astrosailor

ponedjeljak, 30.11.2020.

Krajogradske

Poljaci vele "mydlić komus oczy" u smislu "sapunati kome oči", "varati"
Ovo je valjda bila mala privatna tvornica toga:

Vila Svjetli dom:

Hm. Ako arhitekt nije završio u Gulagu ili na galgama, imao je sreće,
trebao je završiti!

Iako, može i gore, ovo je preko puta tog nedjela, s desne strane, taj se
valjda još vrti u paklu, prvu od par vječnosti:

"Što ćeš biti kad odrasteš?", pita striček klinca iz te zgrade.
"Alkoholičar."

Hmmm,... a-ha.

Ne puši prije spavanja...ili, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane:

Uredno i domoljubno!

Prigodni hram lokalne pedofilije:

Za one koji izbjegnu, preostaje uvijek

Sloboda!

- 23:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 18.11.2020.

V

Ne ubiju grad oni koji ga razore, nemaju oni te moći, i Rim je gorio...nego oni koji ga ponovo ne izgrade.
*

- 21:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2020.

Brzi radio bljeskovi

Nadobudniji su prošlih dana mogli pročitati o zanimljivom događaju tu
blizu, iza ugla: uočen je prvi brzi radio bljesak (FRB od "Fast Radio
Bursts") u našoj Galaksiji. Takvih bljeskova je do sada uočeno mnogo,
ali svi su bili u drugim galaksijama, što znači mnogo, mnogo dalje, nego
kad se radi o objektu u našem zvjezdanom susjedstvu.

Koliko dalje? M31 u Andromedi, najveća susjedna nam galaksija, je oko 2
miliona svjetlosnih godina udaljena od nas (usput, to je najdalji objekt i
jedina galaksija koju možemo vidjeti golim okom-ne računam Magellanove
oblake, koji su sateliti naše Galaksije). Naša Galaksija, Mliječni Put, je
promjera oko 100 000 svjetlosnih godina. Dakle, dvadesetak promjera naše
Galaksije je do M31, a do jednog od FRB-ova je oko 3 milijarde svj. godina.

Postavimo to u neke proporcije: ako je naša Galaksija veličine vaše fotelje,
oko 1m, onda je M31, u kome bi mogao, ili čak morao, biti neki FRB, na 20
metara od vas, a ovaj daleki izvor je na 30 000 km, tj. 3/4 putanje oko Zemlje
po ekvatoru.

Sad je valjda malo jasnije zašto je dobra vijest da je neki takav izvor
promatran u našoj Galaksiji-PUNO je bliže i možemo ga puno bolje proučiti.

Mali problem: ti bljeskovi su stvarno BRZI: traju od djelića milisekunde
do par milisekundi, i u tako kratkom vremenu spale energije koliko Sunce
izrači u tri dana! Pošto su daleko, koliko god da su energetični, vidimo
ih kao jako slabašne bljeskove, našao sam usporedbu da je to tisućinka
energije koju bi mjerili u signalu mobilnog telefona da vas Dragi zove sa...
Mjeseca! Halo, halo, haloooo, di si?

FRB znamo od 2007, a poznati su i kao Lorimerovi bljeskovi, jer ih je
Duncan Lorimer slučajno našao, kad su sa studentom češljali kroz arhivne
radio snimke pulsara. Signal koji su našli bio je snimljen 24.06.2001 starim
gospodinom od 64m Parkes radio teleskopa u Australiji...zato se taj signal zove
FRB010724. Neko vrijeme bilo je sumnje da li je stvarno riječ o signalu iz
svemira a ne neka zemaljska smetnja, ali s pronalaženjem sve više takvih
signala u arhivnim snimkama, sumnja je otklonjena. FRB 121102 je bio prvi
takav izvor koji se ponavljao, pa su ga mogli precizno locirati u patuljastoj
galaksiji, čime je dokazana vangalaktička priroda FRB.

Promatranja su jedno, a znati što promatramo drugo, pa su nagađanja bila od
događaja u magnetosferi neutronskih zvijezda ili crnih rupa, do
relativističkih šokova u materiji lansiranoj iz njihove blizine pa onda, naravno,
vanzemaljaca. Naime, navedeni objekti su jedina vrsta objekata gdje možemo
dobiti toliko energije u tako kratkom vremenu, a mali zeleni su, jasno, također
svemogući i možda u nekom diskaču lupaju malo jače nego obično gamma-ray
stroboskopom...

