Sve kategorije po listama

ZAŠTO MI SE OPET GRICKA KAROTA??? 2025ta KAO GODINA PASIVNE AGRESIJE I ADHD-a

splicanistika.blog.hr

I taaako, još jedna godina curi i nisam se stiga okrenit, a ono već je blagdansko doba. Ili doba kad me, kao i svake godine u ovo doba, pritisnu adventski rokovi za božićni broj jebeno najboljeg bloga u blogosferi – „ST-ćanistike“. I baš zbog pogleda unatrag na prebogatu literarnu ostavštinu „ST-ćanistike“, odlučio sam se za još jedan pogled, ali pogled prema korijenima i misiji ovog bloga. Za one koje algoritam slučajno naplavi na ove stranice, s desne strane u gornjem info-boxu nalazi se jedan glupasti tekst naslovljen „Zašto mi se gricka karota?“. A na kraju tog glupastog teksta stoji jedna rečenica za koju mi je trebalo skoro 18 godina (ili čitava punoljetnost u autorskim godinama) da je shvatim iako ne znam zašto sam je tada napisao tako kako sam je napisao. Ta rečenica se zatvara „problematikom tipla na udici“ kao središnjom okosnicom „ST-ćanistike“. Kako 18 godina plus znači manje neuralne plastičnosti, ali više karakterne rigidnosti, problematiku tipla na udici sada sagledavam rigidno – tipal kao ženski princip sužavanja rupe na strogo prihvatljive dimenzije, a udicu kao muški princip sa špicastim vrhom koji uvaljuje probadajuću bol na prvi zalogaj naizgled laganog obroka i vuče van zone komfora. Zbog potonjeg, ribe se jedino mogu osvećivati „pasivno-agresivno“ i to dračom u grlu, koja se ispere bevandom ili smrvi bilim kruvom. Preko bevande. Dakle, jedva vrijedno spomena. Ali da ne skrećem s teme, i tipal i udica predstavljaju dva principa istog elementa – kačenja. A tipal na udici je situacija u kojoj elementi kačenja završe u glupom i trajnom klinču. Otprilike onakvom u kakvom se već godinama nalazim s redakcijom „ST-ćanistike“ zbog čega, kad se spremam na posjetu, moram uključit obe hemisfere mozga – i intelektualnu i senzibilno-umjetničku jer nisam siguran kojom od te dvi hemisfere ću bolje otkačit onaj ludež koji je trajno nastanjen u redakciji...

