Pregled posta

ODLAZAK

VELIKE

MAŠTARICE


Moja je majka umrla u svojoj osamdeset i prvoj godini na način kako se samo može poželjeti, dokazujući i svojim primjerom da žene žive duže od muškaraca. Godinama je živjela sama u velikom trošnom stanu opterećenom deprimirajućim uspomenama, pa sam utrošio nekoliko mjeseci života da joj sredim zamjenu za drugi koji bi joj više odgovarao: mali, novi, na prvom katu, u blizini tržnice, ambulante, apoteke, raznih dućana, tramvaja i pristojnih kafića. Nije bilo lako pronaći nešto upravo kako je željela, a da ne spominjem ostale imovinsko-pravne probleme. Čim je preselila u novi stan prestala je iz njega izlaziti. Tvrdila je da joj je naporno sići niz ono nekoliko stepenica i nemoguće prehodati do najbližih dućana. Dolazio sam svakoga dana da joj donesem što joj je trebalo, pa bi popili kavu i popričali, a kad je učestalo da me zove i kasno navečer da je ostala bez cigareta, pa ja prelazio preko pola grada da usput na nekoj benzinskoj pumpi kupim kutiju i donesem joj, dozlogrdilo mi. Govorio sam joj da su to, ako se uračuna benzin i moje vrijeme, najskuplje cigarete u gradu, iako mi je bilo jasno da je ono što joj najteže pada bila samoća. Srećom imamo dovoljno prostora, pa je preselila u sobu do moje radne sobe. Svakodnevno se družila s unukom, često pila kavu s mojom suprugom i punicom, a ja sam zapravo bio neprekidno uz nju. Sjedeći za kompjutorom u radnoj sobi čuo sam sve što je radila, išla u kuhinju skuhati kavu ili odlazila u kupaonicu, i bilo je dovoljno da me zazove da se pojavim uz nju i donesem joj ili napravim što je zatrebalo. Ipak joj ni svi mi nismo mogli utažiti usamljenost jer joj je trebalo druženje s vršnjacima, a oni su uglavnom svi pomrli.

Svakodnevno je satima razgovarala telefonom s preostalim prijateljicama, često se čula telefonom sa sestrama koje žive u Americi i neprekidno se glasno prepirala s televizijskim programom. Kadikad sam je posjedao u auto i odvozio je do neke od njenih preostalih četiri, pa tri, pa dvije prijateljice. Kadikad smo odlazili do nekog kafića i nas dvoje sjedili među nepoznatim ljudima, gledali uokolo i razgovarali. Kadikad sam je odvodio na neka mjesta koja su joj nešto posebno značila ranijih godina, naprimjer do Zdenca života ispred HNK. Zapravo je živjela vrlo ugodno, ali ja sam gotovo iz dana u dan primjećivao kako kopni. Vidjela je sve slabije, čula sve lošije, sve je više slabila, trebalo joj je sve više i više vremena da od sobe stigne do kupaonice. Razgovarajući o nečemu drugome pomno sam gledao kako joj je podizati šalicu ustima bilo sve napornije i iz dana u dan slušao promjene u disanju.

Posljednjih godina života postala je iznenađujuće religiozna. Umjesto televizije sve je više slušala „Radio Mariju“, umjesto da izrađuje goblene ili čita vrijeme je kratila moleći krunice. Nekoliko puta godišnje posjećivao ju je svećenik. Sjedeći za svojim radnim stolom nisam razaznavao što govore, ali sam dobro čuo pokroviteljsko-kenjkav ton kojim joj se obaćao. Taj ton je sasvim nestajao dok sam ga ispraćao iz kuće. Bio je to bistar čovjek koji je na prvi pogled vidio da se preda mnom nema smisla prenemagati. Sasvim poslovno sam mu svaki put udijelio kojih stotinjak kuna i s moje strane, znajući da je i majka to napravila, jer je pošteno obavio svoj terapeutski zadatak.

Još u naponu snage majka se sama pribilježila za mjesto u jednom staračkom domu. Prije nego se preselila u mali stan otišao sam pitati je li stigla na red. U međuvremenu se dogodila društvena transformacija i sva ta čuda tranzicijskog društva i u domu su me dočekali surovo otvoreno. Ima li majka nekakvih nekretnina, možda kakav stan? Ako bi nam to prepisala, odmah bi mogla doći na vrh liste čekanja. Bez toga može zauvijek ostati pri dnu liste jer stalno dolaze novi koji izbijaju na vrh. Nisam se ni raspitao tko su to „nama“, da li dom kao institucija ili netko od zaposlenih u njemu. Posavjetovao sam se s majkom i krenuo u potragu za novim stanom za nju.

Istovremeno smo prodavali i porodičnu kuću, te sam tražio i novi dom za svoju obitelj. Kao dobar šahist i u životu nastojim predvidjeti nekoliko poteza unaprijed. Birajući novi dom uračunao sam da se petstotinjak metara od njega nalazi starački dom za žene koji vode časne sestre. To je mali dom, ima svega dvadesetak štićenica, smješten je u idiličnoj zelenoj dolini, časne su savjesne, brižne i prijatne. Računao sam: tri puta dnevno ću šetati psa pored tog doma i svaki put mogu svratiti. Ako zatreba, za minutu mogu doći do majke. Sin će mi također svakodnevno prolaziti onuda, pa će i on često posjećivati baku, a toliko je blizu da je bez muke svake nedjelje mogu dovoziti na obiteljski ručak.

Kao što sam predvidio, nakon dvije-tri godine majka se zaželjela živjeti s osobama s kojima titra na bližim frekvencijama, pa je sama predložila da se raspitam mogu li je primiti u taj dom. Časne su došle popričati s njom, savjesno pregledale medicinske dijagnoze, vidjele da je majka bogobojazna osoba, te obećale da će je primiti čim se uprazni prvo mjesto. Majka je otišla razgledati dom iznutra, pogledala sobe, pogledala ostale štićenice i oduševila se vidjevši da je ondje i kapelica do koje može došetati. Dogovorili smo da će je njena soba u mom obiteljskom domu uvijek čekati ukoliko se zaželi vratiti ili provesti kod nas koji dan ili nekoliko dana ili zauvijek vratiti. Sve je dogovoreno i nakon nekog vremena časne su javile da je mjesto za moju majku upražnjeno i da je čeka.

Ipak majka nije odmah preselila. Časne su savjetovale da prvo nabavim pravi medicinski krevet, onaj s elektromotorima. Za to mi je trebalo nekoliko dana. Onda se majka nešto razboljela, pa je bilo besmisleno bolesnu je seliti. Onda smo dan-dva namještavali njenim namještajem sobu u domu, a televizor smo ostavili posljednjega za seljenje. Onda su se stare gospođe u domu nešto porazbolijevale, pa nije bilo uputno dovesti majku među njih upravo u jeku infekcije. Pa je iskrsnulo nešto drugo, pa treće, uglavnom, majčin odlazak u dom se otegnuo dva-tri mjeseca usprkos njenoj nestrpljivosti da što prije ode.

Napokon sam preselio majku. Bila je razdragana kao djevojčica smještajući se u novu sobu i upoznavajući vršnjakinje koje su navraćale vidjeti tko je to novi došao. Prve noći sam satima šetao psa ispod prozora zgrade osluškujući da je unutra sve spokojno. Prijepodne sam posjetio majku. Oduševljeno mi je pričala kako su je lijepo dočekali, da je ugodno spavala i veselo pričala o drugim štićenicama koje je upoznala. Poslijepodne su me časne nazvale da je majka izgubila svijest. Za nekoliko minuta bio sam pored nje. Hitna pomoć je već bila pozvana. Pregledali su je i rekli da nema smisla da je odvoze. Ostao sam uz majku do ponoći, a onda su me sestre blago, ali odlučno otjerale kući. Procijenio sam da su iskusnije od mene, pa sam ih s povjerenjem poslušao. Ujutro su mi javile da je majka pred zoru, ne dolazeći svijesti, umrla.

Sjedio sam pored nje mrtve i razmišljao – što se može više priuštiti starim roditeljima osim da im ne usfali ništa od onoga što im se može pružiti? Ne postoji bolji način umiranja osim da se umre bez boli i sretan. Obavio sam svoj dug prema majci, preostaje mi da se pobrinem o sebi.

Časne su bile savršene, besprijekorno taktične. Načas sam premišljao jesam li ih trebao poslušati da odem. Meni bi bilo draže da sam bio uz majku kad je ispustila posljednji dah, ali kako je bila bez svijesti to je bilo zapravo svejedno. S druge strane, nije se moglo znati kada će se dogoditi, a da ostanem dva dana, dok se sasvim ne iznurim, pa onda odem kući, a majka umre dva sata nakon toga bilo je besmisleno. Umjesto mene, časna je bila uz nju. Dapače, u tome trenu, da je majka čak došla na kratko svijesti, u skladu s njenim vjerovanjima časna bi bila čak primjerenija i pogodnija od mene. Taktičnost časni bila je vidljiva i po tome što me nisu odmah nazvale, nego pričekale da se naspavam da bih mogao snažniji primiti vijest. Mogu im samo zahvaliti na svemu i svakome ih – ako treba zbrinuti nekog starijeg – svesrdno preporučiti.