Širi se ovih dana neki retro-sevdah sa zadahom otprije tridesetak godina, sjećaju se zreli muži sa natruhom ocvalosti nekadašnjeg poleta. Otvorim novine, a gledaju me iz njih lica koja odavno nisam vidio, premda te ljude i dalje povremeno srećem. Na jednoj od najpoznatijih naslovnih stranica novina oko kojih se zavrtjelo novinarstvo nakon njih bila je Vlatka, ta naslovna stranica se od tada reproducirala mnogo puta na drugim mjestima, pa je i ovom prilikom ponovo izronila.
Vlatku sretnem relativno često na Britanskom trgu, u nekom kafiću ili na sprovodima. I dalje se u njoj prepoznaje ona poletna djevojčica koja je lepršala oko "Zvečke". Vlatka povremeno slika i prodaje slike i crteže za stotinjak kuna. Zgodni su, nepretenciozni, dekorativni. A ja si nešto mislim - bolje da crta i slika nego da piše memoare.
Šalim se. Svi se na neki način opiremo prolaznosti, no jedini način na koji je to privremeno moguće jeste da pokažemo da smo još ovdje.