Komentari

babl.blog.hr

Dodaj komentar (11)

Marketing

  • semper_contra

    Sad bih trebao reći, kako se to uobičajeno komentira, lijepa priča. Ostavit ću to nekome drugome.

    Mene je priča odmah vratila u sjećanju na 2003. godinu kad je moja majka u 88 godini umrla u bolnici, svega mjesec dana otkako joj se javio tzv puzajući moždani udar. Nažalost vrlo brzo je izgubila moć govora, pa čak nije mogla ni napisati što je željela. A htjela je!

    Za razliku od tvoje majke, ona, barem dok je mogla govoriti, nije bila religiozna. Dapače. Je li promijenila mišljenje tijekom tih zadnjih dana života mi, naravno, nikada nećemo saznati. Tijekom života govorila nam je da ne želi da je sahranjujemo nego da pepeo prospemo na za to određeno mjestu na Mirogoju. Mi to ipak nismo učinili. Urnu s pepelom odnijeli smo, supruga i ja sami, do obiteljske grobnice i tamo je položili.

    Priznajem, iako sam joj se trudio biti na usluzi maksimalno, ipak sam to činio manje nego što si ti opisao u svojoj priči. Bilo je tu i subjektivnih i objektivnih razloga, no o tome neću u okviru komentara na tvoj tekst.

    Na kraju da se osvrnem i na tvoja razmišljanja na temu kad ćemo umrijeti. Ne znam koliko imaš godina, meni je 73 i prirodno da sam svjestan činjenice kako mi nema više puno do smrti. I tu dolazim onda do tvojeg stava kojeg si izrekao ovako:

    Što se mene tiče to je važna procjena. Na osnovu nje se možemo potruditi da svoje vrijeme iskoristimo što svrsishodnije, što sadržajnije.

    I to, što ne znam ni približan dan smrti, je u ovim poznim godinama, za mene najveći teret. Jer što god bih, možebitno, i želio učiniti ili započeti, uvijek se u javi glas: „A što će ti to ako ćeš sutra biti mrtav? I kome će to što napraviš, kupiš ili poduzmeš trebati kad 'rokneš'? (izraz Vladimira Devidea)“ Na to pitanje ne znam racionalan odgovor, ne poduzima ništa, a to me onda baca u depresiju.

    avatar

    24.01.2016. (13:36)    -   -   -   -  

  • babl

    Sinu jedne moje poznate otkrili neku gadnu leukemiju i vrlo precizno rekli da mu je ostalo još dva mjeseca života. Njoj je tada bilo preko osamdeset, a sin je bio u četrdesetima. Kasnije sam je pitao kako su proveli tih posljednjih dva mjeseca. „Pričali smo. Rekli smo jedno drugome sve što smo imali reći.“

    Dobro je što ne znamo precizan datum umiranja, ali možemo otprilike pretpostaviti s većom ili manjom vjerojatnošću. Prvo pitanje – što još želim, moram, trebam i stignem napraviti? Ulagati vrijem i trud u ono što se vrlo vjerojatno stigne napraviti, ne započinjati ono čemu sigurno ne možeš doživjeti realizaciju ukoliko nemaš nastavljača koji će to finalizirati. Ne trošiti vrijeme na išta što nije toga vrijedno. Uostalom, ti savjeti su dobri i za dvadesetogodišnjake, jedino što su u našoj dobi (i zdravstvenom stanju) imaju veću težinu.

    avatar

    24.01.2016. (15:01)    -   -   -   -  

  • annaboni

    Pokopala sam oboje roditelja : oca, koji je umro u fotelji i ostavio nas zauvijek zbunjene s pitanjem : jesmo li mogli išta napraviti. Ništa !
    I majku, deset godina kasnije bez naznaka da je boli ili da će umrijeti.
    Nisam mislila o tome nego o sebi : i dan danas se pitam ( a bila sam im dobra kćer živeći na istom katu s njima ) jesam li napravila sve što sam mogla, a ne ono što sam trebala ?
    Ta me misao i sad, kad starim bez bolesti i osobnih problema, doslovno proganja svaki dan.
    I lažu koji kažu da vrijeme liječi....ni u ludilu!

    avatar

    25.01.2016. (07:53)    -   -   -   -  

  • Gu-gu

    Ah, sad mi je jasno tko na koga slići :)

    avatar

    25.01.2016. (08:49)    -   -   -   -  

  • O-da životu!

    Dao si sve da živi lijepo i dostojanstveno, iako se valjda svi pitamo jesmo li mogli još bolje i više dati. Kad god odu, nismo spremni i nedostajat će zauvijek.

    avatar

    25.01.2016. (10:18)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    počivala u miru Božjem

    avatar

    25.01.2016. (12:38)    -   -   -   -  

  • primakka

    slični ste, onoliko koliko te mogu poznavati, a napose i fizički. po pogledu prepoznajem maštaricu.
    krasan si sin, nadam se da će i moj biti takav na mom kraju.
    na sličan sam se način oprostila od svoje majke. kao da sam predosjećala njezin kraj, htjela sam ostati, no med. sestra me poslala doma. da, blago, kao i u tvom slučaju, tako da sam mislila kako je tako najbolje. svejedno mi se nije odlazilo, tog sam dana ostala nekih tri-četiri sata s njom, grijala je; ujutro su javili da je umrla malo prije ponoći.
    jako mi je žao da nisam poslušala taj unutarnji glas i ostala s njom, mada to ništa ne bi promijenilo i mada je ona osjećala moju bliskost u tim svojim zadnjim trenucima više nego ikad. kao i ja njezinu.
    učinio si sve da joj bude dobro. sad ti, kao i meni preostaje maštati da je i onaj dio kojeg nismo propratili završila najbolje kako je mogla.
    a da fali i da više ništa nije isto...ne moram ti naglašavati.

    avatar

    25.01.2016. (13:46)    -   -   -   -  

  • iskreno plava

    Nakon puno vremena jedna me je priča dirnula iskrenošću. Kad prođeš sa roditeljem čitav put do konačnog rastanka, znaš koliko to konačno zaista postane i kako s vremenom ni trunku nije lakše. Bez majke naprosto više nisi dete i nemaš pravu na onu vrstu pogrešaka koje bi samo ona mogla razumeti i abolirati. Kako reče primakka, mogu se samo nadati da ću u svom detetu imati sličnu podršku, a to verovatno zavisi od toga kakav sam roditelj. Kakogod, posle mame ništa više nije isto niti može biti.

    avatar

    25.01.2016. (16:38)    -   -   -   -  

  • j.

    smrt kao prirodna činjenica žalosti zbog neminovne i nezamjenjive praznine koja ostaje u nama... moja sućut...

    avatar

    25.01.2016. (18:44)    -   -   -   -  

  • lion queen

    zapravo si napravio sve i još puno, puno više nego što bi itko napravio za svoju majku.. gotovo nevjerojatno koliko požrtvovno...čak ne znam za sličan primjer negdje..

    @ semper, ima da dostigneš žužine godine, a onda se javi...

    avatar

    25.01.2016. (21:07)    -   -   -   -  

  • Neverin

    ovo je dirljivo... dopusti da ti to kažem kao čovjek čovjeku. Mene tek čekaju takvi gubici...

    avatar

    25.01.2016. (22:08)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...