Marketing
cijena popusta
Ponovo sam se čudio: ako je istina da je Jane prisiljena kupovati samo na rasprodajama, kako to svi ostali znaju? Zar je prate kroz grad i špijuniraju što, kada i gdje kupuje? Nisu je trebali pratiti. Svi ostali su savršeno precizno znali kada se nešto novo pojavljivalo na tržištu po nerazumno napuhanim cijenama, pa su se svi trsili da to nabave što prije i pokažu ostalima, kao što su jednako precizno znali gdje je i kakva rasprodaja, što i po koliko se nudi, a tek onda se Jane pojavljivala u nečemu za čim su tri ili šest mjeseci ranije svi ludili, a u međuvremenu su se toga zasitili i jedva čekaju nešto novo.
Kod nas tada, za razliku od danas, rasprodaja praktički nije bilo, a ako se neka negdje i pojavila, smanjenje cijene je bilo recimo 10%, a roba koja se nudila bila je rijetki ostatak ostataka, često i s greškom koja se nije mogla popraviti. Mi smo tada kupovali stvari kad su nam zatrebale i zato jer su nam trebale, i to ako smo imali novaca, a ne zato jer je bila povoljna prilika. Kad smo nešto kupovali, izabirali smo ono što nam se sviđalo, pa i zato jer je bilo u modi, ali nismo kupovali nešto samo zato jer je došlo u modu.
Istina, bilo je i onih – i to mnogo – koji su bili spremni otići autobusom do Trsta ili Graca, putovati cijeli dan, samo da bi se vratili s jednom majicom, vjetrovkom ili nekom drugom krpicom. Viđao sam takve autobuse vrlo rano ujutro ili kad su se vraćali oko ponoći, ali ja te ljude nisam poznavao. Ljudi koje sam ja poznavao znali su ići u inozemstvo nekim drugim poslom, pa bi usput i nešto takvo donijeli, ali je bilo mnogo dragocjenije – ono što su pokazivali i čime se hvalili - da su donijeli i neku knjigu ili LP ploču ili nešto treće što se kod nas nije moglo nabaviti.
Nikada neću zaboraviti prvi spoj na koji sam izišao s nekom Amerikankom. Jedan prijatelj, domorodac, i ja dogovorili smo se naći s dvije pristale mladice. Očekivao sam da ćemo razgovarati ono što bi se kod nas u takvim prilikama: gdje je tko bio na putu, koji je zanimljiv film gledao, knjigu pročitao, pa zatim o muzici, koncertima... Njih troje kako su sjeli tako su počeli o tome koja je najbolja i najjeftinija kemijska čistionica, gdje su upravo po gradu popusti i čega, koji je dobar automehaničar... i tako cijelu večer. Nisam mogao ni zucnuti, nisam imao pojma o tome, ispao sam posljednji trotlek. Pokušavao sam si to objasniti time da oni od osamnaeste žive sami, sami moraju rješavati takve stvari, sami ekonomizirati sa svojim novcima, pa su im to važne informacije. Dio odgovora sigurno je i bio u tome, ali ne cijeli. Shvatio sam to naposljetku tek kada smo se i mi uvelike amerikanizirali.
Kakva je razlika kad u gradu imaš trideset ili pedeset kemijskih čistionica od kojih svaka ima svoje cijene od toga kad su cijene u svim kemijskim čistionicama iste koliko god da ih ima? Prvo je, vele, slobodno tržište, a drugo planska ekonomija i državna intervencija. Kao prvo, ono što bitno određuje položaj potrošača u sistemu jest da li živi u malom gradiću ili na selu ili u velikom gradu. Ako živi u malom mjestu, u njemu kemijske čistionice ili nema ili su svega jedna ili dvije, pa tako i tako nema što birati osim hoće li uopće ući u njih ili ne. Drugo, ako živi u gradu poput Zagreba, nema izgleda da itko zna sve kemijske čistionice, a neke su ionako toliko daleko i izvan uobičajenih putova, pa i da zna ne bi išao do njih, te ne dolazi u obzir da procijeni odnos kvalitete i cijene sve do jedne i odluči se zaista za najpovoljniju. Konkretni izbor napravi se između pet-šest za koje se zna i koje su u blizini, a najčešća odluka prevagne na onu koja je najbliža bez obzira na ostale okolnosti. U prethodnom sistemu je bilo isto, a kako su cijene svugdje bile iste, netko nije išao u najbližu samo ako mu je osoblje posebno išlo na živce ili ako je s njihovom uslugom imao nekih drastično negativnih iskustava.
Ono što je najznačajnija posljedica toga da se danas kod nas zaista gotovo sve može kupiti u prvom redu je da kupujemo previše nepotrebnih stvari. Posljedica sezonskih rasprodaja i prodajnih akcija jest da smo odjednom navedeni da razmišljamo o cijenama znatno više vremena nego se to ranije činilo. Lanac „nešto mi je potrebno – imam li novaca da si to sada priuštim?“ odjednom dobiva mnoge nove karike: „jest da mi nije sad potrebno, ali vjerojatno će mi uskoro ili kad-tad zatrebati – sad je prilika, pa iako nema novaca, možda se isplati zadužiti – ako ne kupim na rasprodaji više nikada to neću moći nabaviti…“ – i tako dalje. Nasuprot tome, mozak je kutija ograničene zapremine: prostor koji popunimo informacija o dućanima cipela, modelima cipela i njihovim cijenama, ne može se popuniti prijatnijim i korisnijim sadržajima, a uskoro više ni ne znamo da prijatnijih i korisnijih sadržaja uopće ima. To je prva cijena popusta i mogućnosti izbora cijena na individualnom nivou.
Na društvenom nivou meni se srce cijepa kad vidim nebrojene stranice najfinijeg papira otisnute u vrhunskoj tiskarskoj tehnici koje nas obavještavaju da je pola kile nekog mesa 10.99 kuna, par kineskih šlapa se može nabaviti za 15 kuna i slično. Žao mi je drveća posjećenog zbog toga, a jednako mi je žao kad pomislim što je moglo biti otisnuto umjesto toga. I to je cijena napretka, samo što sam uvjeren da je taj napredak zastranio.
Post je objavljen 17.12.2010. u 23:11 sati.