 "…krivac za stanje u državi su hrvatske elite bez iznimke - politička, gospodarska, crkvena, akademska, pa i sindikalna. Hrvatske elite su u potpunosti zakazale i nose veliki dio krivnje za krizu u Hrvatskoj!" U prvi mah mi se ta ocjena učinila vrlo pronicljivom, ali onda mi je palo na pamet da kriminalna elita, po svemu sudeći radi svoj posao vrlo dobro, nimalo nije zakazala, iako to ni u kojem slučaju ne okrnjuje osnovnu poruku da hrvatske elite (pa tako i elita kriminala) nose svoj dio krivnje za stanje u našoj zemlji. Čim sam zastao i obratio pozornost izjavi koja me privukla, izronile su na vidjelo i druge manjkavosti. Naime, iako i ja smatram da su politička, gospodarska, crkvena, akademska, sindikalna i još neke druge vrhuške uvelike krive za stanje u državi i društvu, ne mislim da su elite išta krive, već da postoji problem s elitama. U politici nisam sklon elitizmu koliko god ga cijenim na drugim područjima života, a sociološko obrazovanje me upozorava da se elita može definirati na više načina, no suština je problema da se ono što se kod nas smatra elitama - čas iznimkama! - ustvari šljam. Ta takozvana elita je bagra i ološ koji se probio na mjesto elite, tipovi s koca i konopca, kriminalci, marginalci, fanatici i beznadni slučajevi izigravaju elitu, likovi s dna kace postali su stupovi društva, te nam ne može biti bolje od onoga kako je. Od glave riba smrdi i utoliko je Tedeschi u pravu kad na nju ukazuje, ali sve je to tek posljedica onoga kako je do svega toga uopće došlo. |
 Posljednji poslovni razgovor koji sam vodio prije nego su se svi razbježali slaviti završio je neuspješno. Firma s kojom duže vremena nešto surađujem našla su u krizi. Za sljedeću godinu planiraju pad prometa od četrdeset posto. Kako smatram da se na muci poznaju junaci, da je kriza prilika onima koji znaju i imaju odvažnosti da prosperiraju i bolje nego u uobičajenim vremenima, ponudio sam im plan kako ukloniti nevolje. Nakon premišljanja, ljudi koji vode firmu odlučili su da ne mogu prihvatiti moj plan za izlazak iz krize - jer su u krizi. Odlučili su se držati svog plana po kojemu će očekivani pad prometa biti četrdeset posto. Njihov plan ima tri velike prednosti. Prvo, teško može omanuti. Drugo, ako pad prometa bude manji, recimo trideset i šest posto, to će moći prikazati kao svoj veliki uspjeh. Treće, sve je pod kontrolom. Razgovor je završio tako da su mi poklonili kalendar za sljedeću godinu. Sve zajedno, deprimiran sam. Zaista smo u krizi. Ta je kriza dublja od ovoga što sad nazivaju krizom i nema veze ni s HDZ-om, ni s SDP-om, ni s Mesićem ni Sanaderom. To je trajna kriza iz koje su svi oni i svi takvi iznikli. Gledam sedamnaest kalendara i rokovnika za sljedeću godinu koje sam dobio u posljednjih nekoliko dana i brinem se - možda ja ipak nisam za ovaj svijet? |
 Od svih prigodnih misli povodom Božića najviše me se dojmila ona napisana na staklu izloga ponovootvorenog kafića "Velvet" u Dežmanovom prolazu. Nažalost, zbog odbljesaka je nisam uspio dobro fotografirati, tako da je moram posebno citirati: BOŽIĆ ME ZALUĐUJE, BLAGOŠĆU MI PLAŠI DUŠU KAO KAD SILAZIM LIFTOM. Potpisano je sa A. SHIROKA. Na staklu - kako providno! Ali i varljivo jer je nemoguće fotografirati, kao da su posrijedi vampirska posla. Jedinstvenost pristupa, osebujna originalnost i suptilnost koju je teško definirati, ali je nemoguće previdjeti, u sintetskom dojmu odaju duševnu osobu, tim više što se i sama izjašnjava da ima dušu. Sve to ukazuje da se iza nepoznatog imena A. SHIROKA zapravo krije A. ŠIROKA, nema druge, mora da je tako. Nadahnuti mišlju A. Široke prepustimo se varenju. |
 Svake godine početkom prosinca imam velike planove. Ne samo da ću poslati čestitke, nego će u omotnicu priložiti i svježu porodičnu fotografiju: žena, sin, pas, bor… No kako bor kupujemo u posljednji čas, to otpada. Dobro, odavno sam odustao od toga da i bor bude na slici, ali tim više bi bilo prikladno da popratim konvencionalno čestitanje s nekoliko rečenica. Svakome ću poslati individualiziranu čestitku i pridodati još toplih riječi ili neku mudru misao koja će ih grijati cijele godine. Draga Heather, Jackie, Dagmar, Zlidnjeva, Nataša, Natalija, Nata, Lidija, Lili, Lili, Lili, Lili, Jaca, Joca, Ksenija, Snježana, sve ostale i Branko, želim vam sve najbolje…U žaru zamisli nakupujem gomilu čestitki, omotnica za čestitke i poštanskih maraka. Svake godine krajem prosinca, kad počinju pistizati čestitke, osjećam se kao posrani golub, očerupana kokoška, krepani štakor. Svaka nova omotnica koju mi poštar ubaci u kastlić zakucava me pola metra dublje u zemlju. Gle tko mi je poslao čestitku, a ja se nisam ni sjetio da bih se i njoj/njemu trebao javiti! Čvrsto odlučujem da ću od prvog siječnja početi praviti popis kome ću sve naredne godine poslati čestitku poštom. Naredne godine se obavezno dogodi nešto što me omete: ne mogu pronaći čestitke koje sam kupio ranije ranijih godina pa moram ići nabaviti nove, poskupi poštarina pa treba nadokupiti marke, gripa u posljednji čas, viša sila ili neobjašnjiva zbivanja dostojna X-filesa, u međuvremenu je izumljen i uveden u upotrebu e-mail pa se nekolicini sjetim čestitati i tim putem, popis s dvjesto i pedeset imena i adresa pronađem tek devetog siječnja naredne godine… Imam jednu malu sobicu u stanu kojoj ne smijem otvoriti vrata. Da ih otvorim pokuljale bi neposlane čestitke i zatrpale me. |
 Već sam mnogo puta razmišljao da bih trebao zaroniti u novinsku arhivu i potražiti tko ga je napisao. Vrlo koncizno, jasno i pregledno, netko je iznio osnovne ideje knjige Alvina Tofflera "Šok budućnosti". Pročitavši to, zauvijek sam ostao uvjeren da je moguće predvidjeti budućnost i da treba koristiti i futurologiju. O članku sam diskutirao s prijateljima, a moja tadašnja djevojka uspjela je nabaviti i knjigu. U školi sam učio njemački, pa nisam znao engleski, te je ona pročitala knjigu i podrobno mi je prepričala. Dapače, nekoliko poglavlja koja su nam bila posebno zanimljiva, prevela je rukom ispisavši debeli bunt trgovačkog papira koji još i danas čuvam. Kasnije su se mnogi autori pozivali na tu knjigu, prepričavali i komentirali pojedine ideje iz nje, tako da sam s njom bio dobro upoznat. Kada je knjiga napokon izašla u prijevodu koji sam mogao pročitati, bila je toliko skupa da je nisam mogao kupiti, a u knjižnicama je bio toliki red zabilježenih koji su je htjeli posuditi da nisam mogao doći na red. Tako se dogodilo da sam bio upoznat s knjigom koju nisam otvorio kao da sam je pročitao. Nebrojeno puta sam se u razgovorima oslanjao na nju i barem pedesedesetak puta u ovih četrdesetak godina u tekstovima koje sam objavio pozivao sam se na Alvina Tofflera i njegov "Šok budućnosti", a da to - sram me bilo! - zapravo nisam pročitao. Običaj mi je da subotom ili nedjeljom svrnem na Britanski trg, pregledam knjige koje se nude