Bio je to vrlo kratak sastanak. Zin, Bordov i John, a jedina žena, Estella, učestvovala je posredstvom videolinka. Šture rečenice koje su izgovarali bile su ponavljanje zaključaka prethodnih dugih žučnih rasprava. Izricali su ih kao da su u nekom ritualu čija je svrha da potvrdi ono do čega su došli kako bi mogli krenuti dalje.
- Moramo reći ljudima.
- Nećemo lagati. Ne smijemo lagati. Moramo reći, drugo nam ne preostaje.
- Ne smijemo im sve reći odjednom!
- Nema vremena za odlaganje. Ostalo je još vrlo malo vremena, ako već nije prekasno. Obzirom da je najvjerojatnije već prekasno, možda imamo malo vremena da ne kažemo odmah sve.
- Ovo nadilazi sva povijesna iskustva: nešto toliko, bitno različito, da dodirnih točaka uopće nemamo, pa je pitanje ikakve komunikacije vrlo neizvjesno. Potpuno smo nespremni za tako nešto.
- Moramo postepeno dozirati informacije. Krenimo od onog osnovnog što će samo po sebi ljude ostaviti ravnodušnim, ali će ih mentalno pripremiti za ostalo što će uslijediti...
- Da, za sada ne smijemo reći više od toga da je otkrivena alternativna mogućnost života, i to ne samo teoretski, nego je otkriveno i da postoje žive stanice bazirane na sasvim drugom principu od onoga na čemu se temelji sav ostali život kojeg znamo. Onih koji bi mogli razumjeti sve implikacije i konzekvence toga je malo, a to s čim valja početi i kod njih ne može pobuditi ništa drugo doli intelektualno zanimanje.
- Kasnije bismo možda mogli dostaviti neke dokumente Assangeu, pa kad ih objavi - mi to demantiramo, ali o tome treba još razmisliti.
Zašutjeli su, a zatim kao po komandi svi četvero u isti čas kimnuli glavama.
Bordov je još rekao:
- Krenimo. Mnogo nas posla čeka!
Time je sastanak zbog kojega je dvoje od njih došlo preko pola svijeta završen.