U travnju ove godine promatran je jedan takav signal u sprezi sa signalom
u rentgenskom dijelu spektra, sa SGR 1935+2154, što je soft gamma-ray repeater,
magnetar, dakle neutronska zvijezda sa vrlo jakim magnetskim poljem. Što je
najvažnije, taj objekt se nalazi u našoj Galaksiji.

Dakle, vrti se 10 kilometarski neutron negdje u našoj Galaksiji i sad bi mi morali
biti uzbuđeni oko toga? Astronomi su čudne biljke, da, ali ovdje je stvar u tome
da bi nam više podataka o magnetarima dobro došlo, jer su...jako vidljivi.

Naime, magnetari se tako zovu jer imaju ekstremno jako magnetsko polje. Koje
onda jako djeluje na materijal koji pada na takvu zvijezdu, pa možemo svašta
mjeriti, što ne možemo sa drugih, "prizemnijih" (kakav oksimoron!) zvijezda.
To čini magnetare idealnim svemirskim laboratorijem-umjesto gradnje par sto
kilometara tunela za ubrzivače čestica na Zemlji, napraviš radio teleskop
i slušaš nebo. Uz puno sreće, možda nabasaš na nešto što se može iskoristiti
za objašnjenje problema iz kvantne teorije polja!

Dakle, da, isplati se proučavati magnetare. Makar, nije ih lako napraviti ni
u računalu (a treba, da se može uspoređivati modele sa promatranjima): ja sam
do sada uspio napraviti samo "slabašnog" sa poljem od 10 milijardi Gausa, i to
samo na par milisekundi (nakon toga kod se "zgrije" i veli mi da mora na hladnu
žuju, simulacija lijepo crkne, s malim dimićem ko u crtiću), a oni "pravi" bi morali imati
oko 10 tisuća puta jače polje!

Dakle, čekam da mi poljski porezni obveznici kupe bolji kompjuter i udri Miško!
Do tada vrtanjim svoje zvijezde na tajvanskim mašinama, kad nema doma onda
ima u egzotičnim zemljama, na mom drugom najdražem otoku. Hvala im!

- 00:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.11.2020.

Diósi-Penrose

Malo fizike za nedjeljnu razonodu. Novopečeni nobelovac Roger Penrose je tokom svoje karijere napravio toliko
da bi trebalo napisati poduži tekst samo sa naslovima tema-a trebalo bi i par doktorata iz primijenjene matematike
i fizike da se bar donekle shvati što je autor htio reći.

U astronomiji je uglavnom zanimljiv zbog svojih radova na temu crnih rupa. Sreo sam ga uživo negdje polovicom
1990-tih na kolokviju koji je na varšavskoj Fizici organiziran povodom Infeldove godišnjice. Penrose je tada bio u
ulozi mlađeg predavača uz Hermanna Bondija, koji je tada već bio u poodmaklim godinama. Taman sam čitao
Penroseovu knjigu "Emperor's new mind" ("Carev novi um") i sjećam se da sam bio iznenađen da se upušta u
takve teme kao kvantna teorija rada mozga.

Danas sam naišao na njegov rad od pred desetak godina na sličnu temu, kolapsa valne funkcije. To je bliže teoriji
rada mozga nego bi se moglo činiti, jer je riječ o vjerojatnostima, dakle mogućnostima da nešto postane stvarno,
kao i ostvarenjima tih mogućnosti.

Ako ste imali rijetku sreću da vam nekompetentni ili frustrirani predavači ne ogade fiziku, možda ste si dozvolili
shvatiti pojam valne funkcije. Taj opis vjerojatnosti događaja (i mjerenja da se događaj stvarno dogodio) je bio
osnova razvoja kvantne fizike tokom prvih 30 godina XX stoljeća. Cijeli kopenhaški misterij, koji se događao oko
Bohra, Heisenberga, Schroedingera, de Brogliea i Einsteina, bavio se upravo značenjem valne funkcije i njenom
vezom sa mjerenjem.

Fizika je iz te priče izašla sa nemalim oštećenjima: ostala je šizofreno podvojene osobnosti, sa nepomirljivim sve
točnijim jednadžbama kvantne teorije polja i temeljito nekvantne apsolutno točne teorije Opće gravitacije. Za obje
se mjerenja slažu s predviđanjima do 18 mjesta iza zareza, a opet, matematički su nepomirljive!

Mnogi prefilozofski nastrojen um je zapeo na tome, bez konkretnih rezultata. Najdublji napredak u smjeru kvantne
teorije gravitacije tražio je-i dobio-novu matematiku Teorije struna i, nešto kasnije, Membrana. Tu su već zapeli mnogi
umovi manje matematičke sposobnosti nego one E. Wittena i sličnih. Penrose je matematičar, ali ne leti u takve visine
kao Witten ili npr. predstavnik francuske škole i njen trenutni prorok, A. Connes, koji za doručak jede teoreme
difeomormizama i grupa Lie 50 i nekog reda, o kojima je moj davni predavač sa Prirodoslovnog fakulteta doktorat
morao pisati u Heidelbergu, jer u Zagrebu na matematici nije bilo sluha za takve fanaberije (i njegov rockerski stil,
eh da, moj naklon, Prof. Š.).

Dakle, Penrose je našao način da pristupi bolesnicima, tj. kvantnoj teoriji i teoriji gravitacije, na pomirljiv
način. Pozabavio se teorijom mjere, i pokušao opisati valnu funkciju kao mjeru vjerojatnosti događaja uz dodatak
efekata koje gravitacija ima na mjerenje. Matematički, u jednadžbu valne funkcije treba dodati korelaciju s masom
koja učestvuje u događaju.

Par godina ranije (ali već dobrano u novom Mileniju) takve funkcije je razmatrao L. Diósi, formalnije nego Penrose,
koji ima poseban talent za prečice u matematičkom razmišljanju-to je često vrlo korisno u fizici, jer inače fizičari,
koji nisu toliko potkovani u formalnoj matematici, ne shvate što je autor htio reći.

Dakle, Diósi-Penrose model zapravo mjeri utjecaj gravitacije na mjerene događaje. Glavni razultat tog modela je
predviđanje neiščezavajućeg utjecaja lokalne zakrivljenosti prostora, dakle gravitacije, na događaje koji uključuju
makroskopske čestice, koje se sastoje od mnogo takvih čestica. Za pojedine mikroskopske objekte (kvarkovi,
atomi) taj utjecaj je nikakav, ali za one mnogočestične je mjerljiv.

Sad bi se opet "filozofi" mogli raspisati o "klasičnom" i "kvantnom" opisu i, prigodno halloweenski uzburkati duhove,
ali ostanimo prizemnije i razmislimo gdje bismo mogli provjeriti drži li teorija vodu. Na zemlji je mjerenje zakrivljenosti
prostora vrlo teško-još ne znamo napraviti male crne rupe. Naime, prostor je najzakrivljeniji oko crnih rupa i neutronskih zvijezda,
dakle, efekti bi tamo morali biti najmjerljiviji. Sad smo se približili mojoj, astronomskoj sferi.

Zahvaljujući fantastično preciznim detektorima, sve preciznije mjerimo signale sa neutronskih zvijezda. U zadnje
vrijeme smo čak izmjerili zvjezdotrese sa njih, a moji kolege iz instituta su upravo objavili članak gdje razmatraju
kako izmjeriti gravitacijske valove sa (par milimetara visokih!) planina na novorođenim milisekundnim pulsarima.
Znanstvena fantastika je mala beba u usporedbi s onim što čitamo u današnjim znanstvenim časopisima! Priznajem,
i sam sam stavio prste u tu (vruću!) juhu, člancima o krivuljama sjaja i oscilacijama koje mjerimo sa neutronskih zvijezda.
Jednostavno je, napraviš model i računaš što promatrač koji gleda iz smjera k, vidi:

U srednjem stupcu su krivulje sjaja iz promatranja, desno su moji rezultati, izračunati iz modela. Mea culpa, ali mogu vam reći
da su ta mjerenja mnogo preciznija nego ono policijskog radara koji vam izmjeri 35 km/h gdje je dozvoljeno 30 km/h i ne bi
vam smjeli naplatiti prekoračenje brzine, jer je instrument svega 10%-tne preciznosti, iako je na svega stotinjak metara udaljen
od objekta koji mjeri. A neutronske zvijezde su na drugom kraju Galaksije ili čak i u drugoj galaksiji, i velike su svega kao Zagreb,
ne kao Sunce!

Koristeći takva mjerenja, možemo provjeriti jesu li predviđanja Diósi-Penrose modela točna, i da li se na signalima sa
neutronskih zvijezda vidi miješanje kvantnog i gravitacijskog utjecaja. Odgovor na to pitanje bi dao mnogo više od
samo dodatnog astronomskog mjerenja: odškrinuli bi vrata prema ozdravljenju drage nam bolesnice, gospođe Fizike,
od šizofrenije, histerije i sličnih boljetica.

- 16:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	studeni, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)

Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org

personal pages