petak, 22.05.2009.

odjek zvečke

Bio sam na premijeri dokumentarnog filma "Priča o Zvečki", a čujem da će ga prikazati na Drugom programu u subotu u 22 sata. Svašta bih mogao reći o onome što sam vidio, ali ovom prilikom više me zanima spomenuti dvije pojave koje se ne vide.

Prvo, u "Zvečki" je bilo okupljalište dva puta dnevno. Prva gužva počinjala je otprilike između deset i podneva, kada su se stalni posjetitelji uspjeli ustati, pa otprilike do tri, kada se odlazilo na ručak. Večernja gužva počinjala je od sedam do devet, to kasnije što je dan bio duži i kasnije padao mrak. Od ono malo originalnih filmskih snimaka i mnoštva fotografija velika većina snimljena je prilikom dnevnih okupljanja. To je posljedica ograničenja tehnologije. Filmska kamera bilježi bez problema pod sunčevim svjetlom, a umjetnu rasvjetu tadašnji snimatelji uglavnom nisu ni imali, pa čak i da su je mogli nabaviti, njezina bi upotreba narušila ambijent. Fotografi su cijenili prirodno svjetlo i izbjegavali bljeskalice. To je šteta jer su navečer cure bile brojnije i bolje. Navečer se uvijek izlazilo s primisli i željom s kim bi se mogao taj dan završiti, pa su čak i iste cure koje su oko podnevna već prošle bile raspoloženije i dotjeranije.

Drugo, na postojećim snimkama uglavnom su muzičari, glumci, stripaši, književnici, novinari, fotografi i slični, uglavnom umjetničko-novinarski svijet. Oni su imali vremena visjeti pred "Zvečkom" preko dana. Nedostaje cijela, i to značajna kategorija njihovih vršnjaka, kolega i prijatelja. Ako su se otvarali i djelovali omladinski klubovi, diskoklubovi i umjetničke galerije, netko je morao pronaći prostor, izboriti se da se lokacija zaposjedne, ishoditi sve potrebne dozvole, pribaviti novce, voditi knjigovodstvo, brinuti o tekućim poslovima. Ako su se pokretale novine i izdavale knjige, netko je morao pribaviti sredstva i rukovoditi cjelokupnom logistikom. Jedni su dečki stvarali okvir i omogućavali sva zbivanja, a drugi su to koristili kako su najbolje umjeli. Uspjesi ovih drugih su općepoznati, ali bez prvih bili bi nemogući. Ovi prvi nisu imali vremena preko dana visjeti pred "Zvečkom", eventualno su samo prošli ili zastali tek na kratko, pa ih ni nema na fotografijama i filmovima s tog mjesta. Njihovo postojanje naslućuje se tek u povremenim izjavama poput "Omladinska organizacija dala nam je…"

Beškera ili Pavića nećete vidjeti na fotografijama ispred "Zvečke". Kako kaže Kuljiš, čak jedan od slikanijih suvremenika: "Bilo je to vrijeme sex, drugs & rock and roll, ali mi nismo imali vremena za to. Mi smo radili novine."

Tko su ti "mi" o kojima Kuljiš govori? Tko čini takve "mi" danas? Nisu li to danas roditelji koji omogućuju "zlatnoj mladeži" da zgubidani i dospijeva na prve stranice novina kada u suludoj pijanoj vožnji zgaze neko dijete? Ti koji danas čine javnost imaju i svoje novine i rubrike u drugim novinama u kojima se piše na kojem su se "eventu" pojavili, kako su bili obučeni, gdje odlaze na provode i s kim se sparuju ili im veze pucaju.

Rad onih iz sjene vidi se po onima koji su u prvom planu. No da ne razvijam dalje tu liniju razmišljanja, vraćam se na one djevojke koje su navečer izlazile raspoložene i dotjerane pred "Zvečku". Kako su muzičari navečer svirali naokolo, stripaši crtali stripove koje sutradan trebaju odnijeti u redakciju, fotografi razvijali fotografije usnimljene preko dana, novinari žurili kući gdje su ih čekale raštimane "Erike", dečki koji su odradili svoje preko dana, ako nisu bili već oženjeni, mogli su se smireno opustiti i razgledati čega ima, koje ženske - razočarane jer se nisu pojavili njihovi omiljeni likovi - treba tješiti.

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker