nedjelja, 24.01.2016.

ODLAZAK

VELIKE

MAŠTARICE


Moja je majka umrla u svojoj osamdeset i prvoj godini na način kako se samo može poželjeti, dokazujući i svojim primjerom da žene žive duže od muškaraca. Godinama je živjela sama u velikom trošnom stanu opterećenom deprimirajućim uspomenama, pa sam utrošio nekoliko mjeseci života da joj sredim zamjenu za drugi koji bi joj više odgovarao: mali, novi, na prvom katu, u blizini tržnice, ambulante, apoteke, raznih dućana, tramvaja i pristojnih kafića. Nije bilo lako pronaći nešto upravo kako je željela, a da ne spominjem ostale imovinsko-pravne probleme. Čim je preselila u novi stan prestala je iz njega izlaziti. Tvrdila je da joj je naporno sići niz ono nekoliko stepenica i nemoguće prehodati do najbližih dućana. Dolazio sam svakoga dana da joj donesem što joj je trebalo, pa bi popili kavu i popričali, a kad je učestalo da me zove i kasno navečer da je ostala bez cigareta, pa ja prelazio preko pola grada da usput na nekoj benzinskoj pumpi kupim kutiju i donesem joj, dozlogrdilo mi. Govorio sam joj da su to, ako se uračuna benzin i moje vrijeme, najskuplje cigarete u gradu, iako mi je bilo jasno da je ono što joj najteže pada bila samoća. Srećom imamo dovoljno prostora, pa je preselila u sobu do moje radne sobe. Svakodnevno se družila s unukom, često pila kavu s mojom suprugom i punicom, a ja sam zapravo bio neprekidno uz nju. Sjedeći za kompjutorom u radnoj sobi čuo sam sve što je radila, išla u kuhinju skuhati kavu ili odlazila u kupaonicu, i bilo je dovoljno da me zazove da se pojavim uz nju i donesem joj ili napravim što je zatrebalo. Ipak joj ni svi mi nismo mogli utažiti usamljenost jer joj je trebalo druženje s vršnjacima, a oni su uglavnom svi pomrli.

Svakodnevno je satima razgovarala telefonom s preostalim prijateljicama, često se čula telefonom sa sestrama koje žive u Americi i neprekidno se glasno prepirala s televizijskim programom. Kadikad sam je posjedao u auto i odvozio je do neke od njenih preostalih četiri, pa tri, pa dvije prijateljice. Kadikad smo odlazili do nekog kafića i nas dvoje sjedili među nepoznatim ljudima, gledali uokolo i razgovarali. Kadikad sam je odvodio na neka mjesta koja su joj nešto posebno značila ranijih godina, naprimjer do Zdenca života ispred HNK. Zapravo je živjela vrlo ugodno, ali ja sam gotovo iz dana u dan primjećivao kako kopni. Vidjela je sve slabije, čula sve lošije, sve je više slabila, trebalo joj je sve više i više vremena da od sobe stigne do kupaonice. Razgovarajući o nečemu drugome pomno sam gledao kako joj je podizati šalicu ustima bilo sve napornije i iz dana u dan slušao promjene u disanju.

Posljednjih godina života postala je iznenađujuće religiozna. Umjesto televizije sve je više slušala „Radio Mariju“, umjesto da izrađuje goblene ili čita vrijeme je kratila moleći krunice. Nekoliko puta godišnje posjećivao ju je svećenik. Sjedeći za svojim radnim stolom nisam razaznavao što govore, ali sam dobro čuo pokroviteljsko-kenjkav ton kojim joj se obaćao. Taj ton je sasvim nestajao dok sam ga ispraćao iz kuće. Bio je to bistar čovjek koji je na prvi pogled vidio da se preda mnom nema smisla prenemagati. Sasvim poslovno sam mu svaki put udijelio kojih stotinjak kuna i s moje strane, znajući da je i majka to napravila, jer je pošteno obavio svoj terapeutski zadatak.

Još u naponu snage majka se sama pribilježila za mjesto u jednom staračkom domu. Prije nego se preselila u mali stan otišao sam pitati je li stigla na red. U međuvremenu se dogodila društvena transformacija i sva ta čuda tranzicijskog društva i u domu su me dočekali surovo otvoreno. Ima li majka nekakvih nekretnina, možda kakav stan? Ako bi nam to prepisala, odmah bi mogla doći na vrh liste čekanja. Bez toga može zauvijek ostati pri dnu liste jer stalno dolaze novi koji izbijaju na vrh. Nisam se ni raspitao tko su to „nama“, da li dom kao institucija ili netko od zaposlenih u njemu. Posavjetovao sam se s majkom i krenuo u potragu za novim stanom za nju.

Istovremeno smo prodavali i porodičnu kuću, te sam tražio i novi dom za svoju obitelj. Kao dobar šahist i u životu nastojim predvidjeti nekoliko poteza unaprijed. Birajući novi dom uračunao sam da se petstotinjak metara od njega nalazi starački dom za žene koji vode časne sestre. To je mali dom, ima svega dvadesetak štićenica, smješten je u idiličnoj zelenoj dolini, časne su savjesne, brižne i prijatne. Računao sam: tri puta dnevno ću šetati psa pored tog doma i svaki put mogu svratiti. Ako zatreba, za minutu mogu doći do majke. Sin će mi također svakodnevno prolaziti onuda, pa će i on često posjećivati baku, a toliko je blizu da je bez muke svake nedjelje mogu dovoziti na obiteljski ručak.

Kao što sam predvidio, nakon dvije-tri godine majka se zaželjela živjeti s osobama s kojima titra na bližim frekvencijama, pa je sama predložila da se raspitam mogu li je primiti u taj dom. Časne su došle popričati s njom, savjesno pregledale medicinske dijagnoze, vidjele da je majka bogobojazna osoba, te obećale da će je primiti čim se uprazni prvo mjesto. Majka je otišla razgledati dom iznutra, pogledala sobe, pogledala ostale štićenice i oduševila se vidjevši da je ondje i kapelica do koje može došetati. Dogovorili smo da će je njena soba u mom obiteljskom domu uvijek čekati ukoliko se zaželi vratiti ili provesti kod nas koji dan ili nekoliko dana ili zauvijek vratiti. Sve je dogovoreno i nakon nekog vremena časne su javile da je mjesto za moju majku upražnjeno i da je čeka.

Ipak majka nije odmah preselila. Časne su savjetovale da prvo nabavim pravi medicinski krevet, onaj s elektromotorima. Za to mi je trebalo nekoliko dana. Onda se majka nešto razboljela, pa je bilo besmisleno bolesnu je seliti. Onda smo dan-dva namještavali njenim namještajem sobu u domu, a televizor smo ostavili posljednjega za seljenje. Onda su se stare gospođe u domu nešto porazbolijevale, pa nije bilo uputno dovesti majku među njih upravo u jeku infekcije. Pa je iskrsnulo nešto drugo, pa treće, uglavnom, majčin odlazak u dom se otegnuo dva-tri mjeseca usprkos njenoj nestrpljivosti da što prije ode.

Napokon sam preselio majku. Bila je razdragana kao djevojčica smještajući se u novu sobu i upoznavajući vršnjakinje koje su navraćale vidjeti tko je to novi došao. Prve noći sam satima šetao psa ispod prozora zgrade osluškujući da je unutra sve spokojno. Prijepodne sam posjetio majku. Oduševljeno mi je pričala kako su je lijepo dočekali, da je ugodno spavala i veselo pričala o drugim štićenicama koje je upoznala. Poslijepodne su me časne nazvale da je majka izgubila svijest. Za nekoliko minuta bio sam pored nje. Hitna pomoć je već bila pozvana. Pregledali su je i rekli da nema smisla da je odvoze. Ostao sam uz majku do ponoći, a onda su me sestre blago, ali odlučno otjerale kući. Procijenio sam da su iskusnije od mene, pa sam ih s povjerenjem poslušao. Ujutro su mi javile da je majka pred zoru, ne dolazeći svijesti, umrla.

Sjedio sam pored nje mrtve i razmišljao – što se može više priuštiti starim roditeljima osim da im ne usfali ništa od onoga što im se može pružiti? Ne postoji bolji način umiranja osim da se umre bez boli i sretan. Obavio sam svoj dug prema majci, preostaje mi da se pobrinem o sebi.

Časne su bile savršene, besprijekorno taktične. Načas sam premišljao jesam li ih trebao poslušati da odem. Meni bi bilo draže da sam bio uz majku kad je ispustila posljednji dah, ali kako je bila bez svijesti to je bilo zapravo svejedno. S druge strane, nije se moglo znati kada će se dogoditi, a da ostanem dva dana, dok se sasvim ne iznurim, pa onda odem kući, a majka umre dva sata nakon toga bilo je besmisleno. Umjesto mene, časna je bila uz nju. Dapače, u tome trenu, da je majka čak došla na kratko svijesti, u skladu s njenim vjerovanjima časna bi bila čak primjerenija i pogodnija od mene. Taktičnost časni bila je vidljiva i po tome što me nisu odmah nazvale, nego pričekale da se naspavam da bih mogao snažniji primiti vijest. Mogu im samo zahvaliti na svemu i svakome ih – ako treba zbrinuti nekog starijeg – svesrdno preporučiti.


Nemoguće je točno predvidjeti čas smrti. Majka je voljela ići u ambulantu, razgovarati s doktoricom, dobivati recepte za nove lijekove… Dok sam je odvodio prijateljicama i slušao iz susjedne sobe ili sa susjednog stola, najomiljeniji razgovori tekli su otprilike ovako: – Imam novi lijek. Odličan! Moraš probati! Evo tebi dvije žute za jednu zelenu. Vrlo zdravo! Daj mi nekoliko onih što si mi dala posljednji put, a ja ti dam ove nove, da probaš… A za ovo svi kažu da je dobro! Nabavila sam dvije kutije, dam ti jednu… Ovo moraš svaki dan odmah ujutro, odmah! I navečer… – No došao je i dan kad je doktor ušao u čekaonicu i zapitao tko je došao u majčinoj pratnji, a kad sam se javio pozvao me da popričamo u četiri oka. Dijagnoza je bila ozbiljna. Jedno od pitanja koja sam postavio bilo je koliko možemo očekivati da će majka još živjeti.

Bilo mi je jasno da je moje pitanje bilo delikatno, nezgodno i nezahvalno. U najvećem broju slučajeva na njega se ni ne može odgovoriti, a kamoli precizno i pouzdano. Utoliko nisam ni očekivao datum i sat, nego procjenu utemeljenu na vjerojatnosti, pa se nisam iznenadio kad je odgovor bio rastezljiv. Doktor je rekao, ne mogu ga točno citirati, ali mi se sadržaj rečenog zauvijek usjekao u sjećanje: Može umrijeti već za dvije godine, a možda će doživjeti i stotu.

Nakon toga smo učestalo posjećivali doktore, a nakon otprilike godinu dana sjedio sam ispred drugog doktora nakon nekakvih novih, drugačijih pretraga i suočio ga s istim pitanjem. Nakon malo mojeg insistiranja i uz sve moguće ograde krzmajući je rekao: Možda će umrijeti već za godinu dana, ali mogla bi preživjeti i još dvadeset godina.

Šest mjeseci kasnije majku su smjestili u bolnicu, odležala je ondje desetak dana, pregledali su je od glave do pete, te otpustili s nešto promijenjenom terapijom. Došavši po nju odvukao sam doktora nasamo, te ga u četiri oka pitao što misli koliko će majka još živjeti. Njegova je ocjena bila da je majka loše, da bi mogla umrijeti već za šest mjeseci, ali da joj je stanje stabilno pa bi mogla tako proživjeti i nekoliko godina.

Tri mjeseca prije odlaska u dom majci je bilo nešto loše, pa smo pozvali hitnu pomoć. Doktorica je pregledala postojeće nalaze, dijagnoze i ostale medicinske papire, pregledala majku, prepisala lijekove i savjetovala da je ne prevozimo u bolnicu, nego je njegujemo kod kuće. Na odlasku, ispred kuće, stao sam tako da nije mogla ući u auto i pitao je što misli koliko će majka još živjeti.

Od-do, rekla je. Možda joj se život broji još u mjesecima, a možda u godinama. Koliko mjeseci? – pitao sam. Recimo – tri, rekla je ona.

Hitna pomoć koja je došla u starački dom je procijenila da bi majka vjerojatno umrla već za prijevoza do bolnice. Koliko će još živjeti? – pitao sam. Možda umre već za pola sata, a možda će ostati u svom stanju još nekoliko dana…

Ne želim generalizirati na osnovu ovog jednog slučaju, ali u njemu je zanimljivo da su svi doktori zapravo precizno pogodili. Procjena koliko će majka najmanje živjeti se od jednog do drugog smanjivala i u svim slučajevima su govorili o istom vremenu. Možda, možda, možda doktori znaju i nešto što ne žele priznati. Stekao sam dojam, ili preciznije – sumnju, da su svi točno znali što govore, a da je odgovaranje s rastezljivom procjenom naprosto razumna zadrška. S jedne strane, zaista je svašta moguće, od čudesnog samoozdravljenja do toga da farmaceutska industrija baci na tržište novi lijek sa spektakularnim učinkom. No pored procjene utemeljenosti samog odgovora, vjerojatno su procjenjivali i njegov učinak. Onaj manji razmak kojeg su naznačili govorio je ono što su u zapravo procijenili i on je bio upozorenje da kroz to vrijeme obavimo sve potrebno završiti, napraviti dok smo još svi živi. Veći razmak je ulijevao nadu, dozvoljavao da preostalo vrijeme provedemo što je više moguće normalno, dapače, da budemo zahvalni svakom danu nakon minimuma.

Naravno da je na pitanje koliko će svatko od nas živjeti zapravo nemoguće odgovoriti. I najzdraviji među nama može sutra smrtno stradati u saobraćajnoj nesreći, slomiti vrat padom niz stepenice, može ga pogoditi grom ili presjeći srčani udar, a one slabijeg zdravlja može dotući i banalna prehlada. Možemo samo pretpostavljati – ukoliko ne iskrsne ništa neočekivano, nepredvidljivo, izuzetno – koliki nam je očekivani životni vijek. Što se mene tiče to je važna procjena. Na osnovu nje se možemo potruditi da svoje vrijeme iskoristimo što svrsishodnije, što sadržajnije.


Moja pokojna majka bila je sve drugo prije nego analitičar i teoretičar. Prije svega bila je romantičarska sanjalica, velika maštarica. Imala je gadljivu odbojnost prema seciranju onoga što se događa i nikakvu potrebu za istinskim razumijevanjem. Do kraja života osjećala je nesmanjenu očajničku bol za mojom prerano otišlom sestrom i s ljubavlju se sjećala pokojnih roditelja, a mene, pa mog sina i sestrinog sina bezgranično je obožavala. Ja sam joj bio uzdanica, a unuci veselje. Voljela je i moju suprugu jer mi je bila životna družica i majka njezinog unuka. Voljela je svoje sestre i prijateljice iz djetinjstva. Znala je biti tvrdoglava kao malo tko i nepokolebljivo ustrajavati koliko god je to koštalo, a njena ljubav je bila postojana i bez zadrške ma što se događalo. Oni koje je prestala voljeti (poput mog oca, recimo) trebali su se gadno potruditi da bi do toga došlo, no kad bi se u nekome toliko razočarala da ga je otpisala, taj više nije imao nikakvih izgleda da bi ikada nakon toga išta popravio.

Sa sedamnaest godina pobjegla je u Dubrovnik s nekim pomorcem, oficirom, pomorskim oficirom, romantičnim ljubavnikom… (Nikada nisam točno saznao jer je moja majka bila nezainteresirana za banalnu faktografiju.) Djed je saznao gdje je, otišao po nju i dovukao je kući. Nikada mu to nije zaboravila. Ostavljeni ljubavnik je na rastanku rekao da će je svake godine čekati kraj male Onofrijeve česme istoga dana u isto vrijeme. Svake godine na taj dan pitala se je li došao. Nikada nije otišla provjeriti – što bi s njim? – ali je voljela maštati o tome. Ni tri dana prije nego je umrla pitala se je li i te godine uzaludno održao obećanje. Ono što bih trebao naučiti od nje – nije se ni najmanje brinula zbog toga što joj dani dolaze kraju, nije se ni najmanje bojala smrti. Ni tri dana prije kraja života provela je sate i sate razmišljajući o onome što ne može biti i maštajući kako bi to bilo.

Koliko god bila religiozna, ne mislim da je vjerovala u život vječni i sastajanje duša u raju, nije istinski vjerovala nego romantičarski maštala kako bi to bilo lijepo, pa je religioznost kao moguće zavaravanje i utjeha naspram činjenici smrti kod nje bila kratkog dometa. Nadam se i volim maštati o tome da je, dok je njeno isušeno tijelo ležalo u komi na postelji u staračkom domu, u duhu proživljavala da mlada i lijepa, u šarenoj haljini, otmjenim elegantnim korakom ide preko Straduna u susret kapetanu u bijeloj uniformi koji je čeka na kraju s velikim buketom cvijeća.
- 10:47 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker