Marketing
prednost uvođenja reda
Najslabija točka tvoje obrane je stara majka. Svakodnevno moraš izaći iz kuće, a ona, kad netko pozvoni, sva se polomi da dojuri, otvori vrata i uvede namjernika, namjernicu ili namjernike. Pa da ispriča sve o svim svojim bolestima i kako si dobar sin i brineš za nju, ali nemaš vremena jer puno radiš. Tako je danas pustila i HEP-ovu ekipu koja iskapča struju zbog neplaćenih računa, još im i kavicu skuhala.
Preostaje ti jedino ono što si odlučio unaprijed u svim takvim situacijama - ne uzrujavati se. Hodaš Gundulićevom ulicom i zvoni ti mobitel. Đuro.
- I meni se to nedavno dogodilo! Čekao sam da platim račun od pola jedanaest do pola četiri poslijepodne! Tristo ljudi čeka, a radi jedna blagajna… - Tako dakle! Situacija poznata.
Ulaziš smireno u zgradu Hrvatske elektroprivrede, prilaziš automatu koji izdaje potvrde s rednim brojevima za stranke, nonšalantno pritišćeš tri puta, guraš potvrde u džep, baciš pogled na kroz staklena vrata na gomilu koja čeka, ponovo izlaziš na osunčanu ulicu i upućuješ se prema kafiću prekoputa u kojemu je ugodna sjena. Tek što si sjeo, zvoni mobitel:
- Dođi! Svi smo kod Đovanija u kancelariji!
Mladež je ostala bez karte za prvi koncert U2, pa su se prepali i dogovorili da će povući sve moguće veze da nabave karte za drugi koncert. Svaki je uspio kupiti karte za sve i sad su se sakupili i otkrili da su sve veze proradile, pa su neki dobili karte i više puta, te sve zajedno potrošili trideset tisuća kuna za karte s kojima ne znaju što bi. Sad su zapušili kancelariju, dovukli cugu koja je ostala od prošlotjednog domjenka i pokušavaju smisliti kako se izvući iz dugova.
- Nemam vremena. Imam posla! - Na trenutak se prisjetiš onog vremena kada je milicija jurila gradom s kanticama boje i gdje god je na fasadi vidjela veliki U dopisivala još i 2. Tako je grupa U2 u Hrvatskoj stekla veću popularniji no igdje u svijetu, a odjeci te reklamne kampanje odzvanjaju i danas.
Penzionerski polako pročitaš "Jutarnji list" od prve do posljednje stranice, i ono što inače nikada ne bi pročitao. Onda se vratiš do ulaza u zgradu HEP-a, uđeš kao da ulaziš na izložbu i baciš pogled na monitor u glavnoj dvorani. U međuvremenu je obrađeno tridesetak stranaka, tim tempom preostaje ti čekati još najmanje dva do tri sata. Vratiš se do automata koji izdaje redne brojeve i očitaš displej: tko sljedeći uzme potvrdu imati će ispred sebe dvjestotinjak ljudi.
Malo zastaneš i gledaš ljude koji dolaze. Svake minute stigne netko novi, a kadikad ih je i dvoje-troje istovremeno, pa moraju čekati i za karticu.
Primijenjena psihologija. Odabireš ženu srednjih godina koja je upravo izvukla broj 879. Vidi se na njoj da je patnica koja je došla i tvrdoglavo će čekati dok dođe na red pomirena s tim da se sve životne nevolje moraju do kraja otrpjeti.
- Gospođo! Sigurno imate mobitel!
- Da. Zašto? - sumnjičavo te odmjeri i brzo se osvrće da vidi koliko je zaštitar udaljen.
- Slučajno imam dvije potvrde… - vadiš ih iz džepa s dva prsta i pokazuješ izdaleka. - Broj 723 i 724. Hoćete li jednu?
Ona se ozari i već pruži ruku, ali ti izmakneš svoju i nastaviš:
- Nažalost, moram izaći posvršavati neke poslove. Ako uzmete broj mog mobitela i nazovete me kada moj broj dođe na red, dat ću vam drugu potvrdu, ionako mi ne treba. No ako zakasnim, obje potvrde propadaju.
Dogovor je učas sklopljen. Ona zapisuje broj tvog mobitela i odlazi u veliku čekaonicu onim korakom kojim su ljudi ulazili u Auswitz i Jasenovac, s nadom da će sve ispasti najbolje moguće.
Ti se vraćaš u kafić prekoputa, opustiš na stolici, dohvatiš "Večernji list", ali još ne počinješ čitati. Razmišljaš. Sjećaš se još onih situacija kada se stotine ljudi tiskalo oko šaltera, mlatilo laktovima, puhali jedan drugim za ovratnik, gazili po nogama, a ne daj Bože da ti se pripiša, pa na trenutak napustiš dvoje mjesto - odmah se troje ubace. Koliko je ovo bolje otkako su uveli informatizaciju, ili kako se to već zove, i uveli reda! Puno bolje!
Post je objavljen 03.04.2009. u 23:22 sati.