U četvrtak sam bila bijesna kao rijetko kad u životu. Došla do granice kad mi se tlak diže u nebesa i glas počinje podrhtavati. Na sreću da se već poznam i stanem na toj granici prije nego mi naškodi zdravlju.

Elem. Mama mi je trebala poslati neki novac. Ima tekući u OTP banci. Pa sam se raspitivala o načinu na koji se iz te banke može prebaciti novac u neku drugu banku. Naknada prilična. Odlučih, da majci uštedim na transakciji, otvoriti žiro-račun u njenoj banci. Koja postoji i u mom gradu. Uđem tako u poslovnicu i kažem mladcu za šalterom da bih otvorila žiro-račun. Kao fizička osoba. Od krvi i mesa. I započne moja avantura. Zamoli me službeničić osobenu iskaznicu i uvali mi upitnik. Ispunim listić, predam, a malac se preznojio i zove potiho kolegicu, jednako mlađahnu kao i on, ter se njih dvoje preda mnom došaptavahu . Priupitam ima li kakvijeh problema. Povuci-potegni, i priznaju da ih nešto muči. Ma nemoj. Podsjetiše oni mene da kod njih imadoh već tekući račun. To bijaše još iz doba porodnog za mlađu Potočnicu, znači – poodavno. Zaboravilh potpuno na tu tekućicu, nitko me obavještavao ovih godina nije da ja to još uvijek imadem. Nemam ni karticu računa, iz tog vremena dok je umaška Otepe bila još Istarska. Mladac, dok je ukucavao moj JMBG, ugledao dakle podatke o tekućem računu, a na računu i još nešto love (čuti to za zaboravljenu lovu – osjećaj je isti kao kad nakon dužeg vremena navučete neke hlače i u džepu pronađete novčanicu, zar ne?). Rekoh – super, onda ćemo poderati zahtjev za žiro-račun. Pošto nemam karticu za podizanje love s tekućeg, samo mi to izdajte i riješena stvar. Moš mislit...

Službenik u svom programu uđe u moj tekući račun, a račun uspavan. Eutanaziran maltene. "Pa, probudite ga." Pokuša mali napraviti i to. Eeeee, al je neka tuka ili tukan prije 8 godina unio moje ime pod prezime a prezime kao ime . I tako postoji kod njih netko s mojim JMBG-om al preokrenutim podacima. Pa rekoh - izmijenite to. Pa ne mere. (Jer ne smije mijenjati ključne podatke, znam ja.) Pa rekoh - ostavite se toga, dajte mi karticu da znam broj svog tekućeg, da mi se može uplatiti novac. Nek se ja zovem kak se prezivam il kako već. Eeeeee, to će potrajati. Pa im ostavih svoju osobnu, potpisah sve moguće obrasce. I rekoh da dolazim pred kraj radnog vremena. Dam im i moj broj mobitela, ako još šta zatreba pa ću doći. Ne zovu oni. Eto mene kod njih. Je l´ gotovo? Joooooj, pa znate......

Meni tlak polako u visine..... da trebaju zvati svoju centralu, da će možda trebati ugasiti ovaj tekući i otvoriti novi. Pa što su radili sat vremena dok me nije bilo??? Sve sam ispotpisala. Rekoh, ovako ćemo. Ja sutra u 13 h dolazim a vi do tada pripremite što god znate i kako god znate, da ja mogu dobiti uplatu. Nisam se htjela više uopće pregovarati, jer bijah na rubu. Al to je bila mala beba spram nastavka slijedeći dan.

Petak. Part two. Eto mene poslije svoje prve smjene. Uniđem u bamku, a dječarac mam pocrvenio. Jeste li riješili što treba? Joooj, pa znate... Da su oni mladi i neiskusni , da još nisu našli način kako i što da naprave. Alaaa, mili moji... Fakat imam i strpljenja, i razumijevanja, i čuvam se stresova koliko god mogu. I treba mi duuugo, duuuugo, i puuuno i puuuno da prasnem. Al to je onda vulkan, to je onda strašno. I za mene i za okolinu. Tko voli da ga se vuče za nos, da ga ja vidim?! Odlučih prestat. Na granici, al fakat na samom rubu, već povišenim tonom rekoh samo da ću doći u ponedjeljak (banka, naravno, ne radi subotom). Zatvoriti račun. Za vijeke vjekova. Okrenem se na peti i vanka. Što dalje od njih. Puj-puj-puj, pljuv, hrak.

Zoveju me telefonom. Ispričavaju se, žao im je stvaaarno, mole da se vratim, pliiiz, nešto će učiniti. Meni vrijeme curi, opasno mi se približava deadline. Odem i ravno kod voditelja poslovnice. Taj isto mlađahan. O, mladosti... Vamte-tamte, oprostite, pa ne može se, pa pokušat ćemo. Rekoh – dala sam vam tri prijedloga: probudite mi uspavani račun (kako god da se zvala i prezivala), ubijte mi spavača i otvorite novi ili se dogovorite s capraškom poslovnicom da vam prebace uplaćeni novac na neki vaš privremeni račun – samo da novac bude na nekom računu pa da ga podignem. I nemojte mi govoriti da se ne može za 24 sata promijeniti ključni podatak – ako ne može službenik, možete Vi, ak ne znate Vi, zna Vaš šef ili programer. A programer to može u minuti riješiti. Obeća on meni da će mi u roku pola sata novac srediti račun. Neki. Al da će mi javiti točno kad se može izvršiti uplata i na koji broj. Izletih iz banke ko furija, bez riječi i bez pozdrava, bez sarme il punjene paprike.

Nije prošlo deset minuta, šef poslovnice mi javlja da je stvar riješena, da mi je račun-spavalica probuđen, aktivan, da se slobodno može prebaciti novac na njega. Javljam mami, ova odlazi uplatiti, nakon nekog vremena banem u svoju poslovnicu. Mladac na šalteru skače s mjesta, izvješćuje me da je uplata stigla. Ma nemoj. Dižem SVE. Ispraznila račun. Ovih dana ga idem ubiti. Dosta mi je.