TRIDESET KORAKA Od ulaznih vrata do kuhinjskog praga je šest koraka. Na trećem zastanem, odložim torbu na komodu, skinem vjetrovku i objesim je na vješalicu. Slijedećih osam dovodi me na ulaz u radnu sobu. Putem okrenem kotačić termostata centralnog grijanja s 12 na 23 stupnja. Priđem kompjutoru i pritisnem dugme za paljenje, te prekidač stolne svjetiljke. Žarulja bljesne i pregori. Okrenem sjenilo i izšarafim je. Odem do kuhinje. Unutra je sve na dohvatu ruke. Ne zaustavljam se ni sekunde, to je već do savršenstva razrađena koreografija, toliko savršena da bez problema podnosi sve nepredviđene događaje poput pregorijevanja žarulje, sve bih to mogao napraviti i slijep. Bacim pregorenu žarulju u koš za smeće. Podmetnem posudu električnog grijača za vodu pod pipu i natočim, te je uglavim na postolje i uključim, dok voda iz slavine okrenuta na najtoplije i dalje teče. Treba joj neko vrijeme da krene najvrelija, u međuvremenu otvorim zidni ormarić, izvadim šalicu za kavu, dohvatim konzervu s instant-kavom, zagrabim žličicu i prespem u šalicu, pa dodam još i žličicu šećera. Vratim se u radnu sobu gdje se na monitoru upravo zaustavio ekran s izborom mogućih korisnika. Kliknem na BABL i odmah se vratim u kuhinju. Otvorim vrata hladnjaka za duboko zamrzavanje, izvadim plastičnu vrećicu s psećom hranom pretvorenom u ciglu leda, bacim je u poveću posudu koju podmetnem pod mlaz već vrele vode da se napuni. Izađem pred ulaz u stan i iz ormarića s alatom izvadim novu žarulju, stavim je u džep. Vratim se u kuhinju, zatvorim slavinu s vodom jer se posuda napunila. (Za oko sat vremena pseća hrana će se dovoljno otopiti da mu je mogu poslužiti.) Odem u zahod i popišam se. Upravo kada sam u povratku prelazio prag kuhinje grijač vode školjcne i isključi se. Natočim kipuću vodu u šalicu s pripremljenim sastojcima za kavu, a ostatak prespem u zdjelu s psećom hranom. Sa šalicom u ruci krenem prema radnoj sobi. Putem pritisnem dugme telefonske sekretarice na kojoj je svjetlilo upozorenje da imam ostavljenih poruke. Sjednem za pisaći stol. Na ekranu se otvori takozvani desktop Windowsa, a s telefonske sekretarice se oglase poruke. Slušajući što su mi ljudi željeli reći strelicom kursora pozovem Word da se počne dizati, izvadim žarulju iz džepa i ušarafim je u grlo svjetiljke. Upalim svjetlo. Ono obasja kutiju cigareta i upaljač na vrhu raznih papirića pored tastature. Izvadim cigaretu, ubacim je u usta i pripalim. Povučem dim. Ekran s programom za pisanje se stabilizirao, a crtica gdje se počinje je treptala. Od ulaska u stan do početka pisanja - manje od dvije minute. Napišem: Od ulaznih vrata Krećemo! |
Debeli jubilarni broj „Globusa“ donio je kao prigodni poklon pin-up kalendar, a isti takav je na dan njegova izlaska dijeljen i sa svakim brojem „Jutarnjeg lista“. Dakle, kalendar je podijeljen u nekoliko desetaka tisuća primjeraka. Nije zahvalno poklonjenom konju gledati u zube, ali ovaj se poklon po prirodi stvari morao barem prelistati. Nije običaj recenzirati pin-up kalendare, ali nakon nekoliko dana oklijevanja ovome moram posvetiti barem nekoliko rečenica. Autor fotografija je Renato Branđolica, čovjek koji već desetljećima bilježi objektivom lijepe žene i napravio je nebrojene sjajne fotografije. Modeli koji ukrašavaju pojedine mjesece sve su mlade i lijepe djevojke. Svi preduvjeti su se slučili i obzirom na priliku očekivalo bi se fascinantni razgaljujući rezultat. Iz nejasnih i neobjašnjivih razloga, rezultat je fascinantan upravo na suprotan način. Pin-up kalendar je žanr koji ima svoje zakonitosti i uvjete, a oni proističu iz smisla. Još gore nego da to nije znao, onaj tko je pripremao taj kalendar kao da je sve to znao i namjerno se trudio pogaziti sve što je trebalo uvažavati i tako cijeli taj pothvat temeljito obesmislio. Iz nebrojenih Branđoličinih fotografija kao da se trudio izabrati najgore i najneprimjerenije. Sunčica Lalić, koja bi nam trebala ukrašavati veljaču, izgleda kao da ima noge broj 56, za Saru Dobranić (ožujak) prema fotografiji ne možemo reći ima li uopće prsa ili je ravna kao daska, ali zato vidimo nekoliko njenih monstruozno deformiranih odraza na karoseriji automobila uz koji je stala, Elena Vukanovska (travanj) uslikana je kao za katolički kalendar, Ava Karabatić (lipanj) ukomponirana je u toliku površinu stijenja kao da je fotografirana za poster za geologe, a grafički urednik nije čuo za zumiranje i izrez, zatim jedna za drugom jedna fotografija gora od druge. Recimo, od Danijele Pintarić (listopad) na fotografiji koja zrači glupošću i na kojoj joj je zabilježen smiješak jednak keženju punjenog tigra u pozadini, do fotografije koja bi trebala prikazivati Mirnu Dozan (studeni), ali se gledatelj ne može odmaknuti od etikete s upozorenjem na staklenom braniku čiji rub cucla... Pa to je sve zajedno strašno! Treći suizdavač u projektu je „Vjesnikova“ tiskara. I ti su se iskazali! Nastavak fotografije s jednog lista na drugi, sredina fotografije koja bi trebala biti glamurozna, izgleda ovako: Ovaj zalom u sredini nije valja pokazatelj tehničke kvalitete zbog koje će mušterije pohrliti koristiti usluge „Vjesnikove“ tiskare? Ali je tu, neka se vidi. Potom, pin-up kalendar je, kako prijevod naziva kaže, namijenjen tome da visi na zidu pričvršćen jednim čavlićem, pa je u tom cilju svaka stranica i probušena na odgovarajućem mjestu. Omotni (noseći) list otisnut je na debljem papiru nego ostali, ali ipak me zanima koliko dana takav proizvod može ostati visjeti na zidu prije nego se ta rupica razdere obzirom da mu je tijekom siječnja sva težina na donjoj polovini, a propuh pri svakom otvaranju vrata pomakne cijeli kalendar. Zamislimo ga tek u nekoj automehaničarskoj radionici gdje bi trebao ostati izvješen cijelu godinu! Sve u svemu, učinak tog uratka je prvenstveno čuđenje. Imamo izdavačku kompaniju s nekoliko stotina ljudi koja radi već dvadeset godina i ne mogu naći nikoga da se poduhvati takvog relativno jednostavnog zadatka – jednostavnog za onoga tko zna, ali neostvarivog za onoga tko ne razumije i nema osjećaj za problematiku. Onaj tko je OVO napravio kao da je išao u pačju školu: „...učili su, učili, od srijede do petka, al se nisu maknuli dalje od početka...“ I tako dvadeset godina! Drugo je moguće tumačenje da je posrijedi sabotaža, ali bilo bi paranoično prihvatiti ga. Uzalud je nedvojbena dostignuća hvaliti kao uspjeh kada ovakve „sitnice“ pokazuju da je nešto suštinski krivo postavljeno i ustrojeno, što budi sumnju da je svako dostignuće ustvari podbačaj. |
Dvije osobitosti Bjelovara u pedesetim godinama prošlog stoljeća valja imati na umu da bi se razumio početak priče koju kanim ispričati. Prvo, u njemu je u to vrijeme bilo vrlo malo automobila, drugo, Bjelovarčani su masovno slušali radio. U cijelom gradu, ne računajući vojne i civilne kamione, nije bilo više od desetak automobila. Policija i vojska imali su nekoliko džipova, vjerojatno je Hitna pomoć već imala kombi, a pored njih je vozilo nekoliko predratnih fiata i škoda, te opela i mercedesa koji su preostali kao ratni plijen. Njih su koristili predsjednik općine, sekretar SK, predsjednik suda, direktor „Koestlina“ i još nekoliko glavešina, ali samo za službene potrebe. Ne vjerujem da je itko imao privatni automobil. Nisu svi imali ni radio, premda se po jedan nalazio u većini kuća. Slušao se Radio Zagreb, a mogli su se čuti i Radio Beograd i Radio Sarajevo. Prijepodne je nekoliko sati emitirao Školski radio, u podne je bila izuzetno popularna „Emisija po željama“ u kojoj su emitirane pjesme koje su slušatelji tražili pismima i razglednicama, a navečer su se slušale radio-drame. U subotu su se obitelji i susjedstva okupljala da bi zajednički pratili emisiju „Mikrofon je vaš“, radijsku preteču današnjih „Supertalenata“, u nedjelju „Veselo veče“, a ponedjeljkom je posebno uzbuđenje izazivala „Emisija za pomorce“. Vijesti da je brod „Hrvatska“ uplovio u Port Said ili da je „Natko Nodilo“ oplovio Rt Dobre nade izazivale su ushićenje kako suvremena tehnologija omogućuje gotovo trenutačan uvid u sve kutke svijeta, a pomoću nje vidimo kako se naši ljudi kreću do njegovih najudaljenijih zakutaka. Šezdeset i prve išao sam u peti razred Druge osnovne škole „Milan Bakić-Baja“. Danas nemam riječi kojim bih opisao uzbuđenje kada sam jednog dana idući u školu ispred ulaza zatekao tamnoplavi novi američki „Plymouth“-karavan, dvostruko širi i duži od ijednog automobila kojega sam do tada vidio, blještavo kromiranih odbojnika, maske i ukrasnih traka. Kao da to nije bilo dovoljno, na njemu je još bila upadljiva žuta pločica na kojoj je pisalo RADIO ZAGREB. Osjećao sam se otprilike kao kada bi se neko današnje dijete našlo pred letećim tanjurom. Od strahopoštovanja sam jedva unišao u zgradu škole. Ne znam što sam očekivao zateći, ali unutra je sve bilo kao obično. Sjeli smo u klupe, došle su učiteljice i sve je započelo kao bilo kojeg drugog dana. Jedino čemu sam tek naknadno pridodao posebno značenje bilo je što je za vrijeme prvog sata u razred ušao podvornik noseći teku iz koje je pročitao naredbu direktorice škole: svaki učenik mora narednog dana na posebnom listu papira donijeti sastavak pod naslovom „Moj grad“. Moj otac se bio pretplatio na prvo izdanje enciklopedije. Svakih nekoliko mjeseci poštom je stizala nova knjiga, što je ostavljalo dovoljno vremena da svi u kući pročitamo prethodni svezak od korica do korica. Vrativši se kući i razmišljajući što da napišem za tu posebnu zadaću, odlučio sam se za najjednostavnije rješenje: prepisao sam od riječi do riječi sve što je u enciklopediji pisalo u natuknici BJELOVAR. Ovdje mi je u sjećanju događaj koji mi je danas toliko nevjerojatan, kao izmišljen, za kojeg se zato ne bih mogao zakleti da li se doista dogodio ili sam u to naknadno povjerovao maštajući o onome što sam želio da se dogodi. Za potrebe ove priče uzmimo kao da je istina: živo pamtim kako sam navečer izišao iz kuće nakon što sam napisao zadaću pod naslovom „Moj grad“. Prolazim ispod prozora školske zbornice koja se nalazi u visokom prizemlju, u svakom slučaju donji rub prozora je metar iznad moje glave, ali je toplo vrijeme pa su okna otvoren i dobro čujem što unutra razgovaraju. Čujem direktoricu kako nekoga uvjerava da se ne treba brinuti, da će sigurno dobiti mnoštvo dobrih zadaća, a ako svi drugi iznevjere ima jedan mali koji sigurno neće razočarati jer je izuzetno talentiran. Evo, sad će donijeti njegovu školsku zadaćnicu da pokaže kakve sastavke piše, a osim toga smišlja i vrlo zgodne pjesme... Shvatio sam da razgovaraju o meni, prepao se da bi me mogli zateći i pomisliti kako prisluškujem, pa sam sav ustreptao pobjegao. Sutradan je početkom prvog sata je unišao podvornik, sakupio sve sastavke i odnio. Petnaestak minuta nakon toga ponovo se vrati. - Babloviću, direktorici! Iznenadio sam se i zabrinuo. Tako se pozivalo direktorici samo nekoga tko je nešto gadno skrivio, ali sam ipak smireno krenuo za njim pouzdavajući se u to da u posljednje vrijeme nisam izveo nikakvu opačinu (iako se nikada ne može biti siguran), pa sam putom kroz dugačke hodnike razmišljao – da ipak nisam nešto previdio? U zbornici me dočekala direktorica. Uz nju je sjedila neka nepoznata mlađa ženska. Direktorica ju je predstavila kao urednicu Školskog radija i rekla da me upravo ona nešto treba. Mene? Urednica je izvadila novčanik, iz njega izvukla novčanicu koju mi je pružila i poslala me u samoposluživanje da kupim kutiju „Kraševih“ čokoladnih napolitanki. Išao sam prema samoposluživanju sav smušen – zar me zato trebaju? S druge strane, ako hoće nešto iz dućana, normalno da će poslati nekog učenika. Neće valjda direktorica ići po napolitanke za urednicu ili neka učiteljica! Kad već nekoga šalju, zašto ne bi mene? Umirivao sam se, u tome što me šalju u kupovinu nema ničega prijetećeg. Valja napomenuti da je već sam odlazak u samoposluživanje bio pustolovina. Prvo samoposluživanje otvorilo se ni dva mjeseca ranije i to je bila prvoklasna senzacija: bilo je nezamislivo kako može poslovati dućan bez prodavača. Svi su vjerovali da će narod sve pokrasti pa su nagrnuli u samoposluživanje da vide kako će drugi krasti ili da sami okušaju sreću. Prigodom svečanog otvaranja svima se besplatno dijelio tanjurić juhe koja se prodavala u vrećicama. Koliko uzbuđenja! Nikada ranije nitko nije ni čuo da juha može doći u dućan u papirnatoj vrećici, a prigodom otvorenja samoposluživanja su je dijelili besplatno! Malo tko od odraslih u gradu je odolio da ne stane u dugi red i dobije svoj tanjurić s juhom. Dakle, po prvi put sam ušao u samoposluživanje i odmah kupio sam samcat nešto u njemu. Odnio sam naručeno urednici i mislio da sam gotov, no ona je rekla da pođem s njom. Uvela me u direktoričinu kancelariju. U njoj su bila dva pisaća stola. Na jednom su bile dvije gomile u kojima su bili domaći