Marketing
između Novinarstva u Tennesseu i uređivanja poljoprivrednog lista MARK TWAIN
MARK TWAIN
I
HRVATSKO NOVINARSTVO
Pored svega onoga što mi je u životu uspjelo, postoji i previše toga što nije, što mi je promaklo, što mi je bilo sudbinski nedostižno. Na primjer, ne mogu prežaliti što iz geografskih i kronoloških razloga nisam imao priliku upoznati Marka Twaina. Dapače, ne samo upoznati, već razgovarati s njim natenane, družiti se iz dana u dan. Uvjeren sam da bismo on i ja zajedno smislili nevjerojatnih pizdarija.
Malo koga u povijesti i sadašnjosti cijenim kao Marka Twaina. Volim maštariti kako sjedimo na verandi u stolicama za ljuljanje, naši psi se izvalili pored nas, pušimo i izmjenjujemo iskustva o ženama i žalimo se na supruge.
Ako se pogleda moja knjiga, zbirka pripovjedaka „Uvod u Peru K.“, objavljena 1975. godine, može se pronaći priča „Uvod u novinarstvo“, napisana koju godinu ranije. Nastala je na iskustvu rada u omladinskim novinama. U četvrtom izdanju, na stranici 106, postoji rečenica: „Program SKJ bio na je Biblija, a priča Marka Twena 'Novinarstvo u Tennesseju' ono po čemu smo služili misu“.
Usporedba Programa Saveza komunista Jugoslavije i Biblije uvelike je utemeljena. Nije bilo ijedne druge knjige pored te dvije koje su bile poznatije, raširenije, a manje čitane. I jedna i druga knjiga imale su mnoštvo zagovornika koji su se u njih zaklinjali kao u svetinje, a zapravo nisu znali što se u njima nalazi. Poznato je da nema boljeg načina da se vjernika preobrati u ateistu od toga da ga se navede natenane pročitati Bibliju od korica do korica. S Programom SKJ bio je upravo obrnut slučaj. Da ga je više ljudi pročitalo i razumjelo možda bi sve bilo drugačije.
U posljednjem broju „Globusa“ (broj 1315/ 19.2. 2016.) Željko Ivanjek spominje taj program: „…zaklinjali smo se u Program SKJ do posljednjeg daha – iako ga nikad nisam pročitao – i to u svim posrednim vidovima dnevno-političkih parola, istovremeno sanjajući materijalne i duhovne vrijednosti Zapada.“ Sasvim točno. Ivanjek je po tom pitanju bio kao i svi drugi, uključujući i mene.
Budimo realni, ni nitko od ljudi koje smo znali nije pročitao Program SKJ, osim dr. Stipe Šuvara. Bila je to naprosto dosadna knjiga napisana odbojnim stilom. Usprkos tome, svi smo se u nju zaklinjali, preciznije, na nju se pozivali. Primjerak, nekoliko primjeraka ili nekoliko desetaka primjeraka uvijek su se vucarali po uglovima raznih komiteta, redakcija, ureda… prašnjavi, neotvoreni, zgužvani, požutjeli od vremena… Ponekad je netko, u dosadi, da prekrati vrijeme, otvorio poneku stranicu i učas mu je knjiga ispadala iz ruku, ponekad smo u polemikama – da bi imali argumente na koje se možemo pozivati – pročitali čak i poneko poglavlje, često je netko o tome govorio, netko drugi se na poneko mjesto pozivao, ali, ponavljam – nitko je nije pročitao. Precizan, točan početak rečenice iz „Uvoda u novinarstvo“ trebao bi glasiti: „Radili smo po slici koju smo o Programu SKJ imali u svojim glavama…“, a ta slika je uvelike bila projekcija naših vlastitih želja. Kao što je danas svaki hrvatski katolik veći kršćanin od Pape, tako ni mi nismo imali potrebu mukotrpno provjeravati što u Programu SKJ zaista piše jer smo bili uvjereni što bi u njemu trebalo biti i uvelike vjerovali da tako i jeste.
Drugi dio citirane rečenice iz „Uvoda u novinarstvo“ vraća nas Marku Twainu. Na samom početku pokretanja „Poleta“, dok smo još razgovarali što i kako raditi, jednog dana sam iskopirao u deset primjeraka Twainovu priču „Novinarsvo uTennesseju“, donio je u redakciju, podijelio najužoj operativnoj ekipi, natjerao ih da pročitaju priču, a zatim smo je učas prodiskutirali i definirali što iz te priče možemo preuzeti kao recept.
Neću spominjati koji je to recept jer je to svakome tko je pročitao priču jasno, niti je prepričavati jer je to tako sjajna priča da je svatko tko je ne zna mora potražiti i pročitati. No onima koji znaju o čemu govorim očigledno je koliko se te priče odrazilo u „Poletu“ i koliko je iz „Poleta“ inficiralo ostalo novinarstvo, a taj je utjecaj trajao još desetljećima. Denis Kuljiš je počeo raditi u „Poletu“ nakon što sam ja prestao, a u nekoliko njegovih kasnijih tekstova se izrijekom poziva na „Novinarstvo u Tennesseju“, što je dokaz koliko su snažno priča i njene pouke ostali prisutni u „Poletu“ i nakon mene. Prvenstveno preko Kuljiša taj se utjecaj kasnije prelio i na „Globus“, „Nacional“ i neka izdanja EPH-a.
Četvrt stoljeća nakon „Poleta“ našao sam se u situaciji da sam uređivao zabavnik za djevojčice „Barbie“. U njemu se masovno pisalo o krpicama, školjicama i receptima, o kojima nisam imao pojma, a tako su me malo zanimali da se nisam mogao natjerati da o tome išta naučim, pri čemu sam o samoj „Barbie“ imao ne mož' gore mišljenje da sam se trudio raditi lijevom rukom bez aktiviranja mozga, što mi je zapravo teško padalo. U toj teškoj situaciji prisjetio sam se Mark Twena i priče „Kako sam uređivao poljoprivredni list“ i iznenada se ukazalo svjetlo na kraju tunela. Tako! To je izlaz! Nakon toga mi je krenulo…
Hvala ti, Marku Twainu, zauvijek sam tvoj dužnik!
Neću prepričavati „Kako sam uređivao poljoprivredni list“ jer je to predobra priča da bi je se tako nagrdilo. No kako je to priča koju je teško pronaći, skanirao sam je iz jednog izdanja iz 1938. godine i savjetujem svakome da odvoji vrijeme da je pročita.
I u priči „Kako sam uređivao poljoprivredni list“ utkan je jedan mogući recept kako pisati za novine i uređivati novine, a primjenjiv je i na druge medije. Zapanjujuće, iako sumnjam da su hrvatski novinari masovno pročitali tu priču, samostalno i spontano su nadošli na njene pouke i preporuke i masovno ih slijede.
Mark Twain je naš suvremenik.
Post je objavljen 23.02.2016. u 18:15 sati.