateljice. Kadikad smo odlazili do nekog kafića i nas dvoje sjedili među nepoznatim ljudima, gledali uokolo i razgovarali. Kadikad sam je odvodio na neka mjesta koja su joj nešto posebno značila ranijih godina, naprimjer do Zdenca života ispred HNK. Zapravo je živjela vrlo ugodno, ali ja sam gotovo iz dana u dan primjećivao kako kopni. Vidjela je sve slabije, čula sve lošije, sve je više slabila, trebalo joj je sve više i više vremena da od sobe stigne do kupaonice. Razgovarajući o nečemu drugome pomno sam gledao kako joj je podizati šalicu ustima bilo sve napornije i iz dana u dan slušao promjene u disanju.

Posljednjih godina života postala je iznenađujuće religiozna. Umjesto televizije sve je više slušala „Radio Mariju“, umjesto da izrađuje goblene ili čita vrijeme je kratila moleći krunice. Nekoliko puta godišnje posjećivao ju je svećenik. Sjedeći za svojim radnim stolom nisam razaznavao što govore, ali sam dobro čuo pokroviteljsko-kenjkav ton kojim joj se obaćao. Taj ton je sasvim nestajao dok sam ga ispraćao iz kuće. Bio je to bistar čovjek koji je na prvi pogled vidio da se preda mnom nema smisla prenemagati. Sasvim poslovno sam mu svaki put udijelio kojih stotinjak kuna i s moje strane, znajući da je i majka to napravila, jer je pošteno obavio svoj terapeutski zadatak.

Još u naponu snage majka se sama pribilježila za mjesto u jednom staračkom domu. Prije nego se preselila u mali stan otišao sam pitati je li stigla na red. U međuvremenu se dogodila društvena transformacija i sva ta čuda tranzicijskog društva i u domu su me dočekali surovo otvoreno. Ima li majka nekakvih nekretnina, možda kakav stan? Ako bi nam to prepisala, odmah bi mogla doći na vrh liste čekanja. Bez toga može zauvijek ostati pri dnu liste jer stalno dolaze novi koji izbijaju na vrh. Nisam se ni raspitao tko su to „nama“, da li dom kao institucija ili netko od zaposlenih u njemu. Posavjetovao sam se s majkom i krenuo u potragu za novim stanom za nju.

Istovremeno smo prodavali i porodičnu kuću, te sam tražio i novi dom za svoju obitelj. Kao dobar šahist i u životu nastojim predvidjeti nekoliko poteza unaprijed. Birajući novi dom uračunao sam da se petstotinjak metara od njega nalazi starački dom za žene koji vode časne sestre. To je mali dom, ima svega dvadesetak štićenica, smješten je u idiličnoj zelenoj dolini, časne su savjesne, brižne i prijatne. Računao sam: tri puta dnevno ću šetati psa pored tog doma i svaki put mogu svratiti. Ako zatreba, za minutu mogu doći do majke. Sin će mi također svakodnevno prolaziti onuda, pa će i on često posjećivati baku, a toliko je blizu da je bez muke svake nedjelje mogu dovoziti na obiteljski ručak.

Kao što sam predvidio, nakon dvije-tri godine majka se zaželjela živjeti s osobama s kojima titra na bližim frekvencijama, pa je sama predložila da se raspitam mogu li je primiti u taj dom. Časne su došle popričati s njom, savjesno pregledale medicinske dijagnoze, vidjele da je majka bogobojazna osoba, te obećale da će je primiti čim se uprazni prvo mjesto. Majka je otišla razgledati dom iznutra, pogledala sobe, pogledala ostale štićenice i oduševila se vidjevši da je ondje i kapelica do koje može došetati. Dogovorili smo da će je njena soba u mom obiteljskom domu uvijek čekati ukoliko se zaželi vratiti ili provesti kod nas koji dan ili nekoliko dana ili zauvijek vratiti. Sve je dogovoreno i nakon nekog vremena časne su javile da je mjesto za moju majku upražnjeno i da je čeka.

Ipak majka nije odmah preselila. Časne su savjetovale da prvo nabavim pravi medicinski krevet, onaj s elektromotorima. Za to mi je trebalo nekoliko dana. Onda se majka nešto razboljela, pa je bilo besmisleno bolesnu je seliti. Onda smo dan-dva namještavali njenim namještajem sobu u domu, a televizor smo ostavili posljednjega za seljenje. Onda su se stare gospođe u domu nešto porazbolijevale, pa nije bilo uputno dovesti majku među njih upravo u jeku infekcije. Pa je iskrsnulo nešto drugo, pa treće, uglavnom, majčin odlazak u dom se otegnuo dva-tri mjeseca usprkos njenoj nestrpljivosti da što prije ode.

Napokon sam preselio majku. Bila je razdragana kao djevojčica smještajući se u novu sobu i upoznavajući vršnjakinje koje su navraćale vidjeti tko je to novi došao. Prve noći sam satima šetao psa ispod prozora zgrade osluškujući da je unutra sve spokojno. Prijepodne sam posjetio majku. Oduševljeno mi je pričala kako su je lijepo dočekali, da je ugodno spavala i veselo pričala o drugim štićenicama koje je upoznala. Poslijepodne su me časne nazvale da je majka izgubila svijest. Za nekoliko minuta bio sam pored nje. Hitna pomoć je već bila pozvana. Pregledali su je i rekli da nema smisla da je odvoze. Ostao sam uz majku do ponoći, a onda su me sestre blago, ali odlučno otjerale kući. Procijenio sam da su iskusnije od mene, pa sam ih s povjerenjem poslušao. Ujutro su mi javile da je majka pred zoru, ne dolazeći svijesti, umrla.

Sjedio sam pored nje mrtve i razmišljao – što se može više priuštiti starim roditeljima osim da im ne usfali ništa od onoga što im se može pružiti? Ne postoji bolji način umiranja osim da se umre bez boli i sretan. Obavio sam svoj dug prema majci, preostaje mi da se pobrinem o sebi.

Časne su bile savršene, besprijekorno taktične. Načas sam premišljao jesam li ih trebao poslušati da odem. Meni bi bilo draže da sam bio uz majku kad je ispustila posljednji dah, ali kako je bila bez svijesti to je bilo zapravo svejedno. S druge strane, nije se moglo znati kada će se dogoditi, a da ostanem dva dana, dok se sasvim ne iznurim, pa onda odem kući, a majka umre dva sata nakon toga bilo je besmisleno. Umjesto mene, časna je bila uz nju. Dapače, u tome trenu, da je majka čak došla na kratko svijesti, u skladu s njenim vjerovanjima časna bi bila čak primjerenija i pogodnija od mene. Taktičnost časni bila je vidljiva i po tome što me nisu odmah nazvale, nego pričekale da se naspavam da bih mogao snažniji primiti vijest. Mogu im samo zahvaliti na svemu i svakome ih – ako treba zbrinuti nekog starijeg – svesrdno preporučiti.


Nemoguće je točno predvidjeti čas smrti. Majka je voljela ići u ambulantu, razgovarati s doktoricom, dobivati recepte za nove lijekove… Dok sam je odvodio prijateljicama i slušao iz susjedne sobe ili sa susjednog stola, najomiljeniji razgovori tekli su otprilike ovako: – Imam novi lijek. Odličan! Moraš probati! Evo tebi dvije žute za jednu zelenu. Vrlo zdravo! Daj mi nekoliko onih što si mi dala posljednji put, a ja ti dam ove nove, da probaš… A za ovo svi kažu da je dobro! Nabavila sam dvije kutije, dam ti jednu… Ovo moraš svaki dan odmah ujutro, odmah! I navečer… – No došao je i dan kad je doktor ušao u čekaonicu i zapitao tko je došao u majčinoj pratnji, a kad sam se javio pozvao me da popričamo u četiri oka. Dijagnoza je bila ozbiljna. Jedno od pitanja koja sam postavio bilo je koliko možemo očekivati da će majka još živjeti.

Bilo mi je jasno da je moje pitanje bilo delikatno, nezgodno i nezahvalno. U najvećem broju slučajeva na njega se ni ne može odgovoriti, a kamoli precizno i pouzdano. Utoliko nisam ni očekivao datum i sat, nego procjenu utemeljenu na vjerojatnosti, pa se nisam iznenadio kad je odgovor bio rastezljiv. Doktor je rekao, ne mogu ga točno citirati, ali mi se sadržaj rečenog zauvijek usjekao u sjećanje: Može umrijeti već za dvije godine, a možda će doživjeti i stotu.

Nakon toga smo učestalo posjećivali doktore, a nakon otprilike godinu dana sjedio sam ispred drugog doktora nakon nekakvih novih, drugačijih pretraga i suočio ga s istim pitanjem. Nakon malo mojeg insistiranja i uz sve moguće ograde krzmajući je rekao: Možda će umrijeti već za godinu dana, ali mogla bi preživjeti i još dvadeset godina.

Šest mjeseci kasnije majku su smjestili u bolnicu, odležala je ondje desetak dana, pregledali su je od glave do pete, te otpustili s nešto promijenjenom terapijom. Došavši po nju odvukao sam doktora nasamo, te ga u četiri oka pitao što misli koliko će majka još živjeti. Njegova je ocjena bila da je majka loše, da bi mogla umrijeti već za šest mjeseci, ali da joj je stanje stabilno pa bi mogla tako proživjeti i nekoliko godina.

Tri mjeseca prije odlaska u dom majci je bilo nešto loše, pa smo pozvali hitnu pomoć. Doktorica je pregledala postojeće nalaze, dijagnoze i ostale medicinske papire, pregledala majku, prepisala lijekove i savjetovala da je ne prevozimo u bolnicu, nego je njegujemo kod kuće. Na odlasku, ispred kuće, stao sam tako da nije mogla ući u auto i pitao je što misli koliko će majka još živjeti.

Od-do, rekla je. Možda joj se život broji još u mjesecima, a možda u godinama. Koliko mjeseci? – pitao sam. Recimo – tri, rekla je ona.

Hitna pomoć koja je došla u starački dom je procijenila da bi majka vjerojatno umrla već za prijevoza do bolnice. Koliko će još živjeti? – pitao sam. Možda umre već za pola sata, a možda će ostati u svom stanju još nekoliko dana…

Ne želim generalizirati na osnovu ovog jednog slučaju, ali u njemu je zanimljivo da su svi doktori zapravo precizno pogodili. Procjena koliko će majka najmanje živjeti se od jednog do drugog smanjivala i u svim slučajevima su govorili o istom vremenu. Možda, možda, možda doktori znaju i nešto što ne žele priznati. Stekao sam dojam, ili preciznije – sumnju, da su svi točno znali što govore, a da je odgovaranje s rastezljivom procjenom naprosto razumna zadrška. S jedne strane, zaista je svašta moguće, od čudesnog samoozdravljenja do toga da farmaceutska industrija baci na tržište novi lijek sa spektakularnim učinkom. No pored procjene utemeljenosti samog odgovora, vjerojatno su procjenjivali i njegov učinak. Onaj manji razmak kojeg su naznačili govorio je ono što su u zapravo procijenili i on je bio upozorenje da kroz to vrijeme obavimo sve potrebno završiti, napraviti dok smo još svi živi. Veći razmak je ulijevao nadu, dozvoljavao da preostalo vrijeme provedemo što je više moguće normalno, dapače, da budemo zahvalni svakom danu nakon minimuma.

Naravno da je na pitanje koliko će svatko od nas živjeti zapravo nemoguće odgovoriti. I najzdraviji među nama može sutra smrtno stradati u saobraćajnoj nesreći, slomiti vrat padom niz stepenice, može ga pogoditi grom ili presjeći srčani udar, a one slabijeg zdravlja može dotući i banalna prehlada. Možemo samo pretpostavljati – ukoliko ne iskrsne ništa neočekivano, nepredvidljivo, izuzetno – koliki nam je očekivani životni vijek. Što se mene tiče to je važna procjena. Na osnovu nje se možemo potruditi da svoje vrijeme iskoristimo što svrsishodnije, što sadržajnije.


