utorak, 31.07.2007.

čudotvorni lijek

Odvezao sam suprugu i malog sina u Zaostrog, prespavao, i drugi dan se vratio nazad. Javio sam ženi da sam sretno stigao, a ona se požalila da mali cijeli dan nije ništa htio jesti i da se ponaša pomalo učmalo.

Trećeg dana ujutro je javila da mali ništa ne jede, da je očito bolestan, te da će ga odvesti najbližem doktoru. U Zaostrogu preko ljeta radi područna ambulanta, a doktor je tog ljeta bio neki mladac, tek izišao s fakulteta. Taj je djetetu izmjerio temperaturu, vidio da je normalna, te zaključio da malome nije ništa, da se kod male djece ne treba uzbuđivati ako na dan-dva izgube tek, naročito po vrućini kakva je vladala. Navečer smo ponovo razgovarali telefonom. Supruga je bila već van sebe jer sinac nije jeo gotovo ništa već više od četrdeset i osam sati i samo je ležao ni ne mičući se.

Četvrtog dana je neka susjeda odvezla ženu i maloga do drugog doktora u Gradac. Taj je rekao da je posrijedi nešto strašno, da je situacija kritična, napao suprugu što već ranije nije nešto poduzela. On nije tome dorastao i trebalo bi hitno maloga odvesti do specijalista u Makarskoj. Na to su se obje žene izbezumile i odjurile u Makarsku. Specijalista je bio mišljenja da je to nešto tako komplicirano da mora dobiti mišljenje i drugog specijalista druge struke. Obojica su se suglasila da se maloga mora hitno operirati, ali takvu operaciju nije moguće izvesti u Makarskoj, nego možda u Splitu.

Onako kako su ujutro izašle iz kuće, obje žene s djetetom koje je na očigled kopnilo, produžile su do Splita. Ondje su klinca podvrgli složenim pretragama i energično odbacili potrebu operacije. Po njima je bila riječ o nevjerojatno rijetkom i egzotičnom neslaganju gena roditelja koje rezultira neizbježnom smrću prije nego dijete doraste za vrtić.

U međuvremenu sam ja, čuvši da sin treba na hitnu operaciju, preko prijatelja u Splitu, a oni preko teških veza, usred turističke sezone uspio nabaviti dvije karte za prvi avion koji je letio tek ujutro. Supruga i sin su proveli noć do polijetanja u aerodromskoj čekaonici, a ja ih dočekao u Zagrebu. Sinko je bio onemoćao, opušten u mojim rukama kao marioneta kojoj su potrgani konci, više bez svijesti nego pri sebi.

Izravno sa aerodroma otišli smo u Dom zdravlja u Runjaninovu ulicu, gdje smo spadali doktorici Štajduhar da dobijemo uputnice za potrebne pretrage, specijaliste i hitnu intervenciju. Ona je hladnokrvno saslušala cijelu priču (nije je naročito impresionirala), bez uzbuđenja pregledala polumrtvo dijete, i to samo malko, po mom laičkom sudu – površno, oslušnula prsa, zavirila u grlo i smireno rekla:

– Dajte mu čaj od žalfije da grglja.

Ni ne zna koliko je blizu bila da je pridavim! Dijete mi već danima umire, jedni specijalisti misle da mora na hitnu operaciju, drugi da mu nema spasa, a ona nudi čaj od žalfije! S mukom sam se suzdržavao i munjevito kalkulirao: ako je pridavim samo ću zakomplicirati stvar, nemam sad vremena za gubljenje. Uvijek se stignem vratiti i pridaviti je, za to nikada neće biti kasno. Idemo hitno kući, pa nazvati sve prijatelje doktore, povući sve moguće veze, pregledati maloga privatno što košta da košta, pa se onda eventualno vratiti po potrebne uputnice kada ću točno znati koje mi trebaju…

Putem smo prolazili pored apoteke. Kad smo već prolazili, svrnemo i uzmemo čaj od žalfije, ne može škoditi. Kako smo uletjeli u kuću zasjednem na telefon i počnem zvati sve prijatelje doktore od reda. Ni jedan u Zagrebu, svi se razbježali po moru… U međuvremenu je supruga skuhala čaj od žalfije i natjerala maloga da ga pije i grglja.

I na to - čudo! Kako je popio šalicu čaja tako mu se bolni grč na licu opustio i ublažio. Halapljivo je popio još jednu šalicu. I dalje je bio polusvjestan, no supruga ga je natjerala da grglja ohlađeni čaj i za pola sata je izgledao iznuren, oslabio, ali sasvim u redu. Odjednom mu se vratio tek. Zatražio je jesti i najeo se kao nikada do tada, a zatim utonuo u zdrav, okrjepljujući san. Supruga i ja smo se s olakšanjem nadnijeli nad našeg anđela i snebivali se prisjećajući se kako smo još prije kratkog vremena bili zabrinuti i nervozni.

Tada me nazvao jedan od prijatelja doktora kojima sam ostavio poruke da mi se jave. Ispričao sam mu što se dogodilo i on se počeo smijati. Pa naravno, rekao je, dijete je imalo upaljeno grlo, pa mu je bilo neugodno gutati, i jesti i piti, a po vrućini je brzo dehidriralo i gubilo snagu. Sva sreća da je supruga ipak uspijevala uliti neku tekućinu u njega, inače bi uskoro zaista postalo ozbiljno. A čaj od žalfije je zaista djelotvoran.

I sad sjedim i mislim. Recimo da sam umjesto Štajduharice naletio na neku babu u crnom s papigom na ramenu i mačkom do nogu, da mi je dala vrećicu neke trave i rekla neka od nje skuham čaj, a taj čaj čudotvorno izliječio mog maloga kojemu su razni medicinski specijalisti prije toga nadjenuli gomilu čudovišnih dijagnoza, tko bi me nakon toga uvjerio da kompletna medicina nije promašaj, a spas treba tražiti u "alternativi"? Recimo da je iskusna baba u crnom prepoznala simptome čestog i relativno bezazlenog, ali naizgled zabrinjavajućeg oboljenja kod djece za koje je znala kako se liječi, pa počela nad uzglavljem malog bolesnika mrmljati magijske riječi, prosipati pepeo, mahati šišmiševim krilom i digla ga od mrtvih? Koliko je ljudi na taj način nasjelo? Koliki su nakon toga, iskreno uvjereni, s najboljom namjerom širili priče o svojim iskustvima? Koliki su povjerovali ljudima kojima i inače vjeruju, uvjereni da ih nemaju interesa prevariti i žele im sve najbolje?

Imate malo dijete kod kuće, upalilo vam se grlo? Savjetujem da u kućnoj apoteci uvijek imate čaja od žalfije.













ponedjeljak, 30.07.2007.

ne/povjerenje u statistiku

Image Hosted by ImageShack.us

Churcillu se pripisuje da rekao da postoje laži, ogavne laži i statistika. Zgodna dosjetka, iako netočna. Zgodna za svakoga tko se mučio vodeći dosadne, teške i obimne statistike, i pronicljiva u svim onim prilikama kada su nas razni pokušavali uvjeriti u raznorazno predočavajući nam nerazumljive, irelevantne ili izmišljene brojeve. S druge strane, istinita statistika je moćno oruđe za razumijevanje svijeta i pojava u njemu onome tko je zna odgovarajuće protumačiti.

Malu statističku igru imali smo i na ovom blogu. Nedavno sam vas zamolio da ostavite trag kako vam se sviđa. Uočivši nedostatke brojača posjeta, zamolio sam vas da odaberete jednu od sljedećih opcija:
Image Hosted by ImageShack.us


Nakon dvadeset i četiri sata dobiven je donji rezultat:
Image Hosted by ImageShack.us


Iako mi je žao da vas više nije odgovorilo, rezultat je bio dovoljan da naznači strukturu učestalosti posjeta. Šezdeset i devet posto (69%) onih koji su odgovorili izjasnili su se kao redovni posjetitelji. S tim sam bio vrlo zadovoljan, usprkos osam posto (8%) onih koji su iskazali nezadovoljstvo onim što ovdje mogu naći.

Djelomično iz lijenosti, djelomično zbog nedostatka vremena, a djelomično zbog znatiželje kako će se stvar razvijati, ostavio sam upitnik još mjesec dana. Kao što se moglo očekivati, nakon mjesec dana rezultat je bio drugačiji:
Image Hosted by ImageShack.us


Udio redovnih posjetitelja gotovo se prepolovio pavši na trideset i šest posto (36%), ali je zato broj nezadovoljnika porastao na gotovo isti postotak (33%).

Prvi rezultati su daleko pouzdaniji već i zato što isključuju (ili značajno umanjuju) mogućnost da je netko glasao dva puta. I sad zamislite da vam je netko predočio prve rezultate, a netko druge, potkrjepljujući da se radi o uspješnom ili neprihvaćenom blogu.
Image Hosted by ImageShack.us


Gornja usporedba me je zabavila koliko se pokazala i korisnom. Neću vas gnjaviti sa svime što sam iz nje izvukao, nego idem smisliti kakav bi novi upitnik mogao postaviti.




subota, 28.07.2007.

opasnost od dijeljenja kade

Bezgrješno začeće je moguće! Ja sam primjer, živ dokaz.

Čim su naslutili da sam može biti trudna starci mi opalili nekoliko šamara i odveli me ginekologu. Kaže on - trudna, pa trudna! Čisto sranje – drugo stanje! Nitko se nije začudio više od mene! Valjda bi znala da sam se tucala, a nisam. Gleda on bolje – himen netaknut. Zatrudnjela, iako djevica! Više od toga da me obližu nisam dala, a to što sam u nekoliko navrata iscijedila neke da me pošpricaju po grudima (od toga bolje rastu i koža je glatkija), nije moglo dovesti do trudnoće. Čudo!

– Još mi samo nemoj reći da ti je došao anđeo, i te fore! – vrisne otac. – Još mi samo treba da tebe moram obožavati kao svetu personu! Kao da mi nije dovoljno što se cijeli dan valjaš na kauču ispred televizora, ni jednu ranglu da opereš u kuhinji, kao sveta krava! Trudna djevica! Nisam ja jedan od tih što su im vrane mozak ispile, mora da postoji neko racionalno objašnjenje! – galamio je cijelim putem kući.

Čim smo došli doma otac opali bratu šamarčinu i taj odmah prizna – drkao je u kadi. Zavali se u toplu vodu i masturbira, a ja sam se mnogo puta kupala u istoj kadi odmah nakon njega. Štoviše, u nekoliko navrata ušla sam u istu vodu iz koje je on čas ranije izišao. (Kupala sam se i nakon oca, ali to nismo spominjali.) Spermići su sposobni preživjeti u toploj vodi i vlazi, pa još ako su mi plodni dani dovoljna im je i rupica da se provuku. Više no jedan nije ni potreban.

– Koliko sam ti puta rekla da pereš kadu prije i poslije sebe?! – vrišti majka. Zašto ja? Što taj prištavi pubertetlija ne pere nakon sebe?! Kučka-majka uvijek njemu drži stranu.

Eto tako, tko je mogao i pomisliti da sam noseća? Kada smo primili blagovijest bilo je prekasno za abortus. Rodila sam prije nego sam maturirala. Slatko je malo kopile, plod incestuoznog spoja, brzo raste. Ima zelene oči, treći kapak, plivaće kožice. Bit će da je to zato jer su preživjeli upravo oni spermići koji se najbolje snalaze u kloriranoj vodi i mogu otrpjeti šampon i sapun.

Volim svoju žabu više od svega, iako me sve češće čudno gleda i bolje da se pripazim.






petak, 27.07.2007.

OPREZ! SPLIT! ČUVAJ SE! NOVINARSTVO!

Upravo sam se vratio iz kafića gdje sam pročitao dnevne novine. Nisam lud, pa da ih kupujem!

U "Jutarnjem listu" fotografija i popratni tekst: mladi turist je odložio naprtnjaču uz rub zgrade i sjeo se odmoriti točno ispod znaka na kojem piše


OPREZ!
OPASNOST OD
URUŠAVANJA


Novinar kaže: "Ova je slika uobičajena za splitska ljeta - mladi turist ne obazire se na upozorenje o mogućem urušavanju, nego je hrabro usnuo na svom ruksaku".

Koliko je to hrabro? Tko kaže da li mladi Englez ili mladi Grk uopće svjestan što piše na upozorenju? Tko je kriv svim tim Talijanima, Francuzima, Nijemcima i Dancima što ne znaju tako značajan svjetski jezik poput hrvatskog? Kad već ne znaju, koga vraga ovdje uopće dolaze? Što samo ne pošalju novce, umjesto da dolaze i samo se trape, a gnjave i nas?! Uobičajena slika u jeku turističke sezone u gradu koji uvelike živi od turizma - obavijest o smrtonosnoj opasnosti samo za domaći živalj!

Da li se itko od prolaznika sjetio upozoriti mladog umornog stranca gdje se zaustavio? Je li to fotografu palo na pamet? Prije će mladiću pasti cigla na glavu nego će se itko sjetiti da ga opomene…

Ova fotografija više govori o splitskoj pripremljenosti za turizam i naravi novinarstva nego o mladiću kojeg prikazuje. Njemu želim da se sretno vrati u domovinu, a ostalo - nažalost - ostaje ovdje.




žilavi atavizmi

Image Hosted by ImageShack.us

Koji je nedvojbeni znak među ozbiljnim ljudima da će neposredno nakon njega uslijediti strastven ljubavni čin?

Ona i on vade svoje mobitele i isključuju ih.


Tek napisavši gornju rečenicu uočio sam kakav sam - i protiv svoje volje! - prikriveno konzervativan tip. Kako se nastojim riješiti nepoželjnih balasta prošlosti, brzo mijenjam rečenicu. Ona sada glasi:

Svi troje vade svoje mobitele i isključuju ih.

No stečenih životnih navika teško se osloboditi. Čemu gornje ograničavanje i po rodu i po broju? Rečenica koja bi obuhvatila sve slučajeve onoga što želim reći treba glasiti:

Svi vade svoje mobitele i isključuju ih.

Ta gesta ima značenje "važnija/važniji si/ste mi od svega i želim ti/vam se potpuno posvetiti".

Isključiti mobitel prije ozbiljnog razgovora bio bi znak dobrog odgoja i uvažavanja bilo kojeg sugovornika, čak i ako razgovor ne vodio seksualnom sjedinjenju. S druge strane, ima ljudi koji koriste mobitel rijetko, ako je stvarno nužno i kratko, pa ako ih nazove neko blebetalo, učas ga se riješe. Oni ni ne trebaju isključiti napravu prije susreta. A mladež je toliko popaljena da ih ni gromovi koji bi treskali u blizini ne bi omeli i toliko im se žuri da nije nikakvo čudo da im je isključiti mobitel posljednje što bi im u trenu kad će se dohvatiti palo na pamet.






nedjelja, 22.07.2007.

pod prijetnjom male sisate koja bi se rado tucala

Image Hosted by ImageShack.us

Imam blogerski san. Blogerski san je da pišem blogove. U njima da zapišem i objavim sve što bih toga dana htio zabilježiti, onako kako bih htio da to ispadne. Doduše, već sada to donekle radim, svaki dan objavim po nešto, ali niti ne stignem obraditi sve što me okupira, a kamoli doraditi to onako kako bih htio i mogao. Naime, život košta. Svaki dan treba nešto zaraditi, pa blogovima mogu posvetiti samo ono vrijeme koje mi preostane nakon svakodnevnih obaveza kada već preostane malo snage za išta pošteno. Drugim riječima, san mi je da živim od blogova, da im se mogu posvetiti svom snagom.

No pojavila se nada da bi se san mogao ostvariti! Dobri ljudi su započeli Xclaim projekt kontestualnog oglašavanja. Povežeš se s njima, oni obilježe pojedine riječi u postovima bloga, posjetilac koji klikne na tu riječ skoči na stranicu oglašivača, a na račun blogera od kojega su došli pripiše se novčana vrijednost pojedinog klika.

Prvi dan kada sam se povezao sa Xclaimom bio je uvelike razočaravajući i beznadan. Moj blog posjetilo je nakon aktiviranja veze dvije stotine ljudi (200), dvadeset od njih je kliknulo dalje na oglašivače (20), a za to sam zaradio 12,54 kune. Drugim riječima, potrebno je deset (10) posjetitelja za jedan (1) klik, a vrijednost klika bila je 0,632 kune. Bolje išta nego ništa - obradovalo me što sam zaradio za dvije kave, ali to je daleko do ispunjenja blogerskog sna.

Onako kako živim potrebno mi je mjesečno zaraditi barem 6.000 kuna čistoga da bih mogao preživjeti. Da bi mi ostalo toliko, uračunavši poreze, trebam zaraditi 9.000 kuna. Zaokružimo to na 10.000 radi lakšeg računanja, a i od viška glava ne boli. Dakle, da bih zaradio 10.000 kuna, a nisam u mogućnosti da mi Goran Višnjić napravi dijete, potrebno je ostvariti mjesečno 15.823 klikova ili prosječno 527 na dan. Ako se zadrži omjer od deset posjetitelja za jedan klik, bilo bi potrebno da me dnevno posjeti 5.270 ljudi ili mjesečno 158.230 njih. Otprilike toliko posjetitelja, čak i manje, imao sam na svom blogu u posljednjih godinu i pola.

Eto, to ja zovem beznadno.

No ne predajem se ja lako. Izvlačenje iz beznadnih situacija mi je specijalnost! Da se počnem koprcati nastojeći višestruko povećati posječenost svom blogu. Da se počnem predstavljati kao mala sisata koja bi se rado tucala? (Ako naletite ovih dana na novotvoreni blog koji piše neka mala sisata koja bi se rado tucala - a povezan je s Xclaimom - nemojte se iznenaditi.)

S druge strane, ima dana kada moj blog posjeti tri stotine (300) do pet stotina ljudi (500). Kada bi svatko od njih kliknuo barem jednom, a poneki u oduševljenju i dva puta, ostvario bih pet stotina klikova na dan. 500 X 0,632 = 317,5. 317,5 X 30 dana = 9.525 kuna. S tim bih mogao živjeti.

Drugim riječima, ako čitatelji mog bloga žele da ih poštedim haračenja male sisate koja bi se rado tucala trebali bi razviti naviku da svaki puta pri posjeti mom blogu potraže riječ na koju se može kliknuti. Dakle, umjesto na omasovljenju mogao bih poraditi na uzdizanju svijesti.

Ili, ili, ili…. - vidi vraga! - možda bih trebao potražiti nekog debelog izdašnog sponzora koji bi vidio svoju računicu da razriješi kesu i izlijeći me od ove već kronične bolesti besparice. Hitno trebam registrirati auto!


Image Hosted by ImageShack.us
Ako sve propadne, imam ja i drugi blogerski san, po mnogo čemu čak i draži. Sanjam očaravajuću blogericu u maloj crnoj haljini (nije uvjet), na visokim petama (glede moje fetišističke prirode jest uvjet), koja uopće ne gleda televiziju, koja zna igrati šah, zna zviždati psima, koja spava bez spavaćice, koja otvoreno upućuje opscene poruke i ponude gledajući sugovornika pravo u oči, ženu koja je sposobna iznenaditi i može šutjeti pola sata, a da joj nije dosadno, da joj pričam svoj tužan život. (Ne, Virtuela, usprkos nekim sličnostima to nisi ti!) Blogerica koju sanjam redovno čita ono što napišem i nakon pet mjeseci - očarana blještavilom moga duha i ljepotom duše - javlja da je marljivo klikala dva puta na dan i da se sakupilo dovoljno novaca da je mogu izvesti na večeru.

Ako narednog dana ne bude novog posta na blogu, nemojte se začuditi.



subota, 21.07.2007.

postanite vitki s velikim nosom!

Image Hosted by ImageShack.us

Postanite vitki s novim šlja-šljap vibratorom dr. Menca - bez gladovanja, dijeta ili lijekova. Smršavite masturbirajući, zahvaljujući genitalnoj ugodi.

Image Hosted by ImageShack.us


To što su Kinezi otkrili prije 5000 godina, kad još ni nisu bili Kinezi, potvrđeno je danas modernom medicinom: višestruki orgazmi stimuliraju unutrašnje organe čije loše funkcioniranje izaziva prekomjernu težinu i lošu probavu. Stimuliranje klitorisa, vaginalnog kanala i g-točke uz obilno lučenje izravno djeluje na želudac, crijeva, jetru, bubrege i mokračne kanale. I na mozak. Ter na nos.

Metoda je naročito pogodna za one s malim nosovima jer je uočeno da redovno svakodnevno višesatno prakticiranje te metode pospješuje rast nosa.
Image Hosted by ImageShack.us

Napravite prvi korak koji će vas riješiti suvišnih kilograma i pomoću kojega ćete vratiti željenu vitkost. Malo po malo, špljap-šljap vibrator vam vraća vitkost i zdravlje. Bit ćete u mogućnosti neprestalno kontrolirati težinu, ( kad god poželite moći ćete otići do vage i sami se uvjeriti kako vam masturbiranje ide od ruke,) a da to nećete ni zamijetiti, ( - to vam garantiramo! - ) jednostavnim djelovanjem šljap-šljap vibratora na vaš metabolizam. Ako ne, biti će vam isplaćena njegova realna protuvrijednost. Ništa vas nećemo pitati. Zašto čekati još jedan dan! Odgovorite odmah!





petak, 20.07.2007.

blogerska otpornost na zagađenja

Prošle sedmice postavio sam na blog tekst koji sam namjeravao objaviti u "Metrou". Dobio sam na njega lijep broj komentara koje sam s radošću pročitao i pronašao korisnih poticaj za naredne tekstove. Sad sam pripremio novi tekst koji bi mogao biti objavljen narednog ponedjeljka. Imate li štogod primijetiti dok je još vrijeme?
Prijatelj mi radi u dnevnom listu koji ima web-stranicu na kojoj se objavljuje svaki članak iz tiskanog izdanja, te čitatelji imaju priliku komentirati. Zapitao sam ga da li ikada pogleda te komentare, što mu daje priliku da i on nešto dodatno pojasni. Odgovorio je da je to radio u početku, ali je ubrzo odustao zgrožen količinom gluposti i nedobronamjernosti koja se ondje očituje. Zaista, poneki članci na novinskim web-stranicama djeluju kao da privlače sve zlo, bolesno i nakaradno što ima pristupa Internetu.

Nasuprot tome, od kako sam pokrenuo moj blog dobio sam na postavljene tekstove više od pet tisuća komentara. Velika većina bili su dobronamjerni, više ili manje utemeljeni, više ili manje pametni. Od pet tisuća komentara komentara brisao sam svega jedan upućen od nedvojbenog bolesnika koji bi klao sve i svakoga, a djelovao je uvjerljivo. Pored toga zbrisao sam i nekoliko desetaka poruka koje su završavale pozivom da ih proslijedim desetorici dragih osoba pa će nas sve zadesiti neslućena sreća, ali njih ne brojim niti im zamjeram jer je očito da su ih slali dvanaestogodišnjaci ili osobe na njihovoj razini inteligencije i zrelosti. Komentare poput "suuupač ti je blog, posjeti moj" ostavljam jer ipak pokazuju radosnu želju za druženjem i samopotrvđivanjem.

Kako to da sam na svojih više od pet tisuća komentara dobio svega jedan neprihvatljivi odaziv, a dnevne novine privlače sav duhovni i mentalni šljam?

Jednostavno, ako dnevna novina dnevno postavi pedeset novih tekstova, a aktualni su i tekstovi od posljednjih desetak dana, to daje rezultat od petstotinjak tekstova koje bi trebalo nadzirati u tri smjene. Nijedna novina nije si dozvolila takav trošak da zaposli šest ljudi samo za to. Nasuprot tome, svaki bloger pogleda svoj blog svakodnevno (i po nekoliko puta), pa su neželjeni komentari učas uklonjeni. Sa stanovišta onih koji nagrđuju javni prostor besmisleno je trošiti vrijeme uzaludno, ostavljanjem prljavih tragove ondje gdje će biti učas uklonjeni, ali je svrsihodno ostaviti ih ondje gdje će ostati i još će ih pročitati daleko veći broj ljudi nego na blogovima.

Naravno, postoje i blogovi koji su smeće samo po sebi, ali na njih dolaze samo tipovi kojima je to duhovna razina i potreba. Tih blogova je neusporedivo manje nego što je udio učešća takvih tipova u diskusijama nakon članaka u dnevnim novinama. Ni njih ne zadovoljava da se druže sami sa sobom. Njihov cilj je upravo obrnut, zagaditi prostore na koje nisu ni pozvani ni dobrodošli.

I to je jedan od razloga zašto volim blogove. Oni imaju otpornost prema takvoj zarazi.


lažni izgovori




- Kada sam pročitala Goranov intervju, bila sam duboko povrijeđena i šokirana jer su sve to bile degutantne laži… Mogao je smisliti neki izgovor, a ne lagati - navodno je ispričala u intervjuu za časopis "Gloria" 36-godišnja Šibenčanka.

Drugim riječima, žena je povrijeđena što je Šibenčanin G.V. (36) lagao, umjesto da je lagao. Naime, što je u ovom kontekstu "izgovor" nego "laž"? Ta ona mu izrijekom zamjera što nije lagao, nego lagao! Njene riječi se mogu preciznije formulirati: "Mogao je lagati, a ne lagati!" Koliko joj se nakon takve izjave može uopće vjerovati? Ili je problem u tome što je degutantno lagao, umjesto da je smislio neke ljupke laži?

Šibenčanka traži deset tisuća kuna mjesečne alimentacije, tu ne laže. Ako joj uspije, sasvim pristojno se osigurala. Deset tisuća kuna je za hrvatske prilike sasvim pristojna plaća u narednih osamnaest godina, što bi 36-godišnjoj navodnoj studentici trebalo biti sasvim dovoljno vremena da bilo što diplomira.

Ovim povodom moram reći nešto što će vjerojatno mnoge ogorčiti, te me može izložiti bijesnim napadima. Neću obrazlagati, ali ću umjesto toga vrlo pažljivo formulirati.

Ukoliko je spolni odnos bio obostrano dobrovoljan,
ukoliko mu namjera nije bila razmnožavanje,
ukoliko nije došlo do nepredviđenih zbivanja poput uplitanja više sile (recimo - pucanja kondoma),
odgovornost za eventualnu trudnoću je prvenstveno i najvećim dijelom na ženskoj strani.


četvrtak, 19.07.2007.

vrag sere na veliki kup

Daniela je izvela zapanjujući i zadivljujući poduhvat: našla je vremena, volje i energije i da pregleda sve fotografije na blogu "Bablfotograf", te da ispod svake ostavi komentar. Veličinu poduhvata ne umanjuje što se komentar najčešće sastoji tek od jedne riječi. Svaka ta riječ pokazuje da se Daniela na nekoliko trenutaka zadubila u svaku od fotografija, razmotrila je i razmislila prije nego je ostavila svoj trag. Njeni su se komentari sada isprepleli s fotografijama u pletenicu i lako moguće da je Daniela kroz taj posao postala ovisnica koja će se nadalje teško zaustaviti. :)

Kad smo već kod "Bablfotografa" moram upozoriti na jedan drugi sličan moj blog - "Čvrčkarije". Oba ta bloga imaju skrivene poruke i pouke, a Danielin poduhvat me nuka da iznesem jednu od njih koja im je zajednička.

Na "Bablufotografu" nalazi se u ovom trenu 317 fotografija, na "Čvrčkarijama" 215 crteža. Ruku na srce, svaka od tih fotografija sama za sebe nije ništa naročito, a crteži na "Čvrčkarijama" su svaki sami za sebe gotovo ništa, šarene brljotine. Čak ni kada je na svakom od tih blogova već bilo desetak-dvadesetak postova, to još uvijek nije bilo spomena vrijedno.

Doduše, nakon nekoliko desetaka postova pažljivi promatrač je mogao uočiti da se u tim postovima krije klica nečega dobroga: jasno profilirana i dorađena ideja. Preostalo je samo provesti je u djelo, dosljedno i marljivo. Nakon toga sam praktički svakog dana dodavao nove postove sve dok ih se nije nakupilo toliko da sam si mogao dozvoliti da poneki dan i preskočim. Što god mislili o ta dva bloga, danas, tko ih pregleda, ne može zanijekati da su oni NEŠTO, što god to bilo.

Pazite - vrag sere na veliki kup! Ako sakupite desetak zatvarača pivskih boca to je ništa, smeće. Ako sakupite sto i pedeset tisuća različitih zatvarača pivskih boca, razvrstate ih i katalogizirate - to je neprocjenjiva kolekcija! Proizvođači piva bi se takmičili nudeći astronomske sume za otkup. Pročitate li jednu knjigu o bilo čemu, to je ništa, tek ste jedan od čitatelja te knjige. Pročitate li sve izašle knjige na tu temu, vi ste najveći stručnjak i vrhunski autoritet, a svaka tema kad-tad ima svojih "15 minuta slave", pa ako ste iole vješti u tih "petnaest minuta" naplatit ćete se za svoj trud.

Da je Daniela ostavila desetak komentara, to bi bilo sasvim nezamjetljivo, ništa naročito. Onog trena kada je obilježila svih tri stotine i sedamnaest fotografija, to je postao uradak kojega je nemoguće previdjeti, ostvareno djelo! Ako ništa drugo, zaslužila je da i njen lik vidimo kod Bablfotografa! Kao kontraprimjer navodim također svoja dva bloga: "Drapanje površine" i "Na rubu programa". Oba sam dobro započeo, ali nakon početka nisam stigao napraviti ništa, te su ostali nedorečeni, ništa.

Time dolazimo do recepta uspjeha koji ne može zakazati, a ne zavisi o ludoj sreći ni izuzetom spletu okolnosti: dobra ideja + rad, rad, rad i rad. Dapače, zamisao je čak manje važna. Ukoliko nemate ideju što bi započeli, započnite BILO ŠTO, pa ćete vremenom uočiti i što bi mogli s tim. Ako vam ništa ne pada na pamet, radite što bolje ono što već radite - zaposleni ste negdje ili učite. Najgore od svega, najnekorisnije, najštetnije je da ne radite ništa.


srijeda, 18.07.2007.

nešto o meni, moj tužan život, jadan ja

Image Hosted by ImageShack.us

Rođen sam kao siroče bez majke i oca i igdje ikoga svoga, a onih što je bilo bolje da nije bilo. Slabo vidim i jedva čujem, a od neishranjenosti nisam narastao više od 137 centimetara. Uglavnom sam paraliziran i već sam petnaest godina bez posla usprkos tome što sam ratni stradalnik. Imam sedmero djece od kojih barem polovina nije moja, ali svejednako prehranjujem tu kopilad, psa, kornjaču i dvije mace. Najstarije dijete mi je strašno bolesno i hitno mora na operaciju u Cliveland za koju moram sakupiti 150.000 eura, a najmlađe mora svakog mjeseca dobiti lijekove iz Švicarske koji koštaju 3.000 eura. I ona djeca između nešto kašljucaju! Dobru bakicu koja je bila jedina osoba koja je bila dobra prema meni još uvijek držim u dubokom smrzavanju jer nemam novaca za grob i pokop. Pored svega zaražen sam i kulturnim potrebama!

Nekoliko desetljeća proživio sam pod terorom nenarodnog režima u umjetnoj tvorevini i bio proganjan od inkasatora za kućne račune, ovrhovitelja, čuvara u robnim kućama i izvrgnut nepravednim kaznama za nedozvoljeno parkiranje. Proganjali su me masoni i žrtva sam UDBE. Da je pokojni Franjo živ sada bih bio ministar, ali za njegova života nisam stigao na red jer su se bezobzirni pregurali preko reda koristeći moj invaliditet. Nemam ni mobitel!

Na sreću pojavili su se dobri ljudi sa Xclaim web-stranice koji mi pružaju mogućnost da zaradim barem za mjesečni račun za Internet. Svaki puta kad u postovima na mom blogu naletite na dvostrukopodcrtanu riječ, ako kliknete na nju, na moj račun slije se 0,36 kuna. (To ne vrijedi za doljeizloženu priču - spusti se i vidi - o vlaku sa tri vagona.) Nedajte se zavarati što je riječ o benignim svakodnevnim riječima poput auto, auta, automobil, apartman, čitati, bolesti, dobit, katastrofa, obitelj, ozljeda, ozljedu, novac, put, sigurnost i slično.

Jeste kliknuli na svaku? Odlično! Ili baš ne na svaku jer se neće sve aktivirati... Recimo, četiri puta 0,36 = 1,44! Pazite, činite dobro djelo, a ne ide iz vašeg džepa! Ne propustite priliku - dobročinitelji badava! Ako vam se neki tekstić posebno svidi, možete kliknuti i više puta… Sve se to uračunava u konačnom obračunu pred svetim Petrom na rajskim dverima!

Ajde, curice! Ajde, dječaci! KLIK! KLIK! KLIK!






ponedjeljak, 16.07.2007.

noćna muvanja

U nebrojeno navrata sam se osvjedočio da je mnogo toga rijetko kada onakvo kakvo izgleda. Recimo, došla nam u posjetu na tri sedmice suprugina sestrična iz Njemačke, fajn puca. Mi smo u malom stanu, nema mnogo mogućnosti gdje bi je smjestili, možemo samo u malu sobicu koju rabimo kao ostavu, skladište, ali ima jedan ležaj unutra. No već prvu večer kada je sestrična došla žena iznijela orahovicu, pa toči, pa nutka, pa dolijeva, pa kako mi pijemo tako ona nešto kao mačka oko vruće kaše, obilazi, a čačka, vidi se da negdje gura, da bi nešto, a neće reći što. Sve kao "u ostavi je zagušljivo, nema prozora…", kako će sestričnu ondje zagurati, tijesno, neće joj biti ugodno, a nas dvoje spavamo na širokom bračnom krevetu… Napokon dođemo do toga - kako bi bilo da sestrična spava s nama? Oho-ho, mislim si ja, valjda ona najbolje pozna svoju sestričnu, odrasle su zajedno, tu bi moglo svašta biti! Što da ne?! Dapače!

Smjestimo se nas troje u krevet, supruga u sredinu. Mrdnem se nešto da se bolje namjestim, a žena odmah k'o zmaj: "Što se mrdaš!?" Mislim si, sutra mogu pričati dečkima u kafiću da spavam s dvije ženske, neka krepaju! Promeškoljim se, a žena odmah grakne: "Miruj!" Vidim, krijese joj se oči u mraku. Shvatim, trudi se izdržati da nas dvoje prvi zaspemo, ovako nas oboje ima na oku. Da je sestrična u drugoj sobi, tko zna što bi bilo ako bih se po noći digao na zahod, pa u povratku svratio u drugi krevet. Valjda ona dobro zna svoju sestričnu, a i mene, pa neće tako nešto riskirati.

Zaspem. Kad u neko doba - obje me bude. "Hrčeš!"

Naravno da hrčem. Uvijek hrčem! Supruga se često buni, budi me po noći, kuka i zapomaže, ali što joj ja mogu? No sada ih je dvije. Ne mogu zaspati. Njih dvije, ja jedan. Navale na mene i istjeraju me u malu sobicu, na pomoćni ležaj. Ležim ja u maloj sobici, tijesno mi, zagušljivo, ali što mogu osim razmišljati o ženskoj logici. Što ako se sestrična noću digne na zahod, pa prije povratka u krevet svrati do mene? Zbog te pomisli nisam se ni mnogo bunio.

Zaspem ja, a kad zaspem spavam ko top, no ipak u snu osjetim da se netko do mene uvlači i smješta. Probudim se ujutro, a ono Erika. Imamo mi tu kuju, zvijer, mješanac svega i svačega, pedeset kila. Više od svega voli spavati s čovjekom. Kada sam prilegnem poslijepodne, obavezno mi se prišmajhla, no kada je supruga u blizini ne usudi se. Najradije bi svake noći spavala između nas dvoje, ali supruga bi je odrala da to pokuša, pa kada je vidjela da sam sam nije mogla odoljeti.

I tako već dvije sedmice zaspem s dvije ženske, a probudim se s kujom. To je gore nego pasti s konja na magarca. S dvije kobile na jednu džukelu! Ništa, ništa, strpljiv sam ja. Kad-tad ću sam na službeni put u Njemačku!


subota, 14.07.2007.

u posljednji čas

Sutra bih trebao urediti rubriku "Blogosfera" koja će u ponedjeljak izaći u besplatnom dnevnom listu "Metro". Prilažem jedan od tekstova koje kanim objaviti na toj stranici. Imate li kakvih primjedbi? Imate li neku dobru sugestiju za naslov?

Pismenost blogera je pismenost pojedinaca, dok je pismenost novinara i književnika plod organizirane kolektivne djelatnosti

Jedan od općenitih prigovora blogerima je, kao, blogeri su nepismeni. Ako su oni nepismeni - tko je pismen?

Blogeri su potpuno slobodni o čemu će, što i kako pisati jer ih nitko ne usmjerava niti nadzire. Nemaju urednika poput drugih osoba koje prodiru u javnost putem televizije, radija ili tiska, niti su im blogovi ograničeni rubriciranjem ili bilo kakvim ograničenjima osim okvirnih mogućnosti samoga bloga. Ta prepuštenost samima sebi ujedno znači i da im nitko ne pomaže. Nema redaktora, lektora, grafičara, montažera, ostalog tehničkog osoblja ni sekretarica. Eventualno kadikad zamole nekoga iskusnijega da im pomogne u poboljšanju općeg izgleda bloga ili oda neki programerski trik, ali nitko nema upliva na sadržaj ijednog pojedinačnog posta. Teoretski postoji mogućnost da prije objavljivanja zamole nekoga pismenijeg da provjeri i dotjera tekst koji kane objaviti, ali - koliko znam - u praksi se to toliko rijetko događa da se može potpuno zanemariti.

Utoliko je svaka usporedba nivoa pismenosti blogera i onoga kojega znamo iz ostalih javnih medija neodgovarajuća. Pismenost blogera je pismenost pojedinaca, dok je pismenost novinara plod organizirane kolektivne djelatnosti, pa je čak i pismenost književnika dotjerana pažnjom urednika i marom lektora. Prema tome su zamjerke navodnoj niskoj razini pismenosti blogera nepravedne, posebno ako im se kao uzor postavljaju profesionalci pisane riječi. Ne samo da su im uvjeti rada drugačiji, ne samo da su očekivanja od jednih i drugih drugačija, nego sam se u više navrata osvjedočio o katastrofalnoj pismenosti nekih profesionalaca koji slove kao zvijezde, a čiji radovi, da bi ugledali svjetlo dana, zahtijevaju veliki trud anonimnih trudbenika koji ono što zvijezde nadrljaju dovode u prihvatljivi oblik. Da bi usporedba bila poštena trebalo bi mjeriti pismenost blogera prema sirovom materijalu koji produciraju profesionalci, onakvom kakav je prije nego ga uzmu u obradu profesionalni dotjerivači tekstova, a u tom odmjeravanju nije sigurno tko bi lošije prošao.

Uočljivo je da velik broj blogera bez kompleksa objelodanjuje nisku razinu pismenosti, ali je isto tako i zapanjujuće velik broj onih koji pišu tako kvalitetno da se mogu mjeriti sa svakim profesionalcem. Oni kojima pismenost nije jača strana upravo i kroz bloganje postaju bolji iz dana u dan, pri čemu su im oni kvalitetni potstrek i primjer.

Ne smijemo zaboraviti ni da je po statistikama 50% blogera mlađe od dvadeset godina. Kakva je bila pismenost pripadnika naše elite pismenosti kada su oni bili mlađi od dvadeset godina?



srijeda, 11.07.2007.

božesačuvaj - po treći put


JEKE

U siječnju 1973. pojavio se na američkim kioscima prvi broj humorističkog magazina "National Lampoon". U kasnijim godinama taj magazin je u svijetu humorističkih magazina odigrao onu ulogu koju je "Leteći cirkus Monthya Pythona" imao za televizijski humor. Već prva stranica prvog broja, naslovnica, najavila je kakav će humor uslijediti. Magazin je "planuo", izvještaji o prodaji kažu da je razgrabljen, prvenstveno zahvaljujući upravo toj naslovnici. U savršenoj vizualnoj izvedbi "Lampoonovci" su se poigrali s više tema na koje su Amerikanci izuzetno osjetljivi: kućni ljubimci, otmica i ucjena, ugrožavanje nemoćnih… Istaknuti tekst na naslovnoj stranici je vapio "Ako ne kupite ovaj magazin, ubit ćemo ovog psa!" Kasnije su se mnogi medijski teoretičari usaglasili da tu naslovnu stranicu možemo smatrati jednom od najuspješnijih, ako ne i najuspješnijom naslovnom stranicom u povijesti novinarstva.
Image Hosted by ImageShack.us

Trideset i tri godine kasnije u maloj zemlji Hrvatskoj na Balkanu pojavljuje se knjiga čija naslovna stranica neodoljivo podsjeća na nezaboravnu naslovnu stranicu "National Lampoona". Ne znam, nisam otvorio knjigu, nadam se da je u njoj objašnjeno zašto je to tako.

No i naslov knjige - k vragu! - djeluje mi nekako poznato!

Pa i ime autora kao da je od nekuda preuzeto, nečim inspirirano, nečemu nalik, pobuđuje asocijacije na osobu koja je upravo to ime razglasila…

Mora da sve to zajedno ima neko objašnjenje koje ne mogu dokučiti, pa idem šutnuti mačku za svakog posjetitelja koji svrne na ovu stranicu, a ne ostavi komentar.


NAPOMENA NAREDNOG DANA: ------------------------
Da, da, da, rekao bi Zdravko Tomac. Tu ima nekog vraga. Koliko ste u životu vidjeli knjiga i brošura na kojima se kao naslov koči DUBROVNIK, a naslovnu stranicu prekriva fotografija starog grada manje-više jedna poput druge ? Toliko da se ne možete ni sjetiti, u zavisnosti od godina života, pri čemu svaku godinu treba pomnožiti sa tri do pet, i nikome ništa. Nitko se oko toga ne uzbuđuje. Naime, svakome je jasno da se tako nešto teško može izvesti drugačije. Imitacija konfekcije gotovo da nije imitacija jer ne postoji original. Ako i postoji onaj tko je prvi, kod njega nema kreacije jer je snaga materijala takva da se rješenje nametnulo gotovo samo od sebe.

Sasvim je drugačije kada je nešto nedvojbeno original, kada je neko rješenje takvo da bez onoga tko ga je smislio nikada ne bi bilo ni ičega sličnoga. U takvim slučajevima već i ono što je samo nalik nezaustavljivo podsjeća na izvornik. Time možemo procjenjivati što je vrijedno, a što nije. Ono što se kopira, pa je kopija jednaka ili bolja od originala, a sve zajedno ne liči na ništa, kao što je svojevremeno bio slučaj s onim drvenim čapljama, vjerojatno nije odviše vrijedno. Ono što se kopira, pa kopija podsjeća na original, ali mu nedvojbeno nije ravno, mora biti dobro.


--------------------------------------

Kao čovjeku koji ima na tavanu prvih deset godišta "National Lampoona", (pored uvezanih prvih deset godišta "Heavy Methala" i sličnih dragocijenosti,) već u izlogu knjižare upala mi je u oči naslovna stranica nove Letičine knjige. Moram priznati, prva pomisao bila mi je "Evo! Netko maznuo grafičko rješenje!" Pored toga, kako sam jednom posjetio mentalnu instituciju u Spriengfieldu, Illinois, u kojoj je Ken Kesey našao inspiraciju za roman "One Flew Over the Cuckoo's Nest", već odavno me samo neka naslovna stranica nije potaknula na toliko podsjećanja i premišljanja, od kojih je tek mali dio naznačen u središnjoj napomeni ovog posta.

Prvom prilikom ušao sam u knjižaru da pogledam tko se to okoristio nezaboravnom naslovnicom "Natinal Lampoona". Pogledao sam impresum knjige i začudio se: "Bože sačuvaj - Božesačuvaj! Zar oni?!" Onda sam pogledao i stražnju stranicu korica i ugledao objašnjenje na koje je dolje u komentarima upozorio Magnifico. "Siječanj 1973…" Zar je toliko vremena prošlo?! Evo, koristim njegov skan jer je kvalitetniji od moje snimke fotoaparatom:

Image Hosted by ImageShack.us

Držeći knjigu u ruci palo mi je nešto drugo na pamet - kako dobar primjer kako je lako optužiti i osuditi bilo koga kada se ne zna obje strane! Dapače, tim lakše ako vas na to navede netko u koga imate povjerenja, tko vam je - recimo - simpatičan, a ne vidite da ima interesa da vas na išta navede… Pri tome možemo, (ali i ne moramo,) biti uvjeren da smo sasvim u pravu. Tu mi je pala na pamet zamisao za ovaj post u kojemu ću, umjesto da pišem o tome, pokazati na primjeru kako to djeluje.

Ne, zaista nisam dalje otvorio knjigu i ne znam da li u njoj ima još kakvih osvrta i poveznica s koricama. Više je razloga. 1) Supruga mi je najstrože zabranila kupovati knjige jer nam je stan već prekrcan. 2) Da sam krenuo gledati što ima unutra, možda bih dobio želju sve pročitati, a nemam vremena pročitati sve knjige koje me zanimaju. 3) Kako ne znam što je u knjizi, ne znam da li je takva da bih je uopće poželio pročitati. Natuknice na koricama su preopćenite. 4) Knjiga je skupa, a da li je vrijedna koliko košta - iskreno, pojma nemam.

I, ah, da - ne brinite za mačku. Nemam mačke. Nakon dvadeset i tri godine života sa Mrrr nemam ni namjeru skoro nabaviti novu.








utorak, 10.07.2007.

građenje priča

Image Hosted by ImageShack.us


Kad je sinko-mandarinko jedva znao govoriti često smo, najčešće pred spavanje, zajednički gradili i pričali priče. Ja sam započinjao "Bio jedan…", a malac - nakon kraćeg premišljanja - uzviknuo "Vlak!" Složio sam to zajedno "Bio jedan vlak…" i dodao "…i imao je…", na što je sinko nastavio "Tri vagona!" Sada smo već imali "Bio jedan vlak i imao je tri vagona…" Odredio sam prvi vagon kao plavi, on je izabrao da je drugi zeleni, a nakon kraćeg vijećanja odlučili smo da je treći žuti.

Na taj način smo zajednički gradili priču sve dok bi zaspao. Nije bilo mnogo tih priča, svega sedam-osam. Ponavljali smo ih iznova i iznova, te naučili savršeno ih ponoviti od riječi do riječi. Nakon toga smo ih pričali tako da je svatko naizmjence rekao rečenicu ili dvije kao da služimo nekakav obred koji ide poznatim tokom prema predvidljivom kraju, ali nikada nije bilo dosadno. Iznio sam jednu od tih priča na ovom blogu već ranije, a danas sam u dubinama kompjutora pronašao da sam svojevremeno zapisao još jednu. Dakle, dame i gospodo, svečana premijera! Tra-tra-tra-tra!


VLAK S TRI VAGONA

Bio jedan vlak i imao je tri vagona: plavi, zeleni i žuti.

U plavom su se vozili mame i tate i bebe i poneka curica.

U zelenom su se vozile životinje: pingvini, žirafe, žabe, slonovi, ovce, papige i banane u pidžami.

A u žutom vagonu su se vozili brm-brmovi.

Taj je vlak vozio po pruzi na kojoj su bile tri stanice.

Kada je došao na prvu stanicu, na njoj ga je već čekao jedan plavi brm-brm. I plavi brm-brm je pitao:

- Mogu li se voziti s tobom?

A lokomotiva je rekla:

- Može.

- Ja sam plavi, pa bih rado... Mogu li se voziti u plavom vagonu?

- E, to ne može! - rekla je lokomotiva. - U plavom vagonu voze se mame i tate i bebe i poneka curica. Ne brm-brmovi! - I povukla je vlak dalje ostavivši plavog brm-brma na stanici.

Na drugoj stanici čekao je zeleni brm-brm.

- Vlak, vlak, mogu li se voziti s tobom? - pitao je zeleni brm-brm.

A lokomotiva je rekla:

- Možeš.

- Ali ja sam zeleni, pa bih se rado vozio u zelenom vagonu! - nastavio je brm-brm.

- E, to ne može! - rekla je lokomotiva. - U zelenom vagonu voze se životinje: pingvini, žirafe, žabe, slonovi, ovce, papige i banane u pidžami. Ne brm-brmovi!

Vlak je otišao dalje.

Na trećoj stanici čekao ga je žuti brm-brm i pitao:

- Mogu li se ja voziti s tobom?

A lokomotiva je odgovorila:

- Može.

Brm-brm je dalje pitao:

- Ja sam žuti i najradije bih se vozio na žutom vagonu… Mogu li?

Lokomotiva je odgovorila:

- Možeš. Naravno da možeš! Žuti vagon je za brm-brmove.

I brm-brm se popeo na žuti vagon i vlak je krenuo. I vozio je cijeli dan i cijelu noć i sljedeći dan i sljedeću noć i još jedan dan i još jednu noć i ponovo je došao na onu prvu stanicu. A na prvoj stanici je i dalje čekao plavi brm-brm. Plavi brm-brm se iznenadio i razljutio kada je vidio da se žuti brm-brm vozi vlakom i zapitao je:

- Zašto se on vozi vlakom, a ja ne smijem?

Image Hosted by ImageShack.us
Lokomotiva je odgovorila:

- Naravno da smiješ. Ali ti si se htio voziti u plavom vagonu, a u plavom vagonu se voze mame i tate i bebe i poneka curica. Ne brm-brmovi. Žuti brm-brm se vozi na žutom vagonu jer je žuti vagon za brm-brmove.


- A mogu se i ja voziti na žutom vagonu? - pitao je plavi brm-brm.

- Naravno! - rekala je lokomotiva. - Možeš.

Plavi brm-brm se popeo do žutog brm-brma i dalje su se vozili zajedno. Došli su na drugu stanicu, a ondje je i dalje bio zeleni brm-brm. Zeleni brm-brm se jako iznenadio i naljutio kada je vidio plavog i žutog brm-brma kako se voze vlakom.

- Oni smiju, a ja ne smijem! Zašto oni smiju, a ja ne smijem? Zašto?

- Smiješ se i ti voziti - rekla je lokomotiva. - Ali ti si se htio voziti na zelenom vagonu, a zeleni vagon je za životinje: pingvine, žirafe, žabe, slonove, ovce, papige i banane u pidžami. Ne za brm-brmove. Ako se hoćeš voziti na žutom vagonu, samo izvoli!

I zeleni brm-brm se popeo na žuti vagon do plavoga i žutoga brm-brma i dalje su se svi trojica vozili zajedno. Napokon su stigli do četvrte stanice na kojoj nikada ranije nitko nikada nije bio gdje su sišli s vlaka i nastavili dalje na svojim kotačima voziti po cestama kroz gradove, između kuća, i kroz šume, između drveća, i tako sve dalje i dalje…

Image Hosted by ImageShack.us

-----------------------------
Objašnjenje manje poznatih izraza:
brm-brm: autić, automobil


-----------------------------
P.S. Onima kojima je današnji post dosadan ili bez veze nudim utješnu nagradu posdjećajući ih na nešto što sam postavio ranije, ali je svakako zavrijedilo vidjeti još jednom da nas sve malo oraspoloži.



ponedjeljak, 09.07.2007.

najbolje stvari u životu su besplatne!

Jeste li danas već dobili ili pokupili "Metro", novine koje se dijele besplatno?

Jeste li ih prolistali?

Ako niste - požurite!

Naime, od danas u "Metrou" rubriku "Blogosfera" priređuje Čovjek-vadičep.

Mali korak za čovječanstvo, ali priličan za mene.

Do sada je tu rubriku vodio Saša Jokić, ali je otišao na novu dužnost, (Saša, želim ti sve najbolje na novom poslu,) a ekipa iz "Metroa" sjetila se starog urednika i novinara s popriličnom kilometražom koji se prije koju godinu razulareno odao bloganju, pa su me pozvali na suradnju.

Teško žabu u vodu natjerat!

Sada samo neka me zdravlje posluži, a i vama isto želim.

Evo, priznajem, prvi put kada sam uredio stranicu s "Blogosferom"…. hm… nije baš najbolje ispala. Trebat će mi tri-četiri navrata da se uhodam i izvedem ono što kanim.

Pitam se samo jedno: kako svaka stvar u životu ima svoju cijenu, koliko će me koštati te besplatne novine?


nedjelja, 08.07.2007.

nakon prvog vala blogerskih knjiga

Unazad godinu dana pojavilo se desetak blogerskih knjiga. Uglavnom je riječ o literaturi koja je zaslužila svoj naziv time da su tekstovi prethodno objavljeni na blogovima ili se do autora došlo preko blogova. U nedavnom razgovoru s jednim renomiranim izdavačem čuo sam ocjenu tog prvog vala blogerskih knjiga da su "ništa naročito", te da nisu donijele "ništa posebno". Sve u svemu, izdavač smatra da blogerske knjige ne zaslužuju nikakvu posebnu pozornost.

Na prvi pogled zaista izgleda tako. Knjige su, kako koja, dobile više ili manje kritičkih prikaza u kojima su, opet kako koja, prošle bolje ili lošije, kao i bilo koje druge knjige. U tome zaista nije bilo ništa posebnoga. Izvještaji o prodaji kazuju da se prodaju, opet kako koja, neka bolje, a neka slabije, ali niti jedna spektakularno dobro. Ni po tome te knjige zaista nisu ništa naročito. Sve u svemu, blogerske knjige su naprosto knjige među knjigama.

Ipak, već u toj nipodaštavajućoj ocjeni krije se i njezino potiranje. Kao prvo, blogerske knjige se prepoznaju kao posebna grupacija knjiga. U čemu je njihova posebnost? Da li pored činjenice da su stigle do ukoričenja prešavši prvo blogersku fazu kukuljice postoje još neke posebne osobine? Drugo, ocjena o njihovoj nesposobnosti da se izdvoje od ostalih knjiga govori o neostvarenim očekivanjima (ili bojaznima) da će svojom pojavom donijeti neku kvalitetu u izdavaštvo, dakle o izjalovljenim očekivanjima, ali i o strahu pred nepoznatim koje bi moglo donijeti tko zna što. Izjalovljena očekivanja možemo pripisati onima koji su se založili za promociju tih knjiga, a strah onima kojima je blogosfera nepoznato područje, ali su načuli nešto o njezinoj snazi. No prvi su ipak ostvarili uspjeh - knjige su ugledale svjetlo dana, a pitanje je da li bi inače uopće bile napisane, a kamoli objavljene, dok je opuštanje drugih preuranjeno - blogerske knjige su ipak novost kojoj se još ne vidi kraja.

Tu novost je lako nipodaštavati i zanemariti dok je blogerskih knjiga tek desetak. Ali što će se dogoditi vrlo brzo, za dvije-tri ili četiri-pet godina, kada će blogerske knjige činiti i pedeset posto knjiga koje će izaći? Izdavač koji će ih zanemarivati uvelike će si potkresati krila.

Ne želim ništa loše reći o do sada izašlim blogerskim knjigama, naročito ne o onima koje nisam čitao, ali izgleda da one nažalost moraju otrpjeti surovu sudbinu prvih mačića koji se u vodu bacaju.



subota, 07.07.2007.

jesu li gluplji Bosanci ili Hrvati?

Živ čovjek mora misliti, pa i ja evo, vozim auto i mislim: stoji li teza da su Bosanci glup narod, uključujući i mene? Ima tu nečega, zaključujem, uz klimanje glavom, na što mi vozač iz suprotnog pravca otpozdravlja blicanjem.

Julsko jutro, vedro kao prvi dan slobode, a i ja sam od sretnih ljudi što su imali priliku doživjeti jedan takav dan. Kasnije, kad malo odmakne, smrkne ti se kad uvidiš kako i u miru kao i u ratu imaš samo jednu zadaću - preživjeti! Solidno glup Bosanac, začudo, umije uspješno uraditi tu zadaću, čak i u situacijama kad bi genetski manje glupi narodi s pika lipsali. A piše u debeloj knjizi da je inteligencija i …sposobnost snalaženja u novim prilikama, sposobnost rješavanja problema i iznalaženja novih prilagođenih reakcija: pronicljivost…

Ipak, ja jutros nadolazim da su hipotezu o glupim Bosancima, koju sam sklonija nazvati hipi-tezom, lansirali oni koji su nekoć bili Bosanci, pa su otišli tek malo dalje i tamo postali bezobrazni. To im je novo i trajno opredjeljenje. Moja ti ovako glasi (a što se mene tiče - moja je zadnja): naletiš li na čovjeka da je dobar ko hljeb, to ti je Bosanac; a sretneš li bezobraznika drskijeg od hijene, to ti je nekadašnji Bosanac. I nemoj nipošto brkati dobrotu sa glupošću, jer ćeš vidjeti šta je glupost kad te stigne bezobrazluk!


Ne, nisam ja napisao gornje odlomke. Samo sam ih prepisao iz knjige Fadile Nure Haver "Kad umrem da se smijem", koju je objavilo osobeno izdavačko poduzeće ZORO sa sjedištima u Sarajevu i Zagrebu. Knjiga je odlična: sjajno je napisana, prefinjeno osjećajna, pametna, duhovita u smislu da ima mnogo duha i da je na mnogim mjestima zarazno smiješna… Prije objavljivanja te knjige Fadila je bila potpuno nepoznata u BiH književnosti, nakon nje je postala zvijezda koja vodi svoj program na radiju i televiziji.

Uzmemo li zdravo za gotovo da su Hrvati koji čitaju pametnija grupacija Hrvata, na primjeru ove knjige nameće se nekoliko pitanja. Iako se knjiga (doduše teško) može nabaviti i u Zagrebu, kako to da joj je prodaja nikakva, a oni koji prate izdavačku produkciju i knjižarsku ponudu nisu je nikako zabilježili? Dok se istovremeno prevodi sve i svašta, a pomodna i površna ostvarenja razglašuju i kuju u zvijezde, kako to da se nešto tako dobro potpuno prešućuje? Kako to da našu čitalačku publiku zanimaju pseudohitovi s druge strane zemaljske kugle, a ne zanima ih nešto iz najbližeg susjedstva? Zar su zaista bolji loši prijevodi od nečega što se može čitati na originalu? Pa ako se najpametniji Hrvati tako ponašaju, kakvi li su tek ostali?

Fadilino pitanje s početka ovog posta može se primijeniti i na Hrvate, ne samo na ovom primjeru. Svojevremeno Krležino upozorenje "Čuvaj se srpskog junaštva i hrvatske kulture!" mnogi još nisu do kraja razumjeli. Srpsko junaštvo se razotkrilo i posljednjem bedaku: artiljerijom i snajperima po opkoljenim gradovima, masakriranje nenaoružanih… Postoji dovoljno pokazatelja da je i hrvatska uljudba kultura koliko je i srpsko junaštvo hrabrost.







petak, 06.07.2007.

nefinancijske transakcije

Kako se za šalterom u banci pojavila nova službenica primijetio sam da mi čekanje u redu ne pada teško. Dapače, što je više ljudi ispred mene, to mi je draže jer mi daje priliku da je duže promatram.

Kada sam napokon došao na red, ona podigne pogled, pogleda me, oči joj se razrogače i vrisne. Istovremeno je iskočila iza pulta i jurnula prema meni.

Ukočio sam se, ona mi prišla u dva skoka, ali je protrčala i, onako uređena, na visokim petama, zapanjujuće brzo fijuknula prema izlazu iz poslovnice da bi joj pozavidio svaki sprinter na kratke pruge. Iskočila je na ulicu, osvrnula se i punom brzinom jurnula kroz prolaznike.

Nije mi preostalo ništa drugo nego pričekati. Nakon nekoliko minuta vratila se u pratnji ženske koja je bila na redu neposredno prije mene i netom otišla. Nova službenica mi je u prolazu dobacila "Oprostite! Pričekajte malo…" i vratila se na svoje mjesto za pult s kompjuterom. Odmaknuo sam se iza linije diskrecije i gledao kako njih dvije nešto šuškaju, potpisuju nekakve potvrde i zaista nije trajalo više od nekoliko minuta da ponovo dođem na red.

Zapitao sam:

- Što bih trebao napraviti da tako trčite za mnom?

Nije se nimalo zbunila:

- Bilo bi dovoljno da Vam zabunom isplatim više novaca nego što bi trebalo.

- Bi li tako trčali za mnom da mi isplatite manje?

- Onda biste se sami uskoro vratili.

Rekoh joj što trebam i ona počne računati i ispisivati novčane naloge. U jednom trenutku zamoli "Molim Vas osobnu kartu…" Izvadim lisnicu, dodam joj legitimaciju, ona je pogleda i odloži na radnu površinu pored tastature. Zapitam:

- A je li išta u mojoj moći, a da nisu novci posrijedi?

- Kada biste se sada skljokali, a telefoni istovremeno pokvarili, potrčala bih da Vam pozovem Hitnu pomoć.

Odgovorim "Tako sam nekako i očekivao", a istovremeno, dok se ona okrenula printeru iz kojega su izlazile otisnute potvrde, rubom lisnice gurnuh svoju osobnu kartu pod tastaturu njezina kompjutora. Ona mi pruži što sam trebao potpisati, potpišem, izbroji mi neke novce, uzmem i gurnem u novčanik i laganim korakom izšećem iz banke. Nekoliko trenutaka sam stajao na pločniku razmišljajući na koju ću stranu, a onda se zaputim s noge na nogu do kafića udaljenog ni pedesetak metara. Nitko me nije sustigao, pa sam sjeo za stol na ulici, ispod nadstrešnice protiv sunca, s dobrim pogledom na banku. Imao sam dobru temu za ugodno razmišljanje. Recimo, kad pronađe osobnu na kojoj je adresa, ona odluči da mi je nakon završetka radnog vremena sama odnese i uruči, umjesto da trči među prolaznicima i traži me. U tom slučaju bih je morao pozvati i da uđe na piće nakon što mi pozvoni na vrata… Takav trud bi trebalo nagraditi. Neće mi valjda tako dragocjeni dokument poslati poštom?

Nakon otprilike pet minuta iz banke izađe dripac u uniformi firme "Mrnđa Security", žmirne na suncu i bez premišljanja krene do kafića u kojem sam sjedio. Zaustavi se na rubu stolova, izvuče nešto iz džepa, pogleda to na dlanu, a zatim zaokruži pogledom po svima koji su sjedili i uputi se pravo meni.

- Zaboravili ste osobnu u banci…

- O, da?! - kao iznenadim se. - Mnogo hvala. Kako ste me našli?

- Ništa, ništa… Nije bilo problema… - odgovori on. - Vi ste danas već šesti.

Neka, neka, narednog mjeseca ponovo ću imati posla u istoj banci. Možda do tada nešto smislim.




srijeda, 04.07.2007.

u svjetlu naknadne pameti

Onaj naziv "ležeći policajac" bio je zaista nespretan. Recimo, puhne nekome pisati akcioni kriminalistički roman, pa piše: "…jedan policajac se sklonio iza kante za smeće, a drugi se bacio na tlo. Ležeći policajac je potegnuo oružje…" ili: "…u jurnjavi su naletjeli na ležećeg policajca…" Više nego nespretno! Zato je hvalevrijedan rječotvorni napor časopisa "Jezik" za nove hrvatske riječi. Pobjednička riječ "uspornik" za "ležećeg policajca" dobro je rješenje. Moglo bi čak i saživjeti, iako mi prikladnije djeluje prijedlog "grbina" koji je spomenuo neki učesnik na internetskom forumu.

Vozim na kolodvor poslovnog partnera, kad odjednom ispred nas to… to…to… - uspornik! Usporim, lagano ga pređemo, a on će:

- Mnogi ljudi to prijeđu tako da skrenu, pa prijeđu samo jednim kotačem, ali to ne valja! Nedavno su mi objasnili da je bolje za auto ako se prođe s oba kotača istovremeno. To manje kvari amortizere i to… ovjese… Tako ja sad radim - prelazim s oba kotača uravnoteženo!

Meni govori!

To što govori podrazumijeva da ja to ne znam, pa me on sada prosvjetljuje. I to mi govori nakon što sam savršeno pravilno prešao preko usporavajuće prepreke s oba kotača, meni koji dovoljno znam o automobilima i iz principa poštujem saobraćajne propise, te nikada nisam prelazio drugačije. Nikada! I to me podučava onaj koji je do nedavno radio upravo suprotno! Mene koji vozim tako obzirno i penzonerski polako da zbog mene takve grbine na cesti uopće nisu potrebne!

To je priča moga života!

Neprestano mi se tako događa: nebrojene su teme i prilike u kojima mi osobe naknadne pameti objašnjavaju ono na što sam ih pravovremeno unaprijed upozoravao, a oni mi tada nisu vjerovali. Dapače, jedino što su zapamtili je da sam im pričao nešto što je im je bilo sasvim neprihvatljivo, zvučalo neuvjerljivo, izgledao nemoguće, te su zaključili da sam naivni i smušeni bedaček. Taj zaključak pamte, ali kako i zašto su do njega došli, a kamoli da bi ga preispitali - nema izgleda.

Najmanje prepreke u životu su uspornici na cestama.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker