U Smederevu se nalazi vrlo dobro očuvana monumentalna tvrđava građena početkom petnaestog stoljeća. Obrambeni zid čini trokut kojemu su stranice dugačke pola kilometra ojačan s dvadesetak kula, i gotovo je u cijelosti sačuvan. U jednom uglu je omanje, dobro konzervirano unutarnje utvrđenje, a i ono ima stranice od stotinjak metara. Sve to je zapanjujuće veliko, vrlo impresivno, izgleda otprilike onako kako sam zamišljao Camelot. Posebno iznenađenje je što su neke od kula uočljivo nagnute prema van više nego što je nakošen toranj u Pisi. Taj građevinski kuriozitet posljedica je stravične eksplozije. Nijemci su 1941. Godine u smederevsku tvrđavu nagomilali sve oružje vojske kraljevine Jugoslavije, te ogromnu količinu municije i eksploziva. Sve je to 5. listopada te godine eksplodiralo iz nepoznatog razloga i uništilo sve unutar tvrđave, nakosilo kule, porušilo velik dio Smedereva i pobilo mnoštvo ljudi. Trećina kuća u gradu sravnjena je sa zemljom, većina ostalih je ozbiljno oštećena, a svega ih je dvadeset i pet ostalo neoštećenih. Poginulo je više od dvije tisuće i pet stotina ljudi, a dvostruko toliko je ranjeno! Čudno je da u vrijeme kada se mnogo govorilo o Drugom svjetskom ratu i Narodnooslobodilačkoj borbi, kad se o tome učilo u školama, evociralo sve i svašta u različitim prigodama, a objavljivale su se i nebrojene knjige i novinski članci, o tom događaju nije bilo ni riječi. Jedan od razloga mogao bi biti što do danas nije poznato kako je do eksplozije došlo. Možda je posrijedi bila banalna ljudska greška. Recimo, netko se zavukao u neki ugao da na miru pripali cigaretu… Mogućnost je posrijedi bila i partizanska diverzija, ali su i počinioci stradali, pa se to nikada neće saznati. Možda se upravo zbog te mogućnosti cijeli događaj prikrivao, a možda je netko i znao što je bilo posrijedi, pa je upravo zbog toga ta katastrofa prekrivena velom tajne. Ako je posrijedi bilo loše skladištenje kao kad je odletjelo u zrak skladište municije Hrvatske vojske u Glibokom jarku, to se moglo utkati u priču kako su okupatori činili štetu čak i kad im to nije bila namjera. No kako za to nije bilo dokaza, što god bi se pričalo pobuđivalo bi barem sumnju i neizbježne primisli da je katastrofa možda zapravo posljedica partizanske diverzije, a to ne bi pogodno. Uništiti najveće neprijateljsko skladište na Balkanu bilo bi veliki uspjeh kojim bi se hvalili na sva usta da nije toliko mnogo nevinih ljudi stradalo. Svaka oružana operacija podrazumijeva mogućnost usputnih, nenamjernih žrtava. Čak i u mirnodopskim uvjetima osiguravajuće kompanije imaju procjene koliko će radnika smrtno stradati prilikom gradnje nebodera. Kolateralne žrtve se uz manje ili više iskreno žaljenje do neke mjere mogu tolerirati, ali dvije i po tisuće ljudi - to je previše! Nije moguće tvrditi da se bori za narod, za oslobođenje, ako se isti taj narod pri tome pobije. Posebna je priča vlak. Mnoštvo ljudi ga je došlo ispratiti, pa je samo na području željezničke stanice poginulo 1200 ljudi. Da je vlak krenuo na vrijeme, žrtava bi bilo mnogo manje. Na nesreću, iznimno je kasnio dvije minute. Možda je u tom vlaku bio i onaj tko je potpalio fitilj… |
Jedan od govornika na posljednjem ispraćaju Milke Planinc započeo je: bila je izrazito topla, otvorena, temperamentna, strpljiva, racionalna, hrabra, poštena, jednostavna i skromna i uvijek, u svim životnim situacijama, iznimno dostojanstvena žena.
U ovom slučaju nije bila riječ o prigodnom kurtoaznom licemjerju. Žena takve osobnosti bila je značajna i za one koji je nisu osobno poznavali. U „Milkino vrijeme“, otprilike od 1970. do 1985. godine, u Hrvatskoj je sagrađen most s kopna na Krk, sagrađen tunel kroz Učku, prometna zaobilaznica oko Zagreba, otvoren muzej Mimara, započeta gradnja NSB, krenula s radom plinska polja Molve i Stari gradec, sagrađeno spremište plina Okoli (koje će nas grijati ove zime), otkriven je plin na sjevernom Jadranu, sagrađena nuklearna elektrana Krško, poljoprivreda i ratarstvo su bili jake privredne grane, cijela područja su se ekonomski razvijala u kooperacijama s poljoprivrednim dobrima, na domaćem i svjetskom tržištu uspješno su poslovali „Rade Končar“, „Pliva“, „Podravka“, INA, „Prvomajska“, „Jedinstvo“, brodogradnja… Milka je vodila uspješnu i prosperitetnu zemlju. Domaće su novine vijest o smrti Milke Planinc uglavnom prešutjele ili joj - uz rijetke izuzetke - nisu dale doličan prostor, a kamoli tretman, dosljedno onome kako se prema njoj odnosilo posljednjih dvadeset godina. Zluradi kritizeri nisu propustili napomenuti da su pri kraju njezina razdoblja počela prva zapinjanja u ekonomskom rastu i razvoju, bez pokušaja objašnjavanja zašto je to toga došlo. Pri tome svi „previđaju“ da se u oskudici benzina nije išlo na nova zaduživanja nego su svi podjednako morali smanjiti potrošnju. U krizi se nije pogodovalo bogatijima i svaljivalo teret na siromašnije. U sjećanju su ostale nestašice kave i deterdženata, a ne osnovnih namirnica. Dodatno su se oporezovali luksuzni proizvodi, a ne osnovne životne potrepštine. Dok ovo pišem upravo slušam ponoćne vijesti: „30% građana živi u siromaštvu…“ Značajan je odnos osobnosti i djela Milke Planinc. Napravila je mnogo, i to dobroga, ali je i sama bila vrijedna. Takva osoba može napraviti ono što je ostvarila Milka Planinc, ne može drugačije. Kad se danas pitamo zašto nam je kako već jeste, pokušajmo si predočiti psihološke profile i osobne životne vrijednosti Sanadera, Šeksa, Bebića, Glavaša, Merčepa… da dalje ne nabrajam, a ni obrazovanost i kvocijente inteligencije ne zaboravimo. Jedan dio odgovora je u tome kakvi su ljudi do ovoga doveli i kakvi nas i dalje vode. Na prste bi se moglo nabrojati one za koje bi se itko usudio reći da su racionalni, hrabri, pošteni jednostavni i skromni i uvijek, u svim životnim situacijama, dostojanstveni. |
Misteriozni nestanak Krležina kipa i dalje je nerazjašnjen. One koji sumnjaju u dvije fotografije objavljene prije neki dan moram upozoriti da su usnimljene s dovoljnim vremenskim razmakom da je u pozadini izraslo neko grmlje i sagrađene su nekakve ograde, a nije bilo ni primjene PhotoShopa. Uostalom, ako laže koza, ne laže rog: svatko može otići do mjesta gdje je spomenik godinama stajao, na početku Dubravkinog puta, i uvjeriti se da ga nema. Dodatni dokaz da je spomenik ondje stajao je postolje koje je ostalo. Nemojmo se čuditi ako i Dubravkin put uskoro nestane. |
Koja je razlika između gornje i donje fotografije? Razlika nije samo u tome što je na prvoj noć, a na drugoj dan, niti u tome što je prva snimljena nekoliko mjeseci ranije. Ako niste primijetili - na drugoj nešto nedostaje. (Nije posrijedi igra Photoshopom.) Nedostaje kip. Kip je prikazivao Krležu, a sada ga više nema. Gdje je? Malo je vjerojatno da je odšetao. Nadam se da nije završio u otpadnom željezu ili da ga je zahvatio odvoz glomaznog otpada. |
Koplja se lome oko knjige Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“. Sukoba ne bi bilo da jedni nisu „za“, a drugi „protiv“. Ono što je zanimljivo jest da još prije desetak godina sukoba ne bi ni bilo. Knjiga bi bila unisono prešućena ili jednoglasno napadana, dapače, vjerojatno bi bila osporavana kombinacijom oba ta načina koliko god su oni u suštini logički kontradiktorni, a ako bi se netko i našao da je brani ili propagira, ne bi mogao doći do glasa. Utoliko već to da se danas koplja lome pokazuje da se društvena situacija u posljednjih desetak godina promijenila.
Kako je moguće nešto istovremeno prešućivati i napadati? Moguće je, moguće. Prešućuje se ondje gdje bi trebalo govoriti, ne govori se koliko je zaslužilo govoriti, ali se zato kad god se spomene izvrće, falsificira, podmeće, nakalemljuje i slično. Na primjer, ponegdje će se, onako kao usput, zgražati zašto je objavljivanje te knjige financijski pomoglo Ministarstvo kulture. Kao, sram ga bilo! Kao, kako je moglo podržati tako groznu knjigu? Zapravo je pravo pitanje zašto ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ne otisne tu knjigu u nekoliko desetaka tisuća primjeraka, ne podijeli je svim profesorima materinjeg jezika na srednjim školama i fakultetima (a bogme i povjesničarima), ne stavi na kioske isto toliko knjiga po prihvatljivoj cijeni, pa da svi vide što u njoj piše i tako se demokratski formira nekakav zajednički stav kad se već radi o pitanjima koja sve zanimaju i svi se kao rakova djeca osjećaju pozvani da nešto o njima zbore. Ovako se stvar svodi na poznatu pjesmu: svi govore o knjizi koju gotovo nitko nije pročitao, a oni rijetki koji jesu mogu govoriti ili pisati što god im padne na pamet, pri čemu se potpuno gubi razlika između onih koji govore utemeljeno i pametno od onih koji budalaše i trkeljaju. Situacija se unazad desetak godina promijenila i zato što danas imamo internet. Ne samo da je moguće čuti raznovrsne, raznorodne glasove, nego se i knjige mogu nabaviti preko interneta ako ih drugačije nije moguće. Tako se i „Jezik i nacionalizam“ može dobiti izravno od izdavača. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)