ponedjeljak, 08.06.2009.

osnova za roman



Ima tih za pisce blagoslovljenih vremena kada nije potrebno ništa izmišljati. Dovoljno je zapisivati. Priče se samo roje i naviru: od naslovnih stranica novina do toga da se na nekoliko trenutaka osluhne što pričaju nepoznati ljudi za susjednim stolom u kafiću.

Recimo, početak devedesetih godina prošlog stoljeća. Prošlo stoljeće, ali ne tako davno da tada započete priče ne bi još danas trajale, da još živi ljudi ne bi svakodnevno osjećali posljedice zbivanja koja su se onda odigrala.

Profesoru H. dogodilo se na samom početku devedesetih da se zaljubio u studenticu s druge godine. Ne samo da je bila mlađa od njegove kćerke, nego još i Srpkinja. Ona je iz dana u dan bila deprimiranija zbog svega što se događalo, u što se zemlja u kojoj je odrasla pretvarala, životni izgledi izgledali su joj sve beznadniji, pa ga je ljubila očajnički i bez ikakvih ograda, kao da im je svaki dan posljednji, a on tako nešto nikada nije s nekom ženom doživio i potpuno je izgubio glavu. Kolege s fakulteta od reda su ga osuđivali: em veza profesor-studentica, em tolika dobna razlika, em još i Srpkinja, a bila je i toliko zgodna da su mu svi zavidjeli, ali se on oglušio i na dobronamjerne savjete i prkosno odolijevao svim zlonamjernim napadima.

Brak mu se, naravno, raspao. Imali su lijepu veliku kuću na Šalati, te je insistirao da je prodaju i podijele novce. Supruga se tome oštro protivila. Naposljetku je kuću dala u hipoteku, podigla još neke kredite, posudila od poznatih, prodala neke umjetnine, i kćerka je podigla neke kredite, te uz silnu muku njih dvije sakupila novce i isplatila mu njegovu polovicu kuće. Rastali su se tako da su ga obje proklele i zaželjele da mu se dogodi sve najgore.

On je sa svojom studenticom i pola milijuna maraka u sportskoj torbi otišao u Novi Sad. Uzeli su sobu u hotelu i koliko god bili umorni od puta, poželio je voditi ljubav, ali je ona rekla da se mora javiti nekoj rodbini i izašla. On je ostao čekati i odmoriti se, ali su nakon pola sata u sobu upala dva nepoznata rabijatna mlađa muškarca, izbubetali ga, uzeli torbu s novcima i otišli.

Profesor H. je odmah otišao na miliciju. Ondje su ga, kao Hrvata, ismijali i izvrijeđali i nisu htjeli ni zabilježiti njegovu prijavu. Kakvi, bre, pola milijona maraka, koga ti zajebavaš?! Naposlijetku su mu prilijepili par šamarčina i izbacili ga iz stanice.

Vratio se u hotel i čekao. Čekao je tri dana, koliko je mogao ostati plaćajući s kreditne kartice, a onda se našao na ulici bez novaca i ikakve ideje gdje bi mogao dalje ići.

No inspektor Paripović se ipak zainteresirao pričom koju je čuo. Otišao je do portira hotela i raspitao se da li su u naznačeno vrijeme u hotel ulazila dva muškaraca čiji je opis zapamtio. Portir je rekao da mu je jedan izgledao poznat, kao da ga je vidio u nekom sportskom klubu… Paripović je zamolio kolege da mu jave ako zamijete neku vrlo lijepu djevojku koja govori zagrebački i ima hrvatske dokumente, a narednih dana je navečer zalazio u restorane i klubove gdje zalaze oni s više novaca. Trebalo mu je tri dana da pronađe studenticu i njezine prijatelje. S dvojicom kolega u koje je imao povjerenja upali su im u kuću, zatekli ih kako se pijani polijevaju šampanjcem, gurnuli pištolje pod nos i uzeli novce rekavši im da mogu biti sretni što neće završiti u zatvoru. Paripović je bio toliko dobre volje ustanovivši da u međuvremenu nisu ni mnogo potrošili, da im je to oprostio, a svakom od kolega dao po pedeset tisuća maraka da šute o svemu.

Profesor H. se nekako dokopao Italije, ondje se javio nekim kolegama koje je poznavao s međunarodnih konferencija, te uspio dobiti nekakav posao i još uvijek je ondje. O studentici više nikada nije ni čuo, a kamoli je vidio. Nikome u Zagrebu više se ne javlja. Bivša supruga i kćer i dalje žive na Šalati, kuća je jedna od ljepših i uređenijih u ulici, i - ako prošećete onuda - od pogleda na nju može vas prožeti jedino milina i blagi tračak zavisti koji li sretnici žive u tako lijepoj kući.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker