Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

meteorske pojave na dalekovidnici

Krajem sedamdesetih godina kartao sam s tri prijatelja u malom stanu u Zapruđu. Između dvojice od njih vidio sam ekran crno-bijelog televizora kojemu smo ugasili ton. Televizija je prenosila neki festival zabavne glazbe, mislim u Opatiji, i ja sam povremeno bacao pogled dok su suigrači smišljali što će odbaciti. U jednom se trenutku za mikrofonom pojavio debeljuškasti bradonja u trapericama i jeans košulji s gitarom pod rukom. Nakon likova u toaletama, smokinzima i šljokastim odijelima koji su se držali svečano, teatralno ili prenemagali, djelovao je vrlo normalno i simpatično. Pjevao u pratnji neke ženske i prebirao po gitari..

- Upalite ton! - rekao sam.

- Daj, ne gnjavi - pobunili su se prijatelji leđima okrenuti televizoru.

- Prekinimo igru na tren, pogledajte ovo! - nisam se dao smesti, ustao i pojačao ton. Bilo je to prvi put da sam vidio i čuo Balaševića. Ako se ne varam, izvodio je "Prvu ljubav". Pjesmica je bila prijemčiva na prvo slušanje. - Zapamtite ovoga! - rekao sam. - Pred njim je budućnost!

Početkom osamdesetih godina živio sam u drugom iznajmljenom stanu s dvije ženske. U jednom trenutku krenuli smo u grad i već smo bili na izlaznim vratima kada jedna reče:

- Zagasi televizor.

Vratio sam se u dnevnu sobu i već ispružio ruku da isključim još uviejk crno-bijeli prijemnik kada sam zastao. Na ekranu je bila neka vrlo zgodna plavuša i pjevala neku veselu pjesmicu, nešto hopa-cupa o šoferima. Bio je to tip glazbe kakvu uopće nisam slušao, ali pjesmica je bila zgodna, a cura zanosna. Iz nje je izbijalo "ono nešto", neopisivo…

- Cure! - povikao sam. - Vratite se! Pogledajte ovo!

NJih dvije su se zaglavile na vratima sobe i gundrale:

- Bez veze! Ugasi! Idemo! Kasnimo…

- Ne, ne! - pobunio sam se. - Ovo je nešto posebno! - Njih dvije su se ljutito okrenule, demonstrativno izašle iz stana u hodnik i čekale me ispred dizala.

Odgledao sam nastup nepoznate plavuše do kraja. Bila je to Minimaksova emisija u kojoj se po prvi put pred širom javnosti pojavila Lepa Brena. Nakon te tri minute što joj je dao počela je "brenomanija".

Prošle sedmice pojavio sam se i ja na televiziji. Govorio sam vrlo pametno o komunalnim problemima i maksimalno se trudio biti vrlo simpatičan. Prikazivali su me punih pet minuta. Nakon emitiranja priloga sam se dotjerao, počešljao, potkratio brkove, očistio cipele i izišao u grad. I što se dogodilo?

Ništa. Tramvajci me nisu prepoznavali, konobari su se ponašali prema meni kao prema bilo kojem gostu, prolaznici su išli svojim putem ni ne pogledavši me. Ne razumijem. Zar nitko više ne gleda Prvi program?!

Ono… ne gledam ga ni ja… osim kad nisam na programu, to jest - osim kad sam i sam na programu, osim… ma kako bi se to reklo?. Danas se gledanje rasipa na bezbroj programa, na filmove iz videoteke i s interneta, a nema više ni crno-bijelih televizora. Reklo bi se, kako stvari stoje, da sam dobrano zakasnio.







Post je objavljen 13.05.2009. u 16:33 sati.