Senka i Dražen Vrdoljak u braku su preuredili tavan u nekoj starijoj zgradi u vrlo dopadljiv i ugodan stan. No kako se bivša država počela raspadati, tako je i njihov brak. Naposljetku su dogovorili da će Dražen isplatiti Senki pola vrijednosti tavana, a on će ostati u njemu, te je ona pokupila svoje stvari i otišla.

Senka je znala poznatog bivšeg inspektora Miroslava.K.-a, zvanog King. On je na godinu dana odlazio u S.A.D, te su se bili dogovorili da će mu ona besplatno čuvati stan dok je odsutan. Ona je počela čitati oglase kojima su se nudili stanovi na prodaju i počela ih obilaziti.

Nakon nekoliko desetaka pregledanih stanova naišla je na jedan koji joj je po svemu odgovarao. U njemu je živjelo dvoje starijih pristojnih ljudi koji su je vrlo ljubazno primili. Ispričali su da imaju kuću negdje na selu odakle su, pa kako su u penziji kane otići živjeti ondje, te im stan više ne treba, a novci trebaju. Senka je kaparila stan i bila vrlo zadovoljna.

Dražen je uskoro sakupio koliko su se dogovorili novaca i isplatio je. Senka je otišla prodavateljima, potpisali su sve potrebne dokumente, ona im platila u cijelosti, te su se dogovorili da će useliti za desetak dana.

Kada je nakon desetak dana došla preuzeti ključeve stana, umjesto da je stan zatekla ispražnjen, naišla je na potpuno promijenjene ljude kojima nije bilo ni na kraj pameti da isele. Ismijali su je i otjerali od vrata. Ali ona ima dokumente da je stan kupila i platila! Neka si s njima rit obriše - sve dokumente potpisao je suprug, a stan pripada supruzi, kupovina je nevažeća. Ali supruga je cijelo vrijeme bila prisutna, kuhala kavice, učestvovala u razgovorima, sve je znala i ništa nije rekla! To nije njihov problem. Neka joj vrate novce! Na pamet im ne pada. Tužiti će ih na sud! Samo neka tuži, ha, ha, ha, ha, ha.

Senka je sva u suzama otišla na najbližu ne znam više da li još milicijsku ili već policijsku stanicu ili je već bila policijska, ali su u njoj radili sve sami bivši milicajci. Ondje ju je primio neki mlađi inspektor i pažljivo saslušao, no nakon toga je navro s pitanjima. Odakle joj novci? Gdje sada živi? Zašto joj je prijatelj dao stan na čuvanje? Kakav joj je to "prijatelj"? Zar mu za to zaista ništa ne plaća? Da li su njih dvoje u nekakvoj vezi? Javlja li joj se iz Amerike? Naposlijetku, nakon dva sata, Senki je prekipjelo, popizdila je, pobjesnila, izderala se na inspektora - kakav je to način da je tako maltretira?! Došla je prijaviti prevaru, a on nju ispituje kao da je ona nekakav kriminalac i to sve bezvezarije. Pokupila se i bez pozdrava otišla još očajnija zalupivši za sobom svaka vrata kroz koja je prošla.

Senka je otišla prijateljici odvjetnici. Prijateljica je saslušala priču, pregledala papire i procijenila da je stvar beznadna. Kako rade sudovi, tužba bi se mogla otegnuti u beskraj. Prevaranti su stariji ljudi, još bi mogli i umrijeti prije nego se proces završi, a i tada će najvjerojatnije tužba pasti u zastaru ili se presuda neće moći od ičega naplatiti. Gotovo je najpametnije prežaliti gubitak i što prije zaboraviti. Savršen zločin. Tako je Senka ostala i bez stana i bez novaca i bez izgleda da će ikada više imati novaca da kupi neki drugi.

Ono što nije znala jest ono što je napravio mladi inspektor kada ga je napustila. Još istoga dana upao je prevarantima s ekipom i nalogom za pretres zbog sumnje u organiziranje u cilju nasilnog rušenja ustavnog poretka. Isprevrnuli su cijeli stan, ostavili nakon sebe krš i lom, ali jedino što su našli bila je štedna devizna knjižica otvorena onog dana kada je Senka rekla da im je dala novce s položeno upravo onoliko novaca koliko se požalila da su joj uzeli. Nakon toga se pobrinuo da im zagorča svaki dan. Po tri puta dnevno pauk im je odnosio auto, bez obzira u kojem dijelu grada ga ostavili. Najmanje jednom dnevno zvali su ih ili privodili u stanicu u lisicama da daju iskaz zbog nekog kriminala koji se dogodio u krugu od nekoliko kilometara. Držali su ih u sobi po pet sati ne dozvolivši im da odu na zahod, a kamoli da puše. Jednom ih je inspektor odveo na stražnjim sjedištima svog auta na neki uviđaj, nije ih puštao sve dok se gospođa nije upišala u gaće, a zatim su ih ismijali, izgrdili i izbacili iz auta na drugom kraju grada. Tek što bi oni pospremili stan ponovo su upadali, s nebuloznim nalozima ili bez naloga i sve isprevrtali i izlomili što su više stigli. Jednom su im odvezli auto u stanicu za pregled i cijelog ga rastavili tražeći droge, a zatim ga ofrlje sastavili. Budili ih u dva ujutro i ponovo odvozili u stanicu, držali po dva-tri sata, njega u jednoj prostoriji, nju u drugoj, te zatim puštali da se vraćaju pješke po kiši.

Nakon ni dvije sedmice netko je zazvonio Senki na vratima Kingova stana. Otvorila je i s čuđenjem ugledala dvoje izbezumljenih prevaranata kako joj pružaju plastičnu vrećicu prepunu novaca.

- Sve je tu! Sve je tu! - vriskala je gospođa. Oboje su bili toliko nesuvisli da je jedva razaznavala što govore i nije joj bilo jasno što hoće, osim što joj je bilo jasno da joj guraju vrećicu s novcima u ruke i zapomažu: - Samo mu recite da prestane, samo mu recite da prestane…!

- Kome? Što da kažem?

Tutnuli su joj novce u ruke, okrenuli se i pobjegli niz stepenište kao vrag od tamjana. Senka je zatvorila vrata, spustila se na parket s druge strane, nagnula nad vrećicu i ponovo rasplakala kao kišna godina.

Sutradan se ponovo vratila u milicijsku/policijsku stanicu i potražila mladog inspektora, što je bilo problem već sam po sebi jer nije znala ni kako se zove. Ispričala mu je što se dogodilo i pitala da li on možda zna što se zapravo dogodilo.

- A, vratili su novce! - bilo je zadovoljan. - Sve?

Sve su vratili, točno do marke. Zatim je na Senkino navaljivanje u najkraćim crtama ispričao što je radio, a Senka se sve više i više i čudila.

- Pa zašto ste sve to napravili za mene, a nikada me ranije niste ni vidjeli?

- Kao prvo, gade mi se takvi ljudi. A drugo, kada ste rekli da Vam je King povjerio svoj stan na čuvanje godinu dana, morao sam sve provjeriti. King je bio moj prvi učitelj kada sam počeo ovaj posao, izuzetno ga cijenim, i znam da on ne bi povjerio svoj stan bilo kome.

- Kako da Vam zahvalim? - zapitala je. - Dozvolite da Vam poklonim dio…

- Ni govora! - prekinuo ju je bespogovorno.

- Mogu li Vas barem pozvati na kavu?

- Vrlo rado, ali nemam vremena.

- Pa što da napravim? - zavapila je.

On se samo nasmiješio:

- Pozdravite Kinga.

1
Imao sam poslovni sastanak u jednoj od tada tek podignutih novih zgrada nasuprot Filozofskog fakulteta. Tramvajem sam se odvezao u Ulicu proleterskih brigada i sišao pored Radničkog sveučilišta "Moša Pijade". Tramvaj je bio prepun studenata i praktički se ispraznio na toj stanici. Svi smo u velikoj grupi krenuli u istom smjeru. Ušli smo u gustu rijeku mladeži iste takve koja se vraćala s ona tri fakulteta koji su ondje u nizu. Gužva je bila otprilike kao u Ilicu u podne. Bio je sunčan dan početkom jeseni i sve je vrvjelo od lijepih djevojaka u majicama i trapericama ili laganim ljetnim haljinama.

Iznenada na oko pedeset metara udaljenosti, kroz svu onu gužvu, uočim prekrasnu djevojku koja mi je dolazila u susret. Na to, kao na filmu, gomila oko nas se razmakne ostavivši prazan koridor kojim smo si prilazili. Blenuo sam kao kreten, izbuljio oči, a vilica mi je pala na prsa - bila je to najljepša žena koju sam ikada vidio. Izgledala je poput Botichellieve Venere, samo obučena, hodala je elegantnije od bilo koje manekenke na pisti, duga suknja se uvijala oko nogu sa svakim korakom, a bujica kose se talasala u ritnu hoda. Takva figura, takve obline, takve kretnje… - pogled na nju bio je muzika. U nevjerici sam buljio kao da mi se ukazala prikaza ne mogavši povjerovati da je stvarna. Svi oko nje stopili su se u bezobličnu sivu masu, kao satenska podloga na kojoj se izlaže dijamant. Osjetio sam neizdrživ poriv da napravim nešto, bacim se pred nju, zaustavim je, zadržim nekako da me ne prođe i nepovratno nestane, ali mi je pamet stala i ničega se nisam mogao dosjetiti. Na desetak koraka razdaljine već sam odlučio da ću je naprosto zgrabiti i ni po koju cijenu ne dozvoliti da mi tako nešto nestane iz života, kada me je pogledala pravo u oči i presjekla me. Netremice me je gledala dok smo se mimoilazili, sledio sam se. Ostao sam bez daha od njezina pogleda i produžio hodati kao galvanizirana žaba, potpuno automatski, protiv svoje volje, a ona je prošla pored mene i u narednom trenutku odlazila sve dalje i dalje.

