Dobila sam jedan prekrasan mail, jedan u nizu onih koji se šalju cirkularno, ali koji mi je zaista "sjeo"... Izbrisala sam samo kraj gdje piše da se pošalje i nama dragim osobama. S obzirom da mi je adresar još uvijek gotovo prazan (otkako sam na drugom poslu, vicevima i sličnim mailovima se nisam stigla baviti) stavljam ga ovdje. Uostalom, lijepo je takve stvari pročitati i dobro je sjetiti se što je u životu zaista važno...


Žrtvuj jednu minutu i pročitaj, isplati se :

Trenutak za razmišljanje

Uvjereni smo, da će naš život biti ljepši kada se vjenčamo, kada dobijemo prvo ili,
drugo dijete.
Naša su djeca premalena, zbog toga ili onoga mislimo da će biti bolje kada odrastu.
U nastavku smo ogorčeni zbog njihovog mladenačkog ponašanja.
Uvjereni smo, da ćemo biti sretni, kada prebrode to razdoblje.
Mislimo, da ćemo se osjećati bolje, kada naš partner riješi svoje probleme, kada promjenimo auto, kada odemo na predivni godišnji odmor, kada više nećemo trebati raditi.
Međutim, ako ne započnemo s punim i sretnim životom sada, kada ćemo?

Uvijek se moramo loviti u koštac s teškoćama svih vrsta.

Zato je potrebno prihvatiti ovu stvarnost i odlučiti se biti sretan, bez obzira na to što će se dogoditi.

Alfred Souza kaže:

»Veoma dugo vremena imao sam osjećaj, da će moj život uskoro započeti. Pravi život ! Međutim uvijek je bilo prepreka, koje je trebalo usput savladati, nešto neriješenoga, neki posao, koji je tražio više vremena, dugovi, koji još nisu bili poravnani. Nakon toga bi život trebao započeti. Na kraju sam shvatio, da su te prepreke život«.

Ovaj način upoznavanja stvari pomaže nam razumjeti, da ne postoji sredstvo, da smo sretni, nego je sreća sredstvo. Posljedično moramo kušati svaki trenutak našega života, a kušamo ga još bolje, ako ga možemo podijeliti s nama dragom osobom, s veoma dragom osobom za proživiti zajedničke dragocjene trenutke života.

SJETIMO SE - VRIJEME NE ČEKA NIKOGA.

Zato prestanimo čekati, da završimo školu, da se vratimo u školu, da ćemo igubiti 5 kg, da ćemo odebljati za 5 kg, da ćemo imati djecu, da ćemo ih vidjeti, kada odu od kuće.

Prestanimo čekati, da ćemo započeti raditi, da ćemo otići u mirovinu, da ćemo se vjenčati, rastaviti. Prestanimo čekati petak uvečer, nedeljno jutro, proljeće, jesen ili zimu, da nabavimo nov auto, ili novu kuću. Prestanimo čekati, da napustimo ovaj život, da se ponovno rodimo i da shvatimo, da nema boljega trenutka, da budemo sretni, kako što je upravo sada taj trenutak. Sreća i radost življenja nisu ciljevi, već samo jedno putovanje.

Misao za danas: radimo, kako da nam novac nije potreban; volimo bez misli na to da ćemo vjerojatno patiti; plešimo, kako da nas nitko ne gleda.

Sada dobro razmisli i pokušaj odgovoriti na ova pitanja:

1 – Nabroji 5 najbogatijih osoba na svijetu.

2 – Imenuj 5 zadnjih Miss Univerzum.

3 – Imenuj 10 dobitnika Nobelove nagrade

4 – Imenuj 5 zadnjih dobitnika Oskara za mušku ili žensku ulogu.

Kako ti ide ? Sjećaš se rijetkih ili nijednoga. Nemoj se sekirati. Nitko od nas ne sjeća se najboljih od jučer. Pljesak odlazi, trofeji se napraše, pobjednici se zaboravljaju !

Sada odgovori na ova slijedeća pitanja:

1 – Nabroji 3 profesora, koji su ti pomagali u tvojem formiranju.

2 – Navedi 3 prijatelja, koji su ti pomagali u teškim trenutcima.

3 – Sjeti se nekoliko osoba, koje su te dovele do toga, da se osjetiš nekako posebno.

4 – Navedi 5 osoba s kojima proživljavaš svoje vrijeme.

Kako ti ide? Bolje? Osobe, koje stvaraju i utvrđuju razliku u našem životu nisu one s najboljim preporukama, s mnogo novaca ili boljim nagradama. To su one osobe koje su zabrinute za tebe, koje brinu o tebi, one, koje su na svaki način s tobom.

Razmislimo trenutak. Život je veoma kratak! Ti, na kojem si spisku? Ne znaš! Dozvoli mi da ti pomognem.

Nisi među slavnima, ali si ipak među onima, kojih se sjećam, da im pošaljem slijedeći izvještaj:

»Prije nekoliko godina, na »para-olimpijskim igrama« u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na starnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je takmičenje, ne »šprintom«, ali kod svih sa željom, da stignu do cilja i pobjede. Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i započeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI. Jedna djevojčica s Downovim sindromom, sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Da li ti je sada bolje ? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja. Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali takmičarima. Ljudi, koji su bili prisutni, još uvijek pričaju o tome.«

Zašto? Jer u nama samima znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede. U ovom životu je veoma važno pamagati drugima da pobjede, iako to znači usporiti ili promjeniti naš vlastiti trk.

O čemu će mladenka nego o vjenčanju... Našli smo za njega savršeno odijelo po mjeri - butique Geto u Tuškanac prolazu. Nema standardnih brojeva, sve se radi po mjeri. Vlasnik ide na kompletan look, što znači sređivanje od glave do pete. Boja je ista kao od moje vjenčanice, kragna je ruska, a izbor košulja i kravata je savršen. Sve što smo kasnije vidjeli činilo se skromno u odnosu na ovo. Bit će jako lijepi mladoženja... :))) Da, to ima svoju cijenu koja će biti oko 4000 kn, ali zaista se isplati.

Izabrali smo i burme - kombinacija bijelog i žutog zlata. Istovremeno su i jednostavne, ali i posebne. U okvirima su očekivane cijene - 1500 kn obje.

Prijateljica me odvela u kupovinu njezinog vjenčanog poklona - komplet donjeg rublja... Korzet sa podvezicama, a ostalo da ne govorim... wooooow! :)))))

Odabrala sam prekrasne klasične cipele - petica oko 4-5 cm, boja vjenčanice (šampanj), vrh odrezan pri kraju, udobne... 700 kn. Još samo moram dati da mi se zalijepi guma da ne otresem po stepenicama. :)))

Glazba - rock band našeg prijatelja, sviraju gotovo žmirečki. Repertoar će se svesti na rock klasike, a za iza ponoći možda i nešto žustrije. Kompletan band - 850 eura (toliko koštaju dueti).

Ne znamo ni približno koliko će koštati restoran, cvijeće za crkvu i auto i sl. To je sve preko prijatelja-prijateljevih-prijatelja-i-prijatelja-osobno tako da će cijene u odnosu na Zagreb biti daleko manje. Ali bit će po našem ukusu - prekrasan prostor, puno zelenila, švedski stol... Za sada sve zvuči sjajno i tome se moramo nadati...

Za drugu bračnu noć (jer prva će biti jutro :)) nam je rezerviran najbolji apartman u hotelu moje buduće svekrve - ima čak i jacuzzi... :)

A ja? Lagano me drma odbrojavanje, posao mi skraćuje muke tako da mi vrijeme brže ide... Ostaje mi samo da se prekrižim i napokon učinim i taj korak... Ode moje prezime pa-pa :)))

Ma ne mogu odoljeti još jednom malom zapisu. Dakle, razgovor je bio sljedeći:

Jučer me prijateljica pitala:
- I? Što ima novoga u tvom životu?
Shvatila sam da joj baš ništa na to ne mogu odgovoriti. Već dugo mi se nije dogodilo da više ne razmišljam ni o čemu drugom nego o poslu i vjenčanju. Na poslu mi ide sjajno, izvan svih očekivanja, otvara mi se niz mogućnosti. A po pitanju vjenčanja je gotovo sve dogovoreno. Čak sam kupila i cipele. I što onda da joj kažem? Da mi je jedina briga gdje ću nabaviti grudnjak bez naramenica, ali sa silikonskom trakom na leđima zbog izreza na vjenčanici?
Tako sam odjednom došla do toga da ne samo da nemam o čemu govoriti već i pisati, a da se ne ponavljam ko švabo tra-la-la. Već sam dosadna sebi i drugima, čak me i u firmi zafrkavaju «daj se već jednom udaj» - to je glavna šefova poštapalica.

Kao da sve sanjam, ali kao da se sve to događa nekom drugom. Mnogi me pitaju kako ću se prezivati. Već godinama sam svjesna da će njegovo prezime prije ili poslije postati moje, ali kada ga sada izgovorim, zvuči mi tako neobično... Zbog posla ću u potpisivanju zadržati i svoje iako ga na dokumentima neće biti jer mi je čak i ime dugačko pa ne želim imati do kraja života nekakvu kobasicu. Uostalom, ma kako patetično zvučalo, čast mi je uzeti njegovo prezime jer obožavam i njegovu obitelj (užu i širu) zbog kojih se od prvog dana osjećam kao kod kuće.

Zanimljivo i kako mi je Makarska postala drugačija, doista nisam takve promjene očekivala. Jučer sam na televiziji gledala u «Dobro jutro Hrvatska» prilog o starom profesoru koji zapisuje povijest grada kroz život ljudi. Spomenuo je i nekog Makaranina koji je bio glavni liječnik u sarajevskoj bolnici u vrijeme ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a koji je bio proglašen nepodobnim te da navodno nije učinio sve kako bi ga spasio zbog svoje averzije prema Austrougarskoj... Prikazivali su Kalalargu, Kačićev trg, a to su odjednom bili detalji mog grada. Tamo sam doma, kao i u Zagrebu, a tamo je i moja obitelj... Blesavo zvuči, znam. Činjenica je da sam se u Makarsku zaljubila prvog dana kad sam izašla iz autobusa prije osam godina, ali ovako nešto nisam osjećala ili barem nisam na taj način o tome razmišljala.

Svih ovih dana vjenčanje je bilo nešto daleko, no odjednom je, do opipljivosti postalo blizu... Dva tjedna sam bila sama. Morala sam se vratiti u Zagreb jer sam sav godišnji stavila na rujan, a on je ostao dolje kako bi sredio pozivnice, glazbu, detalje, sve što smo u onih par dana dogovorili. Vidjela sam da se i kod njega počela događati slična promjena, samo u smjeru Zagreba. Nikada nisam iz njegovih usta čula da se želi vratiti... Kada bi otišao u Makarsku, iskoristio bi svaki dan, svaki sat svog boravka kod kuće koju posjećuje samo tri puta godišnje. Ali sada je priznao da više nije isto... Također, nije netko tko bi bio sklon telefoniranju, a osobito slanju SMS poruka. No, u ova dva tjedna sam primila toliko poruka koliko od njega nisam dobila tijekom svih ovih godina. U našem je životu počela neka nova faza i čini mi se da oboje na nju nismo bili spremni, barem je nismo očekivali.

Očito se uči tijekom cijelog života... :)

Sjećate se onog filma u kojem glumi Robin Williams "Ja ću budan sanjati"? U njemu je raj otprilike bio mjesto i trenutak u kojem su bili najsretniji... Ako me pitate kakav bih raj stvorila za sebe, to bi bio zalaz sunca u Makarskoj u trenutku kada orkanska bura raspuhuje kišne oblake. Jeste li ikada vidjeli prizor koji vam je bio toliko lijep da vam suze sreće naprosto krenu same po sebi? Nema tog fotoaparata niti kamere koji bi to mogli snimiti. Vjetar je nad olovnim morem stvorio izmaglicu kapi koja je pod krvavim suncem poprimala čarobne narančaste nijanse. Biokovo je gorjelo u bojama, a nebo su pokrili ostaci teških oblaka u plavim, sivim, ljubičastim, crvenim i narančastim tonovima. Borovi su jedva prkosili jakim naletima vjetra, a zrak je bio toliko pročišćen da su Hvar i Brač izgledali kao da su sasvim blizu - na njima se mogao vidjeti svaki detalj...

Nisam mislila da će me par dana oporaviti kao da sam negdje bila tjednima, ali to je Makarska. Napravili smo sve što smo morali zajednički obaviti - papiri, dogovori sa svečenikom i gazdom restorana... Trebat će mi vremena da posložim dojmove i vratim se u zagrebački ritam. Idem na posao, do prizemljenja me dijeli samo par sati...

I gori more
Od lipote tvoje
Ča dušu je zauvik vezala...

Za danas su najavili pljuskove, grmljavinu i olujne udare vjetra. Neka vas takva prognoza ne čudi jer danas putujem u Makarsku. A zašto bih ja imala lijepo vrijeme? Uvijek kad putujem, uvijek je isto i sve to zato jer mrzim putovati... Naravno, kišovito i hladnije će biti do nedjelje. A zašto? Zato jer se u nedjelju vraćam, a nebi bilo dobro da malo potamnim, niti da se kojim slučajem okupam... Al dobro, život će mi biti do kraja života vezan uz Makarsku, pa mi je bolje da se što ranije priviknem i na loše uvjete na cesti. Moj dragi je oprezan i dobar vozač, a nadam se da će biti što manje budala za volanom...

Jučer smo bili u Celju. E to je tema o kojoj zapravo želim napisati par riječi. Nakon pune 22 godine posjetila sam mjesto svog rođenja jer sam morala zbog vjenčanja uzeti izvod iz matične knjige rođenih. Nikada nisam bila emotivno vezana uz Sloveniju, živjela sam ondje samo do svoje osme godine. Nisam Slovenka, već su moji tamo radili dvadesetak godina jer su liječnici u Zagrebu (uostalom kao i danas) teško dolazili do specijalizacije. Ipak, probudili su se neki čudni osjećaji i htjela sam ponovno vidjeti mjesta svojih sjećanja, odnosno nebodere na Lavi, njihov park i osnovnu školu... Moje uspomene su poput hrpe detalja, prilično nepovezane, cjelinu sam u velikoj mjeri zaboravila. Uvijek kada bih razmišljala o Celju sve bi bilo u nekakvoj izmaglici i poželila sam mjestima iz djetinstva napokon dati jasne oblike.

Nakon što su mi doista ljubazni Slovenci dali dokument (koji bih, da mi nisu izašli u susret, dobila tek sutradan), prošetali smo starom jezgrom grada. E taj dio je bio pravo razočaranje jer sam nekako očekivala uređenije mjesto. Samo Celje je poput zapuštenog seoca koje je već odavno izgubilo sjaj iz vremena slavnih grofova i knezova celjskih. Sve mi je pomalo bilo tugaljivo, a fotoaparat nismo ni vadili iz torbice. Ručali smo, popili kavu i nismo se u gradu više zadržavali. Uostalom, jedino što me zanimalo jest naselje Lava.

Za pet minuta prepoznala sam sunčanu livadu, odnosno močvarno tlo koje dijeli dva naselja. Napokon je moj dragi mogao vidjeti četiri nebodera s druge strane od kojih je jedan čak i par centimetara potonuo. Kada smo parkirali ispred Pucove 2 u meni je nastao pravi kaos. U parku je bila skupina djece a koji danas imaju godina koliko sam i ja imala kad sam se na istom mjestu igrala. Curice i dečki iz mojih sjećanja danas su većinom ljudi s obiteljima sa kojima sam odavno izgubila kontakt. Osvrnula sam se oko sebe i sve je bilo puno manje nego što se sjećam (ili sam ja veća? :)). Odmah smo krenuli stazicom u park i sve uspomene su se počele vrtjeti poput starog filma.

Ovdje je bio pješčanik, tumačila sam mom dragom pokazujući na kamene pločice među kojima je već odavno izrasla trava, a ovo je brdašce nastalo od ostatka pjeska. Na ovom sam igralištu iza nebodera vozila bratov bicikl jer mi mama nije dala da vozim, a ispod ovog balkona smo se Janoš i ja skrivali iza grmlja kojeg više nema. Idemo do škole, vukla sam dragog starim putem kojeg sam se dobro sjećala... Grozna, u socijalističkom stilu napravljena zgrada i dalje je bila ružna, pa joj nisu pomogli ni suncokreti kao ni šareno obojene kamene lopte. Kakvi su ono strašni plavi neboderi, pitao je g. Apstinent na što sam počela vikati "Znala sam! Dobro sam zapamtila da su plavi! To je plava laguna!". Nevjerojatno kako ružne građevine mogu ipak razveseliti čovjeka. :) Moram naći svoje drvo, švrljali smo ponovno po parku Pucove 2 među stablima kojih nekad nije bilo... Naravno, dragi mi nije vjerovao da ću svoje drvo prepoznati. No, taj detalj mi je bio previše važan jer je dokazivao da me ljubav oduvijek činila blesavom. Bio je jednom jedan mali Primož zbog kojeg sam izgubila glavu, a dotični se volio verati po stablima. E tako se popeo i na spomenuto stablo i dao mi je ruku kako bih se i ja popela. Naravno, samo da bih osjetila njegov dodir, učinila sam i taj suludi potez. Primož je skočio dolje, a mene je uhvatio strah. Počela sam zapomagati tako glasno da su svi susjedi, uključujući i moju mamu, izašli na balkone. Primož je, kao pravi očajni muškarac, pobjegao, a sa stabla me skinula mama...


Brzo sam prepoznala svoje drvce koje je već izraslo u ozbiljno, visoko stablo i to je bilo jedino živo stvorenje kojem sam se u Celju iskreno razveselila.
Po zavjesama i roletama na prozorima našeg bivšeg stana moglo se zaključiti da su vlasnici vjerojatno na moru. Tamo je bila kuhinja, pokraj nje sestrina soba, ono su prozori dnevnog boravka, a tu je bila moja i bratova spavača soba... upirala sam prstom na peti kat. Moji nisu voljeli taj neboder jer su se u njega uselili nakon godina provedenih u puno ljepšoj zgradi u Velenju. U njemu su živjele i mnoge obitelji sa djecom s posebnim potrebama, a kojima su stanovi dani na korištenje. Često smo slušali treskanja vratima, urlike i udaranja po radijatorima... No ipak, u tom sam neboderu provela svoje djetinstvo koje nije bilo loše, pa predstavlja svojevrsni spomenik mojih uspomena... Vezovi za bicikle ostali su na istom mjestu, čak su i ruže ostale iste...



Ne vjerujem da ću više odlaziti na Lavu. Vidjela sam što sam htjela i to mi je sasvim dovoljno. Ionako su ostale samo prazne ljušture koje sam davno napustila... Ali bilo je to jedno sasvim lijepo i zanimljivo turističko putovanje kroz vrijeme...

Idem se sad fizički i psihički pripremiti za konkretno putovanje u Makarsku. Tipkamo se sljedeći tjedan.

Obožavam večeri poput jučerašnje... Okupili smo najbliže prijatelje: moju buduću vjenčanu kumu, novopečeni par iz prijašnjeg posta (ajme kako su slatki :)) i budućeg vjenčanog kuma. Napravili smo kasnopopodnevni roštilj u vrtu, no na kraju su nas komarci istjerali u stan. Uživali smo u dobroj zafrkanciji, pričali o svemu, puštali glazbu, pjevali, gledali Stalonea u ringu... Kumu sam utrapila staru gitaru. Dečko je vrlo perspektivan pjevač i vjerojatno će negdje na jesen početi raditi na prvom singlu (dobio je ponudu). Glas mu je specifičan i snažan, recimo da je sličan onom pjevaču iz Opće opasnosti (ne mogu se sjetiti imena, još je jutro). Između ostalog, sam je skladao nekoliko pjesama od kojih me prolaze trnci... Uživali smo u privatnom koncertu.

Gledala sam te ljude, moje drage prijatelje i mislila si koliko sam zapravo sretna. Imati takav krug ljudi veliko je bogatstvo. Malo je onih koji čovjeku u potpunosti odgovaraju, može ih se nabrojati na prste jedne ruke i zato su vrlo dragocjeni. Ma kakvi izlasci, zadimljene prostorije ili dernek! Ovo je bio čisti, stopostotni užitak za dušu...

Hvala vam i nadam se da ćemo ovakva druženja još puno puta ponoviti.