Moja pokojna majka bila je sve drugo prije nego analitičar i teoretičar. Prije svega bila je romantičarska sanjalica, velika maštarica. Imala je gadljivu odbojnost prema seciranju onoga što se događa i nikakvu potrebu za istinskim razumijevanjem. Do kraja života osjećala je nesmanjenu očajničku bol za mojom prerano otišlom sestrom i s ljubavlju se sjećala pokojnih roditelja, a mene, pa mog sina i sestrinog sina bezgranično je obožavala. Ja sam joj bio uzdanica, a unuci veselje. Voljela je i moju suprugu jer mi je bila životna družica i majka njezinog unuka. Voljela je svoje sestre i prijateljice iz djetinjstva. Znala je biti tvrdoglava kao malo tko i nepokolebljivo ustrajavati koliko god je to koštalo, a njena ljubav je bila postojana i bez zadrške ma što se događalo. Oni koje je prestala voljeti (poput mog oca, recimo) trebali su se gadno potruditi da bi do toga došlo, no kad bi se u nekome toliko razočarala da ga je otpisala, taj više nije imao nikakvih izgleda da bi ikada nakon toga išta popravio.

Sa sedamnaest godina pobjegla je u Dubrovnik s nekim pomorcem, oficirom, pomorskim oficirom, romantičnim ljubavnikom… (Nikada nisam točno saznao jer je moja majka bila nezainteresirana za banalnu faktografiju.) Djed je saznao gdje je, otišao po nju i dovukao je kući. Nikada mu to nije zaboravila. Ostavljeni ljubavnik je na rastanku rekao da će je svake godine čekati kraj male Onofrijeve česme istoga dana u isto vrijeme. Svake godine na taj dan pitala se je li došao. Nikada nije otišla provjeriti – što bi s njim? – ali je voljela maštati o tome. Ni tri dana prije nego je umrla pitala se je li i te godine uzaludno održao obećanje. Ono što bih trebao naučiti od nje – nije se ni najmanje brinula zbog toga što joj dani dolaze kraju, nije se ni najmanje bojala smrti. Ni tri dana prije kraja života provela je sate i sate razmišljajući o onome što ne može biti i maštajući kako bi to bilo.

Koliko god bila religiozna, ne mislim da je vjerovala u život vječni i sastajanje duša u raju, nije istinski vjerovala nego romantičarski maštala kako bi to bilo lijepo, pa je religioznost kao moguće zavaravanje i utjeha naspram činjenici smrti kod nje bila kratkog dometa. Nadam se i volim maštati o tome da je, dok je njeno isušeno tijelo ležalo u komi na postelji u staračkom domu, u duhu proživljavala da mlada i lijepa, u šarenoj haljini, otmjenim elegantnim korakom ide preko Straduna u susret kapetanu u bijeloj uniformi koji je čeka na kraju s velikim buketom cvijeća.



četvrtak, 21.01.2016.

najbolji prolaze najgore

- revitalizirani post od 6.10.2006.

U jeku turističke sezone zatekao sam na zadarskom Narodnom trgu Marinu Ercegović kako sjedi za štafelajem u grupi slikara koji su za desetak maraka portretirali turiste. Iznenadio sam se jer je ona već bila jedan od najpoznatijih mladih slikara, imala vlastite izložbe i učestvovala na najrenomiranijim skupnim izložbama, te smatrana jednom od rodonačelnica pokreta "nove slike".

Ma što se čudiš?! – nasmijala se. – Ovdje u tri mjeseca zaradim toliko da mogu pristojno živjeti cijelu godinu, i još otići dva mjeseca živjeti u Parizu!

Pogledao sam kako rade ostali šnelportretisti. Za razliku od Marine, svi ostali su iskazivali više više nego manje nedvojbeni diletantizam. Izgledalo mi je kao da je morski pas uplivao među male ribe… Ponovo se ona nasmijala:

Ma kakvi! Ja daleko najmanje zarađujem. Najbolje zarađuje onaj momak ondje…

Odšetao sam do onoga kojega mi je pokazala. Simpatičan mladić, srdačan. komunikativan, natucao je sve jezike i neprekidno klopotao, oko njega je bilo najviše turista koji su zastali i promatrali kako radi, a portreti su mu bili tragični.

Pa kako? – vratio sam se Marini.

Jednostavno. Meni treba najmanje pola sata za sliku, a njemu je više nego dovoljno i deset minuta. – A što znaju Nijemci, Austrijanci, Talijani, Česi, Poljaci i Amerikanci tko je Marina Ercegović? Njima je samo do toga da portretiranje traje što kraće i da što manje plate kako bi mogli što više toga okusiti. Dok Marina obradi jednu mušteriju, okretni momak ih je sredio već tri-četiri. Kod Marine treba čekati, a kod njega si odmah na redu… Pa se još neki Marini bune koliko dugo moraju sjediti nepomično, pa se vrpolje… Osim toga, kad se s portretom koji su dobili od nje vrate u hotelsku sobu, ne mogu skinuti pogleda s njega, pa ih evo sutradan sa željama i zamjerkama: da malo smanji uši, docrta novu ogrlicu koju su kupili, ovaj madež nije ovoliki…, te ona gubi dodatno vrijeme na prepravke. A oni koji dobiju žvrljotinu od mladića nemaju što zamjeriti. Ima dva oka? Ima. Ima nos? Ima. Jest da na ništa ne liči, ali koliko su platili toliko i vrijedi. I vidjeli su unaprijed kako radi dok su čekali na red. Pošteno. Sami su si krivi i nemaju se prava išta buniti, a i očito je besmisleno išta tražiti jer se to škrabanje ne može nikako popraviti. Najbolje što se može učiniti s njim jest da baci, što ionako nije nikakva šteta.

Sreća u nesreći bila je da je Marina ipak zarađivala dovoljno da joj se isplatilo raditi. No kasnije sam u životu mnogo puta naišao na istu situaciju na drugim područjima gdje se najboljima nije isplatilo ni započinjati. Dokle god je dovoljno onih bez kriterija kojima je glavno da prođu što jeftinije – turista – svijet će biti zatrpan smećem.








ponedjeljak, 18.01.2016.

lijepo ime "Polet", "Polet", Bog ga živio!

KAKO I ZAŠTO

JE „POLET“

DOBIO IME?




Pripremajući knjigu „POLET, Igraonica za odrasle“ Željko Krušelj me je u nekoliko navrata uspio navabiti u neke kafiće gdje smo natenane razgovarali. Nisam bio jedini kojeg je tako zaskočio. No u objavljenoj knjizi, na str. 16 i 17, Krušelj se pita zašto je omladinski list u čije se stvaranje krenulo sredinom 1970-tih godina uzeo upravo ime „Polet“. Kaže da nije uspio naći odgovor i ocjenjuje da je naprosto prevagnula oportuna logika o „nastavku tradicije“ iz ranijih vremena jer su prije „Poleta“ postojala neke druge novine za mlade s istim imenom. Žao mi je što u knjizi nema odgovora nego sam pretpostavke, a znam i zašto je tako. Propustio me je to pitati.

Godine 1966 izišao je prvi broj revije „Polet“. Imao sam šesnaest godina, od štampe sam čitao sveske sa stripovima i – za to vrijeme ništa čudno – „Plavi vjesnik“. Jednog dana mi je netko došao s iznenađujućom vješću: objavljena ti je slika u novinama! Naravno da sam nakon toga morao potražiti te novine. Bio je to upravo prvi broj revije.

Na stranici 15 objavljena je mala crno-bijela fotografije. Likovi se vide odostraga i nitko osim onih koji su nas znali i vidjeli uživo takav prizor ne bi mogli prepoznati koga prikazuje, ali meni i mom društvu je bilo nesumnjivo: naprijed ide moj prijatelj Nikša, a iza njega ja s gitarom na ramenu, obojica držeći se za ruke nekim djevojkama. Bila je to uobičajena scena iz mog tadašnjeg razdoblja života.

Kad sam već imao pred sobom taj svezak revije, normalno da sam ga prelistao i zapanjio se koliko je zanimljiv. Kao prvo, izgledao je drugačije od bilo koje tiskovine koju sam ranije vidio. Grafički urednik Zoran Pavlović prelomio ju je, na tragu Mihajla Arsovskog, pregledno, čitko i atraktivno. (Naravno da u ono vrijeme nisam mogao tako ocijeniti prijelom jer još nisam znao ni Pavlovića ni Arsovskog, nego mi je naprosto sve to izgledalo posebno dobro.) Prijelom su činile još atraktivnijim i druge fotografije: djevojke u mini suknjama plešu, aktovi Joze Četkovića i više od svega fantastični portret Julie Christie objavljen preko cijele stranice, čak i preko margina, što nikada ranije nisam vidio.

Kad me je sve zainteresiralo naizgled, počeo sam i čitati. Otprilike pola tekstova bilo je napisano iz perspektive mladih ljudi iznoseći generacijsku problematiku. Oduševilo me. Ni na tako nešto nisam nikada ranije naišao. Naravno da sam nakon toga s nestrpljenjem čekao da prođe mjesec dana i izađe novi broj, te sam reviju „Polet“ revno čitao do izlaska posljednjeg broja 1972.

Desetak godina kasnije našao sam se u ekipi koja je počela razgovarati o tome da pokrenemo nove omladinske novine. Kad je došlo do pitanja imena, bez velikog premišljanja sam bubnuo – „Polet“. Obrazlažući zašto to predlažem govorio sam o onome što me je privuklo i oduševilo u reviji, te je dobar dio toga ugrađen u koncepciju novina koje smo pokrenuli.

O nikakvom „nastavku tradicije“ nije bilo ni govora. Kod nas, u načelu, svaka nova generacija ponovo otkriva toplu vodu. Tek kad je novina već debelo izlazila, negdje u podrumu pronašli smo prašnjavi komplet koji je pokazao da je i prije revije izlazila novina s istim imenom, a tek nakon toga smo saznavali i za druge „Polete“.

I to je cijela mudrost.





petak, 08.01.2016.

odsjaj starog poleta



ČETIRI ODREDNICE

OMLADINSKOG NOVINARSTVA


Nedavno objavljena knjiga „Igraonica za odrasle: Polet 1976-1990“ ponovo je pobudila zanimanje za taj omladinski list, ali „Polet“ treba gledati ne samo kao posebnu priču, nego kao epizodu u cjelini omladinske štampe.

Zvuči kao tautologija: omladinska štampa kakva je postojala u socijalističkoj Jugoslaviji bila je isključivo jugoslavenska specifičnost. Takve omladinske štampe nije bilo nigdje drugdje. U nekoj fazi donekle su joj bile nalik samo zapadne „undreground“ novine. Svugdje u svijetu postojale su (i postoje) novine namijenjene mladima, ali samo kod nas dogodilo se da su novine za mlade radili upravo mladi, ne obazirući se na tržišni uspjeh nego samo na društveni utjecaj.

Četiri su odrednice na kojima je izniklo, izraslo i oblikovalo se specifično jugoslavensko omladinsko novinarstvo.

Prvi izvor je tradicija letaka. Komunistička partija je koristila letke prije Drugog svjetskog rata kao jedan od medija širenja ideologije klasne borbe. Letci su bili nešto što je partijska tehnika mogla relativno lako proizvesti, a bili su primjereni publici kojoj su bili namijenjeni, nepismenoj ili slabo pismenoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata SKOJ-evski ilegalci su po cijenu života lijepili, rasipali i dijelili letke kao oblik borbe protiv okupatora, namijenjene širem građanstvu da pokažu da postoji otpor. Po prirodi medija letci su šturi i parolaški, a srodne su im parole po zidovima i transparenti na demonstracijama. Tradicija letaka podrazumijeva da se oni distribuiraju kao glas otpora i pobune, da je njihova proizvodnja opasan posao usmjeren protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Usporedno s tim postojala je i tradicija biltena. Bilteni su bili namijenjeni prvenstveno jačanju vlastitih redova, unutarnjem informiranju i organiziranju, te tek sekundarno pridobivanju novih suradnika. Sve se to događa u vrijeme prije televizije i interneta, čak ni radio nije bio u svakom kući, novine su imale mali broj stranica: osam, dvanaest ili šesnaest, a jedan od važnijih načina formiranja javnog mnijenja bila su javna predavanja. Časopisi su izlazili rijetko i u maloj nakladi i bili su namijenjen intelektualcima. Prvi urednici omladinskih novina bili su SKOJ-evci koji su imali neposredna iskustva s letcima i biltenima.