Zastao sam, okrenuo se, poželio povikati, ali što? "Stani!" Nisam znao ni kako se zove, pa da zna da njoj vičem. "Djevojko!", a uokolo prolazi dvestotinjak studentica od kojih bi se stotinjak okrenulo vidjeti koji se to idiot dere? Ipak, morao sam nešto učiniti. U potpunoj nemoći - da li da potrčim kroz gužvu za njom? - pogled mi je pao na dvadesetak metara visoko drvo koje je raslo u blizini. Iskočio sam iz rijeke ljudi, prišao drveta, skočio i dohvatio najnižu granu, poput poludjelog Tarzana uspeo se na vrh i odozgo pokušao prepoznati njezinu glavu među onima koji su odmicali. Uzalud. Još brže nego sam se uspeo stuštio sam se niz deblo i sručio u njegovo podnožje pokušavajući doći do daha. Napor penjanja donekle me osvijestio, navala energije se istutnjila, pa sam se polako pribirao.

2.
Novouspostavljena suradnja s firmom u koju sam otišao pokazala se korisnijom nego smo očekivali. Oni su zadužili jednog svog čovjeka za komunikaciju s nama, pa smo se počeli viđati po nekoliko puta sedmično. Neizbježno, uz poslovne teme počele su se uplitati i neke sasvim privatne. Uz kolegijalne odnose počeli su se pojavljivati i prijateljski. Razgovor s njim bio je obostrano prijatan, ali nikada nismo imali dovoljno vremena da mu se natenane prepustimo. Naposljetku je predložio da svratim do njega na večeru jedne subote, pa da se porazgovaramo kao ljudi. Bio sam samac koji se prehranjivao konzervama i sendvičima, pa mi je pomisao na pravi objed bila primamljiva, a njegovo društvo zanimljivo, te sam objeručke prihvatio poziv.

U subotu predvečer pozvonio sam na njegovim vratima, noseći bocu vina i buket cvijeća. Uveo me je u stan i predstavio me supruzi koja je prekinula postavljanje tanjura i pribora na stol dok su iz kuhinje dopirali zamamni mirisi. Bila je to ona ljepotica koju sam zapamtio zauvijek išavši na sastanak na kojem sam ga upoznao.

3.
Nakon nekoliko mjeseci me je skanjivajući se zamolio:

- Čuo sam da otvarate u firmi novo radno mjesto. Žena mi je diplomirala, traži posao, radila je to već ranije honorarno, a ja ću uskoro u vojsku pa bi bilo dobro da je zaposlim kroz to vrijeme… Pogledaj što možeš učiniti.

Odgovorio sam nevoljko pazeći da se to ne primijeti. Slutio sam da se iz toga mogu izroditi samo nevolje.

- Pogledat ću što se može učiniti.

Kako je novi čovjek trebao izravno meni pomagati, postavljen sam za šefa natječajne komisije koja ga je izabrala. Pošteno smo pregledali sve pristigle molbe i njezina je bila najkvalificiranija. Temeljito smo porazgovarali i testirali sve kandidate koji su ušli u izbor i ona se pokazala daleko najkvalitetnija. Nije bilo druge nego da je primimo.

Radili smo u istoj sobi, stol do stola. Pokazala se izvrsnom: pouzdana, brza, precizna, kvalitetna. Od ponedjeljka do srijede stizali smo obaviti sve za taj tjedan, a četvrtkom i petkom naručivali smo uglavnom stranke s kojima nismo imali što raditi osim ispijati kave i klafrati, te primali prijatelje i poznate koji su znali da kod nas mogu prisjesti, odahnuti i dobiti piće. Živjeli smo kao bubrezi u loju.

Inače, trudio sam se da je ne gledam ni zerice više nego što je bilo nužno i prirodno, iako mi je i to bilo previše, nisam komentirao kako god došla obučena iako je znala doći da ti pamet stane, a kako god došla izgledala je fenomenalno, čuvao sam se svake dvosmislenosti, aluzije ili verbalne iskrice i trudio se da joj se nikada ne približim bliže od metra, koliko god to često bilo neizvedivo. Kadikad me je znala čak zafrkantski provocirati, ali sam se pravio da ni ne primjećujem, a kamoli da bih ikako reagirao.

