Marketing
gomilanje zabilješki
-revitalizirani post od 19.7.2011.
ČOVJEK KOJI ZAPISUJE
Oni koji se bave mislima i riječima znaju koliko su one ćudljive i svojeglave. U neko vrijeme zamisli samo naviru, jedna drugu prestiže, nemoguće ih je suspregnuti. U drugo čovjek sjedi, pokušava se nečega domisliti, muku muči kao da cijedi suhu drenovinu. Postoji i slična situacija: sve ti je jasno, sve znaš, ali se ono što je u glavi nikako ne da oblikovati, otima se tome da se pretoči u riječi, sve zapisano ostaje zapetljano, rogobatno, nepregledno, samo sebi proturječi. U trenutku iluminacije koji je nemoguće namjerno isprovocirati, odjednom se sve savršeno posloži. Prave, elegantne formulacije samo teku, čovjek se sam sebi čudi kako se nečega tako pametnog i zgodnog dosjetio. Juri kući, sjedne za kompjutor, i dok se sprava aktivira sve ishlapi, ono što mu je bilo besprijekorno posloženo odjednom se pretvorilo u kaos neprotumačivih hijeroglifa.
Jedino što pomaže je praviti zabilješke. Kad blistava zamisao ili sjajna formulacija padnu na pamet, hitno je treba zapisati. Dohvatiti bilo koji komadić papira, nažvrljati na rub novina, na kutiju za cigarete, na škarnicl s namirnicama iz dućana, bijelu manžetu košulje, novčanicu, bilo što. Nakon nekoliko godina takvog zapisivanja soba mi se prepunila kutijama za cipele i većim kartonskim kutijama dupkom ispunjenim različitim ceduljicama.
Rješenje je bilo da počnem stalno uza se nositi blokiće ili tekice. Što god padne na pamet brzo se zabilježi, izrazi, formulacije, rečenice, odlomci... Danas imam na policama nekoliko metara takvih tekica.
Napredak tehnologije i nove potrebe stvaraju i nove mogućnosti. Jeftini, mali i zgodni diktafoni, omogućili su mi da izrecitiram u njih i ono što mi padne na pamet dok šećem psa po mrklom mraku. Kasnije to prelijem u kompjutor, pa ostaje i kao tonski zapis, a može se zapisati i kao klasična rečenica slovima na ekranu.
Nakon nekoliko desetljeća takvog zapisivanja sakupio sam dovoljno materijala da mi više nikada ništa ne treba pasti na pamet i da živim sto i pedeset godina ne bih sve iscrpio. Tu su zameci priča, pjesama, eseja, sadržaji romana, čitave stranice nenapisanih knjiga, sabrana djela... No pojavio se novi problem. Zatreba mi neka rečenica, argumentacija za neku tezu, znam da sam to svojevremeno zapisao, ali – kada i gdje? Kako to pronaći među tolikom gomilom črčkarija? Nemoguće!
Dođe mi da sve to natrpam u pedesetak velikih crnih plastičnih vreća, kao što će moji nasljednici jednom učiniti, odmah to odnesem na smetlište i živim dalje neopterećen, iz početka, ab ovo.
Post je objavljen 30.01.2016. u 09:13 sati.