Marketing
sakupljač ispražnjene ambalaže
pozovite i profesora!
Posljednja šetnja s psom je oko ponoći, kadikad i oko dva ili tri ujutro. Idemo putovima kojima i inače malo tko prolazi, pa je bilo neizbježno uočiti čovjeka kojega sam jedinoga kadikad sretao. Stariji čovjek, ali odličnog držanja za svoje godine, i što da urade dva čovjeka koji se sretnu jedini na cesti oko dva ujutro? Počeli smo se pozdravljati u prolazu.
Primijetio sam da uvijek nosi veliku plastičnu vrećicu. Jednom prilikom sam ga zapitao da on to ne sakuplja plastične flaše. Da. Kad je već tako, bi li svratio do moje kuće? Nakupilo mi se tih praznih boca…
Hodajući jedan uz drugoga počeli smo razgovarati. Već nakon nekoliko izmijenjenih rečenica bio sam iznenađen kako pravilno govori, otmjeno se izražava i pristojno ponaša, te se nisam nimalo iznenadio kada mi je odao da je umirovljeni srednjoškolski profesor. Od tada ne bacam ispražnjene flaše u kantu za smeće, nego čekam da on naiđe. Saznao sam da ima kod kuće suprugu, pretpostavljam da nije tako dobrog zdravstvenog stanja kao on jer je dao naslutiti da ona nigdje ne izlazi, ali ništa ne pitam, već puštam da mi sam povjeri što mu je po volji. Uvjeren sam da je bio odličan profesor. Ne znam da li ga srećem tako kasno jer obilazi naokolo noću da ga nitko ne vidi ili to radi od ranog jutra, pa kraj u kojem stanujem posljednji dođe na red.
Večeras je bio dobre volje:
- Pozvali su me bivši đaci na proslavu obljetnice mature! Bit će za nekoliko dana, jedva čekam! Da malo prekinem prozaičnu svakodnevicu…
Ništa nisam rekao, ali sam se zapitao da li će sam platiti svoje sudjelovanje na proslavi novcima koje je sakupio prodajući odbačenu ambalažu ili će bivši đaci podijeliti trošak za profesora. Prisjetio sam se nebrojenih prilika u kojima su moji vršnjaci gunđali da opet moraju na dosadnu proslavu obljetnice mature, gnjavaža, a njemu je tako nešto događaj kojemu se unaprijed raduje i dugo će ga pamtiti. Doduše, jedan prijatelj mi je prije neki dan pričao da pripremaju takvu večeru, ali je troje iz razreda otvoreno reklo da ne može doći jer nemaju dvjesto kuna za potrošiti u jedno veče, pa se dogovaraju da ostali podijele troškove za njih. Kome od onih koji organiziraju takva okupljanja pada na pamet da bi bilo pristojno i lijepo, ako već pozovu stare razrednike ili profesore, platiti im taj provod i da eventualno netko po njih dođe automobilom i nakon okupljanja ih isto tako vrati kući?
Kako isprazno i lažno zvuče sva zaklinjanja u "društvo znanja" kada su isluženi profesori prisiljeni kopati po smeću! Kako licemjerno zvuče sva proklamiranja znanja i stručnosti kao vrijednosti kada se oni koji podučavaju moraju pod stare dane suočiti s bijedom! No iako je oni trpe, to je bijeda onih koji su ih do toga doveli, a stari profesor koji noću sakuplja prazne flaše zna da je znanje i obrazovanje toliko vrijedno da se zbog njega isplati sve što ga je snašlo.
Post je objavljen 11.06.2009. u 05:30 sati.