4
Onda su njega pozvali u vojsku. Poslali su ga u Beograd. Kada je god netko od nas trebao ići ondje, slali smo nju, i kada je trebalo i kada nije trebalo. Najmanje dva puta mjesečno potpisivao sam putni nalog od petka do ponedjeljka i potvrđivao dnevnice i putne troškove. U to sam se vrijeme po prvi puta u životu bio zapleo s jednom udanom ženom, što je tada bilo protiv svih mojih nazora, ali njenog muža barem nisam ni poznavao. Bila je veza strasna i besperspektivna, možda upravo zato, ali visoko rizična i moralo ju se čuvati u najstrožoj tajnosti. Koliko god me iscrpljivalo, pomagalo me da nepokolebljivije mogu izdržati sve što se događalo na poslu.

5
Otprilike pri kraju njegova služenja vojnog roka pojavila se potreba da i ja odem do Beograda. Dapače, bilo je ondje dosta posla, pa bi mi svaka pomoć bila dobrodošla, a bez mene u Zagrebu ona zapravo nije imala što raditi, pa nam je direktor naložio da odemo oboje.

Sve je bilo odlučeno u posljednji čas, pa smo zajedno odjurili na Zrinjevac u putničku agenciju da kupimo karte za vlak. Uz karte trebalo je kupiti i rezervacije, no u cijelom vlaku ostala su samo tri mjesta. Dva u kabini za spavanje i jedno u drugom razredu.

- Dajte nam tu kabinu za spavanje… - rekao sam.

- Ne! - vrisnula je ona preko mog ramena. - Nikako!

- Daj, ne budali - okrenuo sam joj se. - Ne misliš valjda da ću te silovati?!

- Ne, ali neću! - bila je odlučna.

Znao sam je dovoljno da procijenim da nema načina da je nabrzinu razuvjerim, ali me je naljutila njezina bezrazložna tvrdoglavost. Ipak sam ponudio:

- Dobro, idem onda ja u drugi razred.

- Ne! - usprotivila se. - Idem ja!

Službenica iza šaltera nas je sumnjičavo počela gledati čudeći se što se prepiremo iako smo došli zajedno, a iza nas se već stvorio red ljudi koji su također htjeli kupiti karte, pa sam - da skratim - uzeo za sebe kartu u vagonu spavaćih kola, a za nju onu posljednju kartu u drugom razredu. Kad smo izašli iz agencije, ona je nešto pokušavala objasniti:

- Ipak si ti stariji, a i šef si mi… Osim toga, ionako mi činiš uslugu što me vodiš…

Prekinuo sam je:

- Ne bih te napastvovao!

Odgovorila je:

- Vjerujem da ti ne bi, ali ipak neću.

LJutito sam prekinuo razgovor o tome. Uostalom, neka. Kad već insistira, sama si je kriva što će se napatiti gužvajući se u drugom razredu umjesto da se putem kao čovjek naspava.

6
Prije puta našli smo se u uredu, te taksijem zajedno odvezli do kolodvora. Svatko od nas imao je omanju torbu sa stvarima za tri dana boravka, ali smo u uredu uzeli i tri kofera prepuna uzoraka, prospekata i kataloga. Bili su teški kao da je u njima kamenje i utezi. Jedva smo ih dovukli do vlaka. Dogovorili smo se da sva tri smjestimo meni u kabinu, pa me je ispratila do vagona za spavanje i pomogla mi da ih ubacim kroz vrata, te otišla pronaći vagon drugog razreda. U kabini je već sjedio neki ogromni Turčin koji je bez riječi, vidjevši kako bezuspješno pokušavam, ustao i podigao dva kofera na policu za prtljagu.

Legao sam i razmišljao što je značila njezina izjava "Vjerujem da ti ne bi…" Da li je mislila da bih je u takvoj prilici napastvovao i protiv svoje volje ili da ja ne bih, ali se ona ne bi mogla suzdržati da ne napastvuje mene? Ili joj nikakvo napastvovanje nije bilo ni na kraj pameti, ali bi joj bilo nezgodno da ostane zabilježeno u željezničkim analima da smo dijelili kabinu spavaćih kola kroz noć.

U svakom slučaju, pomisao kako dijelimo istu kabinu bila je prijatna kao i promišljanja o svim mogućim i nemogućim ishodima, te sam zaspao blaženo kao bebica.

7
Turčin je izletio iz vlaka kao bez duše čim se zaustavio, a ja izišao na prozor i odozgo gledao mnoštvo glava koje su prolazile peronom sve dok se ona nije pojavila. Pozvao sam je:

- Molim te, pomozi. Ne mogu sam skinuti kofere s police.

Uskočila je u vagon i ušla u kabinu. Koferi su nas skoro ubili dok smo ih spuštali s visoke police. U trenu dok smo izlazili na hodnik otvorila su se vrata susjedne kabine i iz njih je izišao Darko Glavan, još sav krmeljav i samo blenuo:

- Aaaa…

Bolje da nas je guja ujela nego da smo na njega tako naletjeli! Moja suradnica je odmah požurila:

- Ja sam putovala u drugom razredu! Evo, ovdje je karta…

On nije ni pogledao kartu nego nas je samo odmjeravao i još bunovan potvrđivao:

- Da, da, svakako… Naravno, što bi drugo? Ona je putovala dovde u drugom razredu, naravno.

Izašli smo iz vlaka, spustili kofere na peron, ja sam otišao potražiti neka kolica, a Glavan se izgubio. Ona je odsjedala kod nekih beogradskih prijatelja, a ja telefonom rezervirao sobu u hotelu još iz Zagreba. Odlučili smo da prvo idemo ostaviti kofere, a onda će nam ostati sat-dva da doručkujemo i prošećemo se. U hotelu nije bilo ni lifta, a kamoli ikoga da pomogne izvući kofere na drugi kat. S mukom smo ih izvukli uz stepenice, ubacili u sobu, i dok je ona stajala na hodniku uz mene čekajući da zaključam vrata, otvorila su se ona točno nasuprot i iz njih je izišao Darko Glavan. Odmjerio nas je još zadihane i zarumenjene, kao da smo se nabrzinu dohvatili u sobi, te kao da je on uhvaćen u nekoj nepodopštini promrmljao nešto nesuvislo i nerazumljivo, sagnuo glavu i odjurio niz hodnik.

Ona je samo tiho ciknula, ali tu se ništa više nije dalo učiniti.

8
Prije nego smo se stigli vratiti, vijest da smo putovali zajedno spavaćim kolima i odsjeli u istoj sobi u hotelu obišla je sve kolege i prijatelje. Ja sam ispao svinja koja ljubuje s prijateljevom suprugom dok je on u vojsci i stoka koja je zaposlila ljubavnicu da radi s njim. Ona je ispala gadura koja putuje mužu u vojsku s ljubavnikom koji je čeka u hotelu. Na sreću, njezin suprug je imao povjerenja i u nju i u mene i sve nam je povjerovao kada smo mu ispričali, iako je dobro pogledao njezinu povratnu kartu drugog razreda, a znao je gdje odsjeda. Naši odnosi nisu se poremetili, te smo po njegovom povratku iz vojske često znali zajedno sjediti gdje su nas svi mogli vidjeti. To je urodilo pričom da zapravo nas dvojica dijelimo ženu, sa mnom je preko dana, s njim poslijepodne, a navečer orgijamo u troje, te smo nas dvojica zapravo i pederi.

I to je tipična priča mog života, svako malo mi se tako nešto događa. Optužuju me za nešto u čemu sam potpuno nevin (recimo, da tucam tuđu suprugu), dok istinu (da tucam udanu ženu) nitko ne zna. Da ni ne spominjem razne izmišljotine koje se na to nakalemljuju! Slušam te priče kad dopru i do mene i čudim se - zar ja?

Šećem s prijateljicom jednom stranom Ilice, drugom prođe neki moj poznati. Nas dvojica si mahnemo.

- Ti ga znaš? - zapita ona.
- Znam.
- Znam ga i ja, ali si ne mašemo. Već dva-tri mjeseca ga svaki čas negdje srećem i pogledavamo se. Već sam nekoliko puta mislila da će mi prići, ali nije.
- Pa priđi mu ti! - kažem joj ja.
- Kako ja?
- Zar bi ti pala kruna s glave?
- Ma ne. To mi se ne čini u redu. Nisam ja … što ja znam što … takva! Dapače, toliko mi se popeo na živce što mi nikako ne prilazi da sam posljednji put, kada se zagledao u mene, okrenula glavu na drugu stranu.

Tu se ja razgoropadim: - Kokoš ter kokoš! - da mi nije pola sata ranije kukala i naricala kako nikako ne može naći poštenog frajera, a da nije peder ili oženjen, još bih i prešutio, ali ovako nisam mogao. - Uopće ti neću spominjatui sve tvoje ideje o muško-ženskoj ravnopravnosti! Ako si zainteresirana, priđi, upoznaj ga; ako se pokaže dobar - potroši ga, pa tko zna što će ispasti. Dala, ne dala, ionako ćeš ocvasti!

- Pa neka mi priđe! - usprotivi se ona. - Znaš kako mi prilaze mlađi tipovi, stalno mi prilaze! Zašto ne bi i on!

- Upravo zato! - rekoh. - Pa da ga odbiješ, a? Misliš da je njemu drago riskirati da ga otpiliš?
- Ne bih ga otpilila!
- Kako on to zna?

Ona razmisli:
- Pa mora znati!

Ja šutim. Ona još razmisli:
- Imaš pravo. Ne zna. On se zaista može pribojavati da bih ga odbila.

Da je nagradim jer je mislila, objasnim joj:
- Naravno da ti mlađi prilaze. Misle "zrela koka - masna juha", bit će kruha… Žlijezde im divljaju, jure gradom za kurčevom pameću, još im nije dozlogrdilo da ih odbijaju… Dapače, stvarno mladi još su i ponosni kad ih odbiješ jer to znači da su imali hrabrosti pitati. No stariji, recimo od kraja tridesetih, pa na više, koliko god su bili uspješni sa ženama, još uvijek je nesrazmjerno veći broj onih koje su ih odbile. Odbile izrijekom, jasno i glasno, ali i pogledom, onako: pogledaš je, a ona napravi gadljivu grimasu ili okrene glavu na drugu stranu ili se pravi da ne zamjećuje kako je odmjeravaš. Nebrojeno puta im se to dogodilo. Dojadi to čovjeku! Da je meni nakon četrdesete neka prišla, grunule bi mi suze radosnice od ganuća!

Ne kažem, ali mislim: ulicama samo kuljaju nebrojene koje čovjek na trenutak poželi, bolno svjestan ne samo da nema nikakvih izgleda kod njih, nego da će ih u narednim trenucima zauvijek zaboraviti, i to čak ne zato što ga one ne bi htjele, već zato jer je život takav, prepun osujećenja, pa je i to neka vrsta odbijanja zbog kojega ih na kraju više radije ni ne gleda.

Ona reče:
- Naredni put ću mu se nasmiješiti, pa ako sam ne priđe, prići ću ja…

Kolega, ako ubodeš, možeš mi reći hvala. Nisam ja pizdojalac, volim kad se ljudi raduju. Svaki dan poneko dobro djelo, to je ono što mi snagu daje. Što više zadovoljnih ljudi, svijet je ljepši. A kakvoga ima većeg zadovoljstva od dobrog tucanja? Mnoštvo toga što ljudi rade zapravo je samo zato da bi se s nekim pošteno sparili. Pa ako to izostane, ništa čudno da ima toliko ogorčenih, očajnih, izfrustriranih, nervoznih, razdražljivih, apatičnih, deprimiranih, popizdjelih i slično. Ništa čudno da vlada beznađe, da većina misli da se ništa ne može učiniti, kad im ne uspijeva ni ono do čega im je prvenstveno stalo. Ona stranka koja bi garantirala ljudima mnogo tucanja odnijela bi premoćnu pobjedu na svim izborima. Pobijedila je seksualna kontrarevolucija, po tome su sve stranke suglasne i sve su iste, i kog se vraga čudimo kako nam je?

Jedno od značajnijih sastajališta sedamdesetih godina bio je kafić "Mocca" koji i danas postoji ispod nebodera na današnjem Jelačićevom trgu. Jedan od razloga zašto je bio pogodan bio je što se većina ondašnjih tramvajskih linija presijecala na tadašnjem Trgu republike, pa su se ondje najlakše mogli naći ljudi iz svih krajeva grada.

Ondje su se oko podne redovno sakupljali novinari poput Igora Mandića i Veseljka Tenžere, glumci poput pokojnih Ratka Buljana i Duška Cara, muzičari poput Ivice Krajača iz "4M", ljudi s radija poput Voje Šiljka, te ostajali sat, dva, tri da rasprave aktualne zanimljivost. Jedni su odlazili, drugi dolazili, sastav društva se mijenjao, a i dalje se znalo raspredati na istu temu. Tada sam bio još dečko koji je bio zadovoljan sjediti na rubu društva i čuditi se koliko su stariji momci pametni. Mjesto je bilo poznato i kao "majmunjak", iako se taj naziv vremenom pridavao i drugim mjestima.

Naziv koji se neko vrijeme ustalio i razgaljivao me svaki puta kada se upotrijebio bio je "Ćele-kula". Za mlađe koji ne znaju, Ćele-kula je povijesni spomenik pored Niša. Nakon što su premoćne turske čete u Prvom srpskom ustanku 1809. godine pobile ustanike, sagradili su kulu od tisuću ljudskih lubanja. Nije bilo onoga tko je u Jugoslaviji išao u školu, a da nije iz povijesnih čitanki zapamtio fotografije zidova iz kojih vire ljudski zubi i prazne nosne i očne duplje.

Objašnjenje zašto se "Mocca" ("majmunjak") prozvala i "Ćele-kula" glasilo je ovako:

- Svakoga dana na istom mjestu vide se iste prazne lubanje.

Bilo je u tom nazivu zajedljivosti onih koji su se okupljali na alternativnim mjestima, (mora da se netko od njih toga dosjetio,) ali su ga i posjetioci "Mocce" - spremni podnijeti dobru šalu i na svoj račun - prihvatili, a - istini za volju - asocijacija je bila očita i neizbježna. U neko doba dana kada se u lokalu još nije upalilo svjetlo, prolaznik na ulici ili iz tramvaja vidio je samo osvijetljena lica približena staklu izloga kafića s unutarnje strane.

