Okrugli stol Zlatnog lava je tradicionalni način okupljanja glumaca, redatelja i ostalih (zaslužnih osoba u pripremi kazališnog djela), domaćice Festivala, ocjenjivačkog suda, novinara i znatiželjnika. Lokacije su se mijenjale tijekom vremena (iz praktičnih razloga, meni je najljepše bilo u Tondu), posljednjih nekoliko godina domaćin podnevnih kava je kafić na najprometnijem mjestu u gradu – pored Konzuma, robne kuće, prodavaonice namještaja, dm marketa i pošte.

Za potrebe Okruglog stola desetak dana dio sjedećih garnitura kafića rezerviran je u podne za ova druženja. Ostatak stolova i stolica okupirano je od strane uobičajenih ljetnih gostiju. Velik broj takvih ljudi koji se nađu oko podneva na terasi nemaju pojma zbog čega se skupljaju djevojke u dugim večernjim haljinama, poznate, polupoznate i nepoznate face skrivene pod sunčanim naočalama, zašto se čuje neka muzika na početku i završetku govorancija. Pa onda ovakva zbivanja doživljavaju neplanirane upade.









Domaćice Festivala su obično mlađe, zgodne i simpatične glumice, neke već dokazane i s izvjesnom aurom koju šire oko sebe, neke još uvijek dovoljno neopterećene slavom da opušteno uživaju u novom izazovu. Jer, vjerujem da nije lako osobi - koja je navikla naučiti napamet tekst i izgovarati ga u poznatom okružju kamera ili na pozornici – improvizirati, ispitivati kolege glumce kako pripremaju uloge, postavljati pitanja o organizaciji, financijama, u krajnjem slučaju i komentirati nečije umijeće. Neke su se domaćice snašle bolje, nekima je trebalo par dana da se uhodaju. Neke su zapamćene kao dobre vile i anđeli Festivala, neke su iskoristile manifestaciju u svrhu vlastite promidžbe. Neke su ostavile gorak okus skandala za sobom, neke se pamte i pozivaju svaki slijedeći put.

Dora Fišter Toš je ovogodišnja domaćica Zlatnog lava. Prvi dan imala je tremu, nakon Okruglog stola tražila je mišljenje i podršku osnivača i umjetničkog ravnatelja. Iz dana u dan tih je petnaestak minuta do pola sata druženja teklo sve opuštenije. Što se Dore tiče. A svaki je Okrugljak bio priča za sebe. Gosti – glumci bili su raznih raspoloženja. Neki opušteni i zabavni, neki škrti na riječima, u nekom svom filmu. Neki bi čitali novine ili proučavali promidžbene materijale Festivala, neki zamišljeno miješali svoje kave, neki se dopisivali mobitelima.

Svih osam godina trajanja Zlatnog lava pozorno prati jedna gospođa koja je već postala inventar Okruglih stolova. Dama je starijeg datuma, elokventna, očito kazališno obrazovana. Godinama unatrag, svaki, ama baš svaki put kad domaćica priupita da li je tkogod od prisutnih odgledao sinoćnju predstavu i htio bi je iskomentirati, gospođa se javi za riječ. Njeni su monolozi sve duži i naporniji. Već se i glumci koji će biti prisutni na Okruglom stolu očito unaprijed upozore od strane organizatora na najizgledniju mogućnost takvih lamentacija. Ne bi to sve bilo toliko naporno za nas koji je svakodnevno slušamo da gospođa uz svaku pohvalu ili kritiku prisutnima ne ispriča i dio svoje bogate prošlosti. Pa smo imali priliku čuti gdje je živjela, što je radila, koga poznaje, čuli smo hrpu priča o njenim susjedima, ubacuje u svoje opise imena kazališnih legendi, spominje i druge predstave i postave. Jednom sam joj mjerila duljinu izlaganja. Pet minuta. Pet predugih minuta nabrajanja, gubljenja niti, hvatanja te iste niti pa opet gubljenja. Jeza me podilazi svaki put kad se žema uhvati mikrofona. Ove godine uz nju sjedi i prati je jedna mlađahna djevojka. Izgleda da je bakica regrutira za slijedeće Zlatne lavove. Ojoj.

Pored takve jedne osobe koja više opterećuje nego uveseljava podnevne kave, zbivanja vezana uz slučajne prolaznike ili znatiželjnike obično izazivaju smijeh. Natandrči se svaki put netko od takvih uz stol gdje sjedi ili ocjenjivački sud ili poneki novinar. I stoji i gleda, unosi se u lica. Pa osoba koja sjedi neposredno ispod takvog znatiželjnog čeljadeta počinje prvo osjećati nelagodu. Pa se počne vrtiti, pa napadno pogledavati prema smetajućem objektu. Nema odziva. Čudesan svijet glumaca i mikrofona neodoljivo privlači ljude ter oni odstoje neko vrijeme potpuno prazne face ili s osmijehom broj šest i bleje... Onda ima ljudi koji se nasjednu usred rezerviranih stolova. Opale po pivčugi, razgovaraju na mobitel, čudom se čude kad ih domaćica oslovi. Negoduju ako ih hostesa diskretno zamoli da promijene stol. A čoek lijepo sjeo i htio popit nešto...