Marketing
pačja škola pin-upa
Nije običaj recenzirati pin-up kalendare, ali nakon nekoliko dana oklijevanja ovome moram posvetiti barem nekoliko rečenica. Autor fotografija je Renato Branđolica, čovjek koji već desetljećima bilježi objektivom lijepe žene i napravio je nebrojene sjajne fotografije. Modeli koji ukrašavaju pojedine mjesece sve su mlade i lijepe djevojke. Svi preduvjeti su se slučili i obzirom na priliku očekivalo bi se fascinantni razgaljujući rezultat. Iz nejasnih i neobjašnjivih razloga, rezultat je fascinantan upravo na suprotan način.
Pin-up kalendar je žanr koji ima svoje zakonitosti i uvjete, a oni proističu iz smisla. Još gore nego da to nije znao, onaj tko je pripremao taj kalendar kao da je sve to znao i namjerno se trudio pogaziti sve što je trebalo uvažavati i tako cijeli taj pothvat temeljito obesmislio. Iz nebrojenih Branđoličinih fotografija kao da se trudio izabrati najgore i najneprimjerenije. Sunčica Lalić, koja bi nam trebala ukrašavati veljaču, izgleda kao da ima noge broj 56, za Saru Dobranić (ožujak) prema fotografiji ne možemo reći ima li uopće prsa ili je ravna kao daska, ali zato vidimo nekoliko njenih monstruozno deformiranih odraza na karoseriji automobila uz koji je stala, Elena Vukanovska (travanj) uslikana je kao za katolički kalendar, Ava Karabatić (lipanj) ukomponirana je u toliku površinu stijenja kao da je fotografirana za poster za geologe, a grafički urednik nije čuo za zumiranje i izrez, zatim jedna za drugom jedna fotografija gora od druge. Recimo, od Danijele Pintarić (listopad) na fotografiji koja zrači glupošću i na kojoj joj je zabilježen smiješak jednak keženju punjenog tigra u pozadini, do fotografije koja bi trebala prikazivati Mirnu Dozan (studeni), ali se gledatelj ne može odmaknuti od etikete s upozorenjem na staklenom braniku čiji rub cucla... Pa to je sve zajedno strašno!
Treći suizdavač u projektu je „Vjesnikova“ tiskara. I ti su se iskazali! Nastavak fotografije s jednog lista na drugi, sredina fotografije koja bi trebala biti glamurozna, izgleda ovako:
Ovaj zalom u sredini nije valja pokazatelj tehničke kvalitete zbog koje će mušterije pohrliti koristiti usluge „Vjesnikove“ tiskare? Ali je tu, neka se vidi. Potom, pin-up kalendar je, kako prijevod naziva kaže, namijenjen tome da visi na zidu pričvršćen jednim čavlićem, pa je u tom cilju svaka stranica i probušena na odgovarajućem mjestu. Omotni (noseći) list otisnut je na debljem papiru nego ostali, ali ipak me zanima koliko dana takav proizvod može ostati visjeti na zidu prije nego se ta rupica razdere obzirom da mu je tijekom siječnja sva težina na donjoj polovini, a propuh pri svakom otvaranju vrata pomakne cijeli kalendar. Zamislimo ga tek u nekoj automehaničarskoj radionici gdje bi trebao ostati izvješen cijelu godinu!
Sve u svemu, učinak tog uratka je prvenstveno čuđenje. Imamo izdavačku kompaniju s nekoliko stotina ljudi koja radi već dvadeset godina i ne mogu naći nikoga da se poduhvati takvog relativno jednostavnog zadatka – jednostavnog za onoga tko zna, ali neostvarivog za onoga tko ne razumije i nema osjećaj za problematiku. Onaj tko je OVO napravio kao da je išao u pačju školu: „...učili su, učili, od srijede do petka, al se nisu maknuli dalje od početka...“ I tako dvadeset godina! Drugo je moguće tumačenje da je posrijedi sabotaža, ali bilo bi paranoično prihvatiti ga.
Uzalud je nedvojbena dostignuća hvaliti kao uspjeh kada ovakve „sitnice“ pokazuju da je nešto suštinski krivo postavljeno i ustrojeno, što budi sumnju da je svako dostignuće ustvari podbačaj.
Post je objavljen 26.12.2010. u 18:10 sati.