Georges Feydeau: Buba u uhu. Vodvilj. U izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Petnaest glumaca, deset scenskih radnika, najveća scenografija na Festivalu. Neuobičajeno velika i opsežna predstava za komorni teatar. Publika je skoro sjedila na sceni. Krcato gledalište, tražila se karta više. Neki su sjedili na stepenicama, a neki – nažalost – ostali bez karte. Tri čina. Dvije pauze, publici za uhvatiti svježeg zraka, scenskim radnicima da promijene scenografiju (uigrana ekipa, svaka čast na brzini i djelotvornosti). Atmosfera topla i sparna. Glumački kostimi slojeviti, debeli.

Predstava me oduševila. Uhvatim li priliku, sigurno ću je još jednom odgledati, ali na normalnoj pozornici i u ne-komornim uvjetima. Jer, ovo je napor za cijelu ekipu ali i gledatelje.

Besprijekorna gluma, raspoloženi glumci, duhoviti dijalozi, zapleti i raspleti. Doživljaj za pamćenje. Publika je sve zaslužne nagradila dugotrajnim pljeskom i visokom ocjenom. Drago mi je da su predstavu imale prilike vidjeti i moje gošće, sestra i teta, i da su s jednakim oduševljenjem izašle iz kazališta. Do dugo u noć razmjenjivale smo utiske, pune pozitivne energije i duše nahranjene umjetnošću.

Mnogi će vjerojatno prepoznati neke glumce koji glume u našim sapunicama. To su mi rekle moje gošće, inače ne bih znala. Ne pratim takvu vrstu igranih uradaka. Pa nisam bila niti opterećena usporedbom glumaca i likova. Što je, vjerujem, dobro.