Marketing
fatalne dvije minute
U Smederevu se nalazi vrlo dobro očuvana monumentalna tvrđava građena početkom petnaestog stoljeća. Obrambeni zid čini trokut kojemu su stranice dugačke pola kilometra ojačan s dvadesetak kula, i gotovo je u cijelosti sačuvan. U jednom uglu je omanje, dobro konzervirano unutarnje utvrđenje, a i ono ima stranice od stotinjak metara. Sve to je zapanjujuće veliko, vrlo impresivno, izgleda otprilike onako kako sam zamišljao Camelot. Posebno iznenađenje je što su neke od kula uočljivo nagnute prema van više nego što je nakošen toranj u Pisi.
Taj građevinski kuriozitet posljedica je stravične eksplozije. Nijemci su 1941. Godine u smederevsku tvrđavu nagomilali sve oružje vojske kraljevine Jugoslavije, te ogromnu količinu municije i eksploziva. Sve je to 5. listopada te godine eksplodiralo iz nepoznatog razloga i uništilo sve unutar tvrđave, nakosilo kule, porušilo velik dio Smedereva i pobilo mnoštvo ljudi. Trećina kuća u gradu sravnjena je sa zemljom, većina ostalih je ozbiljno oštećena, a svega ih je dvadeset i pet ostalo neoštećenih. Poginulo je više od dvije tisuće i pet stotina ljudi, a dvostruko toliko je ranjeno!Čudno je da u vrijeme kada se mnogo govorilo o Drugom svjetskom ratu i Narodnooslobodilačkoj borbi, kad se o tome učilo u školama, evociralo sve i svašta u različitim prigodama, a objavljivale su se i nebrojene knjige i novinski članci, o tom događaju nije bilo ni riječi. Jedan od razloga mogao bi biti što do danas nije poznato kako je do eksplozije došlo.
Možda je posrijedi bila banalna ljudska greška. Recimo, netko se zavukao u neki ugao da na miru pripali cigaretu… Mogućnost je posrijedi bila i partizanska diverzija, ali su i počinioci stradali, pa se to nikada neće saznati. Možda se upravo zbog te mogućnosti cijeli događaj prikrivao, a možda je netko i znao što je bilo posrijedi, pa je upravo zbog toga ta katastrofa prekrivena velom tajne.
Ako je posrijedi bilo loše skladištenje kao kad je odletjelo u zrak skladište municije Hrvatske vojske u Glibokom jarku, to se moglo utkati u priču kako su okupatori činili štetu čak i kad im to nije bila namjera. No kako za to nije bilo dokaza, što god bi se pričalo pobuđivalo bi barem sumnju i neizbježne primisli da je katastrofa možda zapravo posljedica partizanske diverzije, a to ne bi pogodno.
Uništiti najveće neprijateljsko skladište na Balkanu bilo bi veliki uspjeh kojim bi se hvalili na sva usta da nije toliko mnogo nevinih ljudi stradalo. Svaka oružana operacija podrazumijeva mogućnost usputnih, nenamjernih žrtava. Čak i u mirnodopskim uvjetima osiguravajuće kompanije imaju procjene koliko će radnika smrtno stradati prilikom gradnje nebodera. Kolateralne žrtve se uz manje ili više iskreno žaljenje do neke mjere mogu tolerirati, ali dvije i po tisuće ljudi - to je previše! Nije moguće tvrditi da se bori za narod, za oslobođenje, ako se isti taj narod pri tome pobije.
Posebna je priča vlak. Mnoštvo ljudi ga je došlo ispratiti, pa je samo na području željezničke stanice poginulo 1200 ljudi. Da je vlak krenuo na vrijeme, žrtava bi bilo mnogo manje. Na nesreću, iznimno je kasnio dvije minute. Možda je u tom vlaku bio i onaj tko je potpalio fitilj…
Post je objavljen 30.10.2010. u 07:37 sati.