i kupim jednu za deset kuna. Posljednje nedjelje naletio sam na "Šok budućnosti" po pedeset kuna i morao sam to kupiti. Sada polako, s velikim užitkom, napokon čitam tu knjigu. Odlična je, sjajno napisana, i vrlo pametna. Sve što sam pročitao do sada vrijeme je samo potvrdilo, a sve što je preostalo da se dogodi vrlo izgledno će se ostvariti. Paradoksalno, knjiga objavljena prije četrdesetak godina aktualnija je od pola sadržaja naših dnevnih novina! Potražite ne nalazi li se među vašim knjigama ili među knjigama koje su kupili vaši roditelji i "Šok budućnosti". Od sveg srca savjetujem da je izvučete i pročitate je, iznova ili po prvi put. U druge strane prozora pada gusti snijeg, uokolo moje kuće vlada bijela tišina. Čim postavim ovaj tekst na blog nastaviti ću s knjigom od mjesta gdje sam prekinuo da bih ovo zapisao. Ovaj snijeg i ova knjiga pomažu mi da preskočim četrdesetak godina i iznova sam mlad i suočen s budućnošću, makar i ne bila moja. |
 Zagreb, Britanski trg, nedjelja 13. prosinca 2009. Netko je na prometni ugao izvjesio upadljivo veliki plakat očigledno nastao u kućnoj radinosti. Sprej mu nije bio dovoljan. Što je nepoznat netko želio reći vidi se na plakatu, ali zašto tako? Preostaje nam samo nagađati. Je li to plod nepovjerenja u medije? To o čemu piše mogao je iskusiti na svojoj koži, ali je također sve to mnogo puta izronilo i u uobičajenim medijima kojima se komunicira u suvremenom društvu. Da li je ovim načinom iskazano nepovjerenje u redovne putove kojim se takvi problemi uklanjaju? Istina da se o svemu tome piše i govori, ali se ništa ne događa, pa neuobičajeni način prosvjeda podrazumijeva i da se problem može ukloniti samo neuobičajenim načinima. (Recimo: suvenirima Katedrale…) Ili je posrijedi želja "neka se čuje i naš glas"? Vlastitim javljanjem osnažiti opće nezadovoljstvo? Moguće je nagađati gotovo u nedogled… Plakat je ubrzo uklonjen. Ono o čemu govori, nažalost, ne može se tako lako ukloniti. |
|
TAKOREĆI ROĐENDAN!  Od tada sam na ovom mjestu objavio oko tisuću i tri stotine postova. Neke sam naknadno premjestio na neke druge blogove koje sam kasnije otvorio, pa ih je sada ovdje ostalo 1213. To znači da se kroz tisuću i četiri stotine dana, koliko ih ima u četiri godine, gotovo svakoga dana pojavio novi post. Statistika pedantno kaže da su oni privukli sve zajedno 9616 komentara. U posljednje vrijeme sam zbog privatnih poteškoća donekle zapostavio redovno javljanje, a zapravo mi je žao što kroz sve to vrijeme od početka nisam bio u prilici da se ispisivanju tekstova i uređivanju posvetim s više vremena. O, kakav bi to tek tada blog bio! Ali neka! Koliko god nezadovoljan što sve ovo nije bolje, ipak sam zadovoljan jer je do sada ispalo mnogo više toga nego što sam očekivao započinjući. |
|
PASTIR STOKE SITNOG ZUBA Ustavni sud je ocijenio da su kazne koje naplaćuje Zagrebparking neustavne, nezakonite. Uzimati nešto od nekoga protiv njegove volje i protiv zakona zove se lopovluk. Nakon što je to ustanovljeno i objelodanjeno, umjesto da se taj lopovluk momentalno prekine i onemogući za sva vremena, Zagrebparkingu je dozvoljeno da i dalje provodi taj isti lopovluk. Time su i čuvari zakonitosti postali saučesnici u krađi. Umjesto da se ulovljeni u lopovluku pokriju ušima i zavuku u mišju rupu, u Zagrebparkingu smišljaju doskočicu kojom bi presuđeni lopovluk zamijenili nekim drugim, samo da im jedan od izvora prihoda ne presahne. Pa