Pregled posta

Tenžera u "majmunjaku"

Jedno od značajnijih sastajališta sedamdesetih godina bio je kafić "Mocca" koji i danas postoji ispod nebodera na današnjem Jelačićevom trgu. Jedan od razloga zašto je bio pogodan bio je što se većina ondašnjih tramvajskih linija presijecala na tadašnjem Trgu republike, pa su se ondje najlakše mogli naći ljudi iz svih krajeva grada.

Ondje su se oko podne redovno sakupljali novinari poput Igora Mandića i Veseljka Tenžere, glumci poput pokojnih Ratka Buljana i Duška Cara, muzičari poput Ivice Krajača iz "4M", ljudi s radija poput Voje Šiljka, te ostajali sat, dva, tri da rasprave aktualne zanimljivost. Jedni su odlazili, drugi dolazili, sastav društva se mijenjao, a i dalje se znalo raspredati na istu temu. Tada sam bio još dečko koji je bio zadovoljan sjediti na rubu društva i čuditi se koliko su stariji momci pametni. Mjesto je bilo poznato i kao "majmunjak", iako se taj naziv vremenom pridavao i drugim mjestima.

Naziv koji se neko vrijeme ustalio i razgaljivao me svaki puta kada se upotrijebio bio je "Ćele-kula". Za mlađe koji ne znaju, Ćele-kula je povijesni spomenik pored Niša. Nakon što su premoćne turske čete u Prvom srpskom ustanku 1809. godine pobile ustanike, sagradili su kulu od tisuću ljudskih lubanja. Nije bilo onoga tko je u Jugoslaviji išao u školu, a da nije iz povijesnih čitanki zapamtio fotografije zidova iz kojih vire ljudski zubi i prazne nosne i očne duplje.

Objašnjenje zašto se "Mocca" ("majmunjak") prozvala i "Ćele-kula" glasilo je ovako:

- Svakoga dana na istom mjestu vide se iste prazne lubanje.

Bilo je u tom nazivu zajedljivosti onih koji su se okupljali na alternativnim mjestima, (mora da se netko od njih toga dosjetio,) ali su ga i posjetioci "Mocce" - spremni podnijeti dobru šalu i na svoj račun - prihvatili, a - istini za volju - asocijacija je bila očita i neizbježna. U neko doba dana kada se u lokalu još nije upalilo svjetlo, prolaznik na ulici ili iz tramvaja vidio je samo osvijetljena lica približena staklu izloga kafića s unutarnje strane.

Sjećam se Tenžere iz redakcija u "Vjesnikovom" neboderu, posjećivao sam ga u njegovom stanu u Travnom, sjedili smo u kafićima u Zapruđu, ali mi je najupečatljivije sjećanje na njegove bravurozne nastupe u "Mocci", kao da ga je to mjesto posebno nadahljivalo ili društvo koje se ondje okupljalo naročito poticalo. Nije mu bilo dražega nego da netko nešto ustvrdi, a onda on sune dokazivati da je upravo suprotno. Njegova rječitost, argumentacija, duhovitost, brzina reakcije, način mišljenja i izlaganja bili su zaista izuzetni. Oni koji nisu poznavali Tenžeru, sudeći samo prema tekstovima ostalim nakon njega, koliko god bili blistavi, teško mogu predočiti bogatstvo njegova duha. Većini onih koji pišu potrebno je dan-dva da bi napisali dvije-tri kartice, potpuno se usredotoče, sakupe sve svoje znanje i umijeće, pa je ono što ostane zapisano njihov vrhunski domet. Tenžera je bez ikakve pripreme mogao govoriti o bilo čemu satima, a da to ne bude isprazno laprdanje nego da se slušatelji trude zapamtiti njegove misli i rečenice kojima ih je uobličio. Njegovi tekstovi su samo podsjećanje na ono što je govorio kao što je glazba koja se potiho sluša s CD-a samo podsjećanje kako je zvučao simfonijski orkestar ili rock-band na pravom koncertu.




Post je objavljen 12.06.2009. u 21:23 sati.