Moram sad par dana ostaviti kakav-takav red u radnji i kući. To zahtijeva vremena, koncentracije i organizacije. Stoga vama nekoliko dana šipak. Od postova.



U utorak popodne odlazim za Zagreb. U srijedu ujutro se moram javiti u Kliniku. Sutradan mi vade kvržicu. Zahvat traje pola sata.

Mama mi stiže sutra. U ponedjeljak je na naukovanju, treba polovit konce u kućnim i školskim rasporedima. Djeca, dakle, ostaju u toplim i blagim bakinim rukama. Muž će biti u prijestolnici bar do četvrtka. Dalje ćemo vidjeti.

Dvojkicu sam zamolila da vas obavijesti kak je sve prošlo. Ostajte mi zdravo i prpošno! Čitamo se slijedeći vikend!

Ovdje daždi i baš je bljakasto nekakvo. Jučer me direktor pustio čak da zakasnim u popodnevnu smjenu pet minuta jer je lijevalo ko iz kabla. I ja otišla raditi, i nijednog kupca nisam imala. Pih...

Danas mi je direktor u prijestolnici, nije mi imao tko dopustiti da popodne zakasnim pa sam došla na vrijeme. I opet nikog neima. Ter ja bludim blogosferom. I dajem vam na uvid banner. Bond, Jane Bond i još 4 djeve objavile novi, kulinarski blog. Bravo, cure!

Jučer sam otvorila mail od jedne divne ženice iz Zagreba. Draga gospođa Verica ponudila je Potočnicama svoje vrećice šećera! Kaže da je googlala i tražila kome bi to svoje blago poklonila, pa je pri potrazi naišla na moj blog. I – kako se koristi kompjuterom tek dva mjeseca – odlučila iskoristiti svoju tehnologiju i poslati prvi mail u životu. I ja sam tako bila prva koja sam dobila pisamce s njene adrese!

Mila žena nije ni bila sigurna da li je pismo zaista otišlo jer joj je prebrzo nestalo s ekrana. Možete li zamisliti uzbuđenje i iznenađenje kad je na zaslonu svog kompjutera pročitala da ima jednu nepročitanu poruku?! Uz zahvalu na tako lijepoj gesti, poslah svoj broj mobitela nepoznatoj čitateljici mog bloga, pa da se slijedeći tjedan čujemo i ugovorimo čvenk. I jučer popodne zazvoni mi mobitel i javi mi se gospođa Verica! I uživo smo popričale! Sad i ja imam njen broj mobitela i veselim se unaprijed upoznavanju s jednom hrabrom ženom u najboljim godinama koja se tako uspješno uhvatila ukoštac s modernim komunikacijama. Baš mi je uljepšala dan...

Nije ovo prvi kontakt kojeg sam ostvarila s anonimnim čitateljima blogova i surferima. Početkom ove godine mailom mi se javila jedna gospođa iz Velike Gorice. Slučajno je došla do mog bloga, preko Šumarke. Kazuje žena da je u tri dana pročitala svu moju arhivu postova, "i smijala se i plakala, suosjećala i prisjećala svojih životnih priča. Kao da sam negdje tamo, tristo kilometara daleko pronašla nekog jako sličnog sebi." Gospođa je rođena isto u Sisku i do svoje sedme godine živjela u mojoj ulici. Prvi razred pohađala u mojoj školi. Kasnije su se preselili u Veliku Goricu. Ono što me je posebno dirnulo, bile su riječi: "Oprostite mi na mojoj drskosti i potrebi da Vam napišem nekoliko riječi... Ovakva životna priča podsjeća me da nisam Pale, nego žena koja se može naći u nekom vremenu i prostoru."...

Prekrasne sam ljude upoznala u ovim virtualnim prostorima... Divan je osjećaj osjetiti pozitivne vibracije od nepoznatih a tako dragih ljudi. I onih koji ti se jave mailom ponukani nečim, i blogera koji svoje misli, pjesme, osjećaje, priče pretaču u postove i nesebično ih nude. Na uživanje, procjenu, potiču na razmišljanje.

Neka se te pozitivne vibracije šire i dalje. Ja sam svoje usmjerila na voditeljicu jutarnjeg programa Radio Stella Marisa. Jutros je u eter pustila fantastičan niz pjesama naše mladosti. Bijelo dugme, Azra, Plavi orkestar, Balašević, Zdravko Čolič (čak)... Odijevali smo se, doručkovali, pripremali za školu i posao usput pjevušeći i fućkajući. Nazvala sam voditeljicu i ispohvalila je na sva usta. Neka žena zna koliko nas je razveselila svojim izborom. I još uz to, popih prvu jutarnju kavu u društvu dva šarmantna muškarca i jedne mudre žene. Jedan je od tih šarmera moj direktor i muž, naravno. A drugi – odnedavni bloger. Divna li početka dana!

Kuma u Zagreb, kuma iz Zagreba. Eto mene, ja još sinoć stigla. Odradila na brzaka. Al se moram opet vraćat u prijestolnicu, drugi tjedan.

Oboružana uputnicama, papirima, slikama i ostalim priborom i alatom otišla ja u nedjelju u prijestolnicu. Mati mi se najavila, da će ranom zorom u ponedjeljak zapalit vlakom iz Siska. Kako bi mi pravila društvo u Klinici. I ostvarila staričica draga plan. Jučer ujutro, dok sam ja u sestrinoj kući vježbala disanje i provjeravala po enti put jesam li sve stavila u torbicu – zove mama na mobitel. Bilo nekih 9 sati ujutro, taman idealno vrijeme za otić u Kliniku kako bih izbjegla onaj prvi val pacijenata. Zove mati da dođem, da sam uskoro na redu. Mati stala umjesto mene u red! Ak kome treba, iznajmljujem mamu ko profesionalnu čekačicu u redu! Pristojna, ljubazna, komunikativna, treba joj samo osigurati bočicu vode i koju kovanicu za kavu iz automata...

