Ma, uvijek mora netko pokvariti raspoloženje, bar na kratko. Il na trajno. Ovi novi susjedi mi fakat idu na jetra.

Dvoetažni stan, dvije obitelji susjeda. Nove, od prije godinu dana. Već sam pisala o njima, što smo sve predurali. Podjelu dvorišta. I kako mi je susjeda opkopala dječji vrtuljak, odlučivši uzet što misli da je njeno. Sad ima svoj dio dvorišta, a u njemu se suše debele tikve i mršavi paradajzi. Nek je ona njih stavila da rastu, makar ih ne zalijevala, opkopavala i brala. Al to je njeno. Mašala.

Al nisu njena vrata od dvorišta. Klizna. Naša su. Dida Ante ih dao napraviti. Kao i ljuljačku, od željeza, da odolijeva vremenu bar sto godina. Pripremili on i sin mu i instalaciju za daljinsko upravljanje, al to još nismo riješili. Košta. Nije nama teško otključavati i zaključavati. I kad smo dali dvorišnu stazu i dio za parkiranje auta popločati, tako smo i ta vrata sredili. Narančasta, vesela. Dali ključ susjedima, ovima koji tu žive već dvaest godina. Pa kad su uselili novi susjedi, dali i njima ključ. Jedan. Izgleda da im nije dosta taj jedan. Jer ih ima četvero. Al ključevi su skupi. Bar deset kuna. Pa se najmlađa susjedica, snajka, dosjetila jadu. Kako svako malo ti novi susjedi il ostave širom vrata otvorena (da mogu slobodno i psi i ljudi ušetati) il zaključaju, unić kroz otvorena vrata nije neki kumst. Al zatvorena otvorit bez ključa i je. Našla žemica rješenje. I pokazala ga sva ponosita mojoj sestri i tetki kad su mi bile u gostima. Ona išla ispred njih, ups! zaključala vrata i čuje njih kako komentiraju da moraju ić po ključ. I ona, sva nasmiješena i sladunjava, ufati ta vrata (a bormeš nisu nimalo lagana...), nadigne ih, izbaci iz šine i otvori. I kaže kako ona to svako malo radi...

A moj se dragi nekoliko dana prije toga iščuđavao kako ljudi mogu biti tako bezobrazni i jalni i izbacivati nam dvorišna vrata iz šine. Našao takva, razvaljena vrata, nekoliko puta. Pa smo saznali otkud to. I nikako ulovit priliku i išpotati susjedu. Savjetovati je neka si napravi duplikat ključa. Objasnit da se to može. I da nije skupo. Žemicu sam jedno jutro vidjela kako maršira stubištem pa dvorištem ispred mene, i – naravno – zaključava vrata za sobom. Ja poviknuh, čulo se je, jer su se prodavači na tržnici trgnuli i okrenuli. Ona nastavila dalje, a ja (bez ključa) okrenula se na peti i izašla na druga vrata, kroz haustor. Na sreću da imamo i ta vrata. Izjadala se mužu. Njemu se tlakić digao. No, žemica-susjedica, a i ostatak familije misteriozno nestao. Danima ih nije za vidjeti. I onda se moj dragi dosjetio jadu. Kad ne možeš preodgojit ljude, a ti napravi nešto drugo. Onemogući ih. Našao čovjek komad željeza, zalotao ga na bravu tako da se vrata više ne mogu dignuti iz ležišta. Sad danima, kad imamo za to priliku, pogledavamo na dvorišna vrata ne bismo li vidjeli da li je tkogod shvatio poruku.

Prije par tjedana muž našao na autu, uredno sparkiranom u dvorištu, slomljen zadnji brisač. Onak, u donjem zglobu. Pozvao policiju, nek bar sastavi zapisnik. Znamo da je teško naći uzročnika, al nek je negdje zabilježeno. Ne bih htjela griješit dušu, al sve nekako mislim da je susjed, invalid, dok je otvarao tu kliznu kapiju, izgubio ravnotežu, naslonio se na auto i krcnuo. Jer, susjed često koristi štake pri hodu, pa mu treba mal više mjesta za proć. On je taj koji otvara širom vrata, i tako ih ostavlja za sobom.

Jest invalid, žao mi ga je, al čini se i da mu svi lončići nisu na broju. Otkako je doselio, prošlo ljeto, po toplu vremenu ga stalno viđamo samo u gaćama. Sad, jesu li to gaće il hlače, teško je znati. Nit sam kad previše zagledala, nit se da razaznat kad baciš oko. Susjed tako polugol, trifrtalj-gol, ide i po kruh. Hoda takav po bijelom svijetu. I sjedi u dvorištu. A ja imam cure. Kojima je onda neugodno biti u tom istom dvorištu, kad ovaj izbaci svu svoju runju i škembu i uzdiše za stolom. Jel mu vruće, jel ga što boli, ni to ne znam. Al smo pišuljama savjetovali da se maknu. Ovo ljeto ponavlja se ista priča. A moj muž, uvijek pristojan, drag i mio, sve misli kak će ovaj napokon nadoć da se malo upristoji. Jedno jutro nije više mogao izdržati. I dok je prolazio dvorištem, zastane i zamoli susjeda (koji je opet u istoj uniformi sjedio vani, ispred kuće), da se pristojnije obuče. Ovaj odšutio, ni da bi. Tek popodne, kad se dragi vraćao s posla, zaustavi polugolać mog čovjeka. I reče da je duboko uvrijeđen. Jer da on nema novaca kupovati skupu odjeću. Reče moj muž da je očito došlo do nesporazuma, jer nije u pitanju skupoća i izgled odjeće, već činjenica da susjed skoro BEZ ODJEĆE sjedi vani, i izaziva nelagodu i nas odraslih i djece nam. Nije to ovom ušlo u glavu, izgleda. No, nakon tog verbalnog susreta, susjeda više nije za vidjet. Bar dok smo mi vanka.

Predurati male, sitne smetnje možemo. Kako sad imamo stanare po svim stanovima, prepustili smo donjim stanarima brigu oko zaključavanja haustora. Rekosmo im da se vrata svaki dan zaključavaju navečer. Pa su zaključavali nedjeljom u pol 6 popodne. Odeš u šetnju i na povratku poljubiš ulazna vrata. Kad to spomeneš, susjeda odmah razrogači oči i kaže da nije ona. Sad, jel ona il netko od njenih – nije bitno, al mi ostali znamo da nismo mi. Jer već petnaest i više godina poštujemo kućni red. E, sad vrata više ne zaključavaju, ni popodne ni navečer. Nema veze, i tako i tako muž ili ja završavamo s poslom oko pol 11, 11, pa zaključamo za sobom...

Ne mogu a da ne pomislim na susjede u maminoj zgradi. Petnaest obitelji. Svi se pozdravljaju, svi jedni drugima priskaču u pomoć. I tu su i u radosti i u tuzi. I preuzimaju poštu, i zalijevaju cvijeće. I djeca pomažu starijima ponijeti torbe uz stepenice. Zgrada je izgrađena 1971. Toliko traje većina poznanstava i prijateljstava iz te zgrade. Možda nakon trideset i pet godina suživota u ovoj mojoj zgradi, i svi mi postanemo dobri susjedi...