Proletio mi tjedan. Već je petak... Očekujem kumu. Između dviju smjena malo sam pospremila stan, da nije baš urnebes. Lako je biti u stanu, ili u radnji. Klime hlade sve u šesnaest. Al ajd ti izađi van, makar samo objesiti veš. U goloj vodi sam za par sekundi. I džaba što se operem i namirišem prije posla, i džaba što mi je do posla stotinjak koraka. Skoro slijepljene odjeće upadam u radnju. Mudro nosim rezervnu majicu. Da se mogu presvući ako mi se počne nazirati vodica po leđima.

Mišice mi obnevidjele od vrućine. Ne da im se više ni trčati po vrtilici. Dvorišni mačak mi se ko krepan povlači po hladu. Kućne biljke mi pomalo umiru. Kupila sam nedavno neki sukulent, mesnatih listova, kojeg kao ne treba često zalijevati, nego kapnuti vodu kad se zemlja skroz isuši. Na izmaku je snaga. Od sveg cvijeća i salate, jedino mi afrička ljubičica u kupaoni uspijeva već desetak godina. I cvjeta, u zadnje vrijeme i dvaput godišnje. Glede i unatoč svemu. Sviđa joj se kod nas. Mašala.

Mati mi diše na škrge. Toliko je pametna da izlazi samo kad mora, i to u cik zore. Većina prozora joj gleda na zapad, od podneva peče sunce i kroz roletne. Hladi se ventilatorom. Negdje sam pročitala za foru s plastičnom bocom punom zamrznute vode, koja se stavi pred ventilator. Pa se bolje hladi čovjek, il žema. Rekla mati da će isprobati kak to funkcionira.

Na sreću da sam uspjela urazumiti i mater i sestru da prestanu s obrađivanjem vinograda. Dosta više, mili moji. Jednu smo berbu odradili, taji ispunili obećanje. Ne bi ni on, anđeo dragi, htio da se zdravlje, živci, vrijeme i novci troše. Pa ne može više moja mati od 73 godine cupkati na autobus do Popovače, plaćati taxi il moljakati nekog da je s autobusne prebaci na brijeg. I vezati vinograd, špricati, pretakati vino. Ni moja sestra a ni šogor ne umiru baš za vinogradom. Briga je to i obveza. Mati je stara vinogradska škola, nju je tajo regrutirao. Šogor bi po svom, uči s interneta, pita naokolo. Sestra balansira između njih dvoje. A tu je i dvoje unuka, tu je i kćer kojoj uskoro prestaje porodni. Problemi na sve strane. A moraju ići špricati (sestra mi i šogor) baš onaj dan kad mater odredi... Pa sam sjela sa sestrom zadnji dan njenog boravka kod mene, i popričala. Pa onda razgovarala telefonski s mamom. I sve kao one znaju kak je teško i rada bi prekinule, al nijedna nije stala na loptu i rekla jasno i glasno DOSTA.

Prodat ćemo taj vinograd. Nije moj tajo komad zemlje pa da ga moramo vječito imati i držati. I neće moj tajo oživjeti ako budemo još deset godina obrađivali i brali vinograd. I tko zna kad ćemo ga uspjeti prodati. Nek se oglasi prodaja, pa kad bude – bude. A do tada valja smanjiti obilazak. Narade se ko sivonje, svi oni koji su tamo blizu. Lako za mene i moje, mi dođemo samo pomoći brati. Oni nisu nikad došli u vinograd da bi se odmorili, il roštiljali. A to onda nije užitak. Nego teška tlaka. A prestari smo da bismo trošili vrijeme na takvo što...