Pokupila sam se na brzaka, odjurila pedesetak metara do Klinike (što ti je imat sestru u Zagrebu, i još k tome da stanuje blizu Klinike za tumore...). Uletim u podrum, izljubim i izgrlim majku si dragu i hop! treća u redu pred šalterom. I avantura započne...

Želim ovom prilikom (ajmo iskoristiti ovaj blogerski medij) izraziti svoje divljenje prema cjelokupnom osoblju Klinike. Koga god sam srela, vidjela, kontaktirala, slušala kako priča s pacijentima, svi od reda – bez ikakve iznimke, izuzetno su profesionalni, ljubazni i strpljivi.

Nedugo nakon što sam predala papire na tom glavnom šalteru, sestra je jasnim i zvonkim glasom pročitala prezimena pacijenata koji trebaju ući u određenu kabinu. Jučer su radila dva liječnika u onkološkoj kirurgiji, dr. Vrdoljak i dr. Penavić. Proziva se po desetak pacijenata u jednom naletu. Sve ide brzo i efikasno. Od stotinjak ljudi koje zatekoh oko 9 sati, i uz novopridošle koji su neprekidno kapali, čekaonica je bila skoro prazna oko pol 12. Fakat ih pregledaju par stotina dnevno... Elem, ja sam u svojoj grupi bila prva. Kod dr. Penavića. Sestra me pozvala u kabinu, liječniku sam predala prethodne nalaze i slike s mamografije. Pregledao dojku i ovako počeo kazivat. "Mislim da to treba vaditi. Onda ćemo znati da li je to dobro ili loše. Ako je dobro, onda smo gotovi s tim, ako ne – morat ćemo odstraniti cijelu dojku." Pitam ja za citologiju, jerbo sam psihički bila spremna i na punkciju a i na prethodno moljakanje citologa da me isti dan primi. "A ne", veli meni mladi stručnjak, "to je suvišna pretraga". Bez obzira na nalaz citologije, on bi me slao na operaciju.

Dobro, citologiju odbacujemo. Ovo je sad nova situacija. Što, kako? Pa ovako. Prvi slobodni termin je 3.10. Trebam se tada pojaviti u Klinici, rano ujutro, natašte. Onda me smjeste, daju mi krevet, pa mi krvcu vade, pa mi pluća slikavavaju. Pa ak uspijem obraditi kirurga, tko zna, možda me isti dan i daju pod nož. Ak ne, operiraju me sutradan. Odmah se vrši biopsija izvađenog tkiva. Ak je dobroćudno, stjeraju me iz bolnice slijedeći dan. Ak je sumnjivo, ostave me još najdulje pet dana. Na daljnjoj obradi, čemu li već.

Vidi sestra da iz mene bujica pitanja izvire i toplim glasom, s osmijehom na usnama kaže da se sad mogu odjenuti i da će mi ona sve lijepo objasniti. I veli mi da odem kod anesteziologa, da i to riješim, pa da se onda u onu srijedu javim na isti šalter kao i to jutro. I da će me onda netko preuzeti i uputiti što i kako dalje.

Pronađem si majku svoju u mnoštvu ozbiljnih i zabrinutih lica. I, naravno, mati moja pusti suze. Tješim ja nju. Jer ja sam sa sobom već riješila dileme. Što kažu liječnici, tako će biti. Prilagodit ćemo se svemu, izorganizirati djecu, familiju, sve ćemo se dogovoriti. I odvaliti.

Anesteziologa smo čekale dva i pol sata. E, tu sam već skoro pa povilenila. U to vrijeme čekanja našlo se pred vratima anesteziologa nas pet-šest žena. Kako koja ispunjava upitnik, tako je prepoznaješ kao kandidatkinju za operaciju. Gospođa koja je bila na redu iza mene, naručena je za prijem u bolnicu 4.10. Njoj ću moći sve reći kako što ide, jer ću ja biti već "stara džomba" . Neke su žene naručene tek tjedan iza. E, njih neću vidjeti, bar se nadam. I tako, gledam te žene, neke vrlo mlade, jedva dvadesetak godina, neke starije. Još je samo jedna žena imala pratnju, dozvala muža da joj dođe praviti društvo. Ostale blude pogledima, ozbiljne face, neke u šoku... Na svu sreću da sam imala mamu pored sebe! I mobitel, naravno. Stričeku anesteziologu rekoh da će mi biti PRVI u životu i osvojih ga. Obećao me dobro uspavati i još bolje probuditi nakon rezanja. Ajde de.

Kad smo konačno stigle u sestrinu kuću, mama mi napravila na brzinu ručak. Sestra je uspjela uloviti raniji vlak s posla, nećakinja je nakon svog posla došla k nama. Sastale se četiri žene, tri generacije. I sestra mi je suzu pustila, zatekla je moja situacija. Kad sam je u petak nazvala i najavila se da ću doći, pomislila je da sam osvojila koju nagradnjaču i da dolazim u Zagreb po nagradu (jer sam prije četiri godine tako došla na Cro-a-porter). I radije bi da joj dolazim u posjetu zbog nekog drugog razloga a ne zbog liječnika...

Zbile smo redove, isplanirale otprilike što ćemo i kako ćemo. Majka mi stiže ovaj vikend. Da bude s Potočnicama, i ispunjava njihove kulinarske želje, probudi i isprati ih sama jedan dan u školicu i provjerava jesu li napisale zadaću. Muž me vozi slijedeći utorak u Zagreb, i u srijedu me prati u bolnicu. I tamo me predaje, i vraća se u Umag. Pa čeka. Svi čekamo. I ja onda očekujem da me u petak izbace iz bolnice. I mislim kako će mi Potočnice i muž i mati u petak popodne doći u Zagreb. I da ćemo u subotu ili nedjelju zapaliti na Kestenijadu u Kostajnicu.

I s takvim planom odjurih jučer popodne na tramvaj, i uletih u bus za Umag deset minuta prije nego je krenuo. Slijedećih pet sati putovanja misli su letjele sto na sat, ali pri izlasku iz busa, sve je bilo na svom mjestu. Doma me dočekali mili moji, i život je nastavljen, kao da mog posjeta Zagrebu nije ni bilo...

Ovih dana imam drugih briga za riješiti. Pa ću se na njih prebaciti. Ovo sam apsolvirala. I samo treba odraditi.

Mili moji, pozdravljam vas!




Dijagram tijeka složen. Znam redoslijed, postupak. Ne razmišljam predaleko, obavit ću sad što trebam i optimistično čekati nalaze.



Javim se u utorak.

Ovako stoje stvari. Poštar danas donio pismo. Povilenila sam od četvrtka do danas. U ponedjeljak popodne poslala Docu poruku i pitala da li mi je poslao nalaze, kao što je obećao. Da je. Na preporuci vidim da je poslao tek u utorak. Ništa čudno da mi je tek danas stigla...

"Mamografija: Lijevo – samo na snimci u CC projekciji, lateralno, unutar sjene parenhima koji je izraženo desne strukture izdvaja se nakupina trakastih sjena u formi stelatne forme. Ostali je nalaz nepromijenjen. U posteromedijalnim dijelovima dojki početne involutivne promjene. Retromamilarno i kraniolateralno uz naznačeniju fibrozu vide se i izražene mastopatične promjene ostatnog parenhima po krupnijezrnatom i adenoznom tipu. Gnijezda mikrokalcifikata ne vidim. Koža i potkožje uredna prikaza.

UZV pregled dojki: Lijevo – u zoni režnja na 4 sata izdvaja se hipoehogeni ovodni (valjda odvodni) areal veličine 18 mm, sitnozrnate ehostrukture, hiperehogenijih debljih i diskretno valovitih rubova, bez pojačanja ali i bez atenuacije UZV snopa posteriorno, otvorene etiologije, zahtijeva dodatnu obradu. U ostalim dijelovima adenozna i sitnocistične FC promjene. Aksile bez znakova adenopatije.

Potrebno je učiniti dodatnu obradu – citologija i konzultacija grudnog kirurga radi daljnjeg tretmana."

Po privatnom naputku, mogla sam se javiti ili u KBC Rijeka, Kiruršku polikliniku, ili u Specijalističku bolnicu dr. Nemec u Matuljima, ili u Kliniku za tumore u Zagrebu. Na riječkoj listi čekanja, objavljenoj npr. za UTZ dojke, vidjeh da su ovih dana na redu pacijenti naručeni još u veljači. No krasno, rekoh sama sebi. Mogla bih se naručiti taman negdje za rođendan... ili, kao hitan slučaj, otići i strunuti tamo pored svih ljutih žema, naručenih prije desetljeća i frustriranih od čekanja...

Od Koki sam saznala da je takav pregled u privatnoj Poliklinici Eljuga oko 800 kn. Nazvah Matulje. Tamo bih pipkanje kirurga platila 300 kn. Za citologiju ne znam, ljubazna gospođa na centrali nije znala cijenu, ali je rekla da mogu slobodno sutra nazvati liječnika i on će mi sve reći. Pregledi se naručuju za utorak i petak, slobodan je čak i jedan termin za sutra. E, tu me pokočila činjenica da će mi pri mogućem operativnom zahvatu biti potrebno ponoviti i citologiju i grudokirurgiju i u bolnici... Znači, dvaput isto raditi, k tome jedno plaćati. Drugo je da je ovo jedini brzi način. Ali nije...

Zgbaba (nema linka, upućeni znaju i zašto) mi je prvo objasnila uopće postupak pregleda. Da je prvo potrebno otići kirurgu. Ma, moram vam ovo iskopirati, ne mogu ja prepričati zgbabu, to bi bilo svetogrđe. "Kirurg je početna točka, bar je tak u Klinici za tumore, on određuje kuda i kamo dalje. On ordinira u podrumu. Njegov nalaz je gotov odmah, čim izađeš van iz ordinacije i malo počekaš dok on ispiše to pa sestra donese. Onda se telefonom naručuje na kat kod citologa (to je viša sfera, znači - op.P.). Sestra pita ko te je pregledao i moraš pročitat kaj piše u nalazu i onda ti kažu kad da dođeš. Hitnost naručivanja određuje doktorica prema nalazu kirurga. Ili možeš ženu sačekat na hodniku pred vratima i uletit da si ti iz Umaga i nemaš di bit bu šmrc jel možda može isti dan onda će ona reć ne možeeeeee ovi svi ljudi čekaju pa ćeš ti trepnuti i reći dobro a mogu li sačekati zadnja? a ona će reći dobro, ako stignem ubacit ću vas grr grr grrr ali će te primiti ;) "

I, dok mi je zgbaba pisala ove retke, istovremeno je nazvala Kliniku za tumore. Pitala kirurga kad bih mogla doći. Reče dragi doktor da je dovoljno doći bilo koji radni dan do 12 h... Kak ne bih onda obasula dragu blogericu s pregršt virtualnih poljubaca?!!!

I pod tim dojmom, nakon pozdrava i uputa i think pink savjeta, odoh svojoj općenitoj doktorici. Ona mi ispisala četiri uputnice. Jednu za kirurga, jednu za citologa, jednu za UZV (pametna žema, to je ak se punkcija vrši pod ultrazvukom. A mogla mi je ne dati i da u prijestolnici ko seljo beljo dođem na red i neobavljena posla vratim se doma...), i jednu praznu. Ak mi za što zatreba.

Onda dođoh kući svojoj. Dok sam spremala ručak za gladnu čeljad, dragi i ja planirali što i kako. Za Rijeku bih ga i upregnula, da me vozi (znaaam, znaaam, trebala bih sama sjesti za volan i konačno početi voziti... al ne merem, i gotovo). Al za Zagreb – eee, tu baš ne. Mislim, ja bih jako rada da je sa mnom. Al ne bih ostavljala Potočnice same doma cijeli dan. Ujutro ih istramakat do škole, sjesti u auto i zapaliti u glavni grad, to i nije bed. Al da mi djeca dođu u praznu kuću, same se snalaze za ručak... a što ako ne uspijem obaviti citologiju isti dan? Ili moram kirurgu opet slijedeći dan, a što bi se lako moglo dogoditi? A jok. Muž ostaje doma. Ja idem busom.

He, sad treba nazvat sestru i reć joj da stižem u Zagreb. I majci moram reći. Paničarku moju bi mogao šlag strefit. Sad spremam taktiku, i vježbam govor.

Priznajem da mi je u jednom trenutku mozak bio u potpunoj blokadi od svih pristiglih informacija i planova. I bunilo me to što je radiolog pričao prvo o punkciji a potom o kirurgu, a zgbaba mi odrješito tvrdila da je redoslijed obrnut. Pa dok sam skužila (oh, teške li sudbine blajhane plavuše... ) koliko uputnica trebam, koliko pregleda trebam... Al sam, evo, došla k sebi. Koraljka, hvala ti na razgovoru, puno si mi pomogla! Ma, što bih ja bez svih vas???

Sutra je novi dan. Do sutra će mi se posložiti sve kockice, i imat ću isplaniran dijagram tijeka. Jer volim imati plan. Može se on i promijeniti, al svejedno, nek imam neki redoslijed postupaka po kojima ću se ravnati. Takva sam. Želim znati adrese, telefonske brojeve, imena, raspored prostorija. To mi pruža sigurnost, i uvjerenje da vladam situacijom.

Hvala na podršci i utjesi. Nisam o liječnicima i punkciji skoro ni razmišljala protekli vikend, bavila se zanimljivijim stvarima. I htjedoh u subotu maknuti ovaj donji post o FA (mislim, objaviti novi post da pomaknem prethodni na dolje), al mi nešto ne dade. Il je bila prespora internet-veza il je ImageShack štrajkao subotom, ne znam, al sam nakon desetak pokušaja stavljanja sličica odustala. Tek mi danas popodne počeo nešto brže teći internetski promet, pa evo slika.

Nakon posjeta liječniku u Poreču, dragi me odveo na kavicu u novigradsku marinu:





Propustili smo ovogodišnju berbu grožđa u Moslavini. Berba se nije nikako mogla obaviti ranije a ni kasnije, ter su umjesto nas četvero brali rođaci iz Kostajnice, ali i vrijedna teta (oj, tetka, hvala ti, puno si pomogla!). Ha, što im ja mogu. Mi smo bili potpuno spremni za drugi vikend u rujnu. A i bez problema bismo se pojavili da je berba odgođena za slijedeći vikend. Ovako, protekli je vikend bilo nemoguće drugačije izorganizirati. Dogovoreni posao morali smo muž i ja odraditi, najavili smo ga rodbini još prije više od mjesec dana i to je bilo to.

Tako smo subotu muž i ja proveli na poslu. Ma, bijaše to spoj posla i užitka. Lako je raditi kad surađuješ s normalnim ljudima koji točno znaju što žele a što ne. Obavili smo što smo dogovorili na obostrano zadovoljstvo. Potočnice su malo bile zakinute za zajedničke trenutke, ali su se uspjele snaći same. Na sreću da su curke dovoljno velike pa mogu provesti par sati same. Otići u šetnju s frendicama, na vrijeme doći doma, pripremiti si večeru. I otići spavati u dogovoreno vrijeme, ili ne pretjerati previše ako im se dopusti da ostanu budne do kad žele. Kad smo se kasno navečer vratili tajo i ja, pišulje su već pajkile i nisu ni mrdnule dok smo im spuštali poljupce na obraze.

Nedjelju smo bili rezervirali za Dane grožđa u Bujama. Prilično razočaravajuće. Bilo je upola manje štandova nego lani.



Prođosmo selom malim za čas. Mlađa se Potočnica ogrebala za bungee jumping,



vrtuljak-hobotnicu (koji te vrti, diže, spušta, mijenja brzinu) i to je to. Starija je izabrala samo porciju fritula s čokoladom. Mi se naprosto iznenadili tim skromnim zahtjevima. A i ništ čudno, kad je sve bilo osiromašeno. Skoro najveći štand je bio s cipelama, tenisicama i gumenim čizmama. Ja odmah prišla, u nadi da ću možda tu naći šarene gumenjače za pljuskovite dane. Al ništa od šopinga. I nisam ni uspjela ništa posebno uslikati, osim nešto mesine



da vam prenesem atmosferu ovogodišnje fešte. Koja se s nestrpljenjem očekuje svakog rujna. Pih.

Al nas Sunčeva lopta dočekala na povratku u Umag, navrh brdašca, na cesti - štoviše, pa nas razveselila.

Nedavno mi je stigao poziv za besplatnu mamografiju (Siscijanka je imala o tome poučan post). Redovito posjećujem radiologa i svakih par mjeseci odlazim na ultrazvuk dojki. Zadnju mamografiju odradila sam prije skoro dvije godine. Taman mi je dobro došao taj poziv, jer je na toj zadnjoj mamografiji liječnik napisao da bih u ovom razdoblju trebala ponoviti snimanje.

Al, ne lezi vraže. Pred koji tjedan, pri redovitom samopregledu, primijetih da mi je jedna kvržica – već otprije znana - povećana. I pri samom pogledu u zrcalu nije mi se svidjelo to što vidim. Tješilo me da se kvržica miče pod prstima, što je dobar znak. Kad sam neki dan otkrila u blizini još jednu čudnu nakupinu, zazvonilo je za uzbunu. Nazvah u ponedjeljak radiologa, rekoh što me muči. Nije me mogao naručiti na ultrazvuk prije čeprpka. Pitao je on mene hoću li preživjeti, ja ga uvjeravala da hoću. Al mi nije bilo svejedno.

Jesu, ovih su mi dana kroz blajhani mozak proletavale blesave misli. Znate ono kad ko mala djeca razmišljamo i zamišljamo što ako nam roditelji umru, kako ćemo sami, tko će brinuti o nama, tko će nam kuhati i slično. Pa ko veliki, u strahu zbog toga što je netko od milih na putu, na trenutak tren pomislimo što ako se nešto strašno dogodi, kako ćemo onda. Il kad nas tišti neka boljka, nije da ne pomislimo kakav bi bio najgori scenarij. Što smo stariji i svjesniji prolaznosti života, ali i ljepote života u malim i naizgled beznačajnim stvarima, ti su bljeskovi i misli sve rjeđi. Jer nas vodi iskustvo. Što imamo ako unaprijed paničarimo i planiramo putešestvije po doktorima, operacijama, bolnicama? Baš ništa. Valja pričekati, za paniku il plač uvijek ima vremena. Ako se baš mora paničariti il plakati... Al, kako god, takve neke sivkaste pomisli se ipak jave, pa čak i plavušama.

...Ozbiljno lice liječnika pri pregledu nije obećavalo. Ups! Odmah sam odradila mamografiju. Da Doc bude sigurniji, da ima dva različita pogleda na nakupine. Sve je bilo gotovo unutar sat vremena. Završih kod njega u kancelariji. "Nije rak", reče on. "Mamografija ne pokazuje nikakav razlog za zabrinutost. Da ste mi došli samo na mamografiju, poslao bih Vas kući bez ikakvog problema. Ali da sam napravio samo ultrazvuk, istog trena biste išli na punktiranje. No, kako ultrazvuk zabrinjava, odradit ćete sve što je potrebno do kraja, i punkciju i posjet grudnom kirurgu."

Ostavih mu slike i nalaze do ponedjeljka, da ih još prouči. U nalazu će napisati da sumnja na FA*. Poštom mi šalje sve papire, uz uputu što i kako dalje. Imam na raspolaganju Rijeku ili Zagreb, za punkciju. Za Zagreb kaže da bih mogla biti naručena u roku od tjedan dana. Super. Da i to odvalim. Pa ćemo dalje vidjeti.


* - "FA (fibroadenom) je benigni tumor dojke koji ne alterira maligno. Veličina im je najčešće 2-3 cm, no mogu narasti i na 6-7 cm. No, kako njegov izgled nije uvijek sa stopostotnom sigurnošću prepoznatljiv (nekada djeluje nalik karcinomu ili pak cisti) na UTZ i mamografiji, potrebna je njegova citološka verifikacija (iglenom aspiracijskom biopsijom ili FNAB).
Danas se FA ne operira ukoliko nije toliko velik da nagrđuje dojku - ponekad, naročito kod mladih djevojaka, FA zauzima cijelu dojku, i disfigurira. On je varijabilan, tijekom ciklusa njegova veličina oscilira, tijekom menopauze najčešće nestane u potpunosti ili pak kalcificira. Poput mioma maternice obično tijekom trudnoće raste...ali ne mora.

U principu, kada se postavi sumnja na FA, bioptički ga treba verificirati, a zatim u intervalima od 6-12 mjeseci pratiti. Ukoliko brže raste, postoji mogućnost da se iskemizira (jer njegov rast ne prate krvne žile koje ga hrane) pa može nastati nekroza koja se manifestira upalom."

Pisala sam vam ovog lipnja o otvaranju umaškog stacionara. I spomenula da je nekad u Umagu postojalo rodilište.

"U periodu poslije drugog svjetskog rata značajnu su ulogu imala takozvana "mala" rodilišta u Istri u kojima su se obavljali fiziološki porodi uz primalju i liječnika opće medicine (u Umagu, u Poreču, u Labinu - na Vinežu). Proširenjem rada u Službi za zdravstvenu zaštitu žena Medicinskog centra u Puli, osobito poslije novoizgrađenog Rodilišta (1979.), opstetrička služba zbog medicinsko-financijskih razloga ujedinila se je u Puli. Rodilje iz rubnih dijelova Istre (zbog hitnosti i blizine bolnice) odlaze na porođaje i dalje u Rijeku." (Ivan Rudelić, Robert Rudelić - Zdravstvene ustanove u Istarskoj županiji, Hrvatski časopis za javno zdravstvo)

Odlazile su rodilje i u Rijeku i u Pulu ali i u Koper. Velika većina mladih stanovnika Umaga, Novigrada, Buja i okolnih mjesta, rođenih osamdesetih godina prošlog stoljeća, znači – dvadesetineštogodišnjaci, rođeni su upravo u Kopru. Jer je bliži od Pule ili Rijeke. I nije nimalo čudno, bar nama ovdje, što im u dokumentima piše da su rođeni u Sloveniji. A žive u Hrvatskoj. I što su Hrvati ili Talijani.

Ponukali me napisi u novinama, vezani uz stanare BB. Goran i Valentino su rođeni u Kopru, a žive u Umagu odnosno Novigradu. I to izgleda egzotično. A nije.

PRIDODATAK: Neki od vas u komentarima spominjete dvojno državljanstvo. U ovom slučaju to nije tako. Mladež o kojoj govorim ima samo hrvatsko državljanstvo.

U nedjelju smo bili na stanciji imenom Jurcanija (Stancija je istarski naziv za seosko imanje koje se obično sastoji od samostojeće kuće i gospodarskih objekata u blizini.). Kćer prijatelja oduševila se jahanjem i odlazi na treninge tamo. Pa smo otišli pogledati. Malena, lagana jahačica, u punoj ratnoj opremi (i s leđnim štitnikom pričvršćenim oko pojasa). Jedna trenerica, blaga, smirena. Mirni konjo. Dok su jahačica, konj i trenerica odrađivali pol sata treninga (cijena 50 kn), mi smo pogledali imanje i ostale konje.



Vani bilo sunčano i toplo, u zavjetrini čak i vruće. Pičio neki burin, što li. I prognoza bila lijepa i vjetrovita za sutradan. Što je rezultiralo prekrasnim nebom pri zalasku sunca. Zastali putem, starija Potočnica (ljubi je mati) izjurila iz auta s fotićem, i eto rezultata:

Danas je Hrvatski olimpijski dan. U školi se obilježava sportskim danom. Učenici nižih razreda prva tri školska sata igraju rukomet u školskoj dvorani. Za to vrijeme stariji učenici imaju normalnu nastavu, da bi nakon toga otrčali ili prohodali maraton do Katora, tamo valjda igrali nogomet (od starije Potočnice dobiti pravu i točnu informaciju postaje sve teže, hihi) i vratili se. Samo ne znam hoće li i torbetine vucarati za sobom ili će ih ostaviti u školi... Dogovorene su bijele majice, ako je ikako moguće. Jedva ih sinoć našla. Nekoliko dječjih bijelih majica bačeno je u smeće jer se njima ocrtavalo previše sladoledne povijesti... Usput smo ustanovili, perući tenisice manje Potočnice, da su navedene prošupljene dolje, što za sobom povlači neophodnu kupovinu novih. I opet slijedi kupovina...

Taman kad smo za vikend planirali odspavati kako Bog zapovijeda, nakon nekoliko bdijućih noći zbog gnojne angine, kad ono... Ne znamo točan uzrok, samo ga pretpostavljamo, ali nešto je pokrenulo alergijsku reakciju u muža moga. Prvo mu je naotekla brulja (usne)... Kakav Neven Ciganović, taj bi rezao vene da ima takve usne... Onda se najmiliji moj osuo. Plikovi poput uboda komaraca, po tijelu, ali postupno – na venama zapešća, ispod pazuha, prepone, pa leđa, trbuh, onda su oči prijetile naticanjem... Nije se ovo dogodilo ima skoro dvadeset godina...

Dragog je alergija prvi put u životu ćopila u vojsci, davne ´86., na maršu kroz žitna polja. Naotekao, osuo se, hitno prebačen u Zagreb. Proveo je slijedećih par mjeseci svako malo putujući iz Karlovca u prijestolnicu, na opite. Bockali ga, proučavali. Prašina, dlake, korov, penicilin, svašta ga smetalo. Nekoliko godina nakon toga, a tu već ja upadam u cijelu priču, znao bi se osuti ili naoteći zbog radi bilo čega. Neki put nakon pršuta, neki put nakon mlijeka... Kad sam počela živjeti u Bujama, a dragom još nismo našli posao, dolazio bi mi svaka dva-tri vikenda. Onih dvadesetak kvadrata garsonijele sjajili bi se, mrve prašine skoro da nije bilo. Da mi ne bi budućega muža ufatila alergija... S godinama je tih plikova i naoticanja bilo sve manje. Naučio se ne jesti smokve, pa bademe i lješnjake s ljuskom, pa da ga oko Velike Gospe neki korov baca na koljena zbog curenja nosa i krvavijeh očiju, pio tabletine, ušmrkivao nosne sprejeve. I tako se šlepao godinama, da godinama...

I eto belaja opet. Imamo doma lijekove za alergiju, pripravke za olakšavanje disanja, imamo i kreme za mazanje čudnih kožnih pojava. Ter je pri prvoj pojavi naoticanja i plikova krenuo dragi s terapijom. Nabavismo odmah i šumeće kalcij-tablete. Nešto bi se povuklo al istovremeno bi se pojavilo na drugom mjestu. Nije htio ići tajo na Hitnu, nadajući se da će nakon par sati što alergija prođe cijelim tijelom, sve biti vraćeno u normalu. Al nije. Noć sa subote na nedjelju većinom je probdio, da bi se u nedjelju nastavilo kruženje ispočetka. E, sad je bilo vrijeme i za Hitnu. Otišao je sam, vratio se nakon nekog vremena veseo i prpošan. I jednobojan i splasnuo. Dobio injekciju, dobio recept...

Sad slijede alergotestovi. Već prije dogovoreni. Jer muž mjesecima kašljuca, smeta ga suhi i iritirajući kašalj pa ga je na kraju povezao s možebitnom alergijom. I krenuo na ispitivanja. Tak da je jedan dio pretraga već završio. I jest da mu ovo nikako nije trebalo, al bar neće sad čekati mjesec dana do alergotesta nego tjedan dana...

Nemam se namjeru ikome opravdavati što gledamo Big Brother. Jednostavno ga gledamo. Ne gledamo, na primjer, sapunice. Uopće. Pokušali smo jednom i odustali. Al ovakav vid zabave nam se sviđa. Jer imamo priliku, kao voajeri, promatrati reakcije drugih ljudi, pratiti kronologiju prijateljstava, netrpeljivosti, zaljubljivanja. Gledamo svi zajedno. I uvijek komentiramo. Shvatili smo to kao jedan način psihološkog proučavanja. Mnogi griješe na vlastitoj koži, mi pokušavamo djeci pokazati na drugima - koji su se sami, dobrovoljno prijavili i žele biti prikazivani i proučavani. Pa kad su se tako lijepo ponudili i dopustili nam da ih gledamo, zašto ne?!

Nekad smo svakodnevno pratili. Prošlu sezonu samo petkom. Uz, jel, tradicionalne palačinke s Nutellom. Palačinki će sigurno biti svaki petak, al sumnjam da ćemo ove godine baš svaki put odgledati cijeli spektaklin. Jer se sad obrasci ponašanja već ponavljaju. Sinoć smo gledali do kraja. Primijetili da je naše selo malo opet zastupljeno s jednim stanarom. A i susjedno selo malo ima svog predstavnika (Novigrad). Pa sad znamo da ćemo navijati za Gorana. On sigurno neće cmoljiti ko "naša" Sanja preklani. Valentino navodi kao uzor Georga Clooneya. E taj je mlađahni tip MENE osvojio s tom izjavom. A Maja-Paola je ženska predstavnica koja nam je jučer bila najdraža.

Ponavljaju se obrasci ponašanja, ali i tipovi stanara. Ovi novi mladi ljudi podsjećaju na neke već viđene u BB kući. Maja-Paola mrvu podsjeća na maznu i princeznu Marinu, Sviščevu simpatiju. Diva Hrvoje ima neke sličnosti s Tomicom-srce-mi-je-kamen i tako... A velika Martina blago vuče na Iru iz Colonije ali i na crnku-kirurginju iz Uvoda u anatomiju...

Kičeraj je ove godine doživio vrhunac. Blještavilo studia štipalo je za oči. Unutrašnjost kuće, ono što sam uspjela vidjeti – kičasto i šareno. Ne bih mogla živjeti u takvom prostoru, povilenila bih.

Sve čestitke Tonki. Po mom mišljenju je najbolja voditeljica RTL televizije. Elokventna, draga, vrckava, britka, snalažljiva – reagira brzinom munje na svaku riječ ili mig ili događaj, što mnogi, mnogi i daleko iskusniji voditelji ne uspijevaju postići. Svaka joj čast! Renata standardno solidna, sve opuštenija. Filip – ugodno otkriće. (Iako bi gotovo svaki muški voditelj bio bolje rješenje od nametljivog Borisa.)

I to je to. Danas je osvanuo sunčan dan. Popodne vjerojatno odosmo na izložbu pasa. Bit će prilike ovaj vikend i za šetnju ili biciklijadu ili rolanje. I možda koju kavu s dragim osobama. Lijepo se provedite, uživajte, odmorite!

Mlađa Potočnica je puno bolje. Još smo je danas ostavili doma, nek skupi snagu. Temperature više nema, pretražili smo cijeli stan al je jučer netragom nestala. Sirup se pije redovito, uz grimase i zalijevanje s gutljajem Coca-cole. Tri noći sam dijelila krevet s Mrvicom, večeras dobiva izgon. Dosta bilo provjeravanja jel kuri, jel mokra, jel se otkrila, jel joj glava ispod ili iznad jastuka, otpetljavanja kosurdače uokolo lica da može doć do zraka i ostalih noćnih aktivnosti...

Spremam se za večerašnji spektakl. Big Brother. Bez milosti. Danas sam u čast Velikoga Brata ofarbala kosu, prekrila izrast. Neću se svečano odijevati, pečem palačinke s Nutellom. Počinju naši tradicionalni petci...

Mrvica ima gnojnu anginu. Mora piti Sinopan deset dana. Teško joj pada na želučić, mora puno jogurta piti. Kakvi su to medicinski pripravci koji nisu fini i ukusni (ko Sulfasol, na primjer...) i nemaju nuspojave, pih. Dobila pišulja ispričnicu do petka. I nisu tajo i ona dugo kod doktora čekali. Ta, škola je tek počela. Samo se par klinaca jučer prinazočilo doktoru. Iako medicinska sestra kaže da ima hrpa djece s gnojnom anginom. I tko bi se sad radovao prestanku ljeta. Dok se kupalo, ronilo, sunčalo – sve je bilo okej... Bljak.

Zahladilo nam još i više. I kiša padala jučer popodne i opet jutros. Ja upalila klimu i prebacila na grijanje. Da se ne isprehladim i ne drhtim pred monitorom.

Sinoć smo muž i ja odgledali Provjereno, i jako nam se svidjelo. Vidim da su neki i post o tome već napisali. Uglavnom se svi slažemo da nam je država u banani, i da je pravda slijepa. Neki su mi političari od sinoć čak simpatičniji, a oni koji se nisu dali kontrolirat na droge – još su niže opali u očima mi plavim.

Počela je sezona bolesti. Sinoć je mlađa Potočnica zakurila . Ima upalu grla. Temperaturu je imala cijelu noć. Eno je sad s tajom. Na sreću da on može odraditi većinu takvih "dežurstava". Bih i ja, kako da ne, al ak me nema u radnji, nema nikakvih novčića taj dan. Prokleti posao i nofci. I to će, valjda, jednom sjesti na svoje mjesto. Pa će mama raditi neki posao koji neće biti vezan uz dvije smjene i stalnu prisutnost na jednom mjestu... Do tada, snalazit ćemo se i dalje ovako.

Trebali smo ići na berbu grožđa u Moslavinu ovaj tjedan. No, berba se odgađa za desetak dana. Šteta, mi tada ne možemo. Isto zbog posla. Vikend prije, vikend poslije da, al baš tada ne. Priroda isto valjda ne može čekati. Tako izgleda da ove godine nema zajedničke avanture zvane berba... Onda ćemo bar pokušati izorganizirati posjet Kostajnici, za Kestenijadu. Moja djeca nisu nikad bila tamo. A ja sam zadnji put bila davne 1988. Veselim se unaprijed. Iako mi je sestra rekla da je bivša bakina kuća u derutnom stanju, i da je panorama Kostajnice izmijenjena, svejedno ću se sjetiti nekih dijelova gradića, i dozvati drage uspomene na školske praznike koje sam provodila kod bake. Kupanje u Uni ili sanjkanje niz Djed... Prilika je to i za obići naslijeđeni hotel koji bi valjalo što prije prodati kako bi se zgrada mogla obnoviti i upotrebljavati. Izvana to izgleda pristojno (autorica lijeve fotke - moja teta, desnu sličicu sam skinula s Interneta),



ali unutrašnjost će uskoro propasti... Nasljednici nemaju novaca za obnovu, ne mogu se dogovoriti za održavanje... Od njih osam, uvijek se nađe bar jedan koji zavlači s plaćanjem struje ili ne odobrava planiranu sanaciju. Ih, da imamo novaca ne bismo ni prodavali hotel nego ga sami otkupili od ostalih rođaka i postali hotelijeri... Pa bismo nazvali hotel "Potočnica", hihihihi...

Preživjeli smo prvi školski dan! Bez ogrebotine se vratile mile moje. Al s prepunim torbama. Mlađa stigla još kako-tako, vukući za sobom prtljagu. No, starija me nazvala kad je stigla do dvorišta. Dalje ni makac. Torbetina dupkom puna, i još k tome ogrooomna vrećetina s ostatkom tereta. Zatekoh dijete zavaljeno u stolicu, crvena lica od napora. Kuka kako je ramena bole. I ne boljela je. Jedva odnesoh knjižurine uz stepenice.

Popodne smo kupovali omote. 3. razred – 24 kn, 7. razred – 42 kn. Za mlađu je bilo potrebno još pronaći flomastere, po mogućnosti obostrane: s jedne strane tanke a s druge debele. Na dva mjesta nisam uspjela naći, prepustih potragu taji. Uspjela sam zato kupiti običnu, najobičniju crvenu majicu bez ikakve aplikacije, za mlađu. Za provođenje tjelesne i zdravstvene kulture. Hlače ima, i kratke i duge. Još treba tenisice nabaviti, kvalitetne ali jeftinije. Jer će ih koristiti samo u dvorani. Starija još uvijek može nositi dres kojeg smo joj kupili za 5. razred posredstvom škole. Za vrijeme moje popodnevne smjene, obišle su školarke s ćaćom Getro i Istarske knjižare. Kupile još neke bilježnice. Za treći razred odjednom trebaju velike bilježnice. Hop s pisanki A i B na veliki format. Nadamo se i vjerujemo da će i ove godine učiteljica biti razumna i omogućiti djeci da većinu knjiga i bilježnica ostavljaju u školi. Jer, knjiga ima ko u priči...

Dan je završio treningom mažoretkinja. Vesela i ponosna, naša je mažoretkinja objavila da je postala seniorka! Kao i uvijek, početkom školske godine, vrši se pretumbavanje. Neke seniorke ostaju, neke odlaze zbog školovanja u drugim gradovima ili posla. Pa se, shodno promjenama, broj juniorki smanjio na četiri. One će se popuniti novim članicama. Jedan dio juniorki prešao je u kadetkinje, isto se dogodilo i s kadetkinjama. Sad treba par mjeseci da se nauče nove koreografije. Treba vratiti uniforme, zadužiti nove. Koje li sreće – Potočnica ove godine dobiva čizme! Jest da su 10 godina stare, al su čizme. U nadi da će se naći sredstava za obnovu uniformi, i da će doći do još nekih pozitivnih promjena u vodstvu, radujemo se zajedno s velikim djetetom.

Svega u ta tri dana vikenda... I tuge, teške i ogromne zbog izgubljenih života i života koji još vise o koncu... I euforije zbog zlatne medalje...

Prošli vikend prebacih radno vrijeme na zimsko. Više ne radim subotom popodne, niti nedjeljom. Tko je bio turistički, pokupio se već u petak ujutro, neki još i u četvrtak. Na cestama i granicama gužve. U gradu tišina. Tondo smanjio broj stolova i stolica. Još malo, pa ostajemo samo mi domaći, vjerne mušterije za koje konobarice već odavna znaju što piju. Pa sjedneš a za koju minutu vedra djevojka donese omiljenu kratku s hladnim.

Dva se dana pripremalo za školu. Torbe su nove novcate. Jedna s kotačima. Porazgovarali smo s mlađom. I savjetovali je da ignorira možebitne primjedbe i podsmjehe što ima takvu torbu. Ove godine neću ići pred nju u školu, nositi joj torbu na povratku. No, obzirom da je kičma kriva i da je nožica kraća, idealno rješenje bijaše baš torba na kotače. Pa nek bude na nejakim plećima dok se hoda po stepenicama, a kad se dočepa ravnoga – nek vozi. Starija si izabrala cool ruksak, s hrpom džepova. I pernice su kupljene, i pribor za likovni. Od TOZ-a odustali. Stigla mi je uplatnica tek u petak. Dok ja to platim, dok oni meni pošalju, prođe baba s kolačima. Ter smo iskombinirali prošlogodišnje neupotrijebljeno i kupili nešto novo. Domaće, kvalitetno.

Osim što smo se pripremali za školu, na raznorazne načine, tonuli smo zajedno s Titanikom, vrištali i skakali po kući navijajući za Blanku, rolali se (meni prvi put ove godine), sladili se palačinkama s Nutellom, gledali Harryja Pottera. Protekla noć bijaše kratka ali puna doživljaja. Taji opet curi nos, alergija ga je dobrano ćopila. Pa ga probudi curenje, pa bdije kišući i šmrcajući. Onda se mlađa u neko doba probudila i nije mogla više zaspati. Pa ju je tajo preselio kod mene na krevet. Ko tukica je zaspala istog trena... Dok sam jutros nosila mužu mobitel s uključenim alarmom, već je bio budan. Valjalo je krenuti nezaboravljenim uhodanim ritmom. Dizanje, pripremanje odjeće, doručka, buđenje Potočnica, skupljanje torbi, ključeva i ostalog alata. Ispraćaj iz dvorišta, mahanje, slanje poljubaca...

Od jutros radim od 8. Zakasnila par minuta. Zapila se u Tondu. Htjedoh odnijeti prvu jutarnju u radnju, popiti u toplini akumuliranoj tijekom vikenda. Jerbo, vani jutros bijaše 17°C. Moja obitelj izašla u vestama, s čarapama na nogama. Al u omiljenom mi kafiću sjeđaše novi bloger. U kratkijem rukavima. Ma, ak može on takav vani sjediti i pit kafu, mogu i ja. Nisam se smrzla, a on si je sam kriv ako je.