astrosailor
ponedjeljak, 11.02.2013.
Mo Yan, "pravi" Kinez
|
Mo Yan, "Red sorghum" Nije da su mi Kineski pisci novi, pročitao sam ponešto od njihovih novijih i nešto starijih pisaca. Najviše mi se sviđa Gao Gingjian, s romanima "Soul Mountain" i "One man's bible"; on je prvi među Kineskim piscima dobio Nobelicu za literaturu (romane i kazališna djela), 2000-te. Ali se ne broji u punopravne "crvendaće" jer je tokom 1980-tih emigrirao i živi na Zapadu, u Parizu. Knjige su mu i danas zabranjene u Crvenoj Kini. Piše mekano, o krajoliku i ljudima, ponešto podsjeća na optimističnu verziju Meše Selimovića. Poznat je i kao slikar, posebno stvarno zanimljivih akvarela. Han Shaogong je drugi kojeg sam čitao, njegov "Riječnik Maqiao" je svakako originalno pisanje o ljudima na provinciji, na tropikalnom jugu Kine. Iako sam na Tajvanu, nešto kao domaću Tajvansku literaturu tek moram pronaći, možda treba prvo naučiti čitati Kineski? Najupečatljivije Tajvansko pisanje koje sam do sada čitao je "Orphan of Asia" Wu, Zhuoliu, napisano davne 1945 na Japanskom, kad je Tajvan bio dio Japana. Ali taj svijet je mrtav, ubijen je uskoro nakon što je Tajvan izašao iz 50-godišnje japanske vladavine i 1948 postao Chang-Kai Shekovo dvorište. Naime, njegovi vojnici su poubijali sve što je moglo i mirisati na drugačiji Tajvan, neovisan od Kine i Japana, i zabranili upotrebu lokalnog, Tajvanskog jezika. Očito su bili efikasni, jer se Tajvanci do dana današnjeg nisu oporavili od šoka, i oko 50% je šansi da nikad niti neće. Godine 2012 je Nobelica za literaturu po prvi puta otišla u ruke punovaljanog Crvenog Kineza. Člana Partije i čak člana Kulturnog Odjela Kineske Narodne Armije. Obično od takvih ne očekujemo literaturu nego slogane. Na Blog.hr nas je netko upoznao s njegovom kratkom pričom, koja mi je djelovala kao E. Zola ili V. Hugo. Ali, ne bi ja bil ja, da nisam potražil i dalje, pa sam kupio i pročitao njegovu prvu knjigu, "Red sorghum", iz 1987. Za "sorghum" sam prvi puta čuo u vezi s Kineskim alkoholnim pićem "Kaoliang", koje se peče na sorghumu. Zanimljivog je okusa čak i sa svojih 58% alkohola. Brrr, kad Kinezi nešto rade, onda to fakat rade... lijepo klizi niz grlo, ali čovjek osjeća kako mu pregaraju pregršti sinapsi. Doznao sam da je to i Slavenima bila pra-žitarica, prije raži i pšenice. Danas je to korov u kukuruzu, sirak, i poljoprivrednici ga uspješno istrebljuju. Ne znam kako će prevesti naslov ove knjige, ja sam ju čitao u Engleskom prijevodu Howarda Goldblatta. Priča je jednostavna, događaji u i oko sela glavnog junaka u vrijeme građanskog rata i početkom 2. svj. rata, za japanske okupacije. Ne zvuči pretjerano zanimljivo, i da nije nevjerojatno umješnog Mo Yanovog pisanja, ne bi ni bilo. Čita ga se kao dobar "western" roman u tinejdžerska vremena, ali JAKO dobar. Mislim da je štos u tome da mora da ima neku čudnu crtu u psihi, jer opisivati stvari na takav način je malo...bolesno, makar bilo i dobro. Otprilike kao da Andrića "Na Drini ćuprija" čitate kroz "pojačalo dojma". Kad na početku, na 9-oj stranici najavljuje opis deranja kože s živog čovjeka, do 38-e strane imate problem da li ste u stanju to čitati, i onda preletite preko toga s olakšanjem, da je iza vas. Ali da je to jedino... cijela knjiga je puna sličnih slika, pasa koji u čoporima rastrgavaju mrtvace i ponekad žive, scene silovanja seljanki od strane japanskih vojnika... nabijanja djece na bajonete... Nimalo privlačno, pomislit ćete, i s pravom, ali Mo Yan vas drži za grlo i čitate, čitate... Dakle, nešto kao mješavina Ive Andrića i Jensa Bjorneboe, rekao bih. I dodao: "svaka mu čast". Naime, nije mi se zgadilo, a ja sam od onih koji ne mogu gledati filmove s previše krvi ili sa brutalnim scenama, ne mogu i basta. Mo Yan je opisao stvari na stvarno svoj način, i to JEST dobra literatura, nimalo trivijalna. Činjenica da donekle imam sliku o svijetu koji opisuje, vjerojatno doprinosi tome da ga cijenim. Ovih dana sam biciklom prošao kroz par sela na južnom Tajvanu koja su i te kako podsjećala na ona opisana u knjizi, lica ljudi, seljaka, su upravo ta lica; prljavi, navrat-nanos sklepani kućerci bi bili idealna kulisa za film (koji je već odavno snimljen i dobio je Oscara-znaju oni i sami kaj je dobro, ne moraju im doći neki sumnjivi tipovi sa trulog Zapada da bi im to rekli). Mo Yan, kad je dobio Nobela, nije požurio ulizivati se nikome. Čak ni Partiji: nije izrekao uobičajeno "hvala Kini, Mao-u" ili ikome, nego je požurio utvrditi da je Nobel privatna nagrada, privatnoj osobi, njemu osobno. Zapadu, koji je isplaženih jezika čekao da osudi manjak ljudskih prava u Kini i počne trubiti ono što bi oni željeli čuti, je pružio šutnju. Cijelog života je dobar komunist, zašto bi sada promijenio stranu kaputa? Zapravo je upravo time zaradio moje zanimanje. Pročitao sam njegov prvi intervju, na upit je rekao da se nada da će trenutno najpoznatiji disident u zatvoru biti uskoro oslobođen, i tu je završio. Ispravno, pa nije ga on tamo strpao, i ne može ga on otamo izvući. Kud bi mi došli da sad svakog vjernog HDZ-ovca pošaljemo stopama dragog mu i obožavanog Lipoga Ive? One koje bi u tom slučaju trebalo na ražanj uz jurnog "džentlmenskog" Josipa, neću ni misliti... Dakle, kao javna osoba Mo Yan je ostao dosljedan, pa npr. na Tajvanu i na Zapadu nije baš popularan, ali iskreno, uz ovakvo pisanje, može mu se. Nisam čitao njegove ostale knjige, navodno nisu toliko dobre kao ova prva, ali nisu ni najgore. Po mojem, već za ovu, zaslužio je Nobela. Za književnost, ne političku korektnost. |
- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 01.02.2013.
Tri dana za tri sunca
|
S moje promatračnice zalazaka sunca redovito pratim gdje naša zvijezda zalazi na lokalnom horizontu. Lijepo se vidi kako nam vrijeme svakog dana klizi kroz ruke, pomno odmjereno bogom Amon Ra. Ovo je bilo danas: a pred 4 dana je zalazak bio poprilično južnije, obratite pažnju na položaj dvije zgrade u blizini točke zalaska: Ovako je bilo pred točno dva tjedna: Na Tajvanu Sunce ponire prema horizontu gotovo okomito, čudno za vidjeti nama koji smo naviknuti na horizontalniju liniju zalaska; uvijek me fasciniraju takve razlike. Profesionalna deformacija, što ćete. Unutar campusa je zabranjeno voziti inače sveprisutne mopede, pa studenti i profesori koriste bicikle. Ima ih PUNO, ovo je samo jedno od parkirališta, blizu ulaza u podzemnu željeznicu: Takvih parkirališta je u campusu na desetke, i mogu vam reći da ponekad nije lako naći mjesto za ugurati svoj bicikl. Ili pronaći svoj bicikl ako niste dobro zapamtili gdje ste ga ostavili. Nastavljam svoje arhitekturalne divagacije, pa da ne bi netko rekao da samo gnjavim, evo jedne hrabro zanimljive zgrade iz samog centra grada, boja u sveopćoj ružnoći i sivilu. Mislim da vlasnik ima nešto s lokalnim domorocima: Moja zgrada u Campusu isto nije loša, posebno ne s ovakvim okolišem, evo slikica od danas ujutro: Vani je danas bilo oko 23 cels, takvu zimu volim! |
- 15:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Lipanj 2023 (4) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (7) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (2) Siječanj 2023 (4) Prosinac 2022 (4) Studeni 2022 (6) Listopad 2022 (6) Rujan 2022 (5) Kolovoz 2022 (5) Srpanj 2022 (3) Lipanj 2022 (4) Svibanj 2022 (5) Travanj 2022 (4) Ožujak 2022 (9) Veljača 2022 (5) Siječanj 2022 (9) Prosinac 2021 (7) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (9) Rujan 2021 (4) Kolovoz 2021 (2) Srpanj 2021 (5) Lipanj 2021 (3) Svibanj 2021 (6) Travanj 2021 (6) Ožujak 2021 (4) Veljača 2021 (4) Siječanj 2021 (4) Prosinac 2020 (1) Studeni 2020 (4) Listopad 2020 (8) Rujan 2020 (2) Kolovoz 2020 (3) Srpanj 2020 (6) Lipanj 2020 (6) Svibanj 2020 (8) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (4) Veljača 2020 (5) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (4) Studeni 2019 (3) Listopad 2019 (5) Rujan 2019 (2) Kolovoz 2019 (1) Srpanj 2019 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||