Druga je osnova socijalizam i činjenica da je politički pobijedio u nerazvijenim i siromašnim državama (osim Čehoslovačke). Socijalisti/komunisti su vjerovali u prosvjećivanje, stvarali su „novog čovjeka“; a prvi korak u tom pravcu bilo je masovno opismenjavanje. Lenjin je tvrdio da je socijalizam elektrifikacija plus opismenjavanje (socijalizam = elektrifikacija + opismenjavanje). U skladu s tim novoinstalirane vlasti visoko su vrednovale obrazovanje, znanost i kulturu, te novinarstvo. Svaka priznata socijalna grupa imala je svoje novine: poljoprivrednici, lovci, žene, izviđači i pioniri, tehničari, radioamateri, modelari, kemičari… Svoje novine imali su veliki radni kolektivi, a i svaka škola se trudila da godišnje izradi makar jedan broj školskih novina. Veći gradovi su izdavali lokalne novine. Omladinska štampa je postala najbolja škola novinara jer druge ni nije bilo. U novinarsku profesiju ulazilo se na dva načina. Jedni ulazili kao tipični početnici koje se u početku slalo da pišu poslovične „izvještaje s tržnice“, zatim izvještaje za „crnu kroniku“, a tek nakon nekoliko godina dobivali su odgovornije i zahtjevnije zadatke. Drugi su ulazili nakon nekoliko godina rada u omladinskim/studentskim novinama i to odmah „na velika vrata“, na mjesta prvih pera i urednika, jer se opravdano smatralo da su ispekli zanat. Omladinske i studentske novine su u to vrijeme pisale isto kao i „velike novine“ samo što su autori bili mladi. Mladi autori su dokazivali kvalitetu time da su bili što sličniji starijima. Takve su novine postojale i u ostalim istočnoeuropskim državama.

Velike promjene dogodile su se 1966-te padom Rankovića i društveno-političkim procesima koji su proistekli iz toga i uslijedili nakon toga. Novinarstvo je dobilo veću autonomiju, postalo slobodnije. Šezdesetih godina se mladež u cijelom razvijenom svijetu profilirala drugačije nego prethodni mladi naraštaji: nova muzika, mladenačka moda, nove životne vrijednosti i drugačiji stil života iznjedrili su hipije. Za omladinske novine posebno je značajna buntovnička 1968. godina. Mladež je demonstrirala širom svijeta, a lokalna inačica tih pobuna dogodila se i u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu. Jugoslavenskom režimu se po prvi put dogodilo da je dobio kritičare koji su bili radikalnije lijevo orijentirani od njega, kao i da su dobili generaciju koja je legitimno isticala i druge ciljeve (slobodnu ljubav i zabavu). Omladinske novine su počele sve više pisati drugo i drugačije od ostalih novina. Novine mladih za mlade postale su zanimljive i starijima zbog buntovništva i novoga što su donosile. To je „zlatno doba“ omladinske štampe, od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih.

Samo u Zagrebu izlazilo je nekoliko omladinskih glasila: „Omladinski tjednik“ - list gradske omladine, „Studentski list“ - novina studentske organizacije, „Tlo“ - republički omladinski list, „Pop expres“ - novina za rok i rok-kulturu, „Paradoks“ - humoristički magazin, „Pitanja“ - časopis za teorijske i kulturne teme, „Prolog“ - kazališni časopis… U većim hrvatskim gradovima postojale su lokalne omladinske novine: „Val“ u Rijeci, „Iskra“ u Splitu, „Laus“ u Dubrovniku, „Pet“ u Puli…

Četvrto, u tom razdoblju postao je zamjetan utjecaj razvijenih zemalja Zapada na mnogim područjima života, pa tako i u omladinskom novinarstvu. Oni koji su radili u njemu čitali su ili barem prelistavali ono što je pristizalo iz USA, Engleske, Njemačke i Francuske kad god im se pružila prilika. Sovjetsku „Pravdu“ zamijenio je američki „Newsweek“…

Omladinska štampa je utjecala na sve ostale medije na dva načina. Prvi je bio kadrovski. Omladinski novinari koji su pojedinačno i u grupama zapošljavani u profesionalnim glasilima donosili su sa sobom pored stručnog znanja i svjetonazorske karakteristike formirane u prethodnom razdoblju. Drugi način bio je sadržajan: omladinske novine su često kretale s novim temama, novim pristupima starim temama i inovativnom prezentacijom. Česti slučaj koji je uslijedio bio je da su „ozbiljne“ novine napadale omladinske pokušavajući ih „dovesti u red“ (za što su obično bili zaduženi upravo oni koji su iz njih pristigli), razvijale su se polemike, da bi nakon šest mjeseci do godinu dana i „ozbiljne“ novine prihvaćale ono s čim su omladinske započele kao neupitno, iako često u oslabljenom obliku.

U takvoj konstelaciji pojavio se „Polet“…




ponedjeljak, 04.01.2016.

zašto KUPOVATI knjige?

- revitalizirani post od 26.1.2012.

OPIRANJE ZABORAVU PROČITANOG


Pretpostavljam da se obraćam ljudima kojima je jasno zašto čitati knjige. No zašto je kupiti prije nego se pročita, a još više zašto je kupiti nakon toga? Nije li jednostavnije, a u svakom slučaju jeftinije, knjigu posuditi u knjižnici ili od nekog poznatoga? Zašto potrošiti novce da bi je se nabavilo, a zatim odvojiti prostor – kolik bio da bio – da bi je se čuvalo?

Odmah valja napomenuti da ima mnogo knjiga koje sam pročitao, pa znajući o čemu govorim mogu reći da je bilo šteta truda, da je šteta što su uopće objavljene, žali bože truda i papira. Naravno da takve knjige ne ulaze među one zbog kojih vrijedi trošiti prostor na policama, iako i one imaju nekakvu vrijednost u tome da se stekne pregled čega sve ima, kakve zablude mogu ljude zaluditi, da se dijagnosticira nevaljalo mišljenje ili niska razina ukusa, ispraznost ili blefiranje.

Velik broj knjiga koje sam pročitao bile su posuđene. Za jedan broj njih procijenio sam da su mi značajne, da bih nešto od njihova sadržaja želio usvojiti kao trajno znanje. U tim slučajevima potrudio sam se knjigu nabaviti na bilo koji način: kupiti, iskamčiti, dobiti zamjenom, sugerirati prijateljima što da mi daruju za rođendan... Nakon toga sam ih pročitao još jednom, ovaj put s podcrtavanjem, ispisivanjem primjedbi na marginama i ispisivanjem svojeg kazala na unutrašnjoj strani stražnjih korica s naznakama na kojim stranicama su za mene značajne teme. Na taj način je obrađena većina knjiga koje imam u osobnoj biblioteci koje smatram „stručnima“: sociologija, psihologija, filozofija, filozofija, politologija, povijest, komunikologija... Pored stručnih knjiga imam i dobar broj raznih monografija i albuma: likovnih, fotografskih, stripovskih, geografskih... To su naprosto lijepe knjige koje je prijatno povremeno ponovo prolistati, razgledati ili izvući s police kada se s nekim razgovara o onome što se u njima prikazuje. No zašto kupiti knjigu koja spada u literaturu, roman, zbirku pripovjedaka ili pjesama, nešto što se pročita jednom i najvjerojatnije nikada više?

