četvrtak, 30.04.2009.

sličnost pasa i vlasnika



- Kažu da psi vremenom poprime karakter vlasnika, da su često čak i fizički slični. Kako to da Vi, tako smiren i fin gospodin, imate tako razdražljivog i agresivnog džukca?

- Istina je da je donekle nalik meni, ali karakterom je na suprugu.



nedjelja, 26.04.2009.

oaza visokog turizma

Ni deset minuta vožnje brzim autom od Zagreba od glavne ceste se iznenada okomito odvaja jedna uža koja vodi kroz livadu, ali se na nju ne može skrenuti zbog rampe koja je pregrađuje i ne smije se onuda zbog natpisa PRIVATNO! ZABRANJEN ULAZ!

Nakon dvjestotinjak metara vožnje kroz livadu cesta ulazi u gustu šumu, ali se do nje ne može doći jer je danju i noću obilaze grupice od po dva-tri-četiri lovca s puškama i psima.

Usred šume je prostrani proplanak kojeg je moguće vidjeti jedino iz zraka. Na njemu su dvije-tri veće zgrade i dvije-tri manje, te nekoliko manjih paviljona, a prostor između i oko njih brižno je uređen i nadziran kamerama. Za jednu od zgrada se izvana vidi da je prostrana garaža koja može primiti dvadesetak automobila, a namjena drugih se ne razaznaje dok se ne uđe u njih.

Središnja, najveća zgrada ima u sebi desetak luksuznih višesobnih apartmana. Njezinu namjenu otkriva diskretni natpis iznad male recepcije u velikom foajeu: SKLONIŠTE "INOZEMSTVO". Taj naziv podsjeća na ono vrijeme kada su umjesto kafića i restorana postojale samo birtije i krčme, a umjesto hotela, motela ili turističkih kompleksa putnici su mogli odsjedati samo u prenoćištima, konačištima i svratištima i bili su sretni ako su našli bilo kakvo sklonište.

Usprkos tom arhaičnom nazivu, cijeli kompleks je izuzetno suvremen i luksuzan. U drugim zgradama su restoran, gimnastička dvorana, bazen, malo kino, sauna, streljana, kuglana, sala s biljarom, dvorana sa sutrašnjim novinama i sve što je potrebno da se namjernik ugodno osjeća. Posluga je diskretna i osim debelih kuharica svi ostali su ili mrki kršni mladići ili prpošne mlade djevojke.

Ovdje odsjedaju osobe nedostupne istrazi jer su u inozemstvu ili oni koji ne prisustvuju suđenjima zbog poslovnih boravaka u inostranstvu.






petak, 24.04.2009.

Primorčev pad iz matematike

Godina 1970. i 1971. sudjelovao sam i svjedočio burnim studentskim okupljanjima na Filozofskom fakultetu i dobro pamtim uzavrela zbivanja u "sedmici", ali ovi današnji studenti u cjelini mi se daleko više sviđaju nego ondašnji. Njihovo ponašanje bitno je smislenije i na višem nivou od onoga koje su iskazali njihovi prethodnici.

S druge strane - Ministar, kao predstavnik Vlade i cjelokupnog establišmenta, nedotupavan je do bola. U izjavi danas objavljenoj u "Jutarnjem listu" nonšalantno izjavljuje:

- Hrvatska je 65 godina imala obrazovanje na marginama… Ne možemo u pet godina dlanom obrisati 65 godina nebrige za obrazovanje.

Nije morao išta više reći da bi pokazao u čemu je problem - od glave riba smrdi! Krivi ljudi na krivim mjestima i eto kaosa. Ministar obrazovanja pokazao se kao savršeni ignorant, potpuno neznalica, jer je u 65 godina koje spominje gotovo pola stoljeća, ako ništa drugo, upravo školovanje bilo potpuno besplatno, a upravo naplaćivanje školovanja je prvi istaknuti cilj protiv kojeg studenti prosvjeduje. Ono: ministar, a pojma nema. Nikad čuo za ozloglašenu "Šuvarovu reformu školstva". Što god o tome mislili, ne može se reći niti da je tada obrazovanje bilo na marginama niti da se o njemu nije brinulo. Tom izjavom samo pokazuje da smatra kako povijest počinje od njega.

Ali ne! Ipak misli da se nekoć brinulo o obrazovanju, da nije bilo marginalizirano. Kada? Prije 65 godina. Vrlo je zanimljiv Ministrov izbor koliko je vremena proteklo od razdoblja na koje bi se trebalo nastaviti. Koji su to kratki spojevi u mozgu, da ti pamet stane, doveli do te brojke?


2009-65=1944

Ustaše su više brinule o obrazovanju nego svi nakon njih, uključujući i Ljilju Vokić? Ne bi išlo.

(2009-5)-65=1939

U kraljevskoj Jugoslaviji obrazovanje je bilo cjenjenije nego ikada kasnije, sve dok Ministar glavom i gradom nije spustio dupe u ministarsku fotelju?! Da tada obrazovanje nije bilo besplatno i svima dostupno?

Riba od glave smrdi, a glava je duboko ukopana u nečiju guzicu, te je ovaj studentski prosvjed znatno dalekosežniji od onoga što se za sada javno ističe.





ponedjeljak, 20.04.2009.

početak kraja robovanja mobitelima?

Na samom početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi puta sam letio preko "Velike bare" u Ameriku. Jedna od pojava koje su me začudile bilo je reagiranje američke djece na vožnju automobilima.

Kod nas se još trebalo čekati dvije-tri godine da bi se dobilo uplaćenog "fiću", motorizacija je tek počela i rijetki su sretnici vozili svoj auto. I odrasli i djeca radovali su se svakoj vožnji kao da su uhvatili Boga za bradu. Automobil se uglavnom čuvao u garaži ili pod ceradom i pokretao najčešće samo zbog krajnje nužde ili u svečanim prilikama. Već sjesti i provesti se uokolo, okolo kvarta, bez cilja, bio je poseban događaj.

Nasuprot nama, američka djeca vozila su se u prostranim lađama na kotačima (o kakvima smo mi mogli samo sanjati) svakodnevno od rođenja više puta na dan, nikada kraće od pola sata, a često i po nekoliko sati. Moj desetogodišnji bratić Andre, a u tome nije bio nikakav izuzetak, plakao je svaki put kada je morao ući u auto, a unutra je uglavnom provodio vrijeme ležeći na stražnjim sjedalicama i čitajući neki strip ili knjigu samo da ne razmišlja o tome gdje se nalazi.

Prisjetio sam se toga danas plaćajući mjesečni račun za mobitel dvanaestogodišnjeg sina Dinka. Jedanaest kuna i šezdeset i dvije lipe. Brojkama: 11,62 kn. Na trenutak nisam mogao vjerovati kad je taj račun izronio između drugih s monstruoznim ciframa, ali samo na trenutak. Nabavili smo sincu mobitel prije dvije godine, da ga nosi ako zatreba, kad ga odvozimo dva puta sedmično na dramsku grupu i tri puta na mačevanje, da ga nosi u školu da može javiti ako što zatreba. Nebrojeno puta smo se posvađali i grdili ga jer ili zaboravi ponijeti napravu ili zaboravi napuniti baterije ili uopće zaboravi da ga ima uza se pa ga ne aktivira nakon svršetka nastave… Kog vraga smo ti nabavili mobitel kad se ne brineš o njemu i ne koristiš ga?!

Mobitel je vrlo koristan izum, ali moram priznati da mi je ipak drago što ga sinac zanemaruje. On uopće ne može zamisliti vrijeme kada mobitela nije bilo niti kakve su promjene donijeli u našim životima. Zbog mobitela se danas živi sasvim drugačije nego ranije. Mi, koji smo još fascinirani pogodnostima koje pružaju, ne možemo se suzdržati da ih ne zlorabimo.

Koliko puta sam se naljutio odvezavši malca na dramsku grupu, nakon čega sam ga, znajući se da je zaboravio mobitel kod kuće, morao dočekati na istom mjestu gdje smo se rastali umjesto da sačekam u kafiću iza ugla da mi se javi da je završio, a ja mu objasnim gdje da dođe da se nađemo! Morat ću ga još gnjaviti da mu uđe u krv da nosi stvarcu sa sobom. Ali ovaj mali račun - to mi se sviđa. Dapače, smislio sam. Čekam da se vrati iz škole da mu kažem. Kada god mu račun bude manji od dvadeset i pet kuna, ja ću njemu dodatno pokloniti još pedeset.

Ovi kojima su roditelji nabavili bijesne aute, pa se jurcaju i gaze ljude, nogometaši i oni koji su se preko noći sumnjivo obogatili koji se kurče nerazumno luksuznim automobilima kao ortopedskim produžecima samo pokazuju da je i njima i roditeljima i onima koji im na tome zavide automobil još uvijek čudo, a ne civilizacijska tekovina. Nasuprot njima, nadam se da je Dinko samo jedan od nove generacije koja se neće dati terorizirati mobitelima, nego ih svesti na pravu mjeru.



utorak, 14.04.2009.

Pero K. ponovo među Hrvatima

Kad već o knjigama… četiri ih je koje mogu svake godine iznova pročitati od korica do korica, a u međuvremenu jednom mjesečno potražiti ponešto u njima da se oraspoložim: pored jednog starog izbora izabranih pjesama Dobriše Cesarića to su "Čudovište" Davora Slamniga (pojačano s nekoliko njegovih priča u drugim zbirkama), "Kavice Andrej Puplina" Dalibora Šimprage i - "Uvodu u Peru K." Pere Kvesića. Ima još mnogo jednako vrijednih ili manje ili više dobrih knjiga, ima ih koje mogu pročitati svakih nekoliko godina, poput "Majstora i Margarite" Mihaila Bulgakova ili "Zlatnog teleta" i "Dvanaest stolica" Iljifa i Petrova, ali većina ostalih je takva da sam zadovoljan kada ih pročitam jedanput, te više nemam želju to ponoviti.

Ovo je četvrto, prošireno izdanje "Uvoda u Peru K." i prodaje se jedino u "Booksi". Drugim riječima, to nije knjiga koja će vas zaskočiti gdje god se okrenete. Upravo suprotno. Trebate joj krenuti u susret, pomučiti se da bi došli do nje. I to mi se čini u redu. Nije to knjiga za svakoga, koliko god je popularno pisana. Većina čitatelja traži Cohela, Nives Celzijus, Sudca ili neki drugi pomodni hit, te u "Uvodu" teško da mogu vidjeti išta naročito. Premda su prethodna tri izdanja odavno rasprodana, to je uvijek bila knjiga za odabrane koji su znali prepoznati po čemu vrijedi.

- Tko su ti, tata?

- Odlikaši, sine. Odlikaši!



P.S. A čujem da u "Booksi" prodaju knjige svega do 18 sati poslijepodne.



ponedjeljak, 13.04.2009.

još neprepoznata vrijednost

Pretpostavljam da će se neki od vas iznenaditi, drugi me dočekati s nevjericom, a treći se usprotiviti, ali svejednako sam uvjeren u ono što ću reći.

Hrvatska literatura nikada nije bila tako dobra kao danas.

Danas djeluje otprilike pedesetak vrlo kvalitetnih književnika, ozbiljno pišu i manje-više redovno objavljuju. Nikada u povijesti nismo imali istovremeno toliko kvalitetnih književnika. Obično su u nekom razdoblju bili jedan, dva, tri stvarno dobra, nikada više od desetak, a uz njih se spominje "… pisali su još…" njih sedam-osam koje je gnjavaža čitati. Današnjih pedesetak aktivnih književnika su na razini najboljih svjetskih knjiga koje nam se prevode, a mnogi ih i nadilaze. Neću ih nabrajati, jer bih ponekoga sigurno previdio. Oni koji i sami ne vide ovo što tvrdim, oni su koji ne znaju jer ne čitaju ili imaju predrasude prema domaćem. Ne želim tvrditi da sam pročitao sve što su naši pisci objavili u posljednjih deset godina, ali pročitao sam dovoljno da mogu stajati iza svojih riječi, a da sam pročitao više vjerojatno bih broj pisaca na koje se pozivam i povećao. Svako malo naletim na neku domaću knjigu koja me iznenadi - pa nije moguće da je to napisao netko od nas, da je to poniklo odavde?! A ono - je. Ono čemu se najviše čudim jeste kako to naša javnost još nije uvidjela. Kod nas se piše literatura koju nismo zaslužili i to je najveće čudo u Hrvatskoj.

Istovremeno je troje od naših književnika prisutno i priznato u svjetskoj literaturi kao malo tko prije njih. Uopće nije nemoguće da netko od njih u dogledno vrijeme dobije (za naših života) Nobelovu nagradu, pa da svijet preko toga otkrije suvremenu hrvatsku literaturu, kao što je svojevremeno nakon Borhesova i Markesova proboja bio opčinjen južnoameričkom. Valjda će tada i nama doći iz dupeta u glavu da imamo nešto što vrijedi, nasuprot mnogo toga što se slavi, a zaslužilo je jedino da se oblijepi katranom, zavalja u perje i iznese na štangi na najbliže smetljište.

Živjeti u Hrvatskoj, razumjeti hrvatski, govoriti hrvatski, a ne čitati suvremenu hrvatsku literaturu (naravno, kao i ono od starije što je toga vrijedno) isto je kao otići na more, pa se kupati u kadi, otići u Pariz i ne obići Eiffelov toranj, nabaviti automobil, ali se ne odvažiti kupovati i benzin, pa ga gurati, kupiti lubenicu, ali je ne ohladiti, otići na projekciju dobrog filma i žmiriti, te je napustiti prije završetka. Jedan od prvih koraka s kojima ova zemlja može izaći na pravi put jest da prepozna, upozna i prihvati ono što joj nude njeni pisci.



nedjelja, 12.04.2009.

Mimice usprkos svijetu

petak, 10.04.2009.

pedofili

srijeda, 08.04.2009.

kako navesti blogere na išta?




Na dnu naslovnice Bloga.hr, ako ikada siđete toliko daleko, možete naći poveznicu "Gdje nastaje blog". Ondje je postavljena kao uspomena na događaj iz povijesti domaćih blogova koji je i danas poučan.

Pregledavajući druge blogove, otvorio sam Translator wannabe i svidjela mi se fotografija njezinog radnog stola. To me je potaklo da i ja usnimim svoj radni stol u tadašnjoj radnoj sobi, ali tako da se vidi i ostatak prostora oko njega. Na taj post nadovezalo se trideset i pet komentara, ali je začuđujuća posljedica nastupila dva-tri dana kasnije. Tada, usred 2006. godine, bilo je nešto više od 100.000 blogova, a na svakom trećem, četvrtom ili petom kojeg sam otvorio da pogledam vidio sam svježe postavljene fotografije radnih stolova i kompjutora. Po gruboj procjeni bilo ih je najmanje deset tisuća, a da su tada mobiteli koji mogu fotografirati i digitalni fotoaparati bili rašireni kao danas, bilo bi ih i više.

Bilo je zapanjujuće koliko se ideja proširila, kao i brzina kojom se širila. Uredništvo Bloga.hr je na to izdvojilo dvjestotinjak takvih fotografija i postavilo ih ondje gdje ih i danas možete vidjeti.

Taj dan je na moj blog, prema brojaču, svratilo dvjestotinjak posjetitelja. Kod Translator wannabe ih vjerojatno nije bilo više, pri čemu su neki vjerojatno bili na oba bloga, te broj onih koji su vidjeli originalne poticaje da i sami tako nešto naprave vjerojatno nije bilo više od tri stotine. Kako je ta ideja tako brzo preplavila blogosferu?

Odgovor mora da je u "kapilarnom širenju". Kad je prvi sljedeći prihvatio ideju, od njega ju je preuzelo desetak drugih, od svakog od njih se proširila na desetak sljedećih, i tako dalje.

Da bi odgovorili na pitanje kako je moguće natjerati blogere da prihvate takvu, ili bilo kakvu ideju, trebamo se prisjetiti epizode iz "Malog princa" kada on sreće Kralja. Kralj je bio vrlo ponosan da vlada nad svima i svime, uključujući zvijezdama, suncem i ostalim planetima. Mali princ je zaželio vidjeti zalazak sunca i zamolio Kralja neka naredi suncu da zađe. Kralj je pogledao kalendar i sat i rekao Malom princu na će imati željeni zalazak sunca u toliko i toliko sati jer je to bio mudar kralj koji nije tražio od svojih podanika ono što ne mogu ispuniti, već samo što mogu. I kada je Kralj napokon, gledajući sat, zapovjedio "Sunce, zađi!", sunce je zaista zašlo.

Naravoučenije, primijenjeno na blogere, slijedi. Ako znate nekog pojedinog blogera, ako ste prijatelji ili u nekim drugim odnosima zbog kojih ste u kontaktu, još ga i možete nagovoriti, umoliti ili nekako navesti da objavi ono što želite, ali blogere kolektivno ne možete natjerati na išta. Nema načina. Ako blogeri nešto neće, onda neće.

No blogere je ipak moguće navesti da vas slijede. Naime, ako je riječ o nečemu što oni ionako hoće, o nečemu što bi i bez vas napravili prije ili kasnije, ako ste prvi koji se tog dosjeti i lansira to, potaknuti ćete i ostale da se odmah na to odluče. Dapače, kad krene nešto što im se ionako sviđa, požuriti će se pridružiti. Uostalom, i cijela blog-esplozija nastala je na tom principu.

Blogeri nemaju ni šefa ni urednika koji bi im išta mogao naložiti. Ne dobivaju plaću da bi ih se moglo potkupiti. Jedino čime ih je moguće pokrenuti je ako im se ukaže put prema onome što ionako žele.

petak, 03.04.2009.

prednost uvođenja reda

Najslabija točka tvoje obrane je stara majka. Svakodnevno moraš izaći iz kuće, a ona, kad netko pozvoni, sva se polomi da dojuri, otvori vrata i uvede namjernika, namjernicu ili namjernike. Pa da ispriča sve o svim svojim bolestima i kako si dobar sin i brineš za nju, ali nemaš vremena jer puno radiš. Tako je danas pustila i HEP-ovu ekipu koja iskapča struju zbog neplaćenih računa, još im i kavicu skuhala.

Preostaje ti jedino ono što si odlučio unaprijed u svim takvim situacijama - ne uzrujavati se. Hodaš Gundulićevom ulicom i zvoni ti mobitel. Đuro.

- I meni se to nedavno dogodilo! Čekao sam da platim račun od pola jedanaest do pola četiri poslijepodne! Tristo ljudi čeka, a radi jedna blagajna… - Tako dakle! Situacija poznata.

Ulaziš smireno u zgradu Hrvatske elektroprivrede, prilaziš automatu koji izdaje potvrde s rednim brojevima za stranke, nonšalantno pritišćeš tri puta, guraš potvrde u džep, baciš pogled na kroz staklena vrata na gomilu koja čeka, ponovo izlaziš na osunčanu ulicu i upućuješ se prema kafiću prekoputa u kojemu je ugodna sjena. Tek što si sjeo, zvoni mobitel:

- Dođi! Svi smo kod Đovanija u kancelariji!

Mladež je ostala bez karte za prvi koncert U2, pa su se prepali i dogovorili da će povući sve moguće veze da nabave karte za drugi koncert. Svaki je uspio kupiti karte za sve i sad su se sakupili i otkrili da su sve veze proradile, pa su neki dobili karte i više puta, te sve zajedno potrošili trideset tisuća kuna za karte s kojima ne znaju što bi. Sad su zapušili kancelariju, dovukli cugu koja je ostala od prošlotjednog domjenka i pokušavaju smisliti kako se izvući iz dugova.

- Nemam vremena. Imam posla! - Na trenutak se prisjetiš onog vremena kada je milicija jurila gradom s kanticama boje i gdje god je na fasadi vidjela veliki U dopisivala još i 2. Tako je grupa U2 u Hrvatskoj stekla veću popularniji no igdje u svijetu, a odjeci te reklamne kampanje odzvanjaju i danas.

Penzionerski polako pročitaš "Jutarnji list" od prve do posljednje stranice, i ono što inače nikada ne bi pročitao. Onda se vratiš do ulaza u zgradu HEP-a, uđeš kao da ulaziš na izložbu i baciš pogled na monitor u glavnoj dvorani. U međuvremenu je obrađeno tridesetak stranaka, tim tempom preostaje ti čekati još najmanje dva do tri sata. Vratiš se do automata koji izdaje redne brojeve i očitaš displej: tko sljedeći uzme potvrdu imati će ispred sebe dvjestotinjak ljudi.

Malo zastaneš i gledaš ljude koji dolaze. Svake minute stigne netko novi, a kadikad ih je i dvoje-troje istovremeno, pa moraju čekati i za karticu.

Primijenjena psihologija. Odabireš ženu srednjih godina koja je upravo izvukla broj 879. Vidi se na njoj da je patnica koja je došla i tvrdoglavo će čekati dok dođe na red pomirena s tim da se sve životne nevolje moraju do kraja otrpjeti.

- Gospođo! Sigurno imate mobitel!

- Da. Zašto?
- sumnjičavo te odmjeri i brzo se osvrće da vidi koliko je zaštitar udaljen.

- Slučajno imam dvije potvrde… - vadiš ih iz džepa s dva prsta i pokazuješ izdaleka. - Broj 723 i 724. Hoćete li jednu?

Ona se ozari i već pruži ruku, ali ti izmakneš svoju i nastaviš:

- Nažalost, moram izaći posvršavati neke poslove. Ako uzmete broj mog mobitela i nazovete me kada moj broj dođe na red, dat ću vam drugu potvrdu, ionako mi ne treba. No ako zakasnim, obje potvrde propadaju.

Dogovor je učas sklopljen. Ona zapisuje broj tvog mobitela i odlazi u veliku čekaonicu onim korakom kojim su ljudi ulazili u Auswitz i Jasenovac, s nadom da će sve ispasti najbolje moguće.

Ti se vraćaš u kafić prekoputa, opustiš na stolici, dohvatiš "Večernji list", ali još ne počinješ čitati. Razmišljaš. Sjećaš se još onih situacija kada se stotine ljudi tiskalo oko šaltera, mlatilo laktovima, puhali jedan drugim za ovratnik, gazili po nogama, a ne daj Bože da ti se pripiša, pa na trenutak napustiš dvoje mjesto - odmah se troje ubace. Koliko je ovo bolje otkako su uveli informatizaciju, ili kako se to već zove, i uveli reda! Puno bolje!







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker