pogrešna primjena budnice

srijeda, 08.12.2010.

Poznata ilirska budnica „Još Hrvatska ni propala“ jedna je od najpopularnijih pjesama u Hrvatskoj. Slobodno se može reći da nema osobe starije od deset godina koja je ne zna, a znaju je i mnogi mlađi. Početkom devedesetih godina odigrala je nezaobilaznu ulogu u rasplamsavanju nacionalnog osjećanja. Pjevali su je oni koji su išli braniti svoje domove i domovinu, ali i oni koji su to vrijeme shvatili kao životnu priliku da prigrabe što više i/ili ispolje sve najmračnije, bolesne crte svojih karaktera. Sigurno su je pjevali i Glavašovi, Merčepovi i Dečakovi dečki, čuvari u Lori i Kerestincu. Utoliko je spot koji sam pronašao na YouTubeu dobar pokazatelj kompleksnog pristupa toj pjesmi: izvođači su krajnje ozbiljni, mnogi u publici su iskreno ganuti, ali ni jedni ni drugi ne vide ništa čudno (ili, ako i vide, ne mogu učiniti ništa) što se hrpa lakrdijaša očigledno ismjehuje s njihovom svetinjom i pri tome uživaju ko prasci pred punim kopanjem.

Devedesetih godina prošlog stoljeća osnovni sadržaj bolesnog, ali prevladavajućeg hrvatstva bila je mržnja prema Srbima. Stara budnica uskrsnula je kao jurišna pjesma. Srbin koji je čuo da mu je pjevaju oko kuće mogao je znati da mu se ne piše dobro. Utoliko je zanimljivo prisjetiti se originalne pjesme koju je napisao Ljudevit Gaj. Ferdo Livadić ju je uglazbio. Verzija koja se danas smatra potpunom zapravo je tek početak i nekoliko stihova iz znatno duže poeme. Ne znam da li je to kraćenje izveo sam Ferdo L. ili je do sažimanja došlo spontano kroz vrijeme. Potpuni tekst onoga što je Ljudevit Gaj napisao i potpisao nalazi se ovdje.

Potpuni tekst te neslužbene himne ilirskog pokretana na više mjesta pokazuje otklon od današnjeg razumijevanja te pjesme, naročito ako se izvodi na javnim skupovima ili iza dobrog vinca i prasetine. Recimo, podebljati ću neke izraze u osmoj strofi:

U kolu jesu svi Hrvati
stare države,
stare Slave vjerni svati
'z Like, Krbave,
Kranjci, Štajer, Gorotanci
i Slavonija,
Bosna, Serblji, Istrijanci
ter Dalmacija.

Kad je Ljudevit Gaj pisao pod „mi, Hrvati“ podrazumijevao je daleko širi krug ljudi nego oni koji su se sto i pedeset godina kasnije dohvatili njegove pjesme. Za Gaja i suvremenike su Hrvati bili i ono što bismo danas nazvali Slovencima (Kranjci, Štajerci, Gorenjci), ali i oni „'z Like, Krbave“, kao i oni koje bismo i onda i danas nazvali Srbima. Nasuprot tome, takozvani sljedbenici u devedesetim su raširili i poimanje da ni svi Hrvati nisu pravi Hrvati, da ih ima boljih i gorih, velikih i malih, da se dijele na državotvorne i jugonostalgičare, desne i lijeve, teiste i ateiste, „naše“ i „njihove“... Da postoje više ili manje-Hrvati, praviji, najpraviji, ali i sasvim krivi.

Drugim riječima, kao što je pjesma zlorabljena i silovana protivno njezinoj osnovnoj poruci, tako su ti isti koji nisu bili sposobni iznjedriti nešto svoje i dobro, već samo ukrasti ono što im ne pripada i upropastiti, isto postupili i prema svemu ostalom što im je bilo na obzorju. Nakaradni neozbiljni lakrdijaši kojima ništa nije sveto, prema ničemu nemaju obavezu, ni prema svojim ni prema tuđim riječima, ni prema istini, smislu i suvislosti, kojima je bitno da je njima dobro i dobro se zafrkavaju… oni su najpogubniji.

- 19:44 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>