Marketing
početak kraja robovanja mobitelima?
Na samom početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi puta sam letio preko "Velike bare" u Ameriku. Jedna od pojava koje su me začudile bilo je reagiranje američke djece na vožnju automobilima.
Kod nas se još trebalo čekati dvije-tri godine da bi se dobilo uplaćenog "fiću", motorizacija je tek počela i rijetki su sretnici vozili svoj auto. I odrasli i djeca radovali su se svakoj vožnji kao da su uhvatili Boga za bradu. Automobil se uglavnom čuvao u garaži ili pod ceradom i pokretao najčešće samo zbog krajnje nužde ili u svečanim prilikama. Već sjesti i provesti se uokolo, okolo kvarta, bez cilja, bio je poseban događaj.
Nasuprot nama, američka djeca vozila su se u prostranim lađama na kotačima (o kakvima smo mi mogli samo sanjati) svakodnevno od rođenja više puta na dan, nikada kraće od pola sata, a često i po nekoliko sati. Moj desetogodišnji bratić Andre, a u tome nije bio nikakav izuzetak, plakao je svaki put kada je morao ući u auto, a unutra je uglavnom provodio vrijeme ležeći na stražnjim sjedalicama i čitajući neki strip ili knjigu samo da ne razmišlja o tome gdje se nalazi.
Prisjetio sam se toga danas plaćajući mjesečni račun za mobitel dvanaestogodišnjeg sina Dinka. Jedanaest kuna i šezdeset i dvije lipe. Brojkama: 11,62 kn. Na trenutak nisam mogao vjerovati kad je taj račun izronio između drugih s monstruoznim ciframa, ali samo na trenutak. Nabavili smo sincu mobitel prije dvije godine, da ga nosi ako zatreba, kad ga odvozimo dva puta sedmično na dramsku grupu i tri puta na mačevanje, da ga nosi u školu da može javiti ako što zatreba. Nebrojeno puta smo se posvađali i grdili ga jer ili zaboravi ponijeti napravu ili zaboravi napuniti baterije ili uopće zaboravi da ga ima uza se pa ga ne aktivira nakon svršetka nastave… Kog vraga smo ti nabavili mobitel kad se ne brineš o njemu i ne koristiš ga?!
Mobitel je vrlo koristan izum, ali moram priznati da mi je ipak drago što ga sinac zanemaruje. On uopće ne može zamisliti vrijeme kada mobitela nije bilo niti kakve su promjene donijeli u našim životima. Zbog mobitela se danas živi sasvim drugačije nego ranije. Mi, koji smo još fascinirani pogodnostima koje pružaju, ne možemo se suzdržati da ih ne zlorabimo.
Koliko puta sam se naljutio odvezavši malca na dramsku grupu, nakon čega sam ga, znajući se da je zaboravio mobitel kod kuće, morao dočekati na istom mjestu gdje smo se rastali umjesto da sačekam u kafiću iza ugla da mi se javi da je završio, a ja mu objasnim gdje da dođe da se nađemo! Morat ću ga još gnjaviti da mu uđe u krv da nosi stvarcu sa sobom. Ali ovaj mali račun - to mi se sviđa. Dapače, smislio sam. Čekam da se vrati iz škole da mu kažem. Kada god mu račun bude manji od dvadeset i pet kuna, ja ću njemu dodatno pokloniti još pedeset.
Ovi kojima su roditelji nabavili bijesne aute, pa se jurcaju i gaze ljude, nogometaši i oni koji su se preko noći sumnjivo obogatili koji se kurče nerazumno luksuznim automobilima kao ortopedskim produžecima samo pokazuju da je i njima i roditeljima i onima koji im na tome zavide automobil još uvijek čudo, a ne civilizacijska tekovina. Nasuprot njima, nadam se da je Dinko samo jedan od nove generacije koja se neće dati terorizirati mobitelima, nego ih svesti na pravu mjeru.
Post je objavljen 20.04.2009. u 20:39 sati.