Ovo je zbirka vrećica šećera koje skupljaju obje moje Potočnice. Šećere su počele skupljati lani. Prvo neozbiljno, pa sa sve većim žarom. Onda smo neko vrijeme haračili po svim kafićima u kojima bi se našli (pogotovo moj muž). Onda su konobarice u muževom omiljenom kafiću saznale za sakupljačku strast naših kćeri. I svako malo bi pored šalice prve jutarnje kave osvanulo po nekoliko novih vrećica, koje su mlade dame pokupile za dnevnih ili noćnih obilazaka ostalih kafića. Potočnice i njihov tajo uzvratile bi ljubaznost ponekom bombonijericom... Nismo nikog više uvukli u kolekcionarski krug. Da ne stvaramo obveze. A i u nekoliko navrata morasmo dobrano upregnuti curke da nađu odgovarajuće mjesto za zbirku i uredno je održavaju.





Skupljaju curke još i školjke, raznoraznih veličina i oblika, imaju ih skoro 700. Nije ni ta druga zbirka za zanemariti, al školjki imamo u neograničenim količinama svugdje unaokolo. Kad god dođu s plaže, dovuku nekoliko komada.





Muž je skupljao autiće-igračke. Preselio svoju zbirku iz roditeljskog doma. Ali je više nikad nije izložio pogledu ni obitelji ni ostale javnosti. Garsonijera u kojoj smo počeli zajednički život bijaše premalena. Kutije koje su čekale bolja vremena i veći životni prostor stradale su nekoliko puta u poplavi, u spremištima. Nekoliko je autića poslužilo za igru našoj djeci, nekoliko ih je poklonjeno poznatim malim dječacima. Ostatak zbirke još čami čučeći u nekoj kutiji...





Imasmo zbirku od tristotinjak longplejki, zajedničku. Jazz, soul, pop, rock. Domaći, strani izvođači. Pokvario nam se gramofon, nije se mogla više niti u jednom dućančiću pronaći odgovarajuća igla. Javismo se na jedan oglas, otkupio nam jedan glazbeni zaljubljenik cijelu zbirku. Sve uđuture, i Nedu Ukraden, i Platterse, i Rolling Stonese, i Queenovce, i Đoleta, i sve. Sad imamo hrpu cede-a, al to više nije ona strast, kad se novac za gablec odn. marendu trošio na singlice i plejke u obližnjoj robnoj kući. Sad, uostalom, možeš skinuti s Interneta, spržiti na CD, stick, karticu, prebaciti u mobitel. Nije to to.





Za jednu zbirku znam da još postoji. I nadam se da ću je uskoro vidjeti. Moja kuma i ja, tada još susjede i osmoškolke, crtale smo i izrezivale papirnate lutke i odjeću za njih. Moja kuma još čuva kutiju s tim kreacijama. I obećala mi je donijeti te šarene papiriće kojima smo posvećivale godine svog djetinjstva. "Tko zna, možda..." na nas čeka karijera uspješnih kreatorica. Makar kreirale odjeću za umirovljenice. Crveno-ljubičaste, narančasto-crvene, narančasto-zelene, crveno-crne, crno-bijele i ine kombinacije boja, tunike, trapez-hlače...