Umaške mažoretkinje proslavile su jučer 10 godina djelovanja.






Tri su grupe mažoretkinja – juniorke:




kadetkinje:




i seniorke:




Gošće koje su se odazvale pozivu naših mažoretkinja da im uveličaju desetu godišnjicu osnivanja -

Riječanke,




Puležanke




i Rovinjke.




Opuštena atmosfera nakon službenog dijela programa (salsa):




Zajednička fotka za kraj:




Bijaše to prilika za usporedbu. Uniforme gošći – maštovite, krasne. Čak imaju i jednake gaćice ispod prpošnih suknjica. Čizme – divne. Zelene vilenjakinje iz Pule - nose i usred ljeta sjajne deblje najlonke.... Sigurno su zavidjele ostalima. Glazba i koreografije – totalno različite od "naših". Ali, Bože moj, to sve ovisi o trenerima i naklonostima i mogućnostima djevojaka... Riječankama često ispadaju štapovi. Ali su nasmiješene. SVE su gostujuće mažoretkinje nasmiješene. Namješteno ili ne, ali ih je prekrasno vidjeti. To našima nedostaje. Ne svima, neke su prirodno opuštene i nasmiješene. I takve se ističu, itekako. Ali onda ostale kvare dojam. Šteta. Jer, to je slobodna aktivnost, nešto što bi trebalo donositi radost. Pa što ako nekoj padne štap?! Nabaciš razoružavajući osmijeh, slegneš ramenima i podigneš ga prvom prilikom. Pa što ako slučajno zaboraviš korak?! Potrudit ćeš se da slijedeći put ne pogriješiš.

Naše su mažoretkinje organizirane unutar Pokreta za kulturu i zabavu "Gaia". Financiraju se iz gradskog proračuna i mjesečnih članarina mažoretkinja. Do lani smo plaćali 50 kn, a onda je mjesečna naknada poduplana. O financijama neću i ne znam, no čini mi se da bi se moglo daleko više učiniti s tim novcem.

Samo seniorke imaju čizme. Uniforme se naslijeđuju. One prve sašivene su po mjeri, ali se s godinama izmijenila hrpa djevojčica u toj odjeći. Tako da moja Potočnica dobije ili preširoku suknju ili sako predugačkih rukava, il joj kapa pada prek očiju... Snalazim se kako mogu, tako i ostale mame. Tijekom vremena, promijenile su se neke uniforme. Ili se prekrajaju. Od dugačkih suknji slijedeće sezone naprave se minice ili prsluci, i tako... Ljeti su djevojčice i djevojke najčešće u suknjicama i svojim majicama, osim ako je neka prigoda – na Dan rajčice znaju dobiti majice sponzora i slično. Kad trenerica kaže da trebaju donijeti majice na bretele, većina ih se pojavi u takvim majicama ali neke dođu u majicama s kratkim rukavima. Ako se kaže da se odijenu jednobojne majice, neke se curke šarene s aplikacijama po grudima... Kadetkinje i juniorke nemaju cipele ili čizme u sklopu uniforme, nego nose svoju obuću. Tu tek ima šarenila... Kako da obitelj koja jedva krpa kraj s krajem osigura svojoj mažoretkinji bijele tenisice ili crne čizme ako su početkom školske godine kupili obuću sukladno željama djeteta i debljini novčanika?! Moja Potočnica pri izboru odjeće već godinama vodi računa o tome da li će pasati uz uniformu.

Naše mažoretkinje ne sudjeluju na smotrama mažoretkinja. Do nedavno se nisu imale s kim uspoređivati... Svake godine dolazi do promjena. Neke djevojke odlaze na školovanje u druge gradove i prekidaju mažoretsku karijeru. Mijenjaju se predvodnice. Dolazi do koškanja unutar grupa. Ne prelazi cijela generacija u stariju skupinu. Neke djevojčice, već stasale za stariju grupu, ostaju u svojoj kao pomoć novopridošlima. Neke se curke ističu gracioznošću, neke godinama poluglasno broje korake.

Nadam se da će doći do poboljšanja uvjeta rada mažoretkinja. Govori se o učlanjenju u jedno od udruženja mažoretkinja. O posjeti nekoj smotri. O sudjelovanju na smotrama. Željeli bismo da djevojke imaju ljepše uniforme, da sve dobiju odgovarajuću obuću. Zalaganjem i financiranjem svih zainteresiranih. I – usrdno se nadam – da ćemo ubrzo svi biti zadovoljni. I ostati zdravi. Jer nekima sekiracija oko usklađivanja i osiguravanja uvjeta za rad počinje nagrizati zdravlje...



E da, molim pomoć. Drage mame i peračice odjeće, imate li savjet za čišćenje mrlja od coca-cole na obojanoj pamučnoj majici? Potočnicu je frendica poslije fešte pošpricala... po novoj novcatoj majici koju je dobila za tu prigodu...

Do nedjelje – središte sporta, ljepote, jet-seta. Čitam u novinama da je tamo i Vlatka, i Iva Majoli, i Lepa Brena s mužem, i Slavica Ecclestone...

U gradu nema nekog odjeka od ATP-a. Nekad se bar žrijeb izvlačio na glavnom trgu... Sad kao da je turnir u nekom drugom gradu. Tamo je drugi svijet. VIP svijet. Ovdje, u centru, Česi, Rusi, Šveđani, Norvežani, Nizozemci...

Ma, uvijek mora netko pokvariti raspoloženje, bar na kratko. Il na trajno. Ovi novi susjedi mi fakat idu na jetra.

Dvoetažni stan, dvije obitelji susjeda. Nove, od prije godinu dana. Već sam pisala o njima, što smo sve predurali. Podjelu dvorišta. I kako mi je susjeda opkopala dječji vrtuljak, odlučivši uzet što misli da je njeno. Sad ima svoj dio dvorišta, a u njemu se suše debele tikve i mršavi paradajzi. Nek je ona njih stavila da rastu, makar ih ne zalijevala, opkopavala i brala. Al to je njeno. Mašala.

Al nisu njena vrata od dvorišta. Klizna. Naša su. Dida Ante ih dao napraviti. Kao i ljuljačku, od željeza, da odolijeva vremenu bar sto godina. Pripremili on i sin mu i instalaciju za daljinsko upravljanje, al to još nismo riješili. Košta. Nije nama teško otključavati i zaključavati. I kad smo dali dvorišnu stazu i dio za parkiranje auta popločati, tako smo i ta vrata sredili. Narančasta, vesela. Dali ključ susjedima, ovima koji tu žive već dvaest godina. Pa kad su uselili novi susjedi, dali i njima ključ. Jedan. Izgleda da im nije dosta taj jedan. Jer ih ima četvero. Al ključevi su skupi. Bar deset kuna. Pa se najmlađa susjedica, snajka, dosjetila jadu. Kako svako malo ti novi susjedi il ostave širom vrata otvorena (da mogu slobodno i psi i ljudi ušetati) il zaključaju, unić kroz otvorena vrata nije neki kumst. Al zatvorena otvorit bez ključa i je. Našla žemica rješenje. I pokazala ga sva ponosita mojoj sestri i tetki kad su mi bile u gostima. Ona išla ispred njih, ups! zaključala vrata i čuje njih kako komentiraju da moraju ić po ključ. I ona, sva nasmiješena i sladunjava, ufati ta vrata (a bormeš nisu nimalo lagana...), nadigne ih, izbaci iz šine i otvori. I kaže kako ona to svako malo radi...

A moj se dragi nekoliko dana prije toga iščuđavao kako ljudi mogu biti tako bezobrazni i jalni i izbacivati nam dvorišna vrata iz šine. Našao takva, razvaljena vrata, nekoliko puta. Pa smo saznali otkud to. I nikako ulovit priliku i išpotati susjedu. Savjetovati je neka si napravi duplikat ključa. Objasnit da se to može. I da nije skupo. Žemicu sam jedno jutro vidjela kako maršira stubištem pa dvorištem ispred mene, i – naravno – zaključava vrata za sobom. Ja poviknuh, čulo se je, jer su se prodavači na tržnici trgnuli i okrenuli. Ona nastavila dalje, a ja (bez ključa) okrenula se na peti i izašla na druga vrata, kroz haustor. Na sreću da imamo i ta vrata. Izjadala se mužu. Njemu se tlakić digao. No, žemica-susjedica, a i ostatak familije misteriozno nestao. Danima ih nije za vidjeti. I onda se moj dragi dosjetio jadu. Kad ne možeš preodgojit ljude, a ti napravi nešto drugo. Onemogući ih. Našao čovjek komad željeza, zalotao ga na bravu tako da se vrata više ne mogu dignuti iz ležišta. Sad danima, kad imamo za to priliku, pogledavamo na dvorišna vrata ne bismo li vidjeli da li je tkogod shvatio poruku.

Prije par tjedana muž našao na autu, uredno sparkiranom u dvorištu, slomljen zadnji brisač. Onak, u donjem zglobu. Pozvao policiju, nek bar sastavi zapisnik. Znamo da je teško naći uzročnika, al nek je negdje zabilježeno. Ne bih htjela griješit dušu, al sve nekako mislim da je susjed, invalid, dok je otvarao tu kliznu kapiju, izgubio ravnotežu, naslonio se na auto i krcnuo. Jer, susjed često koristi štake pri hodu, pa mu treba mal više mjesta za proć. On je taj koji otvara širom vrata, i tako ih ostavlja za sobom.

Jest invalid, žao mi ga je, al čini se i da mu svi lončići nisu na broju. Otkako je doselio, prošlo ljeto, po toplu vremenu ga stalno viđamo samo u gaćama. Sad, jesu li to gaće il hlače, teško je znati. Nit sam kad previše zagledala, nit se da razaznat kad baciš oko. Susjed tako polugol, trifrtalj-gol, ide i po kruh. Hoda takav po bijelom svijetu. I sjedi u dvorištu. A ja imam cure. Kojima je onda neugodno biti u tom istom dvorištu, kad ovaj izbaci svu svoju runju i škembu i uzdiše za stolom. Jel mu vruće, jel ga što boli, ni to ne znam. Al smo pišuljama savjetovali da se maknu. Ovo ljeto ponavlja se ista priča. A moj muž, uvijek pristojan, drag i mio, sve misli kak će ovaj napokon nadoć da se malo upristoji. Jedno jutro nije više mogao izdržati. I dok je prolazio dvorištem, zastane i zamoli susjeda (koji je opet u istoj uniformi sjedio vani, ispred kuće), da se pristojnije obuče. Ovaj odšutio, ni da bi. Tek popodne, kad se dragi vraćao s posla, zaustavi polugolać mog čovjeka. I reče da je duboko uvrijeđen. Jer da on nema novaca kupovati skupu odjeću. Reče moj muž da je očito došlo do nesporazuma, jer nije u pitanju skupoća i izgled odjeće, već činjenica da susjed skoro BEZ ODJEĆE sjedi vani, i izaziva nelagodu i nas odraslih i djece nam. Nije to ovom ušlo u glavu, izgleda. No, nakon tog verbalnog susreta, susjeda više nije za vidjet. Bar dok smo mi vanka.

Predurati male, sitne smetnje možemo. Kako sad imamo stanare po svim stanovima, prepustili smo donjim stanarima brigu oko zaključavanja haustora. Rekosmo im da se vrata svaki dan zaključavaju navečer. Pa su zaključavali nedjeljom u pol 6 popodne. Odeš u šetnju i na povratku poljubiš ulazna vrata. Kad to spomeneš, susjeda odmah razrogači oči i kaže da nije ona. Sad, jel ona il netko od njenih – nije bitno, al mi ostali znamo da nismo mi. Jer već petnaest i više godina poštujemo kućni red. E, sad vrata više ne zaključavaju, ni popodne ni navečer. Nema veze, i tako i tako muž ili ja završavamo s poslom oko pol 11, 11, pa zaključamo za sobom...

Ne mogu a da ne pomislim na susjede u maminoj zgradi. Petnaest obitelji. Svi se pozdravljaju, svi jedni drugima priskaču u pomoć. I tu su i u radosti i u tuzi. I preuzimaju poštu, i zalijevaju cvijeće. I djeca pomažu starijima ponijeti torbe uz stepenice. Zgrada je izgrađena 1971. Toliko traje većina poznanstava i prijateljstava iz te zgrade. Možda nakon trideset i pet godina suživota u ovoj mojoj zgradi, i svi mi postanemo dobri susjedi...

Za početak samo prepisujem poruku koju sam poslala Serafini:
Bijaše to najbolji koncert ikad održan na Stella Marisu. Vrhunski organiziran, ogromne i izuzetno funkcionalne pozornice. Severina je dala svu sebe, do zadnjeg atoma, i zaslužuje ovacije!










Gost iznenađenja:



Krenuli smo u Stella Maris oko pola 9. Na Radio Puli vrtila se najava koncerta za 9, po novinama je pisalo u pol 10. Mi smo za svaki slučaj otišli dovoljno rano i ne prekasno. Gužve na cesti još nije bilo, ali kako smo se približavali stadionu, tako je raja sve češće zastajala i parkirala se autima po travi, između drveća pored ceste. Nismo ni mi htjeli upasti u gužvu pred samim stadionom ter smo našli mjesto za auto na sasvim pristojnoj udaljenosti, da ne klipsamo vamo-tamo i da nas ne zaguši gužva nakon koncerta.

Oko stadiona već gužva. Hrpa bijelih uniformi. Mornarica? Mal nam bilo čudno koliko ih je i što rade tu, ali na početku koncerta sve bijaše jasno (Lovranski puhački orkestar). Poznatih faca vidjesmo, i umaških i zagrebačkih. Prošao pored nas Tomica-Srce mi je kamen, bigbraderovac. Poslije smo ga vidjeli kako se grebe kako bi sjeo na VIP mjesta. Otpilila ga hostesa bez pardona. Sjedio s običnom rajom...

Čim su počeli puštati na stadion, ugurali smo se u red. Htjedosmo sjesti u neki od separea, u niskom dijelu gledališta, ali nas je ljubazna hostesa izvijestila da su svi separei zauzeti za posebne goste. Imali smo tamance vremena zauzeti posljednjih pet mjesta u trećem redu sjeverne tribine. Super mjesta, i ubuduće ćemo pokušati birati baš takva. Prvi red sjedala ostao je prazan do samog početka koncerta. Kad se ugasilo svjetlo i muzika započela (nešto iza pola 10), redari su posjedali zakašnjele gledatelje u taj prvi red, da ne smetaju nama ostalima.

Pozornica stvarno prekrasna. Najveća do sada u Stella Marisu. Sedam lustera. Crna pozadina, načičkana svjetlima poput zvjezdica. Troja vrata sakrivena u pozadini. Efektno. Tko je sjedio na polovini istočne i zapadne tribine, još je mogao vidjeti zbivanja na pozornici. Kasnije pristigli gledatelji morali su sjesti na sjedala koja su imala pogled kroz bočne strane pozornice. Neuobičajeno – cijelo vrijeme koncerta publika je bila osvijetljena s dva grozda reflektora. Kamera smo nabrojali dvanaest. Poslije smo čuli da je bio izravan prijenos na HTV plusu. Nadam se da će se snimka koncerta pojaviti i na «normalnom» kanalu.

Razglas vrhunski. Gosti – Luka, Žera, Kemal, Jelena, Loša, Grašo - raspoloženi. Severina – fantastična. Početak malo tremast, no kasnije se sve više opuštala. Draga mi je, cijenim je i volim. I svaki odgledani i odslušani koncert, svako njeno javljanje u eter u emisiji moje omiljene radijske voditeljice – nanovo me uvjere u to da je zvijezda u pravom smislu te riječi.

Koncert je trajao do nekih pola 12. Završio vatrometom. Posljednju pjesmu otpjevali su Seve i Grašo. Dok je pjesma još trajala, dio publike se digao i krenuo prema izlazima. Mi ostadosmo frapirani. Mlaki i jedva čujni pokušaji vraćanja Sevke na bis nisu dali rezultata. Nakon vatrometa (ništ posebno, već viđeno u Umagu) i mirisa raketa u zraku, na pozornicu su stigli rastavljači i počeli demontirati...

Dolje, oko stadiona, vrvilo je kao u košnici. Afterparty je najavljen u službenom baru Turnira. Mi se probismo kroz mnoštvo. Buljuk ljudi sudarao se, jedni su izlazili van u potrazi za autom, drugi su – mahom mlađi i svečano odjeveni – hitali na party. Nadam se da su se dobro zabavili.

Potočnice su ubrzo zaspale a mi veliki smo, oduševljeni viđenim, još neko vrijeme slagali utiske.

Proletio mi tjedan. Već je petak... Očekujem kumu. Između dviju smjena malo sam pospremila stan, da nije baš urnebes. Lako je biti u stanu, ili u radnji. Klime hlade sve u šesnaest. Al ajd ti izađi van, makar samo objesiti veš. U goloj vodi sam za par sekundi. I džaba što se operem i namirišem prije posla, i džaba što mi je do posla stotinjak koraka. Skoro slijepljene odjeće upadam u radnju. Mudro nosim rezervnu majicu. Da se mogu presvući ako mi se počne nazirati vodica po leđima.

Mišice mi obnevidjele od vrućine. Ne da im se više ni trčati po vrtilici. Dvorišni mačak mi se ko krepan povlači po hladu. Kućne biljke mi pomalo umiru. Kupila sam nedavno neki sukulent, mesnatih listova, kojeg kao ne treba često zalijevati, nego kapnuti vodu kad se zemlja skroz isuši. Na izmaku je snaga. Od sveg cvijeća i salate, jedino mi afrička ljubičica u kupaoni uspijeva već desetak godina. I cvjeta, u zadnje vrijeme i dvaput godišnje. Glede i unatoč svemu. Sviđa joj se kod nas. Mašala.

Mati mi diše na škrge. Toliko je pametna da izlazi samo kad mora, i to u cik zore. Većina prozora joj gleda na zapad, od podneva peče sunce i kroz roletne. Hladi se ventilatorom. Negdje sam pročitala za foru s plastičnom bocom punom zamrznute vode, koja se stavi pred ventilator. Pa se bolje hladi čovjek, il žema. Rekla mati da će isprobati kak to funkcionira.

Na sreću da sam uspjela urazumiti i mater i sestru da prestanu s obrađivanjem vinograda. Dosta više, mili moji. Jednu smo berbu odradili, taji ispunili obećanje. Ne bi ni on, anđeo dragi, htio da se zdravlje, živci, vrijeme i novci troše. Pa ne može više moja mati od 73 godine cupkati na autobus do Popovače, plaćati taxi il moljakati nekog da je s autobusne prebaci na brijeg. I vezati vinograd, špricati, pretakati vino. Ni moja sestra a ni šogor ne umiru baš za vinogradom. Briga je to i obveza. Mati je stara vinogradska škola, nju je tajo regrutirao. Šogor bi po svom, uči s interneta, pita naokolo. Sestra balansira između njih dvoje. A tu je i dvoje unuka, tu je i kćer kojoj uskoro prestaje porodni. Problemi na sve strane. A moraju ići špricati (sestra mi i šogor) baš onaj dan kad mater odredi... Pa sam sjela sa sestrom zadnji dan njenog boravka kod mene, i popričala. Pa onda razgovarala telefonski s mamom. I sve kao one znaju kak je teško i rada bi prekinule, al nijedna nije stala na loptu i rekla jasno i glasno DOSTA.

Prodat ćemo taj vinograd. Nije moj tajo komad zemlje pa da ga moramo vječito imati i držati. I neće moj tajo oživjeti ako budemo još deset godina obrađivali i brali vinograd. I tko zna kad ćemo ga uspjeti prodati. Nek se oglasi prodaja, pa kad bude – bude. A do tada valja smanjiti obilazak. Narade se ko sivonje, svi oni koji su tamo blizu. Lako za mene i moje, mi dođemo samo pomoći brati. Oni nisu nikad došli u vinograd da bi se odmorili, il roštiljali. A to onda nije užitak. Nego teška tlaka. A prestari smo da bismo trošili vrijeme na takvo što...

Gosti otišli. U petak stiže nova gošća. Moja vjenčana kuma i najbolja prijateljica. Idemo svih petero na Severinin koncert u subotu. Spajamo užitke. Ljudovanje i pjesmu. Preklani je kuma doletjela iz Zagreba zbog nas i koncerta Balaševića. Lani sam sama išla slušati i gledati Bregovića i njegov Orkestar. Zahvaljujući dragoj blogerici Serafini. I na ovaj, Severinin koncert odlazimo prvenstveno zaslugom Serafine. Hvala ti, mila!

Zlatni lav završio. Zadovoljna sam. Vrlo. I poslovno i privatno. Lijepo sam se provela, spojila ugodno s korisnim, upoznala se i družila s nekim novim i nekim već poznatim dragim ljudima. Dobila zamjetnu reklamu. Bilo me u medijima, čak. Ma, postat ću ja



Sezona je počela. Vikendima je ludnica. Mjesta za parkiranje u centru se naplaćuju, pa su gužve po okolnim uličicama i svim malo širim površinama gdje se može uvaliti makina. Za mene - posla malo. Struktura gostiju - sve plićih džepova. Osim bahatih Rusa. Bez kućnog odgoja. Ulaze i ne odgovaraju na pozdrav, teško se odluče razgovarati, radije pričaju (đapa-drapa) engleski nego ruski, mašu svojim zlatnim kreditnim karticama, traže popuste. Česi tumaraju po gradu u zvizdan, oko podneva vucaraju djecu po gradu. Svi crveni ili već oguljeni, bez naočala, bez kapica ili šešira.

Pripremili smo strategiju slanja djece kod rodbine. Dva tjedna će obilaziti tetke, bake i didu. I odgledati Harryja Pottera u Cinestaru, to pod obvezno. Krajem kolovoza mlađa Potočnica trebala bi s didom i bakom provesti nekoliko dana na Malom Lošinju. Otkako smo u ne-odnosima, svekar i svekriva nas ne posjećuju i ljeti obilaze druga mjesta na obali. Lani su isto bili pozvali moju karate-djevojčicu na ljetovanje. Pa se predomislili. Tako da ove godine uzesmo njihov poziv s rezervom. Voljela bih da ide. Treba se družiti s tim starim ljudima, tko zna koliko će još poživjeti. Jesu blesavi, jesu čudni, jesu antiprotivni, i pričaju djetetu protiv mene, i pokušavaju provoditi neke svoje zamisli. Al, treba ih voljeti i poštivati. Treba se dijete naučiti prilagođavati drugim ljudima, živjeti bar nakratko u drugačijim uvjetima, izboriti se za neke svoje ideje ili popustiti. Tko zna kakve je cimerice i cimeri u životu čekaju.

Okrugli stol Zlatnog lava je tradicionalni način okupljanja glumaca, redatelja i ostalih (zaslužnih osoba u pripremi kazališnog djela), domaćice Festivala, ocjenjivačkog suda, novinara i znatiželjnika. Lokacije su se mijenjale tijekom vremena (iz praktičnih razloga, meni je najljepše bilo u Tondu), posljednjih nekoliko godina domaćin podnevnih kava je kafić na najprometnijem mjestu u gradu – pored Konzuma, robne kuće, prodavaonice namještaja, dm marketa i pošte.

Za potrebe Okruglog stola desetak dana dio sjedećih garnitura kafića rezerviran je u podne za ova druženja. Ostatak stolova i stolica okupirano je od strane uobičajenih ljetnih gostiju. Velik broj takvih ljudi koji se nađu oko podneva na terasi nemaju pojma zbog čega se skupljaju djevojke u dugim večernjim haljinama, poznate, polupoznate i nepoznate face skrivene pod sunčanim naočalama, zašto se čuje neka muzika na početku i završetku govorancija. Pa onda ovakva zbivanja doživljavaju neplanirane upade.









Domaćice Festivala su obično mlađe, zgodne i simpatične glumice, neke već dokazane i s izvjesnom aurom koju šire oko sebe, neke još uvijek dovoljno neopterećene slavom da opušteno uživaju u novom izazovu. Jer, vjerujem da nije lako osobi - koja je navikla naučiti napamet tekst i izgovarati ga u poznatom okružju kamera ili na pozornici – improvizirati, ispitivati kolege glumce kako pripremaju uloge, postavljati pitanja o organizaciji, financijama, u krajnjem slučaju i komentirati nečije umijeće. Neke su se domaćice snašle bolje, nekima je trebalo par dana da se uhodaju. Neke su zapamćene kao dobre vile i anđeli Festivala, neke su iskoristile manifestaciju u svrhu vlastite promidžbe. Neke su ostavile gorak okus skandala za sobom, neke se pamte i pozivaju svaki slijedeći put.

Dora Fišter Toš je ovogodišnja domaćica Zlatnog lava. Prvi dan imala je tremu, nakon Okruglog stola tražila je mišljenje i podršku osnivača i umjetničkog ravnatelja. Iz dana u dan tih je petnaestak minuta do pola sata druženja teklo sve opuštenije. Što se Dore tiče. A svaki je Okrugljak bio priča za sebe. Gosti – glumci bili su raznih raspoloženja. Neki opušteni i zabavni, neki škrti na riječima, u nekom svom filmu. Neki bi čitali novine ili proučavali promidžbene materijale Festivala, neki zamišljeno miješali svoje kave, neki se dopisivali mobitelima.

Svih osam godina trajanja Zlatnog lava pozorno prati jedna gospođa koja je već postala inventar Okruglih stolova. Dama je starijeg datuma, elokventna, očito kazališno obrazovana. Godinama unatrag, svaki, ama baš svaki put kad domaćica priupita da li je tkogod od prisutnih odgledao sinoćnju predstavu i htio bi je iskomentirati, gospođa se javi za riječ. Njeni su monolozi sve duži i naporniji. Već se i glumci koji će biti prisutni na Okruglom stolu očito unaprijed upozore od strane organizatora na najizgledniju mogućnost takvih lamentacija. Ne bi to sve bilo toliko naporno za nas koji je svakodnevno slušamo da gospođa uz svaku pohvalu ili kritiku prisutnima ne ispriča i dio svoje bogate prošlosti. Pa smo imali priliku čuti gdje je živjela, što je radila, koga poznaje, čuli smo hrpu priča o njenim susjedima, ubacuje u svoje opise imena kazališnih legendi, spominje i druge predstave i postave. Jednom sam joj mjerila duljinu izlaganja. Pet minuta. Pet predugih minuta nabrajanja, gubljenja niti, hvatanja te iste niti pa opet gubljenja. Jeza me podilazi svaki put kad se žema uhvati mikrofona. Ove godine uz nju sjedi i prati je jedna mlađahna djevojka. Izgleda da je bakica regrutira za slijedeće Zlatne lavove. Ojoj.

Pored takve jedne osobe koja više opterećuje nego uveseljava podnevne kave, zbivanja vezana uz slučajne prolaznike ili znatiželjnike obično izazivaju smijeh. Natandrči se svaki put netko od takvih uz stol gdje sjedi ili ocjenjivački sud ili poneki novinar. I stoji i gleda, unosi se u lica. Pa osoba koja sjedi neposredno ispod takvog znatiželjnog čeljadeta počinje prvo osjećati nelagodu. Pa se počne vrtiti, pa napadno pogledavati prema smetajućem objektu. Nema odziva. Čudesan svijet glumaca i mikrofona neodoljivo privlači ljude ter oni odstoje neko vrijeme potpuno prazne face ili s osmijehom broj šest i bleje... Onda ima ljudi koji se nasjednu usred rezerviranih stolova. Opale po pivčugi, razgovaraju na mobitel, čudom se čude kad ih domaćica oslovi. Negoduju ako ih hostesa diskretno zamoli da promijene stol. A čoek lijepo sjeo i htio popit nešto...

Georges Feydeau: Buba u uhu. Vodvilj. U izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Petnaest glumaca, deset scenskih radnika, najveća scenografija na Festivalu. Neuobičajeno velika i opsežna predstava za komorni teatar. Publika je skoro sjedila na sceni. Krcato gledalište, tražila se karta više. Neki su sjedili na stepenicama, a neki – nažalost – ostali bez karte. Tri čina. Dvije pauze, publici za uhvatiti svježeg zraka, scenskim radnicima da promijene scenografiju (uigrana ekipa, svaka čast na brzini i djelotvornosti). Atmosfera topla i sparna. Glumački kostimi slojeviti, debeli.

Predstava me oduševila. Uhvatim li priliku, sigurno ću je još jednom odgledati, ali na normalnoj pozornici i u ne-komornim uvjetima. Jer, ovo je napor za cijelu ekipu ali i gledatelje.

Besprijekorna gluma, raspoloženi glumci, duhoviti dijalozi, zapleti i raspleti. Doživljaj za pamćenje. Publika je sve zaslužne nagradila dugotrajnim pljeskom i visokom ocjenom. Drago mi je da su predstavu imale prilike vidjeti i moje gošće, sestra i teta, i da su s jednakim oduševljenjem izašle iz kazališta. Do dugo u noć razmjenjivale smo utiske, pune pozitivne energije i duše nahranjene umjetnošću.

Mnogi će vjerojatno prepoznati neke glumce koji glume u našim sapunicama. To su mi rekle moje gošće, inače ne bih znala. Ne pratim takvu vrstu igranih uradaka. Pa nisam bila niti opterećena usporedbom glumaca i likova. Što je, vjerujem, dobro.

Ima nas devetoro u mom stanu. U nedjelju mi stigla teta. Učiteljica. Izvrsna kuharica, spremačica, peglačica, organizatorica i uvoditeljica reda. Ona je bila glavna kuharica u ponedjeljak, kad su mi stigle sestra i nećakinja s dvoje djece. Jedno dijete sad u petak navršava prvu godinu života, drugi klinac ima pet i pol. Cure došle autom iz Zagreba, prek Rijeke. Cesta poluprazna, djeca dobra, one opuštene i prpošne, bez muževa. Čudo da su ih muževi pustili tako same na more. Al neka su. Nek se i te žeme malo odmore od svojih muških satelita.

U stanu mi je živo. Gosti – koji to i nisu – okupirali su dnevnu sobu. Napuhali smo zračne krevete, nećakinja donijela i dječji krevetić na sklapanje, pronašli mjesta oko blagovaoničkog stola, ispod prozora i svugdje negdje pa su se rasporedili za spavanje. Po danu svi oni funkcioniraju sami. Ujutro muž i ja pokupimo manju Potočnicu, nju tajo odveze u ljetni kamp. Mi na posao. Popodne se nađemo na zajedničkom ručku. Kuharice se izmjenjuju. Moja je jedina obveza staviti suđe u perilicu (blago meni). I baš mi paše. Provedemo tako neko vrijeme svi u stanu, usput preskačući onu najmlađu damu koja na koljenima istražuje sve kutke stana, i nadgledajući klinca koji je obnevidio od toliko dragih ljudi, pogotovo mojih Potočnica koje obožava. Nakon kave rasporedimo se svi u strijelce – ja opet na posao, neki na plažu, neki ostanu doma i bleje u teve il igraju igrice. Navečer netko ode u šetnju, netko gleda film. I u neko noćno doba zamre sva živost. Osim u kupaoni.

Mišice su dobile izgon iz sobe. Kako su to jel noćne životinje, naganjaju se po kavezu i vrte u vrtilici cijele noći. I rompaju, i ne daju ljudima spavati. Pa smo ih preselili. I izgleda da će tamo i ostati kad gosti odu. Lijepo zatvorimo vrata i ne čujemo noćno tandrkanje.

Moj muž tako popodne blaženi među ženama (ne računamo onu sitniju djecu).



Treba to izdurat. A vidim da može. Hoće li jedino tražiti godišnji odmor drugi tjedan (gosti odlaze u petak), da se pošteno odmori od svega ovog, to ćemo još vidjeti. Al da se trudi ugoditi, fakat se trudi. Zato ga i imam, kad je tako dobar. Evo, najdraži, javno te pohvaljujem – najbolji si muž i tajo!

U četvrtak sam bila bijesna kao rijetko kad u životu. Došla do granice kad mi se tlak diže u nebesa i glas počinje podrhtavati. Na sreću da se već poznam i stanem na toj granici prije nego mi naškodi zdravlju.

Elem. Mama mi je trebala poslati neki novac. Ima tekući u OTP banci. Pa sam se raspitivala o načinu na koji se iz te banke može prebaciti novac u neku drugu banku. Naknada prilična. Odlučih, da majci uštedim na transakciji, otvoriti žiro-račun u njenoj banci. Koja postoji i u mom gradu. Uđem tako u poslovnicu i kažem mladcu za šalterom da bih otvorila žiro-račun. Kao fizička osoba. Od krvi i mesa. I započne moja avantura. Zamoli me službeničić osobenu iskaznicu i uvali mi upitnik. Ispunim listić, predam, a malac se preznojio i zove potiho kolegicu, jednako mlađahnu kao i on, ter se njih dvoje preda mnom došaptavahu . Priupitam ima li kakvijeh problema. Povuci-potegni, i priznaju da ih nešto muči. Ma nemoj. Podsjetiše oni mene da kod njih imadoh već tekući račun. To bijaše još iz doba porodnog za mlađu Potočnicu, znači – poodavno. Zaboravilh potpuno na tu tekućicu, nitko me obavještavao ovih godina nije da ja to još uvijek imadem. Nemam ni karticu računa, iz tog vremena dok je umaška Otepe bila još Istarska. Mladac, dok je ukucavao moj JMBG, ugledao dakle podatke o tekućem računu, a na računu i još nešto love (čuti to za zaboravljenu lovu – osjećaj je isti kao kad nakon dužeg vremena navučete neke hlače i u džepu pronađete novčanicu, zar ne?). Rekoh – super, onda ćemo poderati zahtjev za žiro-račun. Pošto nemam karticu za podizanje love s tekućeg, samo mi to izdajte i riješena stvar. Moš mislit...

Službenik u svom programu uđe u moj tekući račun, a račun uspavan. Eutanaziran maltene. "Pa, probudite ga." Pokuša mali napraviti i to. Eeeee, al je neka tuka ili tukan prije 8 godina unio moje ime pod prezime a prezime kao ime . I tako postoji kod njih netko s mojim JMBG-om al preokrenutim podacima. Pa rekoh - izmijenite to. Pa ne mere. (Jer ne smije mijenjati ključne podatke, znam ja.) Pa rekoh - ostavite se toga, dajte mi karticu da znam broj svog tekućeg, da mi se može uplatiti novac. Nek se ja zovem kak se prezivam il kako već. Eeeeee, to će potrajati. Pa im ostavih svoju osobnu, potpisah sve moguće obrasce. I rekoh da dolazim pred kraj radnog vremena. Dam im i moj broj mobitela, ako još šta zatreba pa ću doći. Ne zovu oni. Eto mene kod njih. Je l´ gotovo? Joooooj, pa znate......

Meni tlak polako u visine..... da trebaju zvati svoju centralu, da će možda trebati ugasiti ovaj tekući i otvoriti novi. Pa što su radili sat vremena dok me nije bilo??? Sve sam ispotpisala. Rekoh, ovako ćemo. Ja sutra u 13 h dolazim a vi do tada pripremite što god znate i kako god znate, da ja mogu dobiti uplatu. Nisam se htjela više uopće pregovarati, jer bijah na rubu. Al to je bila mala beba spram nastavka slijedeći dan.

Petak. Part two. Eto mene poslije svoje prve smjene. Uniđem u bamku, a dječarac mam pocrvenio. Jeste li riješili što treba? Joooj, pa znate... Da su oni mladi i neiskusni , da još nisu našli način kako i što da naprave. Alaaa, mili moji... Fakat imam i strpljenja, i razumijevanja, i čuvam se stresova koliko god mogu. I treba mi duuugo, duuuugo, i puuuno i puuuno da prasnem. Al to je onda vulkan, to je onda strašno. I za mene i za okolinu. Tko voli da ga se vuče za nos, da ga ja vidim?! Odlučih prestat. Na granici, al fakat na samom rubu, već povišenim tonom rekoh samo da ću doći u ponedjeljak (banka, naravno, ne radi subotom). Zatvoriti račun. Za vijeke vjekova. Okrenem se na peti i vanka. Što dalje od njih. Puj-puj-puj, pljuv, hrak.

Zoveju me telefonom. Ispričavaju se, žao im je stvaaarno, mole da se vratim, pliiiz, nešto će učiniti. Meni vrijeme curi, opasno mi se približava deadline. Odem i ravno kod voditelja poslovnice. Taj isto mlađahan. O, mladosti... Vamte-tamte, oprostite, pa ne može se, pa pokušat ćemo. Rekoh – dala sam vam tri prijedloga: probudite mi uspavani račun (kako god da se zvala i prezivala), ubijte mi spavača i otvorite novi ili se dogovorite s capraškom poslovnicom da vam prebace uplaćeni novac na neki vaš privremeni račun – samo da novac bude na nekom računu pa da ga podignem. I nemojte mi govoriti da se ne može za 24 sata promijeniti ključni podatak – ako ne može službenik, možete Vi, ak ne znate Vi, zna Vaš šef ili programer. A programer to može u minuti riješiti. Obeća on meni da će mi u roku pola sata novac srediti račun. Neki. Al da će mi javiti točno kad se može izvršiti uplata i na koji broj. Izletih iz banke ko furija, bez riječi i bez pozdrava, bez sarme il punjene paprike.

Nije prošlo deset minuta, šef poslovnice mi javlja da je stvar riješena, da mi je račun-spavalica probuđen, aktivan, da se slobodno može prebaciti novac na njega. Javljam mami, ova odlazi uplatiti, nakon nekog vremena banem u svoju poslovnicu. Mladac na šalteru skače s mjesta, izvješćuje me da je uplata stigla. Ma nemoj. Dižem SVE. Ispraznila račun. Ovih dana ga idem ubiti. Dosta mi je.

Danas častim.

Sinoć je započeo Zlatni lav. Domjenak, prolazak vatre Festivala ulicama grada, balerine, bajkeri, hostese, domaćice, govori. I nakon toga prva predstava. Počelo je.

Ovo je zbirka vrećica šećera koje skupljaju obje moje Potočnice. Šećere su počele skupljati lani. Prvo neozbiljno, pa sa sve većim žarom. Onda smo neko vrijeme haračili po svim kafićima u kojima bi se našli (pogotovo moj muž). Onda su konobarice u muževom omiljenom kafiću saznale za sakupljačku strast naših kćeri. I svako malo bi pored šalice prve jutarnje kave osvanulo po nekoliko novih vrećica, koje su mlade dame pokupile za dnevnih ili noćnih obilazaka ostalih kafića. Potočnice i njihov tajo uzvratile bi ljubaznost ponekom bombonijericom... Nismo nikog više uvukli u kolekcionarski krug. Da ne stvaramo obveze. A i u nekoliko navrata morasmo dobrano upregnuti curke da nađu odgovarajuće mjesto za zbirku i uredno je održavaju.





Skupljaju curke još i školjke, raznoraznih veličina i oblika, imaju ih skoro 700. Nije ni ta druga zbirka za zanemariti, al školjki imamo u neograničenim količinama svugdje unaokolo. Kad god dođu s plaže, dovuku nekoliko komada.





Muž je skupljao autiće-igračke. Preselio svoju zbirku iz roditeljskog doma. Ali je više nikad nije izložio pogledu ni obitelji ni ostale javnosti. Garsonijera u kojoj smo počeli zajednički život bijaše premalena. Kutije koje su čekale bolja vremena i veći životni prostor stradale su nekoliko puta u poplavi, u spremištima. Nekoliko je autića poslužilo za igru našoj djeci, nekoliko ih je poklonjeno poznatim malim dječacima. Ostatak zbirke još čami čučeći u nekoj kutiji...





Imasmo zbirku od tristotinjak longplejki, zajedničku. Jazz, soul, pop, rock. Domaći, strani izvođači. Pokvario nam se gramofon, nije se mogla više niti u jednom dućančiću pronaći odgovarajuća igla. Javismo se na jedan oglas, otkupio nam jedan glazbeni zaljubljenik cijelu zbirku. Sve uđuture, i Nedu Ukraden, i Platterse, i Rolling Stonese, i Queenovce, i Đoleta, i sve. Sad imamo hrpu cede-a, al to više nije ona strast, kad se novac za gablec odn. marendu trošio na singlice i plejke u obližnjoj robnoj kući. Sad, uostalom, možeš skinuti s Interneta, spržiti na CD, stick, karticu, prebaciti u mobitel. Nije to to.





Za jednu zbirku znam da još postoji. I nadam se da ću je uskoro vidjeti. Moja kuma i ja, tada još susjede i osmoškolke, crtale smo i izrezivale papirnate lutke i odjeću za njih. Moja kuma još čuva kutiju s tim kreacijama. I obećala mi je donijeti te šarene papiriće kojima smo posvećivale godine svog djetinjstva. "Tko zna, možda..." na nas čeka karijera uspješnih kreatorica. Makar kreirale odjeću za umirovljenice. Crveno-ljubičaste, narančasto-crvene, narančasto-zelene, crveno-crne, crno-bijele i ine kombinacije boja, tunike, trapez-hlače...

Jedno poslijepodne na moru:




Predvečerje:








Noćca:

Uživam, al fakat uživam učiniti nešto možda blentavo, možda luckasto, ali – ljudima koji me poznaju – logički povezano s mojim karakterom. Kod mene možete očekivati da ću vam, ako se sjetim kad vam je rođendan, otpjevati "Sretan rođendan" prek mobitela, iz sveg glasa ali ipak dobro zatvorena u radnji ili u stanu. To već godinama radim. I znam da sam za vlastiti rođendan, koliko god godina naslagala na pleća, ipak radoznala hoće li me se i koliko će me se ljudi sjetiti. Esemesom zaželjeti sreću, ne moraju me nazvati, ništa spektakularno. Ali sitan znak pozornosti, da čovjek osjeti da je nekome na pameti.

Jutros sam otpjevala sretnorođendansku pjesmicu našoj zgbabi. Prek mobitela. S druge strane bežične veze čuo se hihot. E, zbog toga je vrijedilo ne štedit glasnice. Našoj blogerici, bivšoj zgbabi, i ovim putem želim sve najbolje. Vama koji znate gdje je i što je ne moram ništa objašnjavati. Obzirom da ima i onih koji još nisu uspjeli uspostaviti kontakt s veselom plavušom (koju je vlastiti muž na nagovor familije skoro pa izopćio i zabranio joj surfanje i blogiranje), možete svoje želje, čestitke i poruke ostaviti u komentarima. Naći će se načina da nađu put do zgbabe, hihihihihi.

Nedavno sam se na gmail-chatu dopisivala s blogericom rilady. Kojeg li ugodnog iznenađenja! U moru onih koji su pisali pa odustali ili sve rjeđe objavljuju postove, uvijek čovjeka razveseli pojava nekog rado čitanog blogera. Evo, da ne prepričavam, kopiram njenu poruku: "Dobro sam, ali vrlo vrlo zauzeta poslovno, zato me i nema nigdje. Svaki dan se bar jednom sjetim svih i onda me uhvati tuga jer nemam vremena javiti se. Pozdravi svih s kojima budeš u kontaktu i reci im da sam ja dobro, da mislim na svih i da ću doći - opet :)" Eto.

I ovog ljeta ću vjerojatno imati priliku skoro svakodnevno objavljivati postove. Unatoč početku sezone, primijeti se da novi gosti nisu baš raspoloženi za vanpansionsku potrošnju. Iako mi na vratima radnje piše da ne radim nedjeljom, ipak sam sinoć došetala do radnje, znatiželjna da vidim ima li štogod ljudi i žele li što kupiti. Bila dva sata i pokupila se, bez ijedne zarađene kune, djeci svojoj a i mužu peći palačinke. S Nutellom. I slušati Thompsona. Ak mogu gradom jezditi raznorazne cestovne krstarice s ful nabijenim zvučnicima iz kojih trešte Cece i ostali narodnjaci, nek malo susjedi čuju domoljubnih pjesama... Pa smo odvrnuli do daske i otvorili prozore. Zbog svježeg zraka, kao.

U subotu predvečer imali smo susrete zborova i klapa. Možete si zamisliti, u 18.15, dok je raja još naveliko raštrkana po plažama i brčka se u moru, nekoliko desetaka pjevača zlatnih grla pjeva pjesme na praznom trgiću ispred Vijećnice. Slušali su ih samo obrtnici i trgovci iz obližnjih radnji. Onda se pjesma preselila na gradski trg. Tamo je valjda više ljudi uživalo u pjesmi...

Moje je mlađe dijete danas otišlo u ljetni kamp. Nećkala se svih ovih prethodnih dana, a i mi smo pratili vremenska nagađanja. Najgore od svega je djetetu buđenje. Škola prestala a ona bi se trebala buditi u neka njoj suluda vremena. Pol 8, moš mislit rane zore. Ali je - za nju, a i za mene. Otkako sam si odredila novo radno vrijeme – od pol 9 ujutro, ni meni se baš ne da dizati prije pol 8. I još uvijek imam vremena za jutarnju kavicu. Ili odmarširati do Fine i poplaćati račune.

Uz to novo radno vrijeme imam i zgodu. Ma da, zgoda je, nije nezgoda. Elem, produljila sam si radno vrijeme i odlazim iz radnje sat vremena kasnije nego inače. Pazite, sama sam si odredila radno vrijeme (koje li privilegije, ha?!). Ali godine i mjeseci čine svoje. Mislim na godine i mjesece navike, naravno. Prvi radni dan po novome rasporedu – puče podne, zvoni zvono sa zvonika crkvenoga. Ja pokupim sve stvari, pogasim što treba, uključim alarm i zaključam radnju. Laka koraka, s osmijehom na usnama, odem do Fine. Tamo obavim potrebite zadatke i nastavim ka Konzumu. Sva sretna jer sam se dočepala Ledo-Auto sladoleda i s pomisli kako će se curke razveseliti slasticama, pozvonim na vrata vlastitog mi stana. Otvore mi Potočnice, začuđena lica. Stan nepospremljen (al ne vrištim, udahnem duboko i odlučim da me ništa neće iživcirati), pišulje još u pidžamama. U par trenutaka, par treptaja oka dođe mi do blajhana primozga da ne radim više do 12. Nego do 13 h. Opalim se po čelu. Ispustim uzvik čuđenja, iznenađenja i nevjerice. Pa mi curke potvrde najcrnje sumnje. Otišla sam s posla prerano!!!! Ništa, slegnem ramenima , udarimo se smijati, ostavim vrećice i curice, okrenem se na peti i krenem ka radnji. Mrtvo-hladno otključah svoje carstvo, sjedoh za svoj radni stol i pričekah do jedan. I opet ponovim radnju od malo prije. Uključim alarm, zaključam radnju. Ali pravac doma. Jer sam ostalo već obavila. Ah, ljudi smo, događa se...