Marketing
kriva adresa
Ujutro smo prenijeli stvari, preko dana ih razmjestili i rasporedili koliko smo stigli, navečer sam izišao vidjeti se s tadašnjom djevojkom i prvog dana sam se po prvi put vraćao novoj kući malo prije ponoći. Teška željezna ulazna vrata zatekao sam otvorena, pa sam ih – prisjetivši se obavijesti s oglasne ploče na dnu stubišta da se trebaju zaključavati nakon 22 sata – zatvorio i pokušao zaključati. Nepodmazana zahrđala brava se opirala mojem nastojanju, ali sam je nakon nekoliko pokušaja ipak uspio pokoriti. Iza zatvorenih vrata stubište je potonulo u gotovo potpuni mrak. Pritisnuo sam prekidač za stubišno svjetlo, ali ono nije radilo.
Od vrata do prve stepenice stuba bilo je oko metar i pol, zatim sedam-osam stepenica, pa prvo odmorište pred vratima stanova u visokom prizemlju. Trebao sam se popeti na četvrti kat. Tek tada sam više po sluhu primijetio da se netko upravo spušta prema izlazu, neka mračna, nejasno vidljiva silueta. Podigao sam nogu da stanem na prvu stepenicu, taj je bio dvije stepenice ispred i iznad mene kada me je naglo zasuo udarcima u glavu. Prva dva, desnom i lijevom rukom, pogodila su me točno u oba oka i zaustavila me, a još dva-tri u munjevitom slijedu posvuda po glavi odbacila su me unazad. Odletio sam i tresnuo leđima o vrata, da ih nije bilo rasuo bih se koliko sam dug i širok, a napadač je skočio za mnom da me dotuče. Srećom sam odletio unazad s podignutom nogom, te sam je samo ispružio, ritnuo ga u prsa i odbacio, a zatim se odbio rukama od poleđine i skočio na njega. Nekoliko sekundi smo se okretali po dnu stepeništa međusobno se bubetajući kako smo stigli, a onda se obojica osovili na noge, on opet na stepenicama, a ja na zaravni ispred njih, i odmah jurnuli jedan na drugoga. Zahvaljujući tome što je stajao više zasuo me je brzim i snažnim udarcima po glavi i bez dvojbe sam prepoznao da je riječ o treniranom boksaču jer su bili brzi, snažni i precizni, no ja sam njega nemilice mlatio taekwondo udarcima po rebrima potpuno nagonski, kao štakor pritjeran u ugao, još ni ne shvaćajući što se događa. To je trajalo desetak sekundi – puf!-paf!-tras!-tuf!-paf!-puf!-tras!-buf! – što je u takvim okolnostima vrlo mnogo vremena, a onda smo se razdvojili, odskočili jedan od drugoga i pribirali se hvatajući dah.
Osjećao sam kako mi oči naotiču i nisam imao želju da mu priđem blizu. Razmišljao sam što bih. Tukao je osjetno bolje od pijanih štemera po diskoklubovima i birtijama. Da se uspnem do stana trebao sam proći pored njega. Da se okrenem i počnem hrvati s bravom na kućnim vratima... – ne bi bilo dobro okrenuti mu leđa. Zurio sam u mrak pred sobom vrebajući hoće li se napadač pomaknuti, a pogled mi se sve više mutio.
- Koji ti je kurac?! – izderem se.
- Znaš ti! – hukne on, a ja sa zadovoljstvom razabrah da mu je glas drhtav, da mu se disanje još nije primirilo. Bio sam siguran u svoje udarce i već činjenica da je nije nastavio napadati govorila je da ni njemu nije više do nastavka.
- Koji bi kurac znao!
- Čuj, picko, ovo ti je upozorenje...
- Čuj, Štefek, koji kurac sereš?!
Tako smo - i dalje ustremljeni jedan naspram drugoga, napeti i na oprezu, počeli razgovarati. Nisam mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep što govori, ali mi je bilo draže što pričamo nego da se bijemo.
- Da promisliš, da prestaneš, da se ne šališ više...
- O čemu govoriš, čovječe?
- Ne pravi se naivan. Dobro ti znaš...
- Ne znam i što ćemo sad?
Shvatio sam da se i on nalazi u problemu. Kako se nije vraćao značilo je da nije iz kuće, da nema stan u koji može ući. To je pak značilo da može samo van, a da bi to napravio trebao je otključati vrata ispred kojih sam ja stajao, ako je uopće imao ključ. Očigledno je čekao u mraku koji kat više i počeo silaziti kad je čuo kako ja dolje prtljam s bravom, pa stigao kad sam već zaključao. Potpuna pat pozicija. Obojici nam je preostala samo diplomacija.
Stajao je u mraku i nešto se nerazumljivo prijetio, sve dok mi u jednom trenu nije rekao „Dubravko“. Odmah sam reagirao.
- Kakav „Dubravko“?
- Pa ti! – reče on.
- Kurac sam ja Dubravko! – dreknem.
Tu se on zbuni:
- Kako nisi?
- Lijepo. Nisam.
- Ne seri. Lijepo su mi rekli: „u toj kući stanuju samo stariji ljudi iznad šezdeset. On je jedini mlađi tip u kući i obično se vraća oko ponoći“.
- Lijepo su ti rekli! Kretenu, što bi rekao da ti kažem da sam se danas uselio u ovu kuću i da mi je ovo prvi dan što se vraćam u nju?!
Tim sam ga opet izbacio iz ravniteže. Glasno je razmišljao:
- Moglo bi biti... Rekli su mi da je taj Dubravko neki žgoljo, šonjo, kojeg ću bez muke ispljuskati...
- Nadam se da si uvidio da nisam taj!
Otužno je procijedio:
- Da.
Time situacija nije postala mnogo bolja, ali sam se ipak donekle opustio. U daljnjem razgovoru se ispostavilo da u istoj kući živi Dubravko Pitzko, televizijski režiser koji je upravo u to vrijeme postao vrlo poznat serijom emisija „Skrivena kamera“. Sugovornik i kad se pribrao nije bio odviše artikuliran, pa mi nije bilo jasno da li je Pitzko petljao s nekom ženskom, što se nekome nije sviđalo, ili je nekoga ismijao na televiziji, ili jedno i drugo. Uglavnom, taj netko je poslao prijatelja koji je trenirao boks da ga malo ispljuska i eventualno izbubeta, što za osvetu, što kao opomenu da prestane.
- Kriva adresa, prijatelju – rekoh. – I što sad?
Da se napadač sutra vrati i dočeka pravog Pitzka bilo je besmisleno jer sad meni susjedska lojalnost, premda susjeda još nisam upoznao, ne dozvoljava da to dopustim. Trebao bih ga barem upozoriti. Da ja sutra izbubetam susjeda, i tako ga upozorim i prenesem mu dobrodošlicu koju sam primio bilo je još besmislenije, premda me je ta mogućnost golicala. No „što sad?“ se odnosilo prvenstveno na to kako da se nas dvojica u mraku raziđemo.
- Recimo... otključaš vrata... ja izađem... – predloži on.
- A ja ti okrenem leđa?! – nisam mu do kraja vjerovao. Jest da nisam Pitzko, ali možda ne bi odolio da mi se sruči za vrat i iskali se zbog neočekivanog prijema na koji je naišao.
- Ja ću se popeti na vrh stepenica, pa ti otljučaj vrata...
Tako smo učinili. Otključao sam i izišao na ulicu, odmaknuo se pet metara od ulaza i time mu dozvolio da i on izađe. Pod uličnim svjetlom smo se prvi put jasno ogledali. Bio je stariji od mene, vjerojatno u sredini dvadesetih ili pri kraju, za pola glavu viši i krupniji. Dobro sam prošao jer sam ga zaskočio na iznenađenje.
- Pa... lakunoć – reče on pristojno, s doličnim uvažavanjem.
Ja sam i dalje bio toliko ljut da nisam ništa odgovorio. Samo sam ga promatrao kako odlazi niz ulicu prema Ilici. Sutradan sam se probudio kao naočarka, s dva pravilna okrugla tamnoplavo-ljubičasta podljeva oko oba oka i krvavih bjeloočnica kao bijeli zec. Takav sam po prvi put sreo novog susjeda Dubravka. Upoznali smo se na stubištu.
- Ho! Ho! Ho! – reče on poput Djeda Mraza. – Kakav neuobičajeni makeup! Je li to nova moda?
On ni danas ne zna koliko je malo nedostajalo da mu to budu posljednje riječi u životu. Suspregnuo sam se da ostanem smiren i jednako tako prešutio sve o noćnom posjetitelju. Prepustio sam sudbini da odluči hoće li se sresti, pa da i on vidi kako takav dizajn ulazi u modu.
Post je objavljen 04.12.2010. u 00:11 sati.