ako im i smišljena novotarija jednoga dana bude demaskirana kao lopovluk, nije važno. Jedino što im je važno jest da se njihova berba novaca po ulicama ni u jednom trenutku ne prekine. Dozvolivši nastavak očiglednog i dijagnosticiranog lopovluka dok se pljačkaši ne dosjete nekom drugom načinu kojim bi provodili isto, organi zakona i reda jasno su pokazali na čiju su se stranu stvrstali: na stranu lopova, a protiv onih koje se pljačka. Uzevši to u obzir, zaista je čudno da je Ustavni sud donio presudu koju sam naveo na početku ovog teksta. Reklo bi se da je posrijedi neka bajkovita priča u kojoj ni organi zkona i reda nisu jedinstveni, kao one vile iz bajke o Trnoružici: jedna s jednim namjerama obdari novorođenče prokletstvom, a druga, s drugim namjerama – da se ne moraju izravno konfrontirati – obdari ga drugim darom koji poništava prvi. Koliko god međusobno neusaglašene, vile djeluju složno: međusobno se ne svađaju, a u ishodu djetetu ipak donesu dobro. Tako i naši nadziratelji i provoditelji zakona izbjegavaju međusobne sukobe, a u konačnom ishodu djeluju kao jedinstvena organizacija kojoj je cilj da se što dublje zavuku u džepove onih u čijem interesu navodno rade. Nema dvojbe da Zagrebparking radi i nešto korisno: brine o uvođenju reda u parkiranje u velikom gradu i nadzire ga, pa je normalno da se na neki način i naplaćuje za svoj rad, što mu omogućuje da to radi. Problematično je kada se na to nakaleme elementi drumskog razbojništva, a alarmantno kada se lopovluk izrodi u osnovni cilj kome je korisna funcija samo pokriće. Da je posrijedi ipak prvenstveno lopovluk ukazuje dosadašnja praksa kao i najave aktualnih nakana. Zagrebparking se dosjetio naplaćivati parkiranje preko mobitela, što je zaista vrlo pogodno. Hvali se da ima jedan od najboljih sistema u svijetu, ako ne i najbolji. U novinama je bilo nekoliko članaka u kojima su se dičili kako je taj sistem primijenjen i u nekim drugim gradovima u svijetu. Dosadašnja praksa vidljiva je, recimo, iz donjeg primjera:  Kada bih se zainatio vjerojatno bih sudskom tužbom nakon nekoliko godina uspio dobiti da mi se tih osam kuna vrati ili da se barem kazna umanji za taj iznos. Ali tko će gubiti vrijeme i živce zbog osam kuna, naročito kada se već živcira zbog onih dvjesto i pedeset? No ono što je za mene zanemarljiva sinica, u gradu u kojem svakodnevno parkira nekoliko stotina tisuća automobila, za onog tko na taj način sprema osam po osam kuna u džep, godišnje je vrlo privlačan iznos. Taj iznos je vjerojatno daleko više nego dovoljan da se sistem prilagodi da tako nešto ne radi, ali i više nego dovoljan razlog zašto se to ne želi učiniti. Najava takozvanog „dnevnog parkiranja“, naplata dvjesto i pedeset kuna od onoga tko ostane nekoliko minuta više od sata vremena na parkirnom mjestu, prijetnja je jednako bezobraznim lopovlukom. Kao – sistem može evidentirati naplatu za sat vremena, ali nikako ne može evidentirati stvarno vrijeme parkiranja, recimo da mu se javi i vrijeme odlaska kao što se već javlja vrijeme dolaska. Moguće se „zabuniti“ na tuđu štetu, ali nije moguće ukloniti takve „zabune“? Moguće se „zabuniti“ na tuđu štetu, ali nije moguće ukloniti takve „zabune“! Ne budite naivni. Briga Zagrebparkinga za zagrepćane jednaka je brizi pastira koji brine za ovce samo zato da bi ih mogao striči i povremeno poneku okrenuti na ražnju. Dokle god zagrepčani trpe bahćenje takvog parazita pokazuju da su kolektivno ništa drugo nego stoka sitnog zuba. |
 Programi za izvođenje više se neće nalaziti na osobnim računalima korisnika kod njihovih kuća i u uredima, već na serverima pružatelja usluga, a ondje će se moći pohranjivati i svi podaci. Od dana kada su se pojavili blogovi koji rade na istom principu, tako nešto je samo pitanje vremena. To će uvelike pojednostaviti korištenje osobnih računala (neće trebati ni izabirati ni nabavljati ni instalirati potrebne programe), pojeftiniti (neće trebati kupovati programe), a vjerojatno će uvelike ukloniti i opasnost od virusa. To će pojednostaviti i pojeftiniti i sama osobna računala: izostati će potreba za velikim prostorom za pohranu programa i podataka. Bit će dovoljno da su osposobljena za uspostavljanje veze sa centralnim serverima, te da im pošalju zahtjeve i prikažu zatražene rezultate. Sve zajedno - jeftinija i jednostavnija osobna računala - vjerojatno će još povećati broj njihovih korisnika i područja primjene. Već navedeno može potaknuti svakoga tko brine o razvoju informatizacije na brojna premišljanja. „Jeftinije“ sigurno ne znači i „besplatno“, hoće li pružanje takvih usluga biti podložno nekim teritorijalnim principima, da li će takve usluge moći pružati samo velike kompanije ili će ostati mjesta i za „male igrače“? Sljedeći korak proizaći će iz toga što će pored programa na serverima biti i osobni podaci korisnika. Osobni podaci ne uključuju samo privatne adresare, rokovnike, zabilješke, porodične fotografije, e-mail korespodenciju i sve što su ljudi sami zapisali, nego i sve ono što su dobili od nekoga ili sakupili po prostranstvima interneta. Sve će to, što je sada rasijano po nebrojenim osobnim računalima po kućama i uredima, sakupljeno na manjem broju mjesta, postati i fizički dosezljivo. To će omogućiti, uz manju nadopunu legislative, da veliki vlasnici autorskih prava, u prvom redu za glazbena djela i filmove, zbog zaštite svojih autorskih prava onemoguće pohranu bilo čega što nije legalno kupljeno ili u ovlaštenom posjedu. Nakon toga podaci će se preventivno kontrolirati u potrazi za teroristima, kriminalcima, pedofilima, ili tko će već aktualno biti označen kao društvena prijetnja, a naposljetku će svi pohranjeni podaci biti pročišćeni, očišćeni i kastrirani. Time će završiti internetska era u kojoj svatko može pohraniti bilo što, i razmjenjivati to s onima koji su mu po volji. Morati ćemo razmisliti prije nego zapišemo ijednu rečenicu, a dodanašnje stanje biti će zapamćeno kao svojevrsni internetski Divlji zapad. Očekujući tako nešto već nekoliko godina, na vrijeme sam se započeo pripremati. Sačuvao sam jedno staro računalo s 386-procesorom i rezervnim dijelovima koje radi još na DOS-u i na njemu se piše u WordStaru. Nema načina da se ono s ičim danas postojećim spoji, pa ni da itko u njega zaviruje. Sačuvati ću i mašinu na kojoj sada radim, sa svim aplikacijama, pa kada je zamijenim suvremenijom, preseliti ću je u stražnju sobicu i više nikada je neću spojiti na internet. Pomoću nje moći ćemo pregledavati blago koje pohranjujemo na vanjskim harddiskovima. Supruga mi već godinama manijakalno skida filmove. Kako uđe u ured tako ispod Excelovih tablica i službenih dopisa brsti po sajtovima s piratiranim hitovima i filmskom klasikom. Sakupila ih je toliko da ih, kad odemo u penziju, nećemo stići pogledati do kraja života. Ni ja ne sjedim besposlen. Kako uključim kompjutor da bilo