|
MISTERIJA ili MISTERIJ PREŽIVJELIH USTAŠA Jučer sam na Facebook postavio pitanje koje me je zanimalo:  Danas ujutro me zanima jedan drugi broj izravnoj vezi s brojem stradalih – KOLIKO JE USTAŠA PREŽIVJELO BLAIBURG? Dapače, zanima me ne samo koliko ih je preživjelo Blaiburg, nego i četrdeset i pet godina komunističke strahovlade i terora, genocidne velikosrpske politike i svega takvoga? Zanimljivo, koliko god se posljednjih četvrt stoljeća licitiralo ili natezalo s brojem poginulih, ne sjećam se da je uopće i spomenut broj preživjelih. Možda bi se moglo doći do tog broja preko broja pripadnike Hrvatske domovinske vojske koji dobivaju mirovinu HZZO-a? Njih ima oko tri tisuće, međutim je većina njih pripadala domobranskoj formaciji, a ne ustašama. Recimo da preživjelih ustaša koji primaju državnu mirovinu nema više od tisuću. Broj preživjelih ustaša je zanimljiv u vezi s trećim brojem – pola milijuna branitelja u Domovinskom ratu. Nebrojeno puta je rečeno da su se u domovinskom ratu rame uz rame borili sinovi i unuci ustaša i partizana. (Zašto prvo spomenuti ustaše, a tek nakon njih partizane? Zar je potomaka ustaša bilo više ili su prvi po abecedi?) Koliko je bilo jednih, a koliko drugih? Pola-pola? Kako je tisuću preživjelih ustaša imalo četvrt milijuna potomaka? Vjerojatno je u Domovinskom ratu bilo učesnika čiji predci nisu bili ni partizani ni ustaše. Zašto se ta treća grupacija prešućuje? Recimo da je raspodjela bila 33%-33%-33% i 1% nejasna porijekla. Sto i pedeset tisuća potomaka onih tisuću preživjelih ustaša? To bi značilo da su se ustaše razmnožavali brže od štakora. Ili je Blaiburg preživjelo znatno više ustaša nego bi ikome palo na pamet, što bi značilo da su partizani svoj posao ondje obavili vrlo traljavo? Ili je u Domovinskom ratu zapravo bilo vrlo malo ustaških potomaka, a glavninu su činili potomci partizana? Ako je tako, zašto se spominju ravnopravno? Koliko pitanja! Može li itko razjasniti te brojeve? Dobio sam zanimljivih komentara, ali nijedan ipak nije odgovorio na temeljno pitanje: KOLIKO JE USTAŠA PREŽIVJELO NJIHOV VOJNI PORAZ? Zna li to itko?  |
|
MARK TWAIN Mark Twain je na poseban način utjecao na moju osobnu profesionalnu novinarsku karijeru i na povijest novinarstva u Hrvatskoj.I HRVATSKO NOVINARSTVO Pored svega onoga što mi je u životu uspjelo, postoji i previše toga što nije, što mi je promaklo, što mi je bilo sudbinski nedostižno. Na primjer, ne mogu prežaliti što iz geografskih i kronoloških razloga nisam imao priliku upoznati Marka Twaina. Dapače, ne samo upoznati, već razgovarati s njim natenane, družiti se iz dana u dan. Uvjeren sam da bismo on i ja zajedno smislili nevjerojatnih pizdarija. Malo koga u povijesti i sadašnjosti cijenim kao Marka Twaina. Volim maštariti kako sjedimo na verandi u stolicama za ljuljanje, naši psi se izvalili pored nas, pušimo i izmjenjujemo iskustva o ženama i žalimo se na supruge.  Ako se pogleda moja knjiga, zbirka pripovjedaka „Uvod u Peru K.“, objavljena 1975. godine, može se pronaći priča „Uvod u novinarstvo“, napisana koju godinu ranije. Nastala je na iskustvu rada u omladinskim novinama. U četvrtom izdanju, na stranici 106, postoji rečenica: „Program SKJ bio na je Biblija, a priča Marka Twena 'Novinarstvo u Tennesseju' ono po čemu smo služili misu“. Usporedba Programa Saveza komunista Jugoslavije i Biblije uvelike je utemeljena. Nije bilo ijedne druge knjige pored te dvije koje su bile poznatije, raširenije, a manje čitane. I jedna i druga knjiga imale su mnoštvo zagovornika koji su se u njih zaklinjali kao u svetinje, a zapravo nisu znali što se u njima nalazi. Poznato je da nema boljeg načina da se vjernika preobrati u ateistu od toga da ga se navede natenane pročitati Bibliju od korica do korica. S Programom SKJ bio je upravo obrnut slučaj. Da ga je više ljudi pročitalo i razumjelo možda bi sve bilo drugačije. U posljednjem broju „Globusa“ (broj 1315/ 19.2. 2016.) Željko Ivanjek spominje taj program: „…zaklinjali smo se u Program SKJ do posljednjeg daha – iako ga nikad nisam pročitao – i to u svim posrednim vidovima dnevno-političkih parola, istovremeno sanjajući materijalne i duhovne vrijednosti Zapada.“ Sasvim točno. Ivanjek je po tom pitanju bio kao i svi drugi, uključujući i mene. Budimo realni, ni nitko od ljudi koje smo znali nije pročitao Program SKJ, osim dr. Stipe Šuvara. Bila je to naprosto dosadna knjiga napisana odbojnim stilom. Usprkos tome, svi smo se u nju zaklinjali, preciznije, na nju se pozivali. Primjerak, nekoliko primjeraka ili nekoliko desetaka primjeraka uvijek su se vucarali po uglovima raznih komiteta, redakcija, ureda… prašnjavi, neotvoreni, zgužvani, požutjeli od vremena… Ponekad je netko, u dosadi, da prekrati vrijeme, otvorio poneku stranicu i učas mu je knjiga ispadala iz ruku, ponekad smo u polemikama – da bi imali argumente na koje se možemo pozivati – pročitali čak i poneko poglavlje, često je netko o tome govorio, netko drugi se na poneko mjesto pozivao, ali, ponavljam – nitko je nije pročitao. Precizan, točan početak rečenice iz „Uvoda u novinarstvo“ trebao bi glasiti: „Radili smo po slici koju smo o Programu SKJ imali u svojim glavama…“, a ta slika je uvelike bila projekcija naših vlastitih želja. Kao što je danas svaki hrvatski katolik veći kršćanin od Pape, tako ni mi nismo imali potrebu mukotrpno provjeravati što u Programu SKJ zaista piše jer smo bili uvjereni što bi u njemu trebalo biti i uvelike vjerovali da tako i jeste. Drugi dio citirane rečenice iz „Uvoda u novinarstvo“ vraća nas Marku Twainu. Na samom početku pokretanja „Poleta“, dok smo još razgovarali što i kako raditi, jednog dana sam iskopirao u deset primjeraka Twainovu priču „Novinarsvo uTennesseju“, donio je u redakciju, podijelio najužoj operativnoj ekipi, natjerao ih da pročitaju priču, a zatim smo je učas prodiskutirali i definirali što iz te priče možemo preuzeti kao recept. Neću spominjati koji je to recept jer je to svakome tko je pročitao priču jasno, niti je prepričavati jer je to tako sjajna priča da je svatko tko je ne zna mora potražiti i pročitati. No onima koji znaju o čemu govorim očigledno je koliko se te priče odrazilo u „Poletu“ i koliko je iz „Poleta“ inficiralo ostalo novinarstvo, a taj je utjecaj trajao još desetljećima. Denis Kuljiš je počeo raditi u „Poletu“ nakon što sam ja prestao, a u nekoliko njegovih kasnijih tekstova se izrijekom poziva na „Novinarstvo u Tennesseju“, što je dokaz koliko su snažno priča i njene pouke ostali prisutni u „Poletu“ i nakon mene. Prvenstveno preko Kuljiša taj se utjecaj kasnije prelio i na „Globus“, „Nacional“ i neka izdanja EPH-a. Četvrt stoljeća nakon „Poleta“ našao sam se u situaciji da sam uređivao zabavnik za djevojčice „Barbie“. U njemu se masovno pisalo o krpicama, školjicama i receptima, o kojima nisam imao pojma, a tako su me malo zanimali da se nisam mogao natjerati da o tome išta naučim, pri čemu sam o samoj „Barbie“ imao ne mož' gore mišljenje da sam se trudio raditi lijevom rukom bez aktiviranja mozga, što mi je zapravo teško padalo. U toj teškoj situaciji prisjetio sam se Mark Twena i priče „Kako sam uređivao poljoprivredni list“ i iznenada se ukazalo svjetlo na kraju tunela. Tako! To je izlaz! Nakon toga mi je krenulo… Hvala ti, Marku Twainu, zauvijek sam tvoj dužnik! Neću prepričavati „Kako sam uređivao poljoprivredni list“ jer je to predobra priča da bi je se tako nagrdilo. No kako je to priča koju je teško pronaći, skanirao sam je iz jednog izdanja iz 1938. godine i savjetujem svakome da odvoji vrijeme da je pročita. I u priči „Kako sam uređivao poljoprivredni list“ utkan je jedan mogući recept kako pisati za novine i uređivati novine, a primjenjiv je i na druge medije. Zapanjujuće, iako sumnjam da su hrvatski novinari masovno pročitali tu priču, samostalno i spontano su nadošli na njene pouke i preporuke i masovno ih slijede. Mark Twain je naš suvremenik.         |
|
ZAGOVARANJE NEPRIMJETNE IZVEDBE Prije dva dana, u srijedu, u „Jutarnjem listu“ objavljena je kritika knjige „Pisac prostih priča“ Pere Kvesića koju je napisala Jagna Pogačnik. Iako to nije običaj, pisac je komentirao kritiku na svom FaceBook zidu:  Naime, jedan sam od onih kojima je posebno odbojno kad gledam neki film da mi svako malo pada na pamet „Kako dobra gluma!“, „Odlična režija!“ ili „Sjajna kamera!“ Volim otići u kino i zaboraviti na režiju, kameru i glumu, te uživati u filmu, a ne mogu se unijeti ako mi takve stvari padaju na pamet, niti mi mogu pasti na pamet ako me je film obuzeo. Na isti način u kazalištu ne želim uživati u vrhunskoj glumi, nego u sjajnoj predstavi. Ne želim uživati u virtuoznom sviranju nego u dobroj glazbi. Čim primijetim išta u vezi izvedbi, znači da mi ono što je ponuđeno nije dobro. Naravno, ako primijetim da je gluma neuvjerljiva, režija nespretna, kamera neatraktivna, da je nešto pogrešno otpjevano ili ofrlje nacrtano, stvar je samo gora. Sličan odnos imam i kad je literatura posrijedi, pa i kad je moja u pitanju. Jagna je u kritici spomenula jednu od mojih prethodnih knjiga, „Uspomene urednika erotske literature“. Za tu knjigu si utvaram da je pokazala vrhunsko umijeće pisanja, no nakon nje sam se na neki način vratio korak unazad, na pravi smjer, kao Crnogorac iz vica kojeg su pitali da li zna svirati klavir, a on dogovorio: „Probao sam jednom, vidio da znam, i više nijesam“. Što je suština literature? Pisanje ili pripovijedanje? Literatura jest pripovijedanje u pisanom obliku, te ih je praktički nemoguće razdvojiti, no ipak jedno od njih ima prednost. Priča. Suština literature je priča. Zato treba pričanje ogoliti do suštine, lišiti ga svega što odvlači pozornost na nebitno. Autori koji se odlikuju virtuoznošću metafora, literarnom ornamentikom, osobnom obrazovanošću, humorom, pa čak i erotiziranošću, da bi time privukli čitatelje i fascinirali ih, često su oni koji nemaju što reći ili su im priče slabašne. Naravno da je sve nabrojano dobrodošlo – ako je u funkciji priče, ako je njen neodvojiv dio. Ako je priča dobra treba privlačiti i govoriti sama sobom, a ne ukrasima, mamcima i udicama. Ukrasi, mamci i udice su nepotrebni, samo su nepotrebni teret. Trudio sam se biti jednostavan, pregledan, jasan, lako čitljiv. (Naravno, to nije sve što sam se trudio.) Gulio sam s tih priča sve suvišno, pa ako su na momente duhovite onda je to nije zato da bi se ispalio „štos radi štosa“ već zato jer se drugačije nije moglo. Pa i erotika je prisutna samo u onoj mjeri koliko su priče zahtijevale, nema erotiziranih odlomaka i rečenica koji nisu nužni da bi se razumjelo što se dogodilo. Dapače, niz priča – iako ih se može svrstati u žanr erotskih – zapravo odbacuju osnovni zahtjev žanra, to jest – vulgarno rečeno – „nema jebačine“. (Zato se u podnaslovu i navode „nedirnute ljubavnice“.) Jagna je to primijetila: „No naš pisac, premda piše 'proste priče' koje imaju svoje žanrovske zakonitosti, zapravo ne piše klasičnu, pravolinijsku erotsku literaturu“. Jezik i stil