Marketing
lijepo ime "Polet", "Polet", Bog ga živio!
KAKO I ZAŠTO
JE „POLET“
DOBIO IME?
Pripremajući knjigu „POLET, Igraonica za odrasle“ Željko Krušelj me je u nekoliko navrata uspio navabiti u neke kafiće gdje smo natenane razgovarali. Nisam bio jedini kojeg je tako zaskočio. No u objavljenoj knjizi, na str. 16 i 17, Krušelj se pita zašto je omladinski list u čije se stvaranje krenulo sredinom 1970-tih godina uzeo upravo ime „Polet“. Kaže da nije uspio naći odgovor i ocjenjuje da je naprosto prevagnula oportuna logika o „nastavku tradicije“ iz ranijih vremena jer su prije „Poleta“ postojala neke druge novine za mlade s istim imenom. Žao mi je što u knjizi nema odgovora nego sam pretpostavke, a znam i zašto je tako. Propustio me je to pitati.
Godine 1966 izišao je prvi broj revije „Polet“. Imao sam šesnaest godina, od štampe sam čitao sveske sa stripovima i – za to vrijeme ništa čudno – „Plavi vjesnik“. Jednog dana mi je netko došao s iznenađujućom vješću: objavljena ti je slika u novinama! Naravno da sam nakon toga morao potražiti te novine. Bio je to upravo prvi broj revije.
Na stranici 15 objavljena je mala crno-bijela fotografije. Likovi se vide odostraga i nitko osim onih koji su nas znali i vidjeli uživo takav prizor ne bi mogli prepoznati koga prikazuje, ali meni i mom društvu je bilo nesumnjivo: naprijed ide moj prijatelj Nikša, a iza njega ja s gitarom na ramenu, obojica držeći se za ruke nekim djevojkama. Bila je to uobičajena scena iz mog tadašnjeg razdoblja života.
Kad sam već imao pred sobom taj svezak revije, normalno da sam ga prelistao i zapanjio se koliko je zanimljiv. Kao prvo, izgledao je drugačije od bilo koje tiskovine koju sam ranije vidio. Grafički urednik Zoran Pavlović prelomio ju je, na tragu Mihajla Arsovskog, pregledno, čitko i atraktivno. (Naravno da u ono vrijeme nisam mogao tako ocijeniti prijelom jer još nisam znao ni Pavlovića ni Arsovskog, nego mi je naprosto sve to izgledalo posebno dobro.) Prijelom su činile još atraktivnijim i druge fotografije: djevojke u mini suknjama plešu, aktovi Joze Četkovića i više od svega fantastični portret Julie Christie objavljen preko cijele stranice, čak i preko margina, što nikada ranije nisam vidio.
Kad me je sve zainteresiralo naizgled, počeo sam i čitati. Otprilike pola tekstova bilo je napisano iz perspektive mladih ljudi iznoseći generacijsku problematiku. Oduševilo me. Ni na tako nešto nisam nikada ranije naišao. Naravno da sam nakon toga s nestrpljenjem čekao da prođe mjesec dana i izađe novi broj, te sam reviju „Polet“ revno čitao do izlaska posljednjeg broja 1972.
O nikakvom „nastavku tradicije“ nije bilo ni govora. Kod nas, u načelu, svaka nova generacija ponovo otkriva toplu vodu. Tek kad je novina već debelo izlazila, negdje u podrumu pronašli smo prašnjavi komplet koji je pokazao da je i prije revije izlazila novina s istim imenom, a tek nakon toga smo saznavali i za druge „Polete“.
I to je cijela mudrost.
Post je objavljen 18.01.2016. u 12:08 sati.