radovi svih učenika škole, drugi je bio potpuno prazan. Urednica je zatražila da sjednem za taj drugi stol, spustila pred mene prazan list papira i olovku i rekla: - Piši! Napiši sastavak pod naslovom „Moj grad“! Suzdržao sam se da se ne pobunim da sam ja svoju domaću zadaću već napravio. Odmah mi je sijevnulo da je ona znala da sam svoj tekst prepisao. Kad je mlada urednica dobila zadatak otići u Bjelovar, prvo što je napravila bilo je pogledati na zemljopisnoj karti gdje je ta vukojebina, a zatim zavirila u enciklopediju da sazna barem nešto o tome gdje to uopće ide. Kako me je direktorica nahvalila, kad su stigli papiri prvo je potražila moj i naravno da je odmah prepoznala čime sam se poslužio. Zato su upravo mene tako brzo pozvali. Procijenio sam da je bolje ne buniti se. No prije nego sam počeo pisati, urednica je napravila još nešto što me zaskočilo: otvorila je kutiju s napolitankama, uzela jednu, a ostatak stavila pred mene i rekla: - Slobodno sve pojedi. Današnjoj djeci i onima koji su to zaboravili ponovo valja nešto napomenuti. Čokoladu ili takve čokoladne napolitanke dobivalo se samo za rođendan, Božić i Novu godinu ili kad je netko bio tako ozbiljno bolestan da je završio u bolnici ili morao odležati kod kuće desetak dana. A čokoladne napolitanke su mi još i danas nešto najslasnije na svijetu. Sjedio sam pred praznim papirom, vrtio olovku u ruci, urednica nasuprot mene je zaronila u čitanje pristiglih zadaća, i razmišljao sam: što napisati? Kao da cijedim suhu drenovinu s mukom sam ispunio pola lista. Kad mi je izgledao da bi napisano moglo biti ono što se od mene traži, prišao sam urednici i pružio joj papir. Urednica ga je prihvatila, naslonila se i počela pažljivo čitati riječ po riječ. Dugo je čitala dok sam stajao pored nje premještajući se s noge na nogu. Danas mislim da je pročitala u času, pa je razmišljala što učiniti. Naposljetku je kratko rekla: - Ovo ne valja. Napiši drugi članak. Govoreći to zgužvala je papir u loptu i bacila ga u koš koji joj je stajao do nogu. Pružila mi je novi list, pokazala prstom na drugi stol i požurila me: - Hajde! Sjeo sam pred novu bjelinu papira, vrtio olovku u ruci, žvakao napolitanke i mislio: što ona od mene hoće? Ponovo sam s mukom istiskivao svaku riječ, ja sam mučio njih, one su mučile mene, i nakon nekog vremena sam uspio doći do dna papira. Otišao sam do urednice i pružio joj ga. Ona se ozbiljno zadubila u njega, a zatim ga odlučno zgužvala i ubacila u koš. - Ne valja. Možeš ti bolje! Nisam se usudio prosvjedovati koliko god mi sve izgledalo besmisleno. Po treći put sam sjeo za stol pomiren sa sudbinom kakva je da je. Naposljetku sam nadrljao nešto i odnio joj. Ovaj put je pogledala samo ovlaš i ponovo surovo zgužvala papir. - Iznova! Sjedio sam za stolom slušajući kako je zazvonilo zvono za veliki odmor, žamor učenika na hodniku, no nisam se usudio zatražiti da i mene pusti. Ona je marljivo čitala zadaće preslagujući veliku hrpu pred sobom u nekoliko manjih. - Smijem na zahod? - Smiješ. Ali odmah se vrati! Vratim se. Odmah. Sjednem. Što da pišem? „Moj grad“. A da počnem pisati od naslova, to jest napišem i svoj naslov? Da bude „Grad moj“? Po čemu je to grad i po čemu je moj? Počnem zapisivati sve i svašta što mi je prvo palo na pamet. Učas nestane praznina papira. Ustanem, pređem preko sobe, stanem pored urednice i bez riječi joj pružim. Ona počne čitati, u jednom trenutku se čak i glasno nasmije, ali svejedno na kraju zgužva papir, ubaci ga u koš i reče: - Možeš ti bolje. Hajde još jednom! Vratim se za stol i još u zaletu od proteklog sastavka bacim se na novi. Pišem, pišem, zastanem samo na kratko da zašiljim olovku. Pišem, pišem, toliko se unesem u pisanje da potpuno zaboravim napolitanke. Čim završim odnesem to urednici, a ona baci pogled tako kratko da nije mogla pročitati više od prve rečenice i odmah sve zgužva. „Nije dobro!“ i pruži mi novi papir. Pomirio sam se sa sudbinom. Tješilo me da barem ne moram sjediti u razredu sa ostalima. A spopao me i neki bijes – silovito sam drljao, drljao... Rečenice su samo tekle. Ako joj se nije svidjela prva, sad ću joj smisliti prvu rečenicu da se smrzne! Ona više ni da čita! Kako donesem novu umotvorinu, tako je bez gledanja zgužva, ubaci u koš i sikće; - Iznova! Bolje! Luda žena! Koš se već gotovo ispunio mojim uzaludnim pokušajima. Kroz cijelo poslijepodne što smo zajedno sjedili u sobi, osim što je pljuvala ono što sam napisao, nismo izmijenili ni desetak rečenica. U jednom trenutku se valjda ona poželjela odmoriti pa me je pitala nekoliko pitanja poput onoga imam li bracu ili seku, koji mi je najdraži predmet u školi, što volim čitati i slično. Između ostaloga spomenuo sam da je moj otac dobio rješenje o premještaju u Zagreb, te da ćemo se svi ondje uskoro preseliti i da to jedva čekam. Otprilike petnaest minuta prije sedam, kad je trebao zazvoniti kraj šestog školskog sata, završila je s čitanjem svim ostalih zadaća. Ona dvije velike hrpe kroz vrijeme što smo bili zajedno podijelila je u nekoliko manjih, pogledala na sat i zadovoljno zafrktala. Nekako u to vrijeme i ja sam završio posljednji sastavak. Odnesem joj. Ovaj put ga je rasprostrla preda se i pomno iščitala. Naposljetku zadovoljno usklikne: - Ovo je dobro! Na to je napravila nešto što nikada neću zaboraviti. Posegnula je u koš, dohvatila s dva prsta posljednji moj papir koji je zgužvala, razmotala ga, poravnala i rekla: - Kladim se da je i ovo dobro! I bilo je. (Istini za volju, i prethodni zgužvani tekst u košu kojeg nije pogledala bio je također dobar.) Položila je oba moja papira na najmanju gomilu, okrenula mi se i rekla da se javim na Školski radio čim preselim u Zagreb, da ondje imaju neku grupu djece talentirane za pisanje, da ih uče kako raditi radio-emisije i svašta, da se dobro zabavljaju, da je uvjerena kako bih se među njih dobro uklopio. Ne sumnja u to, na kraju je dobila od mene tekst s kojim je vrlo zadovoljna, a osim toga sam jedini u školi koji se pri pisanju zadaće poslužio enciklopedijom. Otprilike mjesec dana kasnije učitelji su sakupili sve đake u sportsku dvoranu. Radio je bio spojen na razglas i zajedno smo odslušali emisiju Školskog radija „Moj grad – Bjelovar“. U emisiji su spikeri pročitali dva moja sastavka, jedan na početku, drugi na kraju. Taj dan sam bio glavni frajer na školi! Urednica Školskog radija zvala se Dubravka Milazzi. Kasnije se udala i prezimenu dodala još i Vrabec. Već na našem prvom susretu usadila mi je nekoliko važnih pouka o pisanju. Prvo, sve se može napisati na mnoštvo načina. Drugo, ono što nije dobro treba bez milosti odbaciti da bi se umjesto toga moglo napisati nešto bolje. Ne smije se biti bolesno vezan prema vlastitim riječima, rečenicama i odlomcima. Treće, može postojati više različitih tekstova o istome, a da su svi dobro napisani. Četvrto, postoji razina na kojoj je nešto dovoljno dobro i ne isplati se više truditi. Peto, dobro pisanje je ozbiljan posao. Zapamtio sam to iz prve za cijeli život. Kada sam nekoliko desetljeća kasnije čuo da se u novinarstvu pojavila mlada Vrabecka, Dubravkina kćerka, odmah sam bio uvjeren – ta mala mora da zna posao, imala je najbolju moguću učiteljicu. |
Godine 1970. prvi sam put posjetio S.A.D. Moram priznati da su me mladi Amerikanci iznenadili, više od svih djevojka imenom Jane. Dok su u mojoj domovini vršnjaci živjeli kod roditelja ili u iznajmljenim sobicama pod terorom nabrijanih gazdarica, a tek rijetki sretnici po nekoliko njih u sobi studentskog doma, Jane je unajmila preslatki apartman od 22 metra kvadratna, mali, ali je sve bilo unutra i samo za nju i mogla je za sobom zaključati vrata. Imala je gramofon i dužni metar LP ploča, postere na zidovima i tuš-kabinu dovoljnu za dvoje. Studirala je kao svi ostali američki vršnjaci koje sam upoznao, izgledala je bolje od većine ostalih, a ipak su je svi ostali smatrali sirotom, u jednom smislu da je siromašna, a u drugom da je zbog svog siromaštva sirota. Kako siromašna? - čudio sam se. Što bi bila sirota? Ona ima što i svi ostali, oblači se kao i svi ostali, kad navečer izađemo zajedno sa svim drugima troši kao i svi ostali… Objasnili su mi: ona je siromašna, a to se vidi po tome što kupuje isključivo na rasprodajama. Već sam uočio američke rasprodaje. U to vrijeme su u modu ušle jeans hot pants, najobičnije traperice kojima su uklonjene nogavice, i to ne kao da su nogavice odrezane, pa rub opšiven, nego kao da su otrgnute. Kad je to ušlo u modu takve su hot pants koštale od 22 do 24 dolara, a šest mjeseci kasnije moglo ih se kupiti za 2 do 4. Čudio sam se zašto nitko ne kupuje najobičnije traperice od 18 do 20 dolara, pa ih skrati, ili uzme stare traperice kojih su svi imali nekoliko za bacanje i prilagodi ih. Ne, to ne bi bilo „to“. Nedostajala bi markica odostraga, bio bi to maltene falsifikat, sramota nositi. A Jane je bila sirota jer je imala tako malo novaca da je mogla kupovati odjeću i slično samo na rasprodajama. Ponovo sam se čudio: ako je istina da je Jane prisiljena kupovati samo na rasprodajama, kako to svi ostali znaju? Zar je prate kroz grad i špijuniraju što, kada i gdje kupuje? Nisu je trebali pratiti. Svi ostali su savršeno precizno znali kada se nešto novo pojavljivalo na tržištu po nerazumno napuhanim cijenama, pa su se svi trsili da to nabave što prije i pokažu ostalima, kao što su jednako precizno znali gdje je i kakva rasprodaja, što i po koliko se nudi, a tek onda se Jane pojavljivala u nečemu za čim su tri ili šest mjeseci ranije svi ludili, a u međuvremenu su se toga zasitili i jedva čekaju nešto novo. Kod nas tada, za razliku od danas, rasprodaja praktički nije bilo, a ako se neka negdje i pojavila, smanjenje cijene je bilo recimo 10%, a roba koja se nudila bila je rijetki ostatak ostataka, često i s greškom koja se nije mogla popraviti. Mi smo tada kupovali stvari kad su nam zatrebale i zato jer su nam trebale, i to ako smo imali novaca, a ne zato jer je bila povoljna prilika. Kad smo nešto kupovali, izabirali smo ono što nam se sviđalo, pa i zato jer je bilo u modi, ali nismo kupovali nešto samo zato jer je došlo u modu. Istina, bilo je i onih – i to mnogo – koji su bili spremni otići autobusom do Trsta ili Graca, putovati cijeli dan, samo da bi se vratili s jednom majicom, vjetrovkom ili nekom drugom krpicom. Viđao sam takve autobuse vrlo rano ujutro ili kad su se vraćali oko ponoći, ali ja te ljude nisam poznavao. Ljudi koje sam ja poznavao znali su ići u inozemstvo nekim drugim poslom, pa bi usput i nešto takvo donijeli, ali je bilo mnogo dragocjenije – ono što su pokazivali i čime se hvalili - da su donijeli i neku knjigu ili LP ploču ili nešto treće što se kod nas nije moglo nabaviti. Nikada neću zaboraviti prvi spoj na koji sam izišao s nekom Amerikankom. Jedan prijatelj, domorodac, i ja dogovorili smo se naći s dvije pristale mladice. Očekivao sam da ćemo razgovarati ono što bi se kod nas u takvim prilikama: gdje je tko bio na putu, koji je zanimljiv film gledao, knjigu pročitao, pa zatim o muzici, koncertima... Njih troje kako su sjeli tako su počeli o tome koja je najbolja i najjeftinija kemijska čistionica, gdje su upravo po gradu popusti i čega, koji je dobar automehaničar... i tako cijelu večer. Nisam mogao ni zucnuti, nisam imao pojma o tome, ispao sam posljednji trotlek. Pokušavao sam si to objasniti time da oni od osamnaeste žive sami, sami moraju rješavati takve stvari, sami ekonomizirati sa svojim novcima, pa su im to važne informacije. Dio odgovora sigurno je i bio u tome, ali ne cijeli. Shvatio sam to naposljetku tek kada smo se i mi uvelike amerikanizirali. Kakva je razlika kad u gradu imaš trideset ili pedeset kemijskih čistionica od kojih svaka ima svoje cijene od toga kad su cijene u svim kemijskim čistionicama iste koliko god da ih ima? Prvo je, vele, slobodno tržište, a drugo planska ekonomija i državna intervencija. Kao prvo, ono što bitno određuje položaj potrošača u sistemu jest da li živi u malom gradiću ili na selu ili u velikom gradu. Ako živi u malom mjestu, u njemu kemijske čistionice ili nema ili su svega jedna ili dvije, pa tako i tako nema što birati osim hoće li uopće ući u njih ili ne. Drugo, ako živi u gradu poput Zagreba, nema izgleda da itko zna sve kemijske čistionice, a neke su ionako toliko daleko i izvan uobičajenih putova, pa i da zna ne bi išao do njih, te ne dolazi u obzir da procijeni odnos kvalitete i cijene sve do jedne i odluči se zaista za najpovoljniju. Konkretni izbor napravi se između pet-šest za koje se zna i koje su u blizini, a najčešća odluka prevagne na onu koja je najbliža bez obzira na ostale okolnosti. U prethodnom sistemu je bilo isto, a kako su cijene svugdje bile iste, netko nije išao u najbližu samo ako mu je osoblje posebno išlo na živce ili ako je s njihovom uslugom imao nekih drastično negativnih iskustava. Ono što je najznačajnija posljedica toga da se danas kod nas zaista gotovo sve može kupiti u prvom redu je da kupujemo previše nepotrebnih stvari. Posljedica sezonskih rasprodaja i prodajnih akcija jest da smo odjednom navedeni da razmišljamo o cijenama znatno više vremena nego se to ranije činilo. Lanac „nešto mi je potrebno – imam li novaca da si to sada priuštim?“ odjednom dobiva mnoge nove karike: „jest da mi nije sad potrebno, ali vjerojatno će mi uskoro ili kad-tad zatrebati – sad je prilika, pa iako nema novaca, možda se isplati zadužiti – ako ne kupim na rasprodaji više nikada to neću moći nabaviti…“ – i tako dalje. Nasuprot tome, mozak je kutija ograničene zapremine: prostor koji popunimo informacija o dućanima cipela, modelima cipela i njihovim cijenama, ne može se popuniti prijatnijim i korisnijim sadržajima, a uskoro više ni ne znamo da prijatnijih i korisnijih sadržaja uopće ima. To je prva cijena popusta i mogućnosti izbora cijena na individualnom nivou. Na društvenom nivou meni se srce cijepa kad vidim nebrojene stranice najfinijeg papira otisnute u vrhunskoj tiskarskoj tehnici koje nas obavještavaju da je pola kile nekog mesa 10.99 kuna, par kineskih šlapa se može nabaviti za 15 kuna i slično. Žao mi je drveća posjećenog zbog toga, a jednako mi je žao kad pomislim što je moglo biti otisnuto umjesto toga. I to je cijena napretka, samo što sam uvjeren da je taj napredak zastranio. |
Inventura starih novina prije bacanja otkrila je još jedan članak od onih kakvi se posljednjih godina pojavljuju sve češće, pa nije važno ni u kojim novinama ni koja je konkretna firma u pitanju. Nisam ni čitao dalje od naslova. Ganem se nad tom dirljivom naivnošću, da ne kažem glupošću. Dođe mi da sakupim sve te jadne ljude na nekoj livadi i zapitam ih: Sjećate li se da su sve to što sada tražite stvorili vaši roditelji i vi sami? Sjećate li se da je sve to bilo vaše i da ste to sami dali? Ne može se kriviti lisac ako poždere kokoš koja mu je pružena na pladnju. Može se prekorijevati jedino onoga tko mu ju je pružio. Ni uz najbolju bolju lisac ne bi mogao vratiti išta drugo osim oglodanih koščica. Jeste li se na ikoji način ranije bunili protiv toga kada su vaše sugrađane iz manjih poduzeća tjerali sa posla i iz stanova? Koliko god mi vas je žao zapravo niste za žaljenje jer danas imate upravo ono što se zaslužili. Ništa i, eventualno, prezir. Žao mi je vaše djece, ona zaista nisu ništa kriva, ali upravo vi ste im krivi. Ništa se bitnoga ovdje neće promijeniti dok svatko ne podnese svoju dozu pokore i jada, dok istinski ne spozna u čemu je pogriješio i pokaje se za svoje grijehe. Dakle, vjerojatno na Sveto Nigdarjevo. Kada bih bio zlurad još bih dometnuo - imate Hrvatsku! Sitne dušice su vas dobile na jeftine trikove, neprekidno vas i dalje vuku za nos, a vi i dalje od njih očekujete rješenje za poboljšanje. O, višestruko siroti! U ovoj zemlji nadalje će biti kako bude u svijetu kojemu je prirepak. Ako u svijetu krene mnogo bolje, ovdje će biti malo bolje; ako u svijetu bude gore, ovdje će biti mnogo gore. Sve drugo nema nikakvih izgleda za ikakav uspjeh. |
Danas, u subotu 11. prosinca 2010. godine osjećam se vidovit. Želim zabilježiti proročanstvo kakva je Sanaderova pravna sudbina nakon što ga isporuče iz Austrije, zbog ničega drugoga nego da mogu jednog dana izjaviti „sjetite se kada sam vam već to rekao!“ Mogao bih zapisati predviđanje na papir, staviti u kovertu, pa izvući jednoga dana, ali to ne bi bilo dobro. Na to bi mi sumnjičavci mogli reći da sam to napravio dan ranije da bih se pravio važan. Mogao bih kovertirati ono što će se dogoditi i pohraniti kod javnog bilježnika, ali ni to ne bilo dobro. Sumnjičavci bi me optužili da sam ostavio 5o proročanstva kod 50 javnih bilježnika, pa otišao do onoga kod kojega je bilo ostavljeno zapisano ono s najpribližnijim ishodom. Zato vas molim da na ovaj post ostavite barem deset komentara (uz koje će automatski biti pridodan današnji datum) da netko ne bi rekao kako sam naknadno antidatirao upis posta i tako ga naknadno smjestio upravo ovdje pod ovim nadnevkom. Dakle, ako se slučajno ne dogodi nešto nepredviđeno iz domene više sile, recimo da dr.Ivu pogodi srčani udar na spavanju, nakon vrlo uzbudljivog pravnog procesa dogodit će mu se sljedeće: - biti će osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora (recimo 15 ili 25 godina) - biti će osuđen na ogromnu novčanu kaznu koja će sve zgranuti (recimo 10 ili 25 milijuna eura) i ta kazna će najvećim dijelom biti naplaćena - nakon kraćeg vremena provedenog u zatvoru na odsluženju kazne (recimo godinu i pol) Predsjednik Republike Hrvatske će ga pomilovati. Dvoumim se da li da zapišem obrazloženje ili da vam prepustim da ga sami dokučite. |
Jedanaest godina je u povijesti interneta barem kao sto tisuća godina u povijesti čovječanstva. Internetski fosili i artefakti od prije jedanaest godina kao da su iz pretpovijesti. Prije jedanaest godina najnapredniji su radili na Windowsima NT, neprestano je nedostajalo radne memorije (RAM-a), a najgori neprijatelj bilo je „plavi ekran“ čije je pokazivanje značilo uglavnom da je sav prethodni rad nepovratno izgubljen. Digitalni proizvodi ipak imaju prednost pred onima iz RL (stvarnog života). Moguće ih je oživjeti u istom obliku u kojem jesu, pustiti ponovo u opticaj i time im povratiti život. Dozvolite mi da za trenutak uskrsnem jedan biser iz tog razdoblja - suptilnu haiku poeziju očajnog kompjuteraša. Subject: Haiku error messages Date: Tue, 19 Jan 1999 19:59:12 +0100 From: Quinch Organization: HiNet Newsgroups: hr.rec.humor Windows NT crashed. I am the Blue Screen of Death. No one hears your screams. The code was willing, It considered your request, But the chips were weak. A file that big? It might be very useful. But now it is gone. Chaos reigns within. Reflect, repent, and reboot. Order shall return. This site has been moved. We'd tell you where, but then we'd have to delete you. Stay the patient course Of little worth is your ire The network is down A crash reduces your expensive computer to a simple stone. There is a chasm of carbon and silicon the software can't bridge To have no errors Would be life without meaning No struggle, no joy Out of memory. We wish to hold the whole sky, But we never will. The ten thousand things How long do any persist? Netscape, too, has gone. Serious error. All shortcuts have disappeared. Screen. Mind. Both are blank. Everything is gone; Your life's work has been destroyed. Squeeze trigger (yes/no)? |
Poznata ilirska budnica „Još Hrvatska ni propala“ jedna je od najpopularnijih pjesama u Hrvatskoj. Slobodno se može reći da nema osobe starije od deset godina koja je ne zna, a znaju je i mnogi mlađi. Početkom devedesetih godina odigrala je nezaobilaznu ulogu u rasplamsavanju nacionalnog osjećanja. Pjevali su je oni koji su išli braniti svoje domove i domovinu, ali i oni koji su to vrijeme shvatili kao životnu priliku da prigrabe što više i/ili ispolje sve najmračnije, bolesne crte svojih karaktera. Sigurno su je pjevali i Glavašovi, Merčepovi i Dečakovi dečki, čuvari u Lori i Kerestincu. Utoliko je spot koji sam pronašao na YouTubeu dobar pokazatelj kompleksnog pristupa toj pjesmi: izvođači su krajnje ozbiljni, mnogi u publici su iskreno ganuti, ali ni jedni ni drugi ne vide ništa čudno (ili, ako i vide, ne mogu učiniti ništa) što se hrpa lakrdijaša očigledno ismjehuje s njihovom svetinjom i pri tome uživaju ko prasci pred punim kopanjem. Devedesetih godina prošlog stoljeća osnovni sadržaj bolesnog, ali prevladavajućeg hrvatstva bila je mržnja prema Srbima. Stara budnica uskrsnula je kao jurišna pjesma. Srbin koji je čuo da mu je pjevaju oko kuće mogao je znati da mu se ne piše dobro. Utoliko je zanimljivo prisjetiti se originalne pjesme koju je napisao Ljudevit Gaj. Ferdo Livadić ju je uglazbio. Verzija koja se danas smatra potpunom zapravo je tek početak i nekoliko stihova iz znatno duže poeme. Ne znam da li je to kraćenje izveo sam Ferdo L. ili je do sažimanja došlo spontano kroz vrijeme. Potpuni tekst onoga što je Ljudevit Gaj napisao i potpisao nalazi se ovdje. Potpuni tekst te neslužbene himne ilirskog pokretana na više mjesta pokazuje otklon od današnjeg razumijevanja te pjesme, naročito ako se izvodi na javnim skupovima ili iza dobrog vinca i prasetine. Recimo, podebljati ću neke izraze u osmoj strofi: U kolu jesu svi Hrvati stare države, stare Slave vjerni svati 'z Like, Krbave, Kranjci, Štajer, Gorotanci i Slavonija, Bosna, Serblji, Istrijanci ter Dalmacija. Kad je Ljudevit Gaj pisao pod „mi, Hrvati“ podrazumijevao je daleko širi krug ljudi nego oni koji su se sto i pedeset godina kasnije dohvatili njegove pjesme. Za Gaja i suvremenike su Hrvati bili i ono što bismo danas nazvali Slovencima (Kranjci, Štajerci, Gorenjci), ali i oni „'z Like, Krbave“, kao i oni koje bismo i onda i danas nazvali Srbima. Nasuprot tome, takozvani sljedbenici u devedesetim su raširili i poimanje da ni svi Hrvati nisu pravi Hrvati, da ih ima boljih i gorih, velikih i malih, da se dijele na državotvorne i jugonostalgičare, desne i lijeve, teiste i ateiste, „naše“ i „njihove“... Da postoje više ili manje-Hrvati, praviji, najpraviji, ali i sasvim krivi. Drugim riječima, kao što je pjesma zlorabljena i silovana protivno njezinoj osnovnoj poruci, tako su ti isti koji nisu bili sposobni iznjedriti nešto svoje i dobro, već samo ukrasti ono što im ne pripada i upropastiti, isto postupili i prema svemu ostalom što im je bilo na obzorju. Nakaradni neozbiljni lakrdijaši kojima ništa nije sveto, prema ničemu nemaju obavezu, ni prema svojim ni prema tuđim riječima, ni prema istini, smislu i suvislosti, kojima je bitno da je njima dobro i dobro se zafrkavaju… oni su najpogubniji. |
Bio je to vrlo kratak sastanak. Zin, Bordov i John, a jedina žena, Estella, učestvovala je posredstvom videolinka. Šture rečenice koje su izgovarali bile su ponavljanje zaključaka prethodnih dugih žučnih rasprava. Izricali su ih kao da su u nekom ritualu čija je svrha da potvrdi ono do čega su došli kako bi mogli krenuti dalje. - Moramo reći ljudima. - Nećemo lagati. Ne smijemo lagati. Moramo reći, drugo nam ne preostaje. - Ne smijemo im sve reći odjednom! - Nema vremena za odlaganje. Ostalo je još vrlo malo vremena, ako već nije prekasno. Obzirom da je najvjerojatnije već prekasno, možda imamo malo vremena da ne kažemo odmah sve. - Ovo nadilazi sva povijesna iskustva: nešto toliko, bitno različito, da dodirnih točaka uopće nemamo, pa je pitanje ikakve komunikacije vrlo neizvjesno. Potpuno smo nespremni za tako nešto. - Moramo postepeno dozirati informacije. Krenimo od onog osnovnog što će samo po sebi ljude ostaviti ravnodušnim, ali će ih mentalno pripremiti za ostalo što će uslijediti... - Da, za sada ne smijemo reći više od toga da je otkrivena alternativna mogućnost života, i to ne samo teoretski, nego je otkriveno i da postoje žive stanice bazirane na sasvim drugom principu od onoga na čemu se temelji sav ostali život kojeg znamo. Onih koji bi mogli razumjeti sve implikacije i konzekvence toga je malo, a to s čim valja početi i kod njih ne može pobuditi ništa drugo doli intelektualno zanimanje. - Kasnije bismo možda mogli dostaviti neke dokumente Assangeu, pa kad ih objavi - mi to demantiramo, ali o tome treba još razmisliti. Zašutjeli su, a zatim kao po komandi svi četvero u isti čas kimnuli glavama. Bordov je još rekao: - Krenimo. Mnogo nas posla čeka! Time je sastanak zbog kojega je dvoje od njih došlo preko pola svijeta završen. |
U subotnjem „Jutarnjem listu“ objelodanjena je izjava prof. Ive Bićanića u koju je teško povjerovati. Pitajući se sjede li pravi ljudi u našem društvu na pravim mjestima, navodno je rekao: -...U mnogim zemljama u parlamentu sjede uspješni biznismeni i pravnici. Tko prevladava u našem parlamentu? Liječnici, profesori, sociolozi... – Novinar ga dalje prepričava ili komentira: „On smatra da ti ljudi često, uz najbolju volju, nemaju osjećaj za probleme koje moraju rješavati.“ Čitam, ne mogu vjerovati. Prof. Bićanić je pametniji od toga, a ekipa iz „Jutarnjeg„ je nepogrešivim njuhom izvukla tu budalaštinu u naslov i najavila na naslovnoj stranici. Načelno je parlament (Sabor, vrhovna skupština), tijelo koje bi trebalo imati u svom djelokrugu rada sadržaje daleko šire od ekonomsko-pravnih pitanja. Može donijeti i stalno donosi zakone o svemu i svačemu: o eutanaziji, dječjim vrtićima, religijskim zajednicama, bračnim odnosima, možemo nabrajati razne sadržaje gotovo do u beskraj, pa i o pitanju rata i mira. Da li su sve to samo ekonomsko-pravna pitanja? Da li se odluka hoćemo li napasti zemlju (ili se braniti) svodi na ekonomsku isplatljivost i pitanje koliko je to legalno? Za parlament je bolje da u njemu sjede ljudi što različitijih profila, da bi svaku odluku mogli sagledati što kompleksnije, a i da bi bili što bolji reprezentanti naroda, a ne samo udruženja pravnika i ekonomista. Konkretno je navedeni stav još katastrofalniji. Pogledajmo primjer cijenjene saborske zastupnice Barbare Bešenić. Prema istom tom „Jutarnjem listu“ (26. studenog 2010.) zbog malverzacija s mjeničnim poslovanjem u varaždinskoj tvornici obuće „Viko Vartilen“ pravomoćno je osuđena na sedam i pol godina zatvora. Kaznu je izdržavala od 1988. do 1990, kada je odlukom Ministarstva pravosuđa oslobođena kao „žrtva političkog progona“, nakon čega dobiva člansku iskaznicu HDZ-a, mjesto u Saboru i funkciju predsjednice Udruženja političkih zatvorenika Varaždinske županije. Također postaje i direktorica iste one tvornice iz koje je otišla u zatvor i u narednim godinama je odvodi u stečaj. Nakon toga pokreće novi poslovni projekt za koji joj Hrvatski fond za razvoj i zapošljavanje nepovratno posuđuje 4 milijuna eura (obrati pozornost na 4 milijuna eura i izraz „nepovratno posuđuje“), Hypo banka utrčava s 5,7 milijuna eura, a ispružila se i varaždinska biskupija s 18 milijuna eura, pri čemu su se svi suglasili da je njezin osobni doprinos vrijedan 3 milijuna eura, a sastoji se od toga što je vrlo pametna. Usprkos toj toliko fantastično procijenjenoj pameti, projekt je propao, a svi ulagači su popušili. Bilo bi im pametnije da su slijedili čuvenu procjenu Ivana Milasa da kila mozga vrijedi marku i pol. E, po svemu sudeći, cijenjena zastupnica je upravo ekonomistica, u skladu sa zahtjevom prof. Bićanića, a reklo bi se i da je uspješna jer prodati svoju pamet po takvoj cijeni je nepojmljiv uspjeh i sigurno u svim tim muljažama nije osiromašila. Nije daleko ni ministar financija Ivan Šuker, što drugo neko ekonomist, koji je uspio studirati dvadeset i jednu (21) godinu, što vjerojatno znači da je dobio prolazne dvojke na ispitima kada su brucoši s kojima je zajedno upisao studij postali profesori, pa su morali napraviti nešto da ga se riješe. S druge strane, sociolozi su, recimo, Vesna Pusić i Furio Radin. Nekako se ne sjećam da su ikada izvalili neku glupost ili da im je netko nepovratno posudio koji milijun eura. Zato je pravnik Vladimir Šeks. Vratimo se opet na načelnu razinu i zaboravimo sva spomenuta konkretna imena. Nije problem što je u Saboru (pa tako i ostalim državnim strukturama) premalo ekonomista i pravnika, problem je što je previše ljudskog šljama, prevaranata i lopova, luzera, marginalaca i nula kojima je strančarska politika jedina prilika da ne potonu u bespućima vlastitih života, pa su im apetiti porasli do neutaživosti. Kad malo razmislim, stav kojim sam se pozabavio mogao bi izreći samo neki ekonomist. Nikako ne dobar sociolog. |
S osamnaest sam bio barem pet centimetara viši nego sada (jer se u međuvremenu kičma savila, pa sam se smanjio), bio sam odgovarajuće razvijen, snažan, elastičan i brz, a nakon niza uličnih okršaja u kojima sam stekao solidno iskustvo počeo sam trenirati taekwondo, pa sam bez bojazni prolazio i zalazio svuda u bilo koje doba. Te godine je majka zamijenila stan za veći u Reljkovićevoj ulici broj 12, pa sam se preselio k njoj. Ujutro smo prenijeli stvari, preko dana ih razmjestili i rasporedili koliko smo stigli, navečer sam izišao vidjeti se s tadašnjom djevojkom i prvog dana sam se po prvi put vraćao novoj kući malo prije ponoći. Teška željezna ulazna vrata zatekao sam otvorena, pa sam ih – prisjetivši se obavijesti s oglasne ploče na dnu stubišta da se trebaju zaključavati nakon 22 sata – zatvorio i pokušao zaključati. Nepodmazana zahrđala brava se opirala mojem nastojanju, ali sam je nakon nekoliko pokušaja ipak uspio pokoriti. Iza zatvorenih vrata stubište je potonulo u gotovo potpuni mrak. Pritisnuo sam prekidač za stubišno svjetlo, ali ono nije radilo. Od vrata do prve stepenice stuba bilo je oko metar i pol, zatim sedam-osam stepenica, pa prvo odmorište pred vratima stanova u visokom prizemlju. Trebao sam se popeti na četvrti kat. Tek tada sam više po sluhu primijetio da se netko upravo spušta prema izlazu, neka mračna, nejasno vidljiva silueta. Podigao sam nogu da stanem na prvu stepenicu, taj je bio dvije stepenice ispred i iznad mene kada me je naglo zasuo udarcima u glavu. Prva dva, desnom i lijevom rukom, pogodila su me točno u oba oka i zaustavila me, a još dva-tri u munjevitom slijedu posvuda po glavi odbacila su me unazad. Odletio sam i tresnuo leđima o vrata, da ih nije bilo rasuo bih se koliko sam dug i širok, a napadač je skočio za mnom da me dotuče. Srećom sam odletio unazad s podignutom nogom, te sam je samo ispružio, ritnuo ga u prsa i odbacio, a zatim se odbio rukama od poleđine i skočio na njega. Nekoliko sekundi smo se okretali po dnu stepeništa međusobno se bubetajući kako smo stigli, a onda se obojica osovili na noge, on opet na stepenicama, a ja na zaravni ispred njih, i odmah jurnuli jedan na drugoga. Zahvaljujući tome što je stajao više zasuo me je brzim i snažnim udarcima po glavi i bez dvojbe sam prepoznao da je riječ o treniranom boksaču jer su bili brzi, snažni i precizni, no ja sam njega nemilice mlatio taekwondo udarcima po rebrima potpuno nagonski, kao štakor pritjeran u ugao, još ni ne shvaćajući što se događa. To je trajalo desetak sekundi – puf!-paf!-tras!-tuf!-paf!-puf!-tras!-buf! – što je u takvim okolnostima vrlo mnogo vremena, a onda smo se razdvojili, odskočili jedan od drugoga i pribirali se hvatajući dah. Osjećao sam kako mi oči naotiču i nisam imao želju da mu priđem blizu. Razmišljao sam što bih. Tukao je osjetno bolje od pijanih štemera po diskoklubovima i birtijama. Da se uspnem do stana trebao sam proći pored njega. Da se okrenem i počnem hrvati s bravom na kućnim vratima... – ne bi bilo dobro okrenuti mu leđa. Zurio sam u mrak pred sobom vrebajući hoće li se napadač pomaknuti, a pogled mi se sve više mutio. - Koji ti je kurac?! – izderem se. - Znaš ti! – hukne on, a ja sa zadovoljstvom razabrah da mu je glas drhtav, da mu se disanje još nije primirilo. Bio sam siguran u svoje udarce i već činjenica da je nije nastavio napadati govorila je da ni njemu nije više do nastavka. - Koji bi kurac znao! - Čuj, picko, ovo ti je upozorenje... - Čuj, Štefek, koji kurac sereš?! Tako smo - i dalje ustremljeni jedan naspram drugoga, napeti i na oprezu, počeli razgovarati. Nisam mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep što govori, ali mi je bilo draže što pričamo nego da se bijemo. - Da promisliš, da prestaneš, da se ne šališ više... - O čemu govoriš, čovječe? - Ne pravi se naivan. Dobro ti znaš... - Ne znam i što ćemo sad? Shvatio sam da se i on nalazi u problemu. Kako se nije vraćao značilo je da nije iz kuće, da nema stan u koji može ući. To je pak značilo da može samo van, a da bi to napravio trebao je otključati vrata ispred kojih sam ja stajao, ako je uopće imao ključ. Očigledno je čekao u mraku koji kat više i počeo silaziti kad je čuo kako ja dolje prtljam s bravom, pa stigao kad sam već zaključao. Potpuna pat pozicija. Obojici nam je preostala samo diplomacija. Stajao je u mraku i nešto se nerazumljivo prijetio, sve dok mi u jednom trenu nije rekao „Dubravko“. Odmah sam reagirao. - Kakav „Dubravko“? - Pa ti! – reče on. - Kurac sam ja Dubravko! – dreknem. Tu se on zbuni: - Kako nisi? - Lijepo. Nisam. - Ne seri. Lijepo su mi rekli: „u toj kući stanuju samo stariji ljudi iznad šezdeset. On je jedini mlađi tip u kući i obično se vraća oko ponoći“. - Lijepo su ti rekli! Kretenu, što bi rekao da ti kažem da sam se danas uselio u ovu kuću i da mi je ovo prvi dan što se vraćam u nju?! Tim sam ga opet izbacio iz ravniteže. Glasno je razmišljao: - Moglo bi biti... Rekli su mi da je taj Dubravko neki žgoljo, šonjo, kojeg ću bez muke ispljuskati... - Nadam se da si uvidio da nisam taj! Otužno je procijedio: - Da. Time situacija nije postala mnogo bolja, ali sam se ipak donekle opustio. U daljnjem razgovoru se ispostavilo da u istoj kući živi Dubravko Pitzko, televizijski režiser koji je upravo u to vrijeme postao vrlo poznat serijom emisija „Skrivena kamera“. Sugovornik i kad se pribrao nije bio odviše artikuliran, pa mi nije bilo jasno da li je Pitzko petljao s nekom ženskom, što se nekome nije sviđalo, ili je nekoga ismijao na televiziji, ili jedno i drugo. Uglavnom, taj netko je poslao prijatelja koji je trenirao boks da ga malo ispljuska i eventualno izbubeta, što za osvetu, što kao opomenu da prestane. - Kriva adresa, prijatelju – rekoh. – I što sad? Da se napadač sutra vrati i dočeka pravog Pitzka bilo je besmisleno jer sad meni susjedska lojalnost, premda susjeda još nisam upoznao, ne dozvoljava da to dopustim. Trebao bih ga barem upozoriti. Da ja sutra izbubetam susjeda, i tako ga upozorim i prenesem mu dobrodošlicu koju sam primio bilo je još besmislenije, premda me je ta mogućnost golicala. No „što sad?“ se odnosilo prvenstveno na to kako da se nas dvojica u mraku raziđemo. - Recimo... otključaš vrata... ja izađem... – predloži on. - A ja ti okrenem leđa?! – nisam mu do kraja vjerovao. Jest da nisam Pitzko, ali možda ne bi odolio da mi se sruči za vrat i iskali se zbog neočekivanog prijema na koji je naišao. - Ja ću se popeti na vrh stepenica, pa ti otljučaj vrata... Tako smo učinili. Otključao sam i izišao na ulicu, odmaknuo se pet metara od ulaza i time mu dozvolio da i on izađe. Pod uličnim svjetlom smo se prvi put jasno ogledali. Bio je stariji od mene, vjerojatno u sredini dvadesetih ili pri kraju, za pola glavu viši i krupniji. Dobro sam prošao jer sam ga zaskočio na iznenađenje. - Pa... lakunoć – reče on pristojno, s doličnim uvažavanjem. Ja sam i dalje bio toliko ljut da nisam ništa odgovorio. Samo sam ga promatrao kako odlazi niz ulicu prema Ilici. Sutradan sam se probudio kao naočarka, s dva pravilna okrugla tamnoplavo-ljubičasta podljeva oko oba oka i krvavih bjeloočnica kao bijeli zec. Takav sam po prvi put sreo novog susjeda Dubravka. Upoznali smo se na stubištu. - Ho! Ho! Ho! – reče on poput Djeda Mraza. – Kakav neuobičajeni makeup! Je li to nova moda? On ni danas ne zna koliko je malo nedostajalo da mu to budu posljednje riječi u životu. Suspregnuo sam se da ostanem smiren i jednako tako prešutio sve o noćnom posjetitelju. Prepustio sam sudbini da odluči hoće li se sresti, pa da i on vidi kako takav dizajn ulazi u modu. |
Štogod mislili o tome, kod nas se nemoguće sačuvati od celebritija i glamura, ako nigdje drugdje zaskoče nas iz ofucanih tiskovina u stomatološkim čekaonicama ili kod frizera. Uostalom, mi smo malen narod u maloj zemlji, a celebritija je mnoštvo i svakodnevno se puštaju u pogon novi, pa svatko osobno pozna jednog ili nekoliko celebritija ili je s njom ili njim u rodbinskoj vezi. Tako sam se prije nekoliko dana zatekao u lokalu u kojem se okupljaju neznajući na kakvom sam mjestu dogovorio sastanak. Tek kada je ženska s kojom sam se našao počela ushićeno prepoznavati sve ostale goste uokolo nas i svakoga tko je unišao na vrata, shvatio sam da su oko mene sve same poznate ličnosti od kojih su meni svega dvoje-troje izgledali poznato. U neko doba osjetio sam potrebu da odem u wc. Koliko god lokal velik i glamurozan, ima svega jedan jedini mali zahod i to istovremeno za ženske i muške. Ne možeš stići do njega da već dvoje-troje celebritija ne čekaju prije tebe na svoj red. Dočekao sam i unišao, a unutra me zateklo iznenađenje. Zahod ne samo da je bio zapišan i zasran, nego je bio gori nego slično mjestu na kolodvoru u najudaljenijoj provinciji. Neki celebriti očito ne znaju da nakon sebe trebaju pustiti vodu, drugi se u visokim petama penju na zahodsku dasku i istovaruju svoj teret iz visine iznad odvodnog otvora, treći nemilice špricaju oko sebe, četvrti bacaju tampone i smeće posvuda... Ne samo da nije bilo toaletpapira, nego je i stalak za papir bio pokidan. Pipa za vodu iznad lavaboa nije radila, pa se ni ruke nije moglo oprati. A smrad! Vidjevši to predomislio sam se u svojoj nakani i odlučio strpjeti se do kuće ili otići usput negdje drugdje. Ispred okupljališta dežuralo je tri-četiri fotoreportera vrebajući bilo kakvu pojedinost o poznatim likovima. Ne znam, ne pratim tiskovine ni emisije koje se bave takvim personalitijima, jesu li ikada pisali ili govorili o zahodima na takvim razglašenim mjestima? Želi li se saznati sve o našim slavnima, odande bi trebalo započeti. Znaju na kakvo mjesto idu, kakve ih stražnje prostorije ondje čekaju, ali svejednako dolaze da bi se našli sa sebi sličnima. Dok smo sjedili u lokalu zapravo smo nas dvoje bili oni u koje su svi ostali najviše buljili. Mora da su se pitali – tko su oni koje jedine ne prepoznajemo? Da smo se počeli učestalo pokazivati na tom mjestu uskoro bismo i mi postali poznati po tome što nas nitko ne zna i ne zna se što radimo, ali bi se znalo gdje se olakšavamo, iako to nitko ne bi spominjao. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)