Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/apstinent

Marketing

Šetnja djetinstvom

Za danas su najavili pljuskove, grmljavinu i olujne udare vjetra. Neka vas takva prognoza ne čudi jer danas putujem u Makarsku. A zašto bih ja imala lijepo vrijeme? Uvijek kad putujem, uvijek je isto i sve to zato jer mrzim putovati... Naravno, kišovito i hladnije će biti do nedjelje. A zašto? Zato jer se u nedjelju vraćam, a nebi bilo dobro da malo potamnim, niti da se kojim slučajem okupam... Al dobro, život će mi biti do kraja života vezan uz Makarsku, pa mi je bolje da se što ranije priviknem i na loše uvjete na cesti. Moj dragi je oprezan i dobar vozač, a nadam se da će biti što manje budala za volanom...

Jučer smo bili u Celju. E to je tema o kojoj zapravo želim napisati par riječi. Nakon pune 22 godine posjetila sam mjesto svog rođenja jer sam morala zbog vjenčanja uzeti izvod iz matične knjige rođenih. Nikada nisam bila emotivno vezana uz Sloveniju, živjela sam ondje samo do svoje osme godine. Nisam Slovenka, već su moji tamo radili dvadesetak godina jer su liječnici u Zagrebu (uostalom kao i danas) teško dolazili do specijalizacije. Ipak, probudili su se neki čudni osjećaji i htjela sam ponovno vidjeti mjesta svojih sjećanja, odnosno nebodere na Lavi, njihov park i osnovnu školu... Moje uspomene su poput hrpe detalja, prilično nepovezane, cjelinu sam u velikoj mjeri zaboravila. Uvijek kada bih razmišljala o Celju sve bi bilo u nekakvoj izmaglici i poželila sam mjestima iz djetinstva napokon dati jasne oblike.

Nakon što su mi doista ljubazni Slovenci dali dokument (koji bih, da mi nisu izašli u susret, dobila tek sutradan), prošetali smo starom jezgrom grada. E taj dio je bio pravo razočaranje jer sam nekako očekivala uređenije mjesto. Samo Celje je poput zapuštenog seoca koje je već odavno izgubilo sjaj iz vremena slavnih grofova i knezova celjskih. Sve mi je pomalo bilo tugaljivo, a fotoaparat nismo ni vadili iz torbice. Ručali smo, popili kavu i nismo se u gradu više zadržavali. Uostalom, jedino što me zanimalo jest naselje Lava.

Za pet minuta prepoznala sam sunčanu livadu, odnosno močvarno tlo koje dijeli dva naselja. Napokon je moj dragi mogao vidjeti četiri nebodera s druge strane od kojih je jedan čak i par centimetara potonuo. Kada smo parkirali ispred Pucove 2 u meni je nastao pravi kaos. U parku je bila skupina djece a koji danas imaju godina koliko sam i ja imala kad sam se na istom mjestu igrala. Curice i dečki iz mojih sjećanja danas su većinom ljudi s obiteljima sa kojima sam odavno izgubila kontakt. Osvrnula sam se oko sebe i sve je bilo puno manje nego što se sjećam (ili sam ja veća? :)). Odmah smo krenuli stazicom u park i sve uspomene su se počele vrtjeti poput starog filma.

Ovdje je bio pješčanik, tumačila sam mom dragom pokazujući na kamene pločice među kojima je već odavno izrasla trava, a ovo je brdašce nastalo od ostatka pjeska. Na ovom sam igralištu iza nebodera vozila bratov bicikl jer mi mama nije dala da vozim, a ispod ovog balkona smo se Janoš i ja skrivali iza grmlja kojeg više nema. Idemo do škole, vukla sam dragog starim putem kojeg sam se dobro sjećala... Grozna, u socijalističkom stilu napravljena zgrada i dalje je bila ružna, pa joj nisu pomogli ni suncokreti kao ni šareno obojene kamene lopte. Kakvi su ono strašni plavi neboderi, pitao je g. Apstinent na što sam počela vikati "Znala sam! Dobro sam zapamtila da su plavi! To je plava laguna!". Nevjerojatno kako ružne građevine mogu ipak razveseliti čovjeka. :) Moram naći svoje drvo, švrljali smo ponovno po parku Pucove 2 među stablima kojih nekad nije bilo... Naravno, dragi mi nije vjerovao da ću svoje drvo prepoznati. No, taj detalj mi je bio previše važan jer je dokazivao da me ljubav oduvijek činila blesavom. Bio je jednom jedan mali Primož zbog kojeg sam izgubila glavu, a dotični se volio verati po stablima. E tako se popeo i na spomenuto stablo i dao mi je ruku kako bih se i ja popela. Naravno, samo da bih osjetila njegov dodir, učinila sam i taj suludi potez. Primož je skočio dolje, a mene je uhvatio strah. Počela sam zapomagati tako glasno da su svi susjedi, uključujući i moju mamu, izašli na balkone. Primož je, kao pravi očajni muškarac, pobjegao, a sa stabla me skinula mama...

moje drvo
Brzo sam prepoznala svoje drvce koje je već izraslo u ozbiljno, visoko stablo i to je bilo jedino živo stvorenje kojem sam se u Celju iskreno razveselila.
Po zavjesama i roletama na prozorima našeg bivšeg stana moglo se zaključiti da su vlasnici vjerojatno na moru. Tamo je bila kuhinja, pokraj nje sestrina soba, ono su prozori dnevnog boravka, a tu je bila moja i bratova spavača soba... upirala sam prstom na peti kat. Moji nisu voljeli taj neboder jer su se u njega uselili nakon godina provedenih u puno ljepšoj zgradi u Velenju. U njemu su živjele i mnoge obitelji sa djecom s posebnim potrebama, a kojima su stanovi dani na korištenje. Često smo slušali treskanja vratima, urlike i udaranja po radijatorima... No ipak, u tom sam neboderu provela svoje djetinstvo koje nije bilo loše, pa predstavlja svojevrsni spomenik mojih uspomena... Vezovi za bicikle ostali su na istom mjestu, čak su i ruže ostale iste...

Pucova 2

Ne vjerujem da ću više odlaziti na Lavu. Vidjela sam što sam htjela i to mi je sasvim dovoljno. Ionako su ostale samo prazne ljušture koje sam davno napustila... Ali bilo je to jedno sasvim lijepo i zanimljivo turističko putovanje kroz vrijeme...

Idem se sad fizički i psihički pripremiti za konkretno putovanje u Makarsku. Tipkamo se sljedeći tjedan.



Post je objavljen 03.08.2005. u 05:30 sati.