Prvi je i osnovni razlog ako je riječ o knjizi za koju ste zainteresirani iz bilo kojeg razloga ili imate indicija da ju je vrijedno pročitati, a nema načina nabaviti je ikako drugačije. U knjižnici je lista čekanja tolika da nećete doći na red za dvije godine, nitko od poznatih je nema da bi je se moglo pročitati... Što drugo preostaje nego izbrojati novce u novčaniku i ocijeniti koliko vam je stalo da je nabavite?

Drugi je razlog ako pročitate knjigu i ocijenite da biste je kad-tad željeli ponovo pročitati. Za godinu dana ili deset godina, možda i kasnije, jednom kad odete u penziju... Nema garancija da ćete je tada moći ponovo naći, nabaviti. Najbolja garancija je ako je sačuvate u osobnoj biblioteci.

Sljedeći razlog je ako ocijenite da je knjiga takva da zbog nečega poželite da je pročitaju i vaši prijatelji, vaši najbliži... Najsigurniji način da se to dogodi je da im posudite (ili čak poklonite) knjigu. Poklonite li ili posudite ionako se najčešće svodi na isto, posuđene knjige se rijetko vraćaju. Ima naslova od kojih sam zbog toga vremenom kupio i više od desetak primjeraka.

Najvažniji uzrok zbog kojega se isplati kupovati knjige je zaborav. Zaborav je strašna pojava, sve briše, ali može se i protiv njega donekle boriti. Ima knjiga koje su mi pružile mnogo užitka, mnogo mi značile, a koje sam u potpunosti zaboravio, čak to i da sam ih ikada pročitao. Povremeno postanem svjestan tog procesa kad mi slučajno koja od njih dopadne u ruke, pa se prisjetim zaboravljenoga, s tim da povremeno nisam siguran jesam li knjigu zaista pročitao ili sam je pročitao do pola, pa odustao, ili sam samo svojevremeno mnogo slušao o njoj. Nasuprot tome, ako je koja od tih važnih knjiga na mojoj polici, svaki put kad mi klizne pogled po hrbatima ondje posloženih svezaka, prisjetim se – a, i to sam čitao! I obradujem se – aha, baš sam uživao! I prožme me odjek onih emocija kojima su me njene stranice navele da zatitram.

Poseban slučaj u okviru gornjega naročito dolazi do izražaja kod zbirki poezija i priča, a kadikad i kod romana. Kadikad mi se dogodi u gluho doba noći da ponovo poželim pročitati samo jednu pjesmu, samo jednu priču, samo jedan odlomak. Znam u kojoj su knjizi, znam otprilike i gdje su, znam kako ih pronaći. Kao ovisnik odjurim do kućne biblioteke (sve je u njoj posloženo po abecedi) i ako otkrijem da nedostaje knjiga za koju sam bio uvjeren da bi se ondje morala nalaziti padam u apstinencijsku krizu. No kakav užitak ako bez gubljenja vremena glatko pronađem ono čega sam se zaželio!

Neke knjige definitivno treba nakon nekog vremena pročitati ponovo. Ne samo da je kroz vrijeme većina onoga u njoj zaboravljeno, nego nakon nekog vremena dobre knjige i očitavamo na drugi način, pa je ponovljeno čitanje na neki način kao da čitamo prvi put.

Nekim ljudima je posjedovanje knjiga i način izražavanja osobnosti. Na isti način kao što odjeća govori o onome tko je nosi, naslovi u kućnoj biblioteci govore o karakteru i povijesti njihovog vlasnika. Izvježbanom oku već ovlašni pogled na hrbate knjiga govori da li su nabavljani po nekom sistemu ili naplavljeni slučajno, u kojoj mjeri jedno ili drugo, govore o interesima vlasnika, sistematičnosti i dubini kojom je zadro u pojedinu problematiku.

Oni što gledaju u dlan ili talog šalice za kavu ni približno ne mogu s tolikom točnošću i preciznošću procijeniti ikoga kao onaj tko baci pogled na kućnu biblioteku. Kod nekih ljudi je kućna zbirka knjiga produžetak njihovog ja. Kakvo je to ja kod onih koji imaju mnoštvo knjiga koje nisu pročitali, u drastičnom slučaju knjige od stiropora?

Pretpostavljam da ovo ne čutaju oni koji nemaju knjiga ili čije knjige pokazuju da nisu čitane. Po mojoj procjeni (koju bih mogao opširno elaborirati) kulturna osoba razvijene intelektualne znatiželje ima potrebu jednom mjesečno ili jednom na dva mjeseca neku knjigu i kupiti.

Posljednje, ali ne najmanje važno, kupovinom knjiga pomažete upravo onakvu literaturu kakvu volite i upravo onakve knjige kakve cijenite da postoje, opstoje i nove takve se pojavljuju. Izdavačima je prodaja knjiga jedan od najvažnijih kriterija uspješnosti (iako je kod nas još i važnije može li naslov dobiti što veće donacije i sponzorstva), pa će prodavana knjiga na razne načine povući za sobom i sebi slične. Kupovinom knjige na tržištu na kojem se i bestseleri prodaju u nekoliko stotina komada utječete na odluke izdavača daleko više nego što bi se reklo na prvi i površni pogled.

Mora postojati još neki razlog zbog kojega nije dovoljno samo pročitati knjigu, nego je zavrijedilo i kupiti je, ali nema jačega od onoga ako netko sam osjeća tu želju i potrebu bez ikakvog obrazloženja. Pojava elektronskih knjiga u svemu tome u suštini će malo promijeniti, osim što će nam trebati manje prostora za pohranu onoga do čega nam je stalo.









nedjelja, 03.01.2016.

bomba na Trgu Republike

- revitalizirani post od 23.1.2013.
Dvadeset i treći siječnja dvije tisuće i trinaeste… Odjeknulo je da je noćas prasnula bomba na Jelačić-placu. Vijest o tome prisjetila me da sam jednom bio svjedok jedne druge bombe na istom mjestu.