Sjećam se Tenžere iz redakcija u "Vjesnikovom" neboderu, posjećivao sam ga u njegovom stanu u Travnom, sjedili smo u kafićima u Zapruđu, ali mi je najupečatljivije sjećanje na njegove bravurozne nastupe u "Mocci", kao da ga je to mjesto posebno nadahljivalo ili društvo koje se ondje okupljalo naročito poticalo. Nije mu bilo dražega nego da netko nešto ustvrdi, a onda on sune dokazivati da je upravo suprotno. Njegova rječitost, argumentacija, duhovitost, brzina reakcije, način mišljenja i izlaganja bili su zaista izuzetni. Oni koji nisu poznavali Tenžeru, sudeći samo prema tekstovima ostalim nakon njega, koliko god bili blistavi, teško mogu predočiti bogatstvo njegova duha. Većini onih koji pišu potrebno je dan-dva da bi napisali dvije-tri kartice, potpuno se usredotoče, sakupe sve svoje znanje i umijeće, pa je ono što ostane zapisano njihov vrhunski domet. Tenžera je bez ikakve pripreme mogao govoriti o bilo čemu satima, a da to ne bude isprazno laprdanje nego da se slušatelji trude zapamtiti njegove misli i rečenice kojima ih je uobličio. Njegovi tekstovi su samo podsjećanje na ono što je govorio kao što je glazba koja se potiho sluša s CD-a samo podsjećanje kako je zvučao simfonijski orkestar ili rock-band na pravom koncertu.

pozovite i profesora!


Posljednja šetnja s psom je oko ponoći, kadikad i oko dva ili tri ujutro. Idemo putovima kojima i inače malo tko prolazi, pa je bilo neizbježno uočiti čovjeka kojega sam jedinoga kadikad sretao. Stariji čovjek, ali odličnog držanja za svoje godine, i što da urade dva čovjeka koji se sretnu jedini na cesti oko dva ujutro? Počeli smo se pozdravljati u prolazu.

Primijetio sam da uvijek nosi veliku plastičnu vrećicu. Jednom prilikom sam ga zapitao da on to ne sakuplja plastične flaše. Da. Kad je već tako, bi li svratio do moje kuće? Nakupilo mi se tih praznih boca…

Hodajući jedan uz drugoga počeli smo razgovarati. Već nakon nekoliko izmijenjenih rečenica bio sam iznenađen kako pravilno govori, otmjeno se izražava i pristojno ponaša, te se nisam nimalo iznenadio kada mi je odao da je umirovljeni srednjoškolski profesor. Od tada ne bacam ispražnjene flaše u kantu za smeće, nego čekam da on naiđe. Saznao sam da ima kod kuće suprugu, pretpostavljam da nije tako dobrog zdravstvenog stanja kao on jer je dao naslutiti da ona nigdje ne izlazi, ali ništa ne pitam, već puštam da mi sam povjeri što mu je po volji. Uvjeren sam da je bio odličan profesor. Ne znam da li ga srećem tako kasno jer obilazi naokolo noću da ga nitko ne vidi ili to radi od ranog jutra, pa kraj u kojem stanujem posljednji dođe na red.

Večeras je bio dobre volje:

- Pozvali su me bivši đaci na proslavu obljetnice mature! Bit će za nekoliko dana, jedva čekam! Da malo prekinem prozaičnu svakodnevicu…

Ništa nisam rekao, ali sam se zapitao da li će sam platiti svoje sudjelovanje na proslavi novcima koje je sakupio prodajući odbačenu ambalažu ili će bivši đaci podijeliti trošak za profesora. Prisjetio sam se nebrojenih prilika u kojima su moji vršnjaci gunđali da opet moraju na dosadnu proslavu obljetnice mature, gnjavaža, a njemu je tako nešto događaj kojemu se unaprijed raduje i dugo će ga pamtiti. Doduše, jedan prijatelj mi je prije neki dan pričao da pripremaju takvu večeru, ali je troje iz razreda otvoreno reklo da ne može doći jer nemaju dvjesto kuna za potrošiti u jedno veče, pa se dogovaraju da ostali podijele troškove za njih. Kome od onih koji organiziraju takva okupljanja pada na pamet da bi bilo pristojno i lijepo, ako već pozovu stare razrednike ili profesore, platiti im taj provod i da eventualno netko po njih dođe automobilom i nakon okupljanja ih isto tako vrati kući?

Kako isprazno i lažno zvuče sva zaklinjanja u "društvo znanja" kada su isluženi profesori prisiljeni kopati po smeću! Kako licemjerno zvuče sva proklamiranja znanja i stručnosti kao vrijednosti kada se oni koji podučavaju moraju pod stare dane suočiti s bijedom! No iako je oni trpe, to je bijeda onih koji su ih do toga doveli, a stari profesor koji noću sakuplja prazne flaše zna da je znanje i obrazovanje toliko vrijedno da se zbog njega isplati sve što ga je snašlo.

Ima tih za pisce blagoslovljenih vremena kada nije potrebno ništa izmišljati. Dovoljno je zapisivati. Priče se samo roje i naviru: od naslovnih stranica novina do toga da se na nekoliko trenutaka osluhne što pričaju nepoznati ljudi za susjednim stolom u kafiću.

Recimo, početak devedesetih godina prošlog stoljeća. Prošlo stoljeće, ali ne tako davno da tada započete priče ne bi još danas trajale, da još živi ljudi ne bi svakodnevno osjećali posljedice zbivanja koja su se onda odigrala.

Profesoru H. dogodilo se na samom početku devedesetih da se zaljubio u studenticu s druge godine. Ne samo da je bila mlađa od njegove kćerke, nego još i Srpkinja. Ona je iz dana u dan bila deprimiranija zbog svega što se događalo, u što se zemlja u kojoj je odrasla pretvarala, životni izgledi izgledali su joj sve beznadniji, pa ga je ljubila očajnički i bez ikakvih ograda, kao da im je svaki dan posljednji, a on tako nešto nikada nije s nekom ženom doživio i potpuno je izgubio glavu. Kolege s fakulteta od reda su ga osuđivali: em veza profesor-studentica, em tolika dobna razlika, em još i Srpkinja, a bila je i toliko zgodna da su mu svi zavidjeli, ali se on oglušio i na dobronamjerne savjete i prkosno odolijevao svim zlonamjernim napadima.

Brak mu se, naravno, raspao. Imali su lijepu veliku kuću na Šalati, te je insistirao da je prodaju i podijele novce. Supruga se tome oštro protivila. Naposljetku je kuću dala u hipoteku, podigla još neke kredite, posudila od poznatih, prodala neke umjetnine, i kćerka je podigla neke kredite, te uz silnu muku njih dvije sakupila novce i isplatila mu njegovu polovicu kuće. Rastali su se tako da su ga obje proklele i zaželjele da mu se dogodi sve najgore.

On je sa svojom studenticom i pola milijuna maraka u sportskoj torbi otišao u Novi Sad. Uzeli su sobu u hotelu i koliko god bili umorni od puta, poželio je voditi ljubav, ali je ona rekla da se mora javiti nekoj rodbini i izašla. On je ostao čekati i odmoriti se, ali su nakon pola sata u sobu upala dva nepoznata rabijatna mlađa muškarca, izbubetali ga, uzeli torbu s novcima i otišli.

Profesor H. je odmah otišao na miliciju. Ondje su ga, kao Hrvata, ismijali i izvrijeđali i nisu htjeli ni zabilježiti njegovu prijavu. Kakvi, bre, pola milijona maraka, koga ti zajebavaš?! Naposlijetku su mu prilijepili par šamarčina i izbacili ga iz stanice.

Vratio se u hotel i čekao. Čekao je tri dana, koliko je mogao ostati plaćajući s kreditne kartice, a onda se našao na ulici bez novaca i ikakve ideje gdje bi mogao dalje ići.

No inspektor Paripović se ipak zainteresirao pričom koju je čuo. Otišao je do portira hotela i raspitao se da li su u naznačeno vrijeme u hotel ulazila dva muškaraca čiji je opis zapamtio. Portir je rekao da mu je jedan izgledao poznat, kao da ga je vidio u nekom sportskom klubu… Paripović je zamolio kolege da mu jave ako zamijete neku vrlo lijepu djevojku koja govori zagrebački i ima hrvatske dokumente, a narednih dana je navečer zalazio u restorane i klubove gdje zalaze oni s više novaca. Trebalo mu je tri dana da pronađe studenticu i njezine prijatelje. S dvojicom kolega u koje je imao povjerenja upali su im u kuću, zatekli ih kako se pijani polijevaju šampanjcem, gurnuli pištolje pod nos i uzeli novce rekavši im da mogu biti sretni što neće završiti u zatvoru. Paripović je bio toliko dobre volje ustanovivši da u međuvremenu nisu ni mnogo potrošili, da im je to oprostio, a svakom od kolega dao po pedeset tisuća maraka da šute o svemu.

Profesor H. se nekako dokopao Italije, ondje se javio nekim kolegama koje je poznavao s međunarodnih konferencija, te uspio dobiti nekakav posao i još uvijek je ondje. O studentici više nikada nije ni čuo, a kamoli je vidio. Nikome u Zagrebu više se ne javlja. Bivša supruga i kćer i dalje žive na Šalati, kuća je jedna od ljepših i uređenijih u ulici, i - ako prošećete onuda - od pogleda na nju može vas prožeti jedino milina i blagi tračak zavisti koji li sretnici žive u tako lijepoj kući.