Danas je Hrvatski olimpijski dan. U školi se obilježava sportskim danom. Učenici nižih razreda prva tri školska sata igraju rukomet u školskoj dvorani. Za to vrijeme stariji učenici imaju normalnu nastavu, da bi nakon toga otrčali ili prohodali maraton do Katora, tamo valjda igrali nogomet (od starije Potočnice dobiti pravu i točnu informaciju postaje sve teže, hihi) i vratili se. Samo ne znam hoće li i torbetine vucarati za sobom ili će ih ostaviti u školi... Dogovorene su bijele majice, ako je ikako moguće. Jedva ih sinoć našla. Nekoliko dječjih bijelih majica bačeno je u smeće jer se njima ocrtavalo previše sladoledne povijesti... Usput smo ustanovili, perući tenisice manje Potočnice, da su navedene prošupljene dolje, što za sobom povlači neophodnu kupovinu novih. I opet slijedi kupovina...
Taman kad smo za vikend planirali odspavati kako Bog zapovijeda, nakon nekoliko bdijućih noći zbog gnojne angine, kad ono... Ne znamo točan uzrok, samo ga pretpostavljamo, ali nešto je pokrenulo alergijsku reakciju u muža moga. Prvo mu je naotekla brulja (usne)... Kakav Neven Ciganović, taj bi rezao vene da ima takve usne... Onda se najmiliji moj osuo. Plikovi poput uboda komaraca, po tijelu, ali postupno – na venama zapešća, ispod pazuha, prepone, pa leđa, trbuh, onda su oči prijetile naticanjem... Nije se ovo dogodilo ima skoro dvadeset godina...
Dragog je alergija prvi put u životu ćopila u vojsci, davne ´86., na maršu kroz žitna polja. Naotekao, osuo se, hitno prebačen u Zagreb. Proveo je slijedećih par mjeseci svako malo putujući iz Karlovca u prijestolnicu, na opite. Bockali ga, proučavali. Prašina, dlake, korov, penicilin, svašta ga smetalo. Nekoliko godina nakon toga, a tu već ja upadam u cijelu priču, znao bi se osuti ili naoteći zbog radi bilo čega. Neki put nakon pršuta, neki put nakon mlijeka... Kad sam počela živjeti u Bujama, a dragom još nismo našli posao, dolazio bi mi svaka dva-tri vikenda. Onih dvadesetak kvadrata garsonijele sjajili bi se, mrve prašine skoro da nije bilo. Da mi ne bi budućega muža ufatila alergija... S godinama je tih plikova i naoticanja bilo sve manje. Naučio se ne jesti smokve, pa bademe i lješnjake s ljuskom, pa da ga oko Velike Gospe neki korov baca na koljena zbog curenja nosa i krvavijeh očiju, pio tabletine, ušmrkivao nosne sprejeve. I tako se šlepao godinama, da godinama...
I eto belaja opet. Imamo doma lijekove za alergiju, pripravke za olakšavanje disanja, imamo i kreme za mazanje čudnih kožnih pojava. Ter je pri prvoj pojavi naoticanja i plikova krenuo dragi s terapijom. Nabavismo odmah i šumeće kalcij-tablete. Nešto bi se povuklo al istovremeno bi se pojavilo na drugom mjestu. Nije htio ići tajo na Hitnu, nadajući se da će nakon par sati što alergija prođe cijelim tijelom, sve biti vraćeno u normalu. Al nije. Noć sa subote na nedjelju većinom je probdio, da bi se u nedjelju nastavilo kruženje ispočetka. E, sad je bilo vrijeme i za Hitnu. Otišao je sam, vratio se nakon nekog vremena veseo i prpošan. I jednobojan i splasnuo. Dobio injekciju, dobio recept...
Sad slijede alergotestovi. Već prije dogovoreni. Jer muž mjesecima kašljuca, smeta ga suhi i iritirajući kašalj pa ga je na kraju povezao s možebitnom alergijom. I krenuo na ispitivanja. Tak da je jedan dio pretraga već završio. I jest da mu ovo nikako nije trebalo, al bar neće sad čekati mjesec dana do alergotesta nego tjedan dana...
Post je objavljen 10.09.2007. u 11:29 sati.