U redakciji su me primili uljudno, što je bilo sumnjivo. Čak su me ponudili pivicom i grickalicama, što je bilo još sumnjivije. Ali dio njih mi se samo kurtoazno osmjehnuo bez daljnjeg obadavanja dok su stavljali božićne ukrase i klapali klamericama što je, na sreću, raspršilo svaku sumnju. Jer to je znak da pripremaju teren za još jednu dementnu raspravu do dugo u noć kakve sam dokumentirao u više brojeva „ST-ćanistike“. To su rasprave koje uvik završe tučom i podjelom u nove frakcije do idućeg broja. Ranije ove godine su išli na kolektivni izlet u Rim na poziv jedne udruge Hrvata u Rimu koja se zove „Hrvatsko-talijanski mozaik“, ali nisu smatrali da me o tome tada obavijestiti. Ne znam koju su priču prodali onima iz „Hrvatsko-talijanskog mozaika“, ali navodno su ostavili vrlo pozitivan dojam. Pa su mi rekli da im Rim uopće nije jasan. Pitao sam zašto, a oni su mi odgovorili da je to zato što nisu naletili na nijedan starorimski spomenik na kojem je natpis uklesan Times New Roman fontom u kurzivu. Ja sam im rekao da bi to možda moglo biti zato što je kurziv izmišljen tek u Veneciji kojih iljadu i kusur godina od raspada Carstva i to zato što štedi prostor pa je lakše tiskati džepna izdanja knjiga. S druge strane, klesat u kurzivu je zajebano pa ako i štedi prostor na kamenu, onda duplo tare karpalni tunel onoga ko kleše. Oni su mi rekli da ne serem i da se ne slažu s povijesnom činjenicom. Pitao sam kako to da se ne slažu s povijesnom činjenicom koja je povijesna činjenica baš zato što je dobro dokumentirana. Oni su mi rekli da na to imaju pravo i da su u Starom Rimu imali većinu u Senatu, ili apsolutnu vlast ko neki od rimskih careva, da bi naredili da se svi natpisi preklešu u kurzivu pa ko mu jebe mater. Jer da šta, većina starih Rimljana su bili seljaci koji su ili gutali nastavke za futur prvi, ili nisu znali kako se koristi ablativ. Osim toga, ovo je manje stvar ekonomičnosti, a više rebrendiranja – nešto slično ka toranj u Pisi koji je sam po sebi „I“ u kurzivu. Na moju primjedbu da bi možda i „ST-ćanistiku“ onda trebalo objavljivati u kurzivu ako nam je do brzog rebrendiranja, rekli su mi da ne žele raspravu spuštati na moju razinu i da je u redakciji odavno uvedena nulta tolerancija na Gerino pasivno-agresivno ponašanje. Tu sam tražio da mi pojasne dvi stvari. Prvo, zašto su odustali od netolerancije i uveli nultu toleranciju na moje pasivno-agresivno ponašanje. A drugo, da mi konkretno kažu šta je to pasivno-agresivno ponašanje jer ja to ne razumim – ili si pasivan, ili agresivan, spajat to dvoje mi ne izgleda spojivo. Na ovom mjestu moram priznati da me ponekad iznenade koliko su dobro informirani o potpuno nebitnim stvarima. Ono prvo su mi objasnili vrlo tolerantnim tonom da smatraju da je netolerancija divljački konstrukt jer je po dometu opća, dok nulta tolerancija dolazi s matematički definiranim pragom. A što se tiče onog drugog, da je njima dobro poznato da je pojam pasivne agresije prvi koristio američki psihijatar Carl Menninger (ali ne MenninGERO) nakon Drugog svjetskog rata za vojnike koji se nisu otvoreno bunili, nego su neposluh iskazivali otezanjem u izvršenju naredbi, „nespretnošću“ ili tihom sabotažom, o čemu je pisao i James Heller u „Kvaki 22“. Na moje protupitanje da ako je to tako, doživljavaju li onda moj otpor njihovim suludim idejama ne kao ljudski čin, nego kao psihijatrijsku kategoriju, odbrusili su mi da ne padaju na te glupe moše di u biti igram na njihov ADHD iako je moj ADHD dobro dokumentiran. Tražio sam da mi pojasne odakle im to da imam ADHD. Pa su mi rekli da ako ADHD znači nemogućnost zadržavanja koncentracije na iole zahtjevnu i dugotrajnu aktivnost, odnosno hiperfokus na ono što je samo meni stimulativno, emocionalno nabijeno, nagrađujuće i kratkoročno dopaminsko, onda su tekstovi na „ST-ćanistici“ (i sadržajem i učestalošću objave) najbolja potvrda toga. Morao sam odgovoriti da ne bi bilo demokratski zabraniti mi da vodim unutarnji dijalog s više likova u glavi, i da za razliku od nacionalnih medija (od HRT-a preko N1 do debelog iz Bujice) koji npr. lavinom priloga i intervjua s analitičarima upozoravaju na ekstremizam, na ugroženost domoljublja i apokaliptičnim projekcijama najavljuju Thompsonove koncerte, „ST-ćanistika“ barem ne daje ruke dresuri, dilanju i rehabilitaciji ADHD-a na kolektivnoj razini. Pogledali su me snishodljivo i uz hermetični smješak rekli da ne moram kriviti sebe što box za komentare jedino pune autokomentari. I to nemušto napisani. Ali da je u redu ako mislim da nije do mene, nego do neurotransmitera. Nakon svake rasprave s njima moram u izolaciju uz gregorijanske korale...

Taman kad sam mislio još nešto reći da zaokružim njihovu besprijekornu logiku, jedan od onih koji su stavljali ukrase i klapali klamericama mi je gurnuo pod nos dopis njemačke desničarske glazbene kuće „ROCK Nazi GmbH“ za koju bi „Splićanistika“ trebala odradit faturetu. Naime, na otvaranju splitskog adventa, direktor „ROCK Nazi GmbH“ (koji je bio na siti brejku u ST-u) nas je čuo kako masakriramo „Rock galamu“ od Nene Belana i Đavola na pseudonjemačkom pa je naručio od nas kompletni prepjev „Kreativnog nereda“ Dina Dvornika na pravi njemački. Mi smo rekli da može jer smo bili pijani, a Švabo ka Švabo, je sve to shvatio ozbiljno i poslao službeni dopis s narudžbenicom. Navodno je slušajući refren u kojem ponavljamo „Emil und Ahni“ osjetio neodoljivu fuziju urbanog nerva i nacionalnog naboja i taj osjećaj, s osebujnim mediteranskim štihom koji resi „ST-ćanistiku“, poželio je prenijeti njemačkoj publici. I to osobito potomcima njemačkih podmorničara. Jer u našoj obradi „Rock galama“ je prepjevana kao „Rock Alarm“ nakon kojeg neminovno ide zaranjanje u kriglu. Međutim, o tom potom jer pred nama su blagdani i svečarska atmosfera. Osim toga, što zbog lokalnih aktualnosti, što zbog ADHD-a od kojeg stvarno patimo, hiperfokus skrećemo na nešto što nam je trenutno stimulativno, emocionalno nabijeno i kratkoročno diže dopamin – kako je najavljen novi Thompsonov koncert na Gripama u prvi misec, i kako su Božićni blagdani ipak vrijeme mira i dobrih vibri, želimo pokazati da je Thompson (čak i od svoje publike) u biti pogrešno shvaćen. Jer u podlozi njegova opusa od monumentalnih sudbina, štektanja zbrojevki, kamene težine i ratničkog tona, zapravo je potisnuta čežnja za stiskavcem na plesnom podiju, dvo-taktom Vespe, životnom lakoćom i dobrom spizom. I zato smo, kao dar svima koji se spremaju na koncert, pripremili prepjev „Gena kamenih“ u Italo disco (nije bez razloga u kurzivu) verziji. Pa kaže...

Loša bila četr'es' peta ------------------- Tuo sorriso – il coperto
Rasula nas preko svijeta --------------- Mio sguardo – t'ho offerto
A sad nova loza raste ------------------- Bocca ride Parmigiano
Vratile se kući laste ---------------------- Cuore chiama Gran' Padano
Plave krvi, bijelog lica ------------------- Mi avvolgi – Bolognese
Rađaju se nova dica --------------------- Con il sugo – forte prese
Na kamenu ka' na svili ------------------ Come crema di Cannoli
Di oduvik mi smo bili -------------------- Serviti gia – siamo soli
Gdje god da te život nosi -------------- Baccio corto – piů d’espresso
Uvik moraš znati ko si, heeej! -------- Tra e li… l’amor’ adesso, siii!

Geni, geni kameni ----------------------- Geni, geni - tuoi i miei
Vatra gori u meni ------------------------ Manca due - lui e lei
Geni, geni kameni ---------------------- Geni, geni - dove sei
Takvi smo mi rođeni -------------------- Cuore batti - io vorrei

Uzmi ili ostavi ---------------------------- Tutto qui – o scapperei

Ako bi „Martin u Zagreb – Martin iz Zagreba“ u srpskoj verziji bilo „BRE u Stobreč – BRE iz Stobreča“, onda je vrime za svima najdraži dio, a to je tradicionalno topla božićna čestitka „ST-ćanistike“ prezrenima i onima koji su zakinuti u razvoju na najmaštovitije načine. Dakle, svima koji pate od ADHD-a i izlječenje vide u pasivnoj agresiji na dugi rok, šačici koja zna da Kolmogorov-Smirnov nema veze s votkom nego s testiranjem normalnosti, još manjoj šačici koja misli da je prvi korak čovjeka na Mjesecu bio mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, Dijani Čuljak, ekipi u Ćacilendu koja sprema vatromet za ekipu oko Ćacilenda, izvoznicima koji su na udaru Trumpovih carina i uvoznicima koji su na udaru dogovora s Trumpom oko carina, Maduru i upravi Durexa, onoj ženskoj šta je umisto Dene jedanput vodila kviz u „Vrimena“ i završila s „Marko Livaja i laku noć!“, seljačinama iz Lazia, skretničarima iz Perkovića koji neće vidit Thompsona na Gripama, artritičnima, reumatičnima i kritičnima na JIL-u, Bahreincima, Nepalcima u domovini, ali bez remitende, debilima u likri koji nabijaju FTP, meni jer mislim da ludim i naravno, vama, dragi i cijenjeni čitatelji, GERO i cila ludež iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i ako ništa, onda bar malo zdrave i dobro fokusirane agresije u 2026oj! Ta-ta-ra-ra-raaaaaaa...

2 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Čudno se te stvari nekad poslože,
i ono što ti je danima izmicalo,
neshvatljivo,
nedokučivo,
izvan dosega,
odjednom sjeda na mjesto.

I čudiš se sam sebi,
jer bilo ti je pred nosom,
očigledno,
jasno ko dan!

Ponosno s vama mogu podijeliti
zadnje i najvažnije otkriće,
konačni rezultat napornog rada,
čekanja u zasjedi,
korištenja sivih stanica,
e da bi se došlo do odgovora na pitanje:

Zašto se Brgljez pojavljuje samo za Božić?

Slika govori tisuću riječi.

Bisernice sreče

modrinaneba.blog.hr

One so moje hčere svetlobe,
z njimi diham kot eno

Foto: moja osebno

Blagdani i tradicije koje mi nitko ne brani

dusakojaluta.blog.hr

Zanimljivo je kako se tradicije mijenjaju. A najdraža je, na kraju, ona koju sami stvorimo. Jer možemo. I jer nam se da.

Kad sam bila mala, bor se kitio isključivo na Badnjak.
Pravilo je bilo jasno i neupitno. Nisam znala za Djeda Mraza.
Na Badnjak bi se okupila obitelj na večeri (baka, djed, tetka…).
Nakon večere mi djeca bismo otvarali poklone i igrali se,
dok su odrasli slavili dugo u noć.

Na Božić je bio ručak kod bake, i tamo su nas čekali novi pokloni ispod bora.
S godinama je ta tradicija nestala.
Pravila su se promijenila, a ja nisam razumjela
zašto više ne smijem otvarati poklone na Badnjak.
Kasnije sam shvatila da je to zapravo bio moj tata koji je to dopuštao,
ne mama.
Sitnica, ali meni ogromna. Volim rutinu. Volim da su neke stvari nepromjenjive. I kad se promijene bez objašnjenja,
to mi ostane pod kožom dulje nego što bi trebalo.

S prvim mužem bor se nije kitio uopće.
Nisam smjela kupovati djeci poklone,
pa sam ih švercala mami da ih otvore na Božić.

Danas, sa svojim dragim, imamo novu tradiciju.
Bor se kiti početkom prosinca.
Odrasli kupuju poklone jedni drugima, a djeci poklone donosi Djed Mraz.
Muž i ja teoretski otvaramo poklone nekoliko dana prije Božića.
U praksi, čim ih kupimo. Jer se ne možemo strpjeti.
Poklanjamo si