Sredinom osamdesetih, ako se ne varam osamdeset i pete, u proljeće ili jesen, dan je bio jednako siv kao danas, nakon posla svratio sam u kafić Društva književnika. Dakle, bilo je negdje oko pola četiri ili četiri sata poslijepodne. Zaustavio sam se pored prozora i odozgo, s visine visokog prvog kata pogledao po tadašnjem Trgu Republike. Tramvajska stanica je bila prepuna ljudi. Iznenada mi je pozornost privukao čovjek na zapadnoj strani trga, otprilike u visini javnog zahoda, koji je široko zamahnuo rukom iznad glave i odmah počeo trčati Praškom u pravcu Zrinjevca. Trenutak nakon toga je pet-šest ljudi koji su stajali dvadesetak metara dalje jurnulo za njim. Učas su mi nestali s vidika i ubrzo sam zaboravio na sve to sve do sutradan kada sam se našao s nekim novinarima.

– Znaš li da je jučer netko bacio bombu na ljude koji su čekali tramvaj?

Tek tada sam se prisjetio trke kojoj sam svjedočio i povezao je s ostatkom priče. Nepoznati počinitelj je bacio ručnu bombu prema ljudima koji su čekali tramvaj vraćajući se s posla. Srećom nije eksplodirala. Međutim su oni kojima se dokotrljala pod noge prepoznali o čemu se radi i povezali to s počiniteljem koji je već bježao, te se nadali za njim. Ganjali su ga duž cijeloga Zrinjevca, a ondje je bjegunac utekao u podzemni Importane-prolaz. Većina progonitelja je zaostala i odustala osim dvojice najbržih i najizdržljivijih. Bjegunac je protrčao kroz prolaz Importane prema autobusima gradskog javnog prijevoza koji stoje na njegovom izlazu. Jedan od autobusa je upravo kretao. Vozač ZET-a je vjerojatno vidio čovjeka koji je trčao prema njemu i, kakvi već jesu, zatvorio mu vrata točno pred nosom. Bjegunac je nekoliko metara trčao uz autobus bubnjajući šakama po zatvorenim vratima, a onda su dojurili progonitelji, bacili se na njega, srušili ga i počeli mlatiti.

Vozač je na to zaustavio autobus i otvorio vrata. Putnici iz autobusa su vidjeli samo da su se dvojica bacili na jednoga, pa su iskočili van i bacili se na tu dvojicu. U općoj tučnjavi progonitelji su se počeli derati da je onaj kojeg su progonili bacio bombu na ljude koji su čekali tramvaj na Trgu Republike, a pristigli su i oni zaostali i potvrdili njihove navode. Čuvši to putnici iz autobusa i ostali koji su se zatekli na autobusnoj stranici okrenuli su se na bjegunca i obrušili na njega. Srećom je tada naišlo nekoliko milicajaca i uspjeli su spasiti atentatora da ga rulja (narod) ne linčuje.

Novine narednih dana nisu pisale o tom događaju, tako da nikada nisam saznao kako se zvao čovjek koji je bacio bombu ni zašto je to napravio. Danas se mogu samo pitati – da to nije bio neki hrvatski domoljub? Zapravo, tko je tu uopće mogao biti domoljub? Onaj koji je bacio bombu ili oni koji su ga lovili? Žao mi je što ne znam više, pa da mogu reći je li bezuspješni atentator bio među zastupnicima u prvom sazivu Sabora ili nije. Vjerojatno je osamdesetih završio u zatvoru na nekoliko godina, što kazuje da je gotovo sigurno danas član udruženja bivših političkih zatvorenika i prima penziju ili dodatak na penziju u to ime. Možda je dobio i stan na osnovu toga, a prvi susjed mu je sir Oliver.





subota, 02.01.2016.

dijalektika u saobraćaju

- revitalizirani post od 19.1.2013.



RASKRŠĆA


RASKRIŽJA




Svakodnevno se provezem Medulićevom ulicom. Automobilski saobraćaj kroz nju teče jednosmjerno prema Ilici. Stotinjak metara prije Ilice u nju s desna ulaze vozila iz također jednosmjerne Dalmatinske. Dvije jednosmjerne kolone spajaju se u jednu. Na tom raskršću se gotovo uvijek čeka jer zaokretanje u frekventnu Ilicu obično prouzrokuje usporavanje protoka i nagomilavanje vozila. Nema semafora, ali koliko god se čekalo, uvijek sve teče glatko, bez ikakvog naguravanja. Automobili se uredno naizmjenično uključuju u isti tok - jedan iz Medulićeve, jedan iz Dalmatinske, jedan iz Medulićeve, jedan iz Dalmatinske... – premda nigdje ne piše da treba baš tako. Ako se ponetko i zalijepi za onoga ispred sebe, pa požuri ne propustivši onoga iz druge ulice, to se događa toliko rijetko da ne remeti uobičajeni smireni i ravnomjerni protok.

Nedavno sam nekim poslom trebao proći kuda nikada ne prolazim u to vrijeme, između Dubrave i Sesveta rano ujutro prije početka radnog vremena. Višetračne prometnice bile su zakrčene automobilima, tramvajima, dostavnim vozilima i teškim građevinskim kamionima koji su se ponašali kao na klipićima koji prikazuju ulični kaos u Kairu, Delhiju, po Turskoj i nekim kineskim gradovima. Iako su semafori uredno radili, nitko se nije na njih obazirao. Na nekim raskršćima, iako sam bio gotovo uz pješačke prelaze, trebalo je i po dvije izmjene svjetla da bih uspio proći preko njih. To se guralo, to je trubilo, to je nasrtalo, nije se izmicalo, to se nije obaziralo na prometne trake, ni pješačke prelaze, ni druge saobraćajne znakove, to se isprječivalo i uguravalo... Morao sam se pitati – kakvi su to ljudi, ta stoka za volanima? Ne znam da li je ondje tako svakoga dana, jer se nakon tog iskustva strogo pazim da se ondje u to vrijeme ne zateknem, ili je to bio nekakav izuzetan dan. Pokušavao sam voziti što propisnije, ali to nije ostavljalo nikakvog učinka osim bijesnog trubljenja onih iza i oko mene kojima je takvo moje ponašanje samo smetalo i išlo na živce, usporavalo ih ili ih ometalo u njihovoj nemogućoj kombinatorici.

Kasnije nisam mogao doći sebi. Pa spajanje Dalmatinske i Medulićeve nalazi se u istom gradu kao i ta dubravsko-sesvetska raskrižja! I ovdje i ondje je područje iste jurisdikcije, službeno su na snazi isti zakoni! Jedino što ih se na jednom mjestu svi pridržavaju, a na drugom za njih ni ne haju, pa im čak i smetaju. Isti grad, ista prometna regulacija, ali očigledno drugi ljudi. Drugi ljudi, to znači drugi civilizacijski, kulturni i moralni obrasci i zakonitosti, drugačije uobičajeno ponašanje. Kao da i istom gradu postoji neka prostorna segregacija različitih vrsta ljudi…

Pitao sam jednog poznatoga koji stanuje između Sesveta i Dubrave da li je ondje svaki dan tako. Začudio se što govorim i ustvrdio da je moj dojam pogrešan, da on ondje prolazi svakodnevno i da je obično sve normalno. Nisam se mogao othrvati dojmu da je iz njega progovorio lokalpatrotizam, što je ovoj mojoj priči dodalo element da treba uzeti u obzir i subjektivne procjene ocjenitelja i kriterije koje primjenjuju. Uzevši i to u obzir ipak ostaje činjenica da neke iste okolnosti i zakoni postoje i u Finskoj i u Hrvatskoj, a vidi razlike!

Fućkaš zakone i propise gdje ih se malo tko pridržava, kao što su gotovo nepotrebni gdje ih tek neznatan broj ljudi želi prekršiti. Čovjeka se veže za riječ, a stoku za rogove. Necivilizirane i nekulturne se može dovesti u red samo nadzorom i prisilom, a uljuđene osobe ne treba nikako, same se u red dovode. Primirivanje divljih je skupo, a pitomi omogućuju blagostanje. Zato je kultura društveno isplativa, a troškovi nekulture su neprocjenjivo veliki. Nije čudo što Nizozemskoj ide samo nabolje, a neke druge zemlje – da ne spominjem koje – troše sve svoje napore samo da održe glavu iznad vode.

No priča ipak nije toliko jednostavna. Ako postoje dva drugačija raskrižja, postoji i ono koje vodi prema jednome ili prema drugome. Gdje i kakva bi bila ta raskrsnica? Ako bi sve ovisilo o ljudima bilo bi najvažnije kakva je većina, ljudstvo bi bilo puki zbroj ljudi, eventualno kakvi su prosječni i da li su ti prosječni uglavnom slični, a ima ih znatno više od svih netipičnih i ekstremnih. Po tome bi i kapitalizam mogao biti odličan samo da su ljudi dobri, fini i nisu nezajažljivi. No fašizam i staljinizam nikako ne mogu biti dobri koliko god da su ljudi dobri, dobri ljudi na njih ne mogu pristati. Da su svi otporni na fašizam i staljinizam, oni ne bi ni bili mogući. Drugim riječima, fašizam i staljinizam bi bili dobri kada bi bilo dovoljno pametnih i odvažnih ljudi da im se usprotive, da im ne dozvole da niknu, da se ukorijene i razmašu. Fašizam i staljinizam su najbolji kad ih nema, a u tim slučajevima nije problem ako u društvu živi manji broj fanatika. Onda se njihovo ponašanje regulira kaznenim i prekršajnim zakonima, bontonom, a ne promjenom sistema. Da sve ovisi samo o ljudima mogli bismo reći da je socijalizam za sada propao jer nije stigao na vrijeme izgraditi „novog čovjeka“.

Vratimo se križanjima od kojih smo krenuli. Dalmatinska-Medulićeva je jednostavno, jednotračne ulice, bez semafora. I Medulićeva i Dalmatinska su kratke, vozi se između dva reda parkiranih automobila, samo se rijetki kreteni na toj dionici zaletavaju. Dubravsko-sesvetska raskrižja su spojevi višetračnih dvosmjernih ulica, na njima su složeni sistemi svjetlosnih signala. Manje-više svatko se žuri projuriti od jednog do drugoga, lako se zabuniti pri presvrstavanju s trake na traku, svjetla treba pozorno pratiti… Naposljetku, tu su i ljudi. U Medulićevoj velik dio njih ide na Pantovčak i Tuškanac, dok se gotovo nijedan od njih ne može naći istočno od Maksimira. Ondje su ljudi iz kvartova i naselja kojim ni ne znam imena.

Križanja koja uspoređujem možda je najbolje usporediti sa zahodima. Zamislite najgori mogući, sa napuknutom zasranom školjkom, bez daske za sjedenje, vodokotlić ne radi, na podu močvara da se školjci može teško i prići, zidovi desetljećima neobojani, prljavi, izgrebeni, ispisani grafitima, vrata se ne mogu zaključati… U takvom zahodu ništa lakše nego nepažljivo pišati pored školjke i pljunuti na pod. Zamislite sad sasvim suprotan zahod, nov i čist kao apoteka, savršenih pločica, opskrbljen s dovoljno toalet papira… Na takvom zahodu nije potrebno istaknuti parolu „Ne pljuj na pod!“, samo rijetki manijaci će propustiti pustiti vodu nakon sebe, zasvinjiti takav zahod velika većina ljudi osjećala bi kao svetogrđe. Sama okolina upućuje na sebi primjeren način ponašanja i nameće ga.

Ljudi utječu na okolinu svojim ponašanjem. Kada bi desetorica zaredom zagadili savršen zahod, jedanaesti koji bi naišao vjerojatno bi im se pridružio. Kroz Medulićevu većina vozača prolazi smireno, pa to i slučajnom namjerniku nije teško uočiti i poštovati. Istina da bi na sve što sam napisao neka čistačica u nekom javnom zahodu sigurno imala nadodati konstruktivne konkretne primjedbe, ali dok se ona ne javi možemo uzeti zdravo za gotovo da je totalitet situacije jači od bilo kojeg elementa koji ga čini, ali i da mnogi elementi imaju utjecaj na cjelinu, te se preko njih ona može promijeniti. Pa ako govorimo o ljudima, za njihovo ponašanje nije bitno kakav ih je najveći broj nego koji i kakvi su oni koji dominiraju, bez obzira da li su nadmoć ostvarili brojnošću ili nekim drugim načinom, te kakvu su organizaciju uspjeli ustrojiti, kakvu igru igraju.












Ulica u Stokholmu 3. rujna 1967, na dan kada se u Švedskoj umjesto lijevom počelo voziti desnom stranom.












<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker