Ne da mi se kopati po knjigama da pronađem točne podatke, imena i godinu, kada je na nekim od američkih izbora jedan od kandidata za predsjednika imao tako premoćnu podršku da su svi unaprijed bili uvjereni da će pobijediti. Oslanjajući se na to očekivanje velik dio njegovih glasača nije ni izišao na izbore, dok su oni koji su podržavali njegova suparnika izašli u velikom broju i izvojevali pobjedu.

U tako nečemu vidim najveće izglede za pobjedu Josipa Kregara u trci za mjesto zagrebačkog gradonačelnika. Budimo realni - naivni, pokvareni i bedasti su u većini. To čini Bandića favoritom. Ishod je ipak neizvjestan, naročito ako svjesnijem, poštenijem i pametnijem dijelu Zagrepčana dođe iz dupeta u glavu da bi se bilo korisno pokrenuti.

Jedna od najvećih vrijednosti izbora svake četvrte godine je upravo u tome da oni koji su na vlasti znaju da će biti smijenjeni. Smjenjivanje bi trebalo biti redovno, da svatko zna da će mu nakon njega neskloni provjeravati račune, ugovore i ostale papire, da ne može računati kako će imati dovoljno vremena prikriti sve opačine dok ne nastupi zastara i zaborav. Ponavljanje mandata bi trebalo biti iznimka, za one koji su izuzetno dobro obavljali svoja zaduženja, pri čemu su bili izuzetno pošteni.

Utoliko izbori u nedjelju nisu samo izbori između Bandića i Kregara, nego svatko s pravom glasa ima priliku izabrati kojim Zagrepčanima pripada.

Obično ni ne čitam do kraja poruke u kojima naiđem poziv da ih se proslijedi petorici prijatelja ili dvanaestorici poznatih ili štogod slično, a kamoli da ih šaljem dalje, ali ovu - koja mi je jučer stigla - ipak sam odlučio podijeliti s vama. Gotovo da je zavrijedila da je se proslijedi svima s kojima razmjenjujemo e-mail poruke… I to bez odlaganja!

Ova poruka kruži od početka stoljeća. Ako je ne pošalješ na 5 adresa i u
nedjelju ne izađeš na izbore moglo bi ti se nešto strašno dogoditi.

Igor Rađenović ignorirao je ovu poruku i u umjesto na izbore otišao je kod prijatelja gledati utakmicu. Nakon nekoliko godina navodno nepoznati batinaši brutalno su ga pretukli na parkiralištu.

Marta Ciglar poslala je ovu poruku na 5 adresa, ali je baš na izbornu nedjelju odlučila otići na more. Nakon nekog vremena sretno se udala i zaboravila na ovu poruku. Mladi bračni par odlučio je sagraditi obiteljsku kuću, no na svoje veliko iznenađenje otkrili su da je zemljište koje je naslijedila legalno otuđeno i upisano na neku nepoznatu osobu.

Kada je Luka Vorić, uspješni i pošteni zagrebački poduzetnik, primio ovu poruku zbog prezaposlenosti jednostavno ju je zanemario. Nije ni mogao sanjati da će kroz sljedeće 4 godine njegov posao propasti jer pored silnih kumova nije uspio dobio niti jedan posao izravnom pogodbom.

Petar Misović, stanovnik Vrbana, ismijao je svoju suprugu kada ga je upozorila na ozbiljnost ove poruke. Nitko se nije smijao kada je nakon nekog vremena cijeloj četvrti iz pipa potekla zatrovna voda.

Dr. Dušica Marjanović samo je mahnula rukom na nagovor prijateljice da ispuni zadatke iz ove poruke. "Svi su oni isti!" tada je govorila. Jedne večeri, dok je šetala svog kokera Cicu centrom Zagreba, razulareni primitivci, nakon koncerta M. P. Thompsona na glavnom zagrebačkom trgu, pregazili su i nju i Cicu.

Milan Penava, zagrebački biznismen, bio je sretnije ruke. Naime, on je ozbiljno shvatio ovu poruku, uredno je izašao na izbore i glasao za svoga kuma. Ubrzo nakon toga izgradio je najpoznatiji zagrebački javni zahod i to za nevjerojatnih 11 tisuća eura po kvadratnom metru.

