Marketing
blogerska otpornost na zagađenja
Prijatelj mi radi u dnevnom listu koji ima web-stranicu na kojoj se objavljuje svaki članak iz tiskanog izdanja, te čitatelji imaju priliku komentirati. Zapitao sam ga da li ikada pogleda te komentare, što mu daje priliku da i on nešto dodatno pojasni. Odgovorio je da je to radio u početku, ali je ubrzo odustao zgrožen količinom gluposti i nedobronamjernosti koja se ondje očituje. Zaista, poneki članci na novinskim web-stranicama djeluju kao da privlače sve zlo, bolesno i nakaradno što ima pristupa Internetu.
Nasuprot tome, od kako sam pokrenuo moj blog dobio sam na postavljene tekstove više od pet tisuća komentara. Velika većina bili su dobronamjerni, više ili manje utemeljeni, više ili manje pametni. Od pet tisuća komentara komentara brisao sam svega jedan upućen od nedvojbenog bolesnika koji bi klao sve i svakoga, a djelovao je uvjerljivo. Pored toga zbrisao sam i nekoliko desetaka poruka koje su završavale pozivom da ih proslijedim desetorici dragih osoba pa će nas sve zadesiti neslućena sreća, ali njih ne brojim niti im zamjeram jer je očito da su ih slali dvanaestogodišnjaci ili osobe na njihovoj razini inteligencije i zrelosti. Komentare poput "suuupač ti je blog, posjeti moj" ostavljam jer ipak pokazuju radosnu želju za druženjem i samopotrvđivanjem.
Kako to da sam na svojih više od pet tisuća komentara dobio svega jedan neprihvatljivi odaziv, a dnevne novine privlače sav duhovni i mentalni šljam?
Jednostavno, ako dnevna novina dnevno postavi pedeset novih tekstova, a aktualni su i tekstovi od posljednjih desetak dana, to daje rezultat od petstotinjak tekstova koje bi trebalo nadzirati u tri smjene. Nijedna novina nije si dozvolila takav trošak da zaposli šest ljudi samo za to. Nasuprot tome, svaki bloger pogleda svoj blog svakodnevno (i po nekoliko puta), pa su neželjeni komentari učas uklonjeni. Sa stanovišta onih koji nagrđuju javni prostor besmisleno je trošiti vrijeme uzaludno, ostavljanjem prljavih tragove ondje gdje će biti učas uklonjeni, ali je svrsihodno ostaviti ih ondje gdje će ostati i još će ih pročitati daleko veći broj ljudi nego na blogovima.
Naravno, postoje i blogovi koji su smeće samo po sebi, ali na njih dolaze samo tipovi kojima je to duhovna razina i potreba. Tih blogova je neusporedivo manje nego što je udio učešća takvih tipova u diskusijama nakon članaka u dnevnim novinama. Ni njih ne zadovoljava da se druže sami sa sobom. Njihov cilj je upravo obrnut, zagaditi prostore na koje nisu ni pozvani ni dobrodošli.
I to je jedan od razloga zašto volim blogove. Oni imaju otpornost prema takvoj zarazi.
Post je objavljen 20.07.2007. u 23:01 sati.