trebaju prvenstveno biti funkcionalni, a nikako kvaliteta sama po sebi, sami sebi svrha i cilj. Funkcionalan znači primjeren priči, odgovarajući za ono što se želi reći, što se kani postići. Da, naravno, čovjek je stil, što se naročito odnosi na pisca, pa na umjetnike svake vrste. Razlikovanja radi povlačim usporedbu. Dario Džamonja, pokojni sarajevski pisac kojeg izuzetni cijenim i svakom preporučujem njegovu fantastičnu zbirku pripovjedaka „Ako ti jave da sam pao…“, pokazao je drugačiji stil po kojem ga možemo zamisliti kao mačevaoca s floretom koji bravurozno mačuje, odbija napade i sam napada, da bi nakon niza takvih bravura zadao konačni udarac. Nasuprot njemu, sebe u literaturi vidim kao samuraja koji ne izvlači katanu uzalud, no onoga trena kad je izvuče krajnje efikasno sasiječe u jednom zamahu ili barem s minimalnim brojem poteza. Minimalizam vodi eleganciji. Ovaj pristup pisanju mogao bi se nazvati i „blogerski“. Naravno, deset godina pisanja bloga ostavilo je traga. Blog uči pisca da čim čitateljica/čitatelj osjeti nešto dosadno, klikom miša to napušta. To je saznanje itekako korisno i kad su knjige u pitanju. |
 Kako se naziva takvo mnoštvo? A) elita, B) masa, C) avangarda D) rulja, E) narod, F) nacija, G) šljam, H) publika, I) navijači, J) uličari? Nemušti demonstriraju za slobodu govora! U odabiru odgovora pripomogni se izvještajem. Kako se rađa fašizam? Tko zna neka se prisjeti, tko ne zna neka nauči. Fašizam dolazi na vlast spregom državnih organa i navodno neformalnih batinaša, ostrašćenih i dirigiranih ekstremista. U Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća masovno su demonstrirali veterani Prvog svjetskog rata i lumpenproleteri razumijevajući vlastitu bijedu kao posljedicu položaja u kojem se našla njihova „vaterland“ i rezultat unutarnjeg djelovanja „nenarodnih elemenata“. Argumente za takvo razumijevanje situacije priskrbljivali su im desničarski, pronacistički ideolozi dovoljno financirani mrvicama koje im je dobacivao krupni kapital. Ekstremisti su premlaćivali Židove po ulicama, razbijali židovske trgovine, upadali u stanove Židovima, razbijali i izbacivali ih, otpuštali Židove s posla i maltretirali ih na sve moguće načine. Isti tretman primjenjivao se i na komuniste, ljevičare, slobodnomisleće intelektualce, homoseksualce, na sve koje nisu prihvaćali kao svoje, sve koji im nisu odobravali. Spaljivali su knjige i progonili istaknute umjetnike. Iako se ekstremističkim djelovanjem kršilo tadašnje zakone i protivilo postojećem moralu, žrtve se nisu imale kome požaliti. Fašistički političari su to neformalno, potajice poticali, a praktično tolerirali. Nijekalo se da se tako nešto uopće događa i istovremeno povlađivalo, ali se nikako nije osuđivalo. Državni organi nisu pružali zaštitu žrtvama niti progonili počinitelje. Time je dozvoljeno bezakonje i nametnuta atmosfera straha. Naposljetku je tutlek-trotlek predsjednik Hindenburg predao vlast kancelaru Hitleru koji izborima nije mogao doći na tu poziciju, ali je imao podršku Kršćanske stranke centra i vojske. Fašizam se učvršćuje na vlasti legaliziranjem bezakonja, ozakonjenjem terora i oktroiranjem nehumanog morala, ranije nemorala. Raniji predvodnici ekstremističkih terorista imenovani su oficijelnim predstavnicima sistema. U Italiji je Mussolini organizirao nasilje, „marševe na gradove“, te uz pomoć lokalnih organa koji su mu bili skloni ometao i svrgavao legalno izabrane državne organe koji mu nisu bili po volji, sve dok naposljetku bombastično najavljivani „marš na Rim“ nije postao nepotreban. I ondje su zemljoposjednici i krupni kapitalisti financirali desne ekstremiste, a država nije reagirala na njihove opačine, nije štitila njihove žrtve, dozvoljavala je bezakonje i nametanje atmosferu straha, a kasnije su ekstremistički teroristi postali oficijelni stupovi sistema. U Čileu je Augusto Pinochet vojnim pučem svrgnuo legalno izabranog predsjednika Allendea, a neformalni „odredi smrti“ postali su nova tajna policija pod imenom „Uprava nacionalne obavještajne službe“ (ili DINA), te je započela fašistička strahovlada. U nama dobro znanoj nedavnoj prošlosti imamo primjer Miloševića i njegovog orkestriranog „događanja naroda“. Zasjevši na čelo države napujdao je rulju da napada dijelove sistema ispod njega, državne i partijske organe koji su se opirali njegovom voluntarizmu. Demonstranti su dovođeni autobusima i vlakovima, te je pritiskom ulice natjerao legalno izabrane službenike na ostavke ili ih otpustio pozivajući se na „glas naroda“, a zatim napunio sve strukture svojim poslušnicima i nakon toga je mogao raditi što mu se prohtjelo. Naposljetku, zašto bi netko danas i ovdje priželjkivao fašizam? Kao prvo, potrebno je biti beskonačno ambiciozan i željan bezgranične vlasti, a da se te vlasti legalno, poštujući zakone i moral, ne možeš dočepati. Zatim, potrebno je biti dovoljno amoralan/nemoralan da se ponaša bezobzirno prema svima koji stradaju i bahato da misli da je njemu i njegovima sve opravdano. Za to je potrebna poprilična glupost koja od trenutnih uspjeha ne vidi neizbježan slom, a svako ometanje na njegovom putu ga samo razjaruje. Formula je jednostavna: vlastohleplje + glupost + amoralnost. Zbog toga je upozorenje Gorana Vojkovića krucijalno. Karamarko je dovoljno pametan da uviđa kako ima slabu vlast i bijednu vladu koja se ne može održati više od recimo šest mjeseci, a na izborima nakon toga može proći samo lošije nego do sada. Kako u takvim uvjetima ostati na vlasti i još je ojačati? Dovoljno je glup da može pomisliti kako je fašizam jedino što mu preostaje i stoji na raspolaganju. Trotleke-tutleke za predsjednika i premijera već ima, a povijest rimske imperije je prepuna trijumvirata koji su završili u diktaturama. „Događanje naroda“ u Savskoj treba biti prepoznato kao ono što zaista jeste. Možda to nije dovoljno da se zaustavi nadiranje fašizma, ali je nužno da bi se on spriječio. Pokušaj, ili preciznije – još jedan korak u cilju fašistizacije društva – mora biti prepoznat jer će se u protivnom ponavljati, eskalirati sve dok ne uspije. Svaki vlasnik psa zna da će pas kad-tad uspjeti da se smjesti u fotelju na koju se nameračio, a svaki građevinar zna da će voda kad-tad naći put da probije ako nije solidna izolacija, usprkos tome što voda nema nikakvu inteligenciju, a pas je ipak intelektualno inferioran vlasniku. Objašnjenje je u prirodi vode i psa. I voda i pas nemaju drugo nego da neprestano nastoje ostvariti ono na što su usmjereni, a čovjek ne može paziti sto posto cijelo vrijeme jer se ipak bavi i drugim stvarima. Ako složiš vladu po kriterijima ulice, ne možeš očekivati ništa drugo nego da ulica nametne kriterije vladi. Ako složiš vladu politikantskim smicalicama protivno izborima izraženoj volji naroda ne možeš se osloniti na izbore da će je potvrditi, nego samo na silu koja će nametnuti ono što ti odgovara. Ne sumnjam da bi Karamarko vrlo rado da je lijep, uspravan, superinteligentan, moralna vertikala, najpametniji na svijetu, kako priželjkuje da ga narod do posljednjeg pripadnika obožava i aklamacijom izabire za voljenog doživotnog vođu. Ali – jebi ga! – što da radi kad nije tako? Za sada jedino da se pravi gluplji nego što je.  = VRATIT ĆEMO HRVATSKU NA KRIVI SMJER! |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
