Pregled posta

Sretni rođendani, blogeri bivši, blogeri sadašnji...

Uživam, al fakat uživam učiniti nešto možda blentavo, možda luckasto, ali – ljudima koji me poznaju – logički povezano s mojim karakterom. Kod mene možete očekivati da ću vam, ako se sjetim kad vam je rođendan, otpjevati "Sretan rođendan" prek mobitela, iz sveg glasa ali ipak dobro zatvorena u radnji ili u stanu. To već godinama radim. I znam da sam za vlastiti rođendan, koliko god godina naslagala na pleća, ipak radoznala hoće li me se i koliko će me se ljudi sjetiti. Esemesom zaželjeti sreću, ne moraju me nazvati, ništa spektakularno. Ali sitan znak pozornosti, da čovjek osjeti da je nekome na pameti.

Jutros sam otpjevala sretnorođendansku pjesmicu našoj zgbabi. Prek mobitela. S druge strane bežične veze čuo se hihot. E, zbog toga je vrijedilo ne štedit glasnice. Našoj blogerici, bivšoj zgbabi, i ovim putem želim sve najbolje. Vama koji znate gdje je i što je ne moram ništa objašnjavati. Obzirom da ima i onih koji još nisu uspjeli uspostaviti kontakt s veselom plavušom (koju je vlastiti muž na nagovor familije skoro pa izopćio i zabranio joj surfanje i blogiranje), možete svoje želje, čestitke i poruke ostaviti u komentarima. Naći će se načina da nađu put do zgbabe, hihihihihi.

Nedavno sam se na gmail-chatu dopisivala s blogericom rilady. Kojeg li ugodnog iznenađenja! U moru onih koji su pisali pa odustali ili sve rjeđe objavljuju postove, uvijek čovjeka razveseli pojava nekog rado čitanog blogera. Evo, da ne prepričavam, kopiram njenu poruku: "Dobro sam, ali vrlo vrlo zauzeta poslovno, zato me i nema nigdje. Svaki dan se bar jednom sjetim svih i onda me uhvati tuga jer nemam vremena javiti se. Pozdravi svih s kojima budeš u kontaktu i reci im da sam ja dobro, da mislim na svih i da ću doći - opet :)" Eto.

I ovog ljeta ću vjerojatno imati priliku skoro svakodnevno objavljivati postove. Unatoč početku sezone, primijeti se da novi gosti nisu baš raspoloženi za vanpansionsku potrošnju. Iako mi na vratima radnje piše da ne radim nedjeljom, ipak sam sinoć došetala do radnje, znatiželjna da vidim ima li štogod ljudi i žele li što kupiti. Bila dva sata i pokupila se, bez ijedne zarađene kune, djeci svojoj a i mužu peći palačinke. S Nutellom. I slušati Thompsona. Ak mogu gradom jezditi raznorazne cestovne krstarice s ful nabijenim zvučnicima iz kojih trešte Cece i ostali narodnjaci, nek malo susjedi čuju domoljubnih pjesama... Pa smo odvrnuli do daske i otvorili prozore. Zbog svježeg zraka, kao.

U subotu predvečer imali smo susrete zborova i klapa. Možete si zamisliti, u 18.15, dok je raja još naveliko raštrkana po plažama i brčka se u moru, nekoliko desetaka pjevača zlatnih grla pjeva pjesme na praznom trgiću ispred Vijećnice. Slušali su ih samo obrtnici i trgovci iz obližnjih radnji. Onda se pjesma preselila na gradski trg. Tamo je valjda više ljudi uživalo u pjesmi...

Moje je mlađe dijete danas otišlo u ljetni kamp. Nećkala se svih ovih prethodnih dana, a i mi smo pratili vremenska nagađanja. Najgore od svega je djetetu buđenje. Škola prestala a ona bi se trebala buditi u neka njoj suluda vremena. Pol 8, moš mislit rane zore. Ali je - za nju, a i za mene. Otkako sam si odredila novo radno vrijeme – od pol 9 ujutro, ni meni se baš ne da dizati prije pol 8. I još uvijek imam vremena za jutarnju kavicu. Ili odmarširati do Fine i poplaćati račune.

Uz to novo radno vrijeme imam i zgodu. Ma da, zgoda je, nije nezgoda. Elem, produljila sam si radno vrijeme i odlazim iz radnje sat vremena kasnije nego inače. Pazite, sama sam si odredila radno vrijeme (koje li privilegije, ha?!). Ali godine i mjeseci čine svoje. Mislim na godine i mjesece navike, naravno. Prvi radni dan po novome rasporedu – puče podne, zvoni zvono sa zvonika crkvenoga. Ja pokupim sve stvari, pogasim što treba, uključim alarm i zaključam radnju. Laka koraka, s osmijehom na usnama, odem do Fine. Tamo obavim potrebite zadatke i nastavim ka Konzumu. Sva sretna jer sam se dočepala Ledo-Auto sladoleda i s pomisli kako će se curke razveseliti slasticama, pozvonim na vrata vlastitog mi stana. Otvore mi Potočnice, začuđena lica. Stan nepospremljen (al ne vrištim, udahnem duboko i odlučim da me ništa neće iživcirati), pišulje još u pidžamama. U par trenutaka, par treptaja oka dođe mi do blajhana primozga da ne radim više do 12. Nego do 13 h. Opalim se po čelu. Ispustim uzvik čuđenja, iznenađenja i nevjerice. Pa mi curke potvrde najcrnje sumnje. Otišla sam s posla prerano!!!! Ništa, slegnem ramenima , udarimo se smijati, ostavim vrećice i curice, okrenem se na peti i krenem ka radnji. Mrtvo-hladno otključah svoje carstvo, sjedoh za svoj radni stol i pričekah do jedan. I opet ponovim radnju od malo prije. Uključim alarm, zaključam radnju. Ali pravac doma. Jer sam ostalo već obavila. Ah, ljudi smo, događa se...

Post je objavljen 02.07.2007. u 10:15 sati.