Marketing
Biopsija
Kuma u Zagreb, kuma iz Zagreba. Eto mene, ja još sinoć stigla. Odradila na brzaka. Al se moram opet vraćat u prijestolnicu, drugi tjedan.
Oboružana uputnicama, papirima, slikama i ostalim priborom i alatom otišla ja u nedjelju u prijestolnicu. Mati mi se najavila, da će ranom zorom u ponedjeljak zapalit vlakom iz Siska. Kako bi mi pravila društvo u Klinici. I ostvarila staričica draga plan. Jučer ujutro, dok sam ja u sestrinoj kući vježbala disanje i provjeravala po enti put jesam li sve stavila u torbicu – zove mama na mobitel. Bilo nekih 9 sati ujutro, taman idealno vrijeme za otić u Kliniku kako bih izbjegla onaj prvi val pacijenata. Zove mati da dođem, da sam uskoro na redu. Mati stala umjesto mene u red! Ak kome treba, iznajmljujem mamu ko profesionalnu čekačicu u redu! Pristojna, ljubazna, komunikativna, treba joj samo osigurati bočicu vode i koju kovanicu za kavu iz automata... 
Pokupila sam se na brzaka, odjurila pedesetak metara do Klinike (što ti je imat sestru u Zagrebu, i još k tome da stanuje blizu Klinike za tumore...). Uletim u podrum, izljubim 
i izgrlim majku si dragu i hop! treća u redu pred šalterom. I avantura započne...
Želim ovom prilikom (ajmo iskoristiti ovaj blogerski medij) izraziti svoje divljenje prema cjelokupnom osoblju Klinike. Koga god sam srela, vidjela, kontaktirala, slušala kako priča s pacijentima, svi od reda – bez ikakve iznimke, izuzetno su profesionalni, ljubazni i strpljivi.
Nedugo nakon što sam predala papire na tom glavnom šalteru, sestra je jasnim i zvonkim glasom pročitala prezimena pacijenata koji trebaju ući u određenu kabinu. Jučer su radila dva liječnika u onkološkoj kirurgiji, dr. Vrdoljak i dr. Penavić. Proziva se po desetak pacijenata u jednom naletu. Sve ide brzo i efikasno. Od stotinjak ljudi koje zatekoh oko 9 sati, i uz novopridošle koji su neprekidno kapali, čekaonica je bila skoro prazna oko pol 12. Fakat ih pregledaju par stotina dnevno... Elem, ja sam u svojoj grupi bila prva. Kod dr. Penavića. Sestra me pozvala u kabinu, liječniku sam predala prethodne nalaze i slike s mamografije. Pregledao dojku i ovako počeo kazivat. "Mislim da to treba vaditi. Onda ćemo znati da li je to dobro ili loše. Ako je dobro, onda smo gotovi s tim, ako ne – morat ćemo odstraniti cijelu dojku." Pitam ja za citologiju, jerbo sam psihički bila spremna i na punkciju a i na prethodno moljakanje citologa da me isti dan primi. "A ne", veli meni mladi stručnjak, "to je suvišna pretraga". Bez obzira na nalaz citologije, on bi me slao na operaciju.
Dobro, citologiju odbacujemo. Ovo je sad nova situacija. Što, kako? Pa ovako. Prvi slobodni termin je 3.10. Trebam se tada pojaviti u Klinici, rano ujutro, natašte. Onda me smjeste, daju mi krevet, pa mi krvcu vade, pa mi pluća slikavavaju. Pa ak uspijem obraditi kirurga, tko zna, možda me isti dan i daju pod nož. Ak ne, operiraju me sutradan. Odmah se vrši biopsija izvađenog tkiva. Ak je dobroćudno, stjeraju me iz bolnice slijedeći dan. Ak je sumnjivo, ostave me još najdulje pet dana. Na daljnjoj obradi, čemu li već.
Vidi sestra da iz mene bujica pitanja izvire i toplim glasom, s osmijehom na usnama kaže da se sad mogu odjenuti i da će mi ona sve lijepo objasniti. I veli mi da odem kod anesteziologa, da i to riješim, pa da se onda u onu srijedu javim na isti šalter kao i to jutro. I da će me onda netko preuzeti i uputiti što i kako dalje.
Pronađem si majku svoju u mnoštvu ozbiljnih i zabrinutih lica. I, naravno, mati moja pusti suze. Tješim ja nju. Jer ja sam sa sobom već riješila dileme. Što kažu liječnici, tako će biti. Prilagodit ćemo se svemu, izorganizirati djecu, familiju, sve ćemo se dogovoriti. I odvaliti.
Anesteziologa smo čekale dva i pol sata. E, tu sam već skoro pa povilenila. U to vrijeme čekanja našlo se pred vratima anesteziologa nas pet-šest žena. Kako koja ispunjava upitnik, tako je prepoznaješ kao kandidatkinju za operaciju. Gospođa koja je bila na redu iza mene, naručena je za prijem u bolnicu 4.10. Njoj ću moći sve reći kako što ide, jer ću ja biti već "stara džomba" 
. Neke su žene naručene tek tjedan iza. E, njih neću vidjeti, bar se nadam. I tako, gledam te žene, neke vrlo mlade, jedva dvadesetak godina, neke starije. Još je samo jedna žena imala pratnju, dozvala muža da joj dođe praviti društvo. Ostale blude pogledima, ozbiljne face, neke u šoku... Na svu sreću da sam imala mamu pored sebe! I mobitel, naravno. Stričeku anesteziologu rekoh da će mi biti PRVI u životu i osvojih ga. Obećao me dobro uspavati i još bolje probuditi nakon rezanja. Ajde de.
Kad smo konačno stigle u sestrinu kuću, mama mi napravila na brzinu ručak. Sestra je uspjela uloviti raniji vlak s posla, nećakinja je nakon svog posla došla k nama. Sastale se četiri žene, tri generacije. I sestra mi je suzu pustila, zatekla je moja situacija. Kad sam je u petak nazvala i najavila se da ću doći, pomislila je da sam osvojila koju nagradnjaču i da dolazim u Zagreb po nagradu (jer sam prije četiri godine tako došla na Cro-a-porter). I radije bi da joj dolazim u posjetu zbog nekog drugog razloga a ne zbog liječnika...
Zbile smo redove, isplanirale otprilike što ćemo i kako ćemo. Majka mi stiže ovaj vikend. Da bude s Potočnicama, i ispunjava njihove kulinarske želje, probudi i isprati ih sama jedan dan u školicu i provjerava jesu li napisale zadaću. Muž me vozi slijedeći utorak u Zagreb, i u srijedu me prati u bolnicu. I tamo me predaje, i vraća se u Umag. Pa čeka. Svi čekamo. I ja onda očekujem da me u petak izbace iz bolnice. I mislim kako će mi Potočnice i muž i mati u petak popodne doći u Zagreb. I da ćemo u subotu ili nedjelju zapaliti na Kestenijadu u Kostajnicu.
I s takvim planom odjurih jučer popodne na tramvaj, i uletih u bus za Umag deset minuta prije nego je krenuo. Slijedećih pet sati putovanja misli su letjele sto na sat, ali pri izlasku iz busa, sve je bilo na svom mjestu. Doma me dočekali mili moji, i život je nastavljen, kao da mog posjeta Zagrebu nije ni bilo...
Ovih dana imam drugih briga za riješiti. Pa ću se na njih prebaciti. Ovo sam apsolvirala. I samo treba odraditi.
Post je objavljen 25.09.2007. u 09:09 sati.