što pišem, tako se zakačim na internet i istovremeno skidam pornografiju. Svaka poštena hrvatska kuća treba imati svoju zalihu pornografije za teška vremena. Imam već 500 gigabajta filmića, sličica i tekstova, pa kada je proglase nepoćudnom i zabrane, moći ću opskrbljivati prijatelje, rodbinu, susjedstvo, razmjenjivati s drugim kolekcionarima, prodavati je za teške novce i ostaviti u naslijeđe djeci i unucima. Nekoć su se porodice okupljale oko kućnih ognjišta. U budućnosti će se okupljati oko porodičnih videoteka. |
|
KLOPKA ZA DAROVE  Iako više ne vjeruje u Svetoga Nikolu, očistio je cipelu i ostavio je na rubu prozora. Očekuje da će se taj trud isplatiti. |
|
BORBA PROTIV SMRTI – POBOLJŠANJE ŽIVOTA  Evariste Galois poginuo je u dvoboju zbog neke žene u dvadesetoj godini. Prije toga stigao je postati jedan od najvećih matematičara u povijesti, a zbog gorljivih republikanskih ideja dva puta je odležao u zatvoru. Što bi on tek proživio i postigao da je živio recimo do četrdesete?  Aleksandar Makedonski osvojio je otprilike cijeli njemu poznati svijet do svoje dvadeset i četvrte godine. Što bi tek napravio da je doživio pedesetu?  Henry David Thoreau umro je u četrdeset i petoj godini spoznavši mnogo toga i obogativši čovječanstvo mnogim originalnim uvidima i stavovima. (Njegova je maksima da građanin ne duguje lojalnost nevaljaloj vladi.) Što bi tek stigao napisati da je doživio šezdesetu?  Povijest je prepuna izuzetnih znanstvenika i umjetnika koji su umrli u dvadesetim, tridesetim ili četrdesetim godinama. Prisjetimo se samo mladog Mozarta! Iz toga se bi moglo brzopleto zaključiti da je mladost doba u kojem ljudi postižu najveće uspjehe i ostvaruju najveće doprinose čovječanstvu. Taj pogrešan zaključak proizlazi prvenstveno iz toga što je kroz povijest većina ljudi do sada naprosto kratko živjela. Nasuprot tome, u mnogim ljudskim djelatnostima dugovječnost podrazumijeva veće iskustvo, više sakupljenog znanja, pa – dok čovjek ne ishlapi – i mogućnost dubljih uvida, više rada, te složenijih i kvalitetnijih ostvarenja. Danas se već živi duže nego ikada ranije u povijesti, a razvoj suvremene nauke, znanosti i tehnologije, prvenstveno biologije i medicine, sa saznanjima na polju genetike, mijenjanja DNK-a, manipuliranja matičnim stanicama i „pametnim“ lijekovima, te nanotehnologija obećavaju već onima koji su mlađi do deset godina da bi mogli poživjeti i do sto i pedeset ili više godina. Čak i neki od već odraslih suvremenika mogli bi poživjeti toliko, recimo – general Čermak. Po osobnoj konstituciji je ionako gromada od čovjeka, kršan i žilav, dobije li dvadesetak godina u zatvoru samo će proživjeti uredno i s redovnom kvalitetnom prehranom bez mnogo stresova, kroz to vrijeme izumiti će se lijekovi i postupci koji će uvelike produžiti životni vijek, a on će imati dovoljno novaca, jer će u početku biti vrlo skupi, da ih prvi pribavi i evo njega u dvadeset i drugom stoljeću! Vremenom će produživanje životnog vijeka biti sve jeftinije, pa će si ga moći priuštiti ne samo enormni bogataši i moćnici nego će se početi primjenjivati i na posebno kvalitetne pojedince koji će tako biti u prilici da postignu mnogo više nego njihovi prethodnici. (Kad-tad će i svi osatli doći na red.) Demografske promjene, izmjena starosne piramide populacije, mogle bi uroditi time da će čovječanstvo kao cjelina postati pametnije. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
