Ni deset minuta vožnje brzim autom od Zagreba od glavne ceste se iznenada okomito odvaja jedna uža koja vodi kroz livadu, ali se na nju ne može skrenuti zbog rampe koja je pregrađuje i ne smije se onuda zbog natpisa PRIVATNO! ZABRANJEN ULAZ! Nakon dvjestotinjak metara vožnje kroz livadu cesta ulazi u gustu šumu, ali se do nje ne može doći jer je danju i noću obilaze grupice od po dva-tri-četiri lovca s puškama i psima. Usred šume je prostrani proplanak kojeg je moguće vidjeti jedino iz zraka. Na njemu su dvije-tri veće zgrade i dvije-tri manje, te nekoliko manjih paviljona, a prostor između i oko njih brižno je uređen i nadziran kamerama. Za jednu od zgrada se izvana vidi da je prostrana garaža koja može primiti dvadesetak automobila, a namjena drugih se ne razaznaje dok se ne uđe u njih. Središnja, najveća zgrada ima u sebi desetak luksuznih višesobnih apartmana. Njezinu namjenu otkriva diskretni natpis iznad male recepcije u velikom foajeu: SKLONIŠTE "INOZEMSTVO". Taj naziv podsjeća na ono vrijeme kada su umjesto kafića i restorana postojale samo birtije i krčme, a umjesto hotela, motela ili turističkih kompleksa putnici su mogli odsjedati samo u prenoćištima, konačištima i svratištima i bili su sretni ako su našli bilo kakvo sklonište. Usprkos tom arhaičnom nazivu, cijeli kompleks je izuzetno suvremen i luksuzan. U drugim zgradama su restoran, gimnastička dvorana, bazen, malo kino, sauna, streljana, kuglana, sala s biljarom, dvorana sa sutrašnjim novinama i sve što je potrebno da se namjernik ugodno osjeća. Posluga je diskretna i osim debelih kuharica svi ostali su ili mrki kršni mladići ili prpošne mlade djevojke. Ovdje odsjedaju osobe nedostupne istrazi jer su u inozemstvu ili oni koji ne prisustvuju suđenjima zbog poslovnih boravaka u inostranstvu. |
Godina 1970. i 1971. sudjelovao sam i svjedočio burnim studentskim okupljanjima na Filozofskom fakultetu i dobro pamtim uzavrela zbivanja u "sedmici", ali ovi današnji studenti u cjelini mi se daleko više sviđaju nego ondašnji. Njihovo ponašanje bitno je smislenije i na višem nivou od onoga koje su iskazali njihovi prethodnici. S druge strane - Ministar, kao predstavnik Vlade i cjelokupnog establišmenta, nedotupavan je do bola. U izjavi danas objavljenoj u "Jutarnjem listu" nonšalantno izjavljuje: - Hrvatska je 65 godina imala obrazovanje na marginama… Ne možemo u pet godina dlanom obrisati 65 godina nebrige za obrazovanje. Nije morao išta više reći da bi pokazao u čemu je problem - od glave riba smrdi! Krivi ljudi na krivim mjestima i eto kaosa. Ministar obrazovanja pokazao se kao savršeni ignorant, potpuno neznalica, jer je u 65 godina koje spominje gotovo pola stoljeća, ako ništa drugo, upravo školovanje bilo potpuno besplatno, a upravo naplaćivanje školovanja je prvi istaknuti cilj protiv kojeg studenti prosvjeduje. Ono: ministar, a pojma nema. Nikad čuo za ozloglašenu "Šuvarovu reformu školstva". Što god o tome mislili, ne može se reći niti da je tada obrazovanje bilo na marginama niti da se o njemu nije brinulo. Tom izjavom samo pokazuje da smatra kako povijest počinje od njega. Ali ne! Ipak misli da se nekoć brinulo o obrazovanju, da nije bilo marginalizirano. Kada? Prije 65 godina. Vrlo je zanimljiv Ministrov izbor koliko je vremena proteklo od razdoblja na koje bi se trebalo nastaviti. Koji su to kratki spojevi u mozgu, da ti pamet stane, doveli do te brojke? 2009-65=1944 Ustaše su više brinule o obrazovanju nego svi nakon njih, uključujući i Ljilju Vokić? Ne bi išlo. (2009-5)-65=1939 U kraljevskoj Jugoslaviji obrazovanje je bilo cjenjenije nego ikada kasnije, sve dok Ministar glavom i gradom nije spustio dupe u ministarsku fotelju?! Da tada obrazovanje nije bilo besplatno i svima dostupno? Riba od glave smrdi, a glava je duboko ukopana u nečiju guzicu, te je ovaj studentski prosvjed znatno dalekosežniji od onoga što se za sada javno ističe. |
Osjećam se donekle kao kokoš koja je našla ukusno zrno, pa oduševljeno trči po dvorištu da to svima razglasi.
Sjećam se da sam svojevremeno vidio nekoliko članaka koji su hvalili roman Nine Mimice "Lea ide u Hollywood", ali nakon toga nisam naišao na ikoga tko bi rekao da je to pročitao. Šteta. Novinama treba kadikad vjerovati. Sad sam pročitao knjigu. Ne da sam samo pročitao, nego sam uživao kao prasac s rilom zaronjenim u slasnu kopanju. Navečer sam ostajao budan do dva-tri ujutro samo da bih pročitao još jedno poglavlje, još stranicu ili dvije, još samo ovu do kraja, još samo malo… U gluho doba noći budio sam ukućane cerekajući se. Nina Mimica je duhovita na onaj pametan način na koji to samo probrani mogu. Blogeri će znati što govorim kada kažem - "Lea ide u Hollywood" izgleda otprilike onako kako bi izgledao roman kada bi ga napisao Pametni zub. Digresija: u jednom od ranijih života svakoga sam ljeta prošao Jadran autostopom s ruksakom i vrećom za spavanje na leđima. Na putu ka Dubrovniku i u povratku obavezno sam ostajao dan-dva-tri u maloj pećini, ni tri metra u promjeru, iznad malog primorskog mjesta Mimice. Je li ta pećina i danas u opticaju? U svijetu koji je utemeljen na tome da ono što je MOJE! samim tim nije NIKOGA DRUGOGA, literatura je protivna izvorištu temeljnog zla jer se može podijeliti među bezbroj ljudi, od kojih je svaki može dobiti u cijelosti, a da se ne potroši, dapače, da sa svakom novom osobom koja u njoj uživa postaje tim bolja. "Lea ide u Hollywood" jedna je od onih knjiga koje nije lako pronaći. Sudbina romana u skladu je s onim o čemu se u njemu radi: o najvećoj svjetskoj tajni i zavjeri da za nju sazna što manje ljudi… |
Na dnu naslovnice Bloga.hr, ako ikada siđete toliko daleko, možete naći poveznicu "Gdje nastaje blog". Ondje je postavljena kao uspomena na događaj iz povijesti domaćih blogova koji je i danas poučan. Pregledavajući druge blogove, otvorio sam Translator wannabe i svidjela mi se fotografija njezinog radnog stola. To me je potaklo da i ja usnimim svoj radni stol u tadašnjoj radnoj sobi, ali tako da se vidi i ostatak prostora oko njega. Na taj post nadovezalo se trideset i pet komentara, ali je začuđujuća posljedica nastupila dva-tri dana kasnije. Tada, usred 2006. godine, bilo je nešto više od 100.000 blogova, a na svakom trećem, četvrtom ili petom kojeg sam otvorio da pogledam vidio sam svježe postavljene fotografije radnih stolova i kompjutora. Po gruboj procjeni bilo ih je najmanje deset tisuća, a da su tada mobiteli koji mogu fotografirati i digitalni fotoaparati bili rašireni kao danas, bilo bi ih i više. Bilo je zapanjujuće koliko se ideja proširila, kao i brzina kojom se širila. Uredništvo Bloga.hr je na to izdvojilo dvjestotinjak takvih fotografija i postavilo ih ondje gdje ih i danas možete vidjeti. Taj dan je na moj blog, prema brojaču, svratilo dvjestotinjak posjetitelja. Kod Translator wannabe ih vjerojatno nije bilo više, pri čemu su neki vjerojatno bili na oba bloga, te broj onih koji su vidjeli originalne poticaje da i sami tako nešto naprave vjerojatno nije bilo više od tri stotine. Kako je ta ideja tako brzo preplavila blogosferu? Odgovor mora da je u "kapilarnom širenju". Kad je prvi sljedeći prihvatio ideju, od njega ju je preuzelo desetak drugih, od svakog od njih se proširila na desetak sljedećih, i tako dalje. Da bi odgovorili na pitanje kako je moguće natjerati blogere da prihvate takvu, ili bilo kakvu ideju, trebamo se prisjetiti epizode iz "Malog princa" kada on sreće Kralja. Kralj je bio vrlo ponosan da vlada nad svima i svime, uključujući zvijezdama, suncem i ostalim planetima. Mali princ je zaželio vidjeti zalazak sunca i zamolio Kralja neka naredi suncu da zađe. Kralj je pogledao kalendar i sat i rekao Malom princu na će imati željeni zalazak sunca u toliko i toliko sati jer je to bio mudar kralj koji nije tražio od svojih podanika ono što ne mogu ispuniti, već samo što mogu. I kada je Kralj napokon, gledajući sat, zapovjedio "Sunce, zađi!", sunce je zaista zašlo. Naravoučenije, primijenjeno na blogere, slijedi. Ako znate nekog pojedinog blogera, ako ste prijatelji ili u nekim drugim odnosima zbog kojih ste u kontaktu, još ga i možete nagovoriti, umoliti ili nekako navesti da objavi ono što želite, ali blogere kolektivno ne možete natjerati na išta. Nema načina. Ako blogeri nešto neće, onda neće. No blogere je ipak moguće navesti da vas slijede. Naime, ako je riječ o nečemu što oni ionako hoće, o nečemu što bi i bez vas napravili prije ili kasnije, ako ste prvi koji se tog dosjeti i lansira to, potaknuti ćete i ostale da se odmah na to odluče. Dapače, kad krene nešto što im se ionako sviđa, požuriti će se pridružiti. Uostalom, i cijela blog-esplozija nastala je na tom principu. Blogeri nemaju ni šefa ni urednika koji bi im išta mogao naložiti. Ne dobivaju plaću da bi ih se moglo potkupiti. Jedino čime ih je moguće pokrenuti je ako im se ukaže put prema onome što ionako žele. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)