Marketing
u ozračju nejebice
Šećem s prijateljicom jednom stranom Ilice, drugom prođe neki moj poznati. Nas dvojica si mahnemo.
- Ti ga znaš? - zapita ona.
- Znam.
- Znam ga i ja, ali si ne mašemo. Već dva-tri mjeseca ga svaki čas negdje srećem i pogledavamo se. Već sam nekoliko puta mislila da će mi prići, ali nije.
- Pa priđi mu ti! - kažem joj ja.
- Kako ja?
- Zar bi ti pala kruna s glave?
- Ma ne. To mi se ne čini u redu. Nisam ja … što ja znam što … takva! Dapače, toliko mi se popeo na živce što mi nikako ne prilazi da sam posljednji put, kada se zagledao u mene, okrenula glavu na drugu stranu.
Tu se ja razgoropadim: - Kokoš ter kokoš! - da mi nije pola sata ranije kukala i naricala kako nikako ne može naći poštenog frajera, a da nije peder ili oženjen, još bih i prešutio, ali ovako nisam mogao. - Uopće ti neću spominjatui sve tvoje ideje o muško-ženskoj ravnopravnosti! Ako si zainteresirana, priđi, upoznaj ga; ako se pokaže dobar - potroši ga, pa tko zna što će ispasti. Dala, ne dala, ionako ćeš ocvasti!
- Pa neka mi priđe! - usprotivi se ona. - Znaš kako mi prilaze mlađi tipovi, stalno mi prilaze! Zašto ne bi i on!
- Upravo zato! - rekoh. - Pa da ga odbiješ, a? Misliš da je njemu drago riskirati da ga otpiliš?
- Ne bih ga otpilila!
- Kako on to zna?
Ona razmisli:
- Pa mora znati!
Ja šutim. Ona još razmisli:
- Imaš pravo. Ne zna. On se zaista može pribojavati da bih ga odbila.
Da je nagradim jer je mislila, objasnim joj:
- Naravno da ti mlađi prilaze. Misle "zrela koka - masna juha", bit će kruha… Žlijezde im divljaju, jure gradom za kurčevom pameću, još im nije dozlogrdilo da ih odbijaju… Dapače, stvarno mladi još su i ponosni kad ih odbiješ jer to znači da su imali hrabrosti pitati. No stariji, recimo od kraja tridesetih, pa na više, koliko god su bili uspješni sa ženama, još uvijek je nesrazmjerno veći broj onih koje su ih odbile. Odbile izrijekom, jasno i glasno, ali i pogledom, onako: pogledaš je, a ona napravi gadljivu grimasu ili okrene glavu na drugu stranu ili se pravi da ne zamjećuje kako je odmjeravaš. Nebrojeno puta im se to dogodilo. Dojadi to čovjeku! Da je meni nakon četrdesete neka prišla, grunule bi mi suze radosnice od ganuća!
Ne kažem, ali mislim: ulicama samo kuljaju nebrojene koje čovjek na trenutak poželi, bolno svjestan ne samo da nema nikakvih izgleda kod njih, nego da će ih u narednim trenucima zauvijek zaboraviti, i to čak ne zato što ga one ne bi htjele, već zato jer je život takav, prepun osujećenja, pa je i to neka vrsta odbijanja zbog kojega ih na kraju više radije ni ne gleda.
Ona reče:
- Naredni put ću mu se nasmiješiti, pa ako sam ne priđe, prići ću ja…
Kolega, ako ubodeš, možeš mi reći hvala. Nisam ja pizdojalac, volim kad se ljudi raduju. Svaki dan poneko dobro djelo, to je ono što mi snagu daje. Što više zadovoljnih ljudi, svijet je ljepši. A kakvoga ima većeg zadovoljstva od dobrog tucanja? Mnoštvo toga što ljudi rade zapravo je samo zato da bi se s nekim pošteno sparili. Pa ako to izostane, ništa čudno da ima toliko ogorčenih, očajnih, izfrustriranih, nervoznih, razdražljivih, apatičnih, deprimiranih, popizdjelih i slično. Ništa čudno da vlada beznađe, da većina misli da se ništa ne može učiniti, kad im ne uspijeva ni ono do čega im je prvenstveno stalo. Ona stranka koja bi garantirala ljudima mnogo tucanja odnijela bi premoćnu pobjedu na svim izborima. Pobijedila je seksualna kontrarevolucija, po tome su sve stranke suglasne i sve su iste, i kog se vraga čudimo kako nam je?
Post je objavljen 18.06.2009. u 07:28 sati.