Ivan Šućur jednako je ozbiljno shvatio ovu poruku te je i njemu nakon ispunjenog zadatka upala sjekira u med. Proslijedio je poruku, izašao na izbore i sljedećih 7 godina uživao u zakupu zagrebačke Gradske kavane za samo jednu kunu mjesečno.

Ne dopusti da se sudbina poigra s tobom!

Za vrijeme studija hodao sam s jednom sjajnom djevojkom. Jednoga mi je dana došla s krajnje srcedrapateljnom pričom: njezini su se roditelji odavno razveli, ona je nastavila živjeti s majkom, a mlađi brat je ostao s ocem, ona nikada nije bratu ništa poklonila, a brat već dugo jako, jako želi gitaru, da nauči svirati, a nema načina da je nabavi. Ona bi mu je radije od svega poklonila, ali nikako da skupi ni manji dio potrebnog novca, a pristojna gitara je prilično skupa…

Već za vrijeme studija počeo sam pisati za neke novine i kapali su prilično pristojni honorari, pa je priča završila happy endom. Dao sam joj novce, ona je obradovala brata kupivši mu gitaru, a zatim se potrudila da iskaže svoju zahvalnost prema meni i svi smo bili sretni i zadovoljni.

Nakon nekog vremena upitao sam da li je brat naučio svirati.

Je, je, dapače! On i nekoliko prijatelja iz susjedstva sklopili su bend i svaki dan marljivo vježbaju.

Otišli smo tramvajem do Dubrave da to vidimo i čujemo. Hodali smo još dvadesetak minuta nakon posljednje stanice i stigli do neke autolimarske radionice. Bend je vježbao u jednom uglu, raširili pojačala, razvukli žice, smjestili bubnjeve, osovili mikrofone, uključili instrumente i udri, a u ostatku radionice autolimari nisu prekidali s radom. Pa kako oni sviraju, limari mlate batovima po velikim komadima lima u ritmu, a kako limari svi kao jedan štemaju po karoserijama i odvaljenim dijelovima, tako u skladu s njihovim pokretima dečki udaraju po gitarama i bubnjevima. Galama je bila neopisiva. Dečki nafrljili pojačala do kraja da se mogu čuti pored bušilica, glodalica, varilica i čekića, a limari, također sve mladići, poneseni glazbom rade kao pomahnitali. Limari "bum! bum! bum! tres! bum! tres! bum!", muzičari istovremeno "blam! blam! blam! gruf! blam! gruf! blam!" Zvučalo je odlično.

Odatle taj odsječni, jednostavni, energični, nezaustavljivi i prijemčivi takt muzike novog vala, takozvanog "trećeg talasa" - izravno iz života. To je ritam kojim pulsira mlado i zdravo ljudsko tijelo, kojim se odlučno korača, radi, pleše, intenzivno živi, jebački ritam. On je mjera onih pokreta osim kojih ništa drugo u životu nije potrebno.

Profesor Minqi Li održao je u KIC-u u Preradovićevoj u subotu 16. svibnja predavanje "Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekomonije". Žao mi je ko cucku što sam bio spriječen doći, ali je zato bila moja supruga kao moj namjesnik na zemlji.



Profesor Minqi Li je u komunističkoj Kini zagovarao slobodno tržište, pa je završio u zatvoru. Odležao je najmanje tri godine, a po nekim verzijama i pet. U zatvoru je pročitao sva djela Marxa i Engelsa od početka do kraja i to tri puta, temeljito ih izučio. Iz zatvora je izišao kao odlučni protivnik slobodnog tržišta i uvjeren da će socijalizam pobijediti. Kineski zatvori su, izgleda, zaista djelotvorni u odgojnom smislu.

U međuvremenu, dok je izučavao Marxa i Engelsa, Kina se otvorila slobodnom tržištu i uvela u svoju privredu kapitalističke elemente. Izišavši na slobodu profesor Minqi Li ponovo se našao u oporbi. Ne želeći riskirati da se vrati u zatvor preselio je u Kanadu. Iz Amerike analizira slabosti slobodnog tržišta i prorokuje da će socijalizam zavladati skorije nego što mislimo.

Uvid u ono što Minqi Li govori i kako to argumentira možemo donekle steći kroz slijedeće poveznice:
http://www.monthlyreview.org/0104li.htm
http://mrzine.monthlyreview.org/li190805.html
http://www.dailykos.com/story/2009/2/23/700452/-Do-the-(Chinese)-math:-A-review-of-Minqi-Lis-The-Rise-of-China

Širi se ovih dana neki retro-sevdah sa zadahom otprije tridesetak godina, sjećaju se zreli muži sa natruhom ocvalosti nekadašnjeg poleta. Otvorim novine, a gledaju me iz njih lica koja odavno nisam vidio, premda te ljude i dalje povremeno srećem. Na jednoj od najpoznatijih naslovnih stranica novina oko kojih se zavrtjelo novinarstvo nakon njih bila je Vlatka, ta naslovna stranica se od tada reproducirala mnogo puta na drugim mjestima, pa je i ovom prilikom ponovo izronila.

Vlatku sretnem relativno često na Britanskom trgu, u nekom kafiću ili na sprovodima. I dalje se u njoj prepoznaje ona poletna djevojčica koja je lepršala oko "Zvečke". Vlatka povremeno slika i prodaje slike i crteže za stotinjak kuna. Zgodni su, nepretenciozni, dekorativni. A ja si nešto mislim - bolje da crta i slika nego da piše memoare.

Šalim se. Svi se na neki način opiremo prolaznosti, no jedini način na koji je to privremeno moguće jeste da pokažemo da smo još ovdje.



Poletovska poveznica

Pisac je na promociji najavio da će se knjiga prodavati jedino u knjižari "Booksa" (i preko interneta), svega tri sedmice, a da će posljednjeg dana prodaje spaliti sve neprodane primjerke.

Vjerujte mi, ako ga itko zna - ja ga znam, nije lud. Ili sam ja lud.

Zašto samo na jednom mjestu? Da je razaslao po dva-tri primjerka na stotinjak mjesta, svaki od njih bi ostao nevidljiv negdje u dnu knjižare, a na jednom mjestu je tisuću knjiga nemoguće ne vidjeti. Pisac nije želio da njegovo izdanje već od samog početka bude mrtvorođenče.

Zašto samo tri sedmice? To je uobičajeni način prodaje knjiga na kioscima, što se ne proda u unaprijed zakazanom roku (a nitko od čitatelja ne zna koliki je), povlači se sa kioska. Jest da se nitko ne prijeti spaljivanjem, već u tišini… bolje da ne znamo što s povućenim knjigama rade.

Zašto je najavio spaljivanje? Zato da odjekne gdje se knjiga prodaje i koliko. Da to nije rekao, nitko ne bi ni obratio pozornost da je knjiga izašla.

Samo jedno ne razumijem. Prodati tisuću primjeraka neke knjige kod nas nije lako i ne događa se prečesto. S druge strane, tisuću primjeraka je zapravo malo. Pisac sigurno ima dvadesetak poslovno uspješnih prijatelja koje bi mogao nagovoriti da svaki kupi pedesetak komada i podijeli ih svojim poslovnim partnerima. Zašto to nije učinio?

U poslovnom svijetu je uobičajeno da se dobrim ili moguće zanimljivim partnerima poklanjaju flaše vina, parfemi, rokovnici, kalendari, pepeljare, vadičepi, privjesci za ključeve ili slične drangulije. Zašto se ne bi poklanjale i knjige?

Ako dobiju vino - popiju ga, dobiju li parfem - poklone suprugama ili ljubavnicama, rokovnike daju djeci da šaraju, kalendare odmah bace u smeće, s privjescima za ključeve ne znaju što bi jer ih imaju više no ključeva, vadičepi uvijek dobro dođu, ako ne znaju što bi s nekom drangulijom - naprosto je bace. Ali što bi s knjigom?

Pitanje je da li itko od poslovnih partnera uopće hoće knjigu. Što bi s knjigom? Što znači takav poklon? Da ne čitaju? Da to nije prikrivena uvreda? Ako čitaju, da li im je upravo ta knjiga po volji? Poklonjena knjiga u svakom slučaju tjera na razmišljanje, a razmišljanje uznemiruje. Zato je bolje ne poklanjati knjige. Zato Pisac nije gnjavio prijatelje, da ih ne uvalja u nevolju.

Kako će sve to završiti vidjet će se za pet dana. Pet dana proći će u trenu. Požurite spasiti svoj primjerak od plamena. Svratite do "Bookse". Zrno do zrna - pogača, knjiga do knjige - lomača, čitatelj do čitatelja - happy end.


P.S. Diskusija o spaljivanju knjige može se naći na Forumu.

TROŠKOVI DANA



Ujutro me probudio telefon. "Poštovani…", govori onaj mrski glas s automata. Uvidom u poslovne knjige utvrdili su da na broju moje telefonske linije postoji dugovanje koje bi trebalo odmah platiti, inače… Hoće sto i sedamdeset kuna.

Ispraznio sam sve s bankomata, no nisam očekivao da će popravak automobila toliko koštati. Nadao sam se da će mi preostati dovoljno novaca da platim i telefonski račun, ali mehaničar se pokazao kao onaj mađioničar koji čita misli ljudima. Mrmljao je: "…ovo… i ovo… a morali smo i ovo…" Na kraju grakne: "Šesto kuna!" Točno onoliko koliko sam imao u novčaniku.

Dogovorio sam se vidjeti s prijateljem. Nazovem ga mobitelom iz vožnje:

"Idem prema kafiću…"

"Super!", odgovori on. "I ja upravo također vozim onamo. Stižem za deset minuta"

"Ja stižem za pet. Dakle, mogu naručiti kavu računajući da ćeš doći i platiti?"

"Naruči", smijucka se on jer prepoznaje u kakvoj sam situaciji. Uobičajenoj. Posljednjih dvadesetak godina kad god sjedimo zajedno, on plaća i bez pitanja. Podjela uloga između nas je da je on tajkun, a ja sirotinja.

Sjedimo i pričamo i ja kažem:

"Da ti ne objašnjavam… hajde me sponzoriraj sa sto kuna."

On se smijucka, ali ne komentira. Na kraju, kad plati konobaru, pruži i meni stotku. Strpam je u džep na košulji i odemo svatko na svoju stranu. Ja u dućan. Kupim kruh, cigarete, kavu, konzervu za psa, paket toaletpapira, novine sam pregledao u kafiću čekajući prijatelja… Osamdeset kuna.

Oko podneva šećem psa, kad zvoni mobitel. Javlja se moja banka. Začudim se što me zovu, ali ljubazni ženski glas kaže: "Imate pritok inozemnih sredstava." To dobro zvuči. "Očekujete li neko plaćanje iz Danske?" Ne očekujem, ali je dobrodošlo. Morati ću otvoriti inozemni žiro-račun. Zašto to, imam nekakvu karticu na koju su mi do sada novci izvana stizali. E, ne može više tako, moram otvoriti novi račun. Dobro, ionako bih odmah otprašio do banke da podignem što je stiglo. "Koliko to traje?" Pet minuta i ništa ne košta. Dobro, dolazim.

Pitao sam i koliko sam dobio. Četiri stotine i sedamdeset i četiri danske krune. Propustio sam pitati koliko je to. Ipak me vijest razgalila. Zar Danska nema euro? I koliko im je kruna? Nekako se sjećam da je nekoć bila kao marka, možda bi mogla biti kao euro. Nije valjda manja od pet kuna; Danska, to je solidna zemlja. A što ako je deset kuna? To bi mi jako dobro došlo. Vratio bih neke dugove, platio neke kućne račune, i možda čak uspio promijeniti zimske gume.

Sjednem u auto i odem prema banci. Nađem parking u prvoj zoni. Mobitelom platim parkiranje. Do poslovnice banke treba mi dvadeset minuta, za pet minuta dođem na red, ali papirologija ipak traje desetak minuta. Ne bunim se jer pri tome sjedim nasuprot neke raskošne susretljive ženske, što umanji razočaranje kad otkrijem da je danska kruna svega 0,9 kune. Na kraju ne mogu odoljeti da joj ne kažem: "Zahvaljujem, vrlo ste ljubazni. Zadovoljstvo je otvarati žiro-račun s Vama." Mogu li odmah podići te novce? Ne. Treba pričekati dvadesetak minuta da novci iz središnjice legnu u podružnicu. Dobro, pričekat ću. Zadovoljstvo će biti ponovo je vidjeti.

Izađem pred banku i razmišljam - što učiniti. Ne isplati mi se vraćati do auta. Sjednem u najbliži kafić, imam još dvadesetak kuna, naručim piće. Nakon dvadesetak minuta vratim se u banku. Nije trebalo ni pet minuta da me isplate, dobio sam četiri stotine i nekoliko desetaka kuna. Laknulo mi. Što je, da je, sutra je praznik, sve će biti zatvoreno, no ja još stignem do dućana kupiti što mi je potrebno.

Izađem ponovo na ulicu. Prisjetim se automobila i da je upravo isteklo vrijeme uplaćenog parkiranja. Pokušavam produžiti uplatu, ali dobivam samo povratnu poruku da to nije moguće jer sam u prvoj zoni. Koliko ono treba da ponovo prihvati uplatu? Pet, deset ili petnaest minuta? Hodam prema automobilu i svake minute uzaludno pokušavam iznova. Na sto metara od parkirališta naletim na nekog poznatog kojem nisam vidio sto godina. Zadržimo se u razgovoru otprilike pet minuta, ja kao na iglama, samo kolutam očima. Nakon što smo se rastali mora da je otišao u uvjerenju da sam u međuvremenu posumanio. Požurim prema autu; za ovih posljednjih sto metara zaista mi se ne isplati uplatiti sat parkiranja.

Dođem do auto, a ispod brisača - ceduljica. Kazna za neplaćeno parkiranje. Četiri stotine kuna! Jeb'o "Zagrebparking" i njihove ceduljice! Godinama već, kao, ne uspijevaju uvesti sistem da se parking plaća po realnom vremenu korištenja i nameću vremenska ograničenja u kojima je nemoguće išta izvesti. Pa još kad se pribroji onih desetak neuspješnih pokušaja uplate, i to košta! Nije nama potrebna revolucija. Dovoljno bi bilo svrgnuti Crkvu i "Zagrebparking" i zemlja bi procvjetala!

Ipak, ništa ne može do kraja uništiti dobar osjećaj da u novčaniku imam više od četiri stotine kuna i bezbrižno mogu u dućan. Natovarim u kolica odmah šest flaša mineralne vode, da ne dolazim narednih dana po jednu po jednu. Praznik pada u petak, nisam siguran hoće li dućani raditi u subotu, onda je nedjelja… Kupim odmah sve za četiri dana. Već pred blagajnom naletim na akciju. AKCIJA! Jastuci, 80% pamuk, 20% sintetika - 24,99 kuna. Ni dvadeset i pet kuna. Jeftino. Prisjetim se stare majke koja je počela kukati da ne može više spavati na jastucima od perja za koje je cijeloga života tvrdila da su jedini dobri za zdravi san. Strpam i jastuk povrh svega u košarici.

Račun - četiri stotine kuna i nešto sitno. Sve u svemu, potrošio sam samo u dućanu pet stotina kuna, kod mehaničara šest stotina, a ako se pribroji ono što je još preostalo platiti, telefonski račun i harač "Zagrebparkingu", korištenje mobitela i utrošak benzina, dan me košta koliko dobra penzija s kojom mnogi ljudi moraju izdržati cijeli mjesec. Ne razumijem kako ti ljudi uspijevaju preživjeti. Ne razumijem kako uspijevam preživjeti ni ja, a kamoli oni!

A dan još nije ni završen, a preostalo ih je još dvadeset i devet u mjesecu…