Marketing
čudotvorni lijek
Trećeg dana ujutro je javila da mali ništa ne jede, da je očito bolestan, te da će ga odvesti najbližem doktoru. U Zaostrogu preko ljeta radi područna ambulanta, a doktor je tog ljeta bio neki mladac, tek izišao s fakulteta. Taj je djetetu izmjerio temperaturu, vidio da je normalna, te zaključio da malome nije ništa, da se kod male djece ne treba uzbuđivati ako na dan-dva izgube tek, naročito po vrućini kakva je vladala. Navečer smo ponovo razgovarali telefonom. Supruga je bila već van sebe jer sinac nije jeo gotovo ništa već više od četrdeset i osam sati i samo je ležao ni ne mičući se.
Četvrtog dana je neka susjeda odvezla ženu i maloga do drugog doktora u Gradac. Taj je rekao da je posrijedi nešto strašno, da je situacija kritična, napao suprugu što već ranije nije nešto poduzela. On nije tome dorastao i trebalo bi hitno maloga odvesti do specijalista u Makarskoj. Na to su se obje žene izbezumile i odjurile u Makarsku. Specijalista je bio mišljenja da je to nešto tako komplicirano da mora dobiti mišljenje i drugog specijalista druge struke. Obojica su se suglasila da se maloga mora hitno operirati, ali takvu operaciju nije moguće izvesti u Makarskoj, nego možda u Splitu.
Onako kako su ujutro izašle iz kuće, obje žene s djetetom koje je na očigled kopnilo, produžile su do Splita. Ondje su klinca podvrgli složenim pretragama i energično odbacili potrebu operacije. Po njima je bila riječ o nevjerojatno rijetkom i egzotičnom neslaganju gena roditelja koje rezultira neizbježnom smrću prije nego dijete doraste za vrtić.
U međuvremenu sam ja, čuvši da sin treba na hitnu operaciju, preko prijatelja u Splitu, a oni preko teških veza, usred turističke sezone uspio nabaviti dvije karte za prvi avion koji je letio tek ujutro. Supruga i sin su proveli noć do polijetanja u aerodromskoj čekaonici, a ja ih dočekao u Zagrebu. Sinko je bio onemoćao, opušten u mojim rukama kao marioneta kojoj su potrgani konci, više bez svijesti nego pri sebi.
Izravno sa aerodroma otišli smo u Dom zdravlja u Runjaninovu ulicu, gdje smo spadali doktorici Štajduhar da dobijemo uputnice za potrebne pretrage, specijaliste i hitnu intervenciju. Ona je hladnokrvno saslušala cijelu priču (nije je naročito impresionirala), bez uzbuđenja pregledala polumrtvo dijete, i to samo malko, po mom laičkom sudu – površno, oslušnula prsa, zavirila u grlo i smireno rekla:
– Dajte mu čaj od žalfije da grglja.
Ni ne zna koliko je blizu bila da je pridavim! Dijete mi već danima umire, jedni specijalisti misle da mora na hitnu operaciju, drugi da mu nema spasa, a ona nudi čaj od žalfije! S mukom sam se suzdržavao i munjevito kalkulirao: ako je pridavim samo ću zakomplicirati stvar, nemam sad vremena za gubljenje. Uvijek se stignem vratiti i pridaviti je, za to nikada neće biti kasno. Idemo hitno kući, pa nazvati sve prijatelje doktore, povući sve moguće veze, pregledati maloga privatno što košta da košta, pa se onda eventualno vratiti po potrebne uputnice kada ću točno znati koje mi trebaju…
Putem smo prolazili pored apoteke. Kad smo već prolazili, svrnemo i uzmemo čaj od žalfije, ne može škoditi. Kako smo uletjeli u kuću zasjednem na telefon i počnem zvati sve prijatelje doktore od reda. Ni jedan u Zagrebu, svi se razbježali po moru… U međuvremenu je supruga skuhala čaj od žalfije i natjerala maloga da ga pije i grglja.
I na to - čudo! Kako je popio šalicu čaja tako mu se bolni grč na licu opustio i ublažio. Halapljivo je popio još jednu šalicu. I dalje je bio polusvjestan, no supruga ga je natjerala da grglja ohlađeni čaj i za pola sata je izgledao iznuren, oslabio, ali sasvim u redu. Odjednom mu se vratio tek. Zatražio je jesti i najeo se kao nikada do tada, a zatim utonuo u zdrav, okrjepljujući san. Supruga i ja smo se s olakšanjem nadnijeli nad našeg anđela i snebivali se prisjećajući se kako smo još prije kratkog vremena bili zabrinuti i nervozni.
Tada me nazvao jedan od prijatelja doktora kojima sam ostavio poruke da mi se jave. Ispričao sam mu što se dogodilo i on se počeo smijati. Pa naravno, rekao je, dijete je imalo upaljeno grlo, pa mu je bilo neugodno gutati, i jesti i piti, a po vrućini je brzo dehidriralo i gubilo snagu. Sva sreća da je supruga ipak uspijevala uliti neku tekućinu u njega, inače bi uskoro zaista postalo ozbiljno. A čaj od žalfije je zaista djelotvoran.
I sad sjedim i mislim. Recimo da sam umjesto Štajduharice naletio na neku babu u crnom s papigom na ramenu i mačkom do nogu, da mi je dala vrećicu neke trave i rekla neka od nje skuham čaj, a taj čaj čudotvorno izliječio mog maloga kojemu su razni medicinski specijalisti prije toga nadjenuli gomilu čudovišnih dijagnoza, tko bi me nakon toga uvjerio da kompletna medicina nije promašaj, a spas treba tražiti u "alternativi"? Recimo da je iskusna baba u crnom prepoznala simptome čestog i relativno bezazlenog, ali naizgled zabrinjavajućeg oboljenja kod djece za koje je znala kako se liječi, pa počela nad uzglavljem malog bolesnika mrmljati magijske riječi, prosipati pepeo, mahati šišmiševim krilom i digla ga od mrtvih? Koliko je ljudi na taj način nasjelo? Koliki su nakon toga, iskreno uvjereni, s najboljom namjerom širili priče o svojim iskustvima? Koliki su povjerovali ljudima kojima i inače vjeruju, uvjereni da ih nemaju interesa prevariti i žele im sve najbolje?
Imate malo dijete kod kuće, upalilo vam se grlo? Savjetujem da u kućnoj apoteci uvijek imate čaja od žalfije.
Post je objavljen 31.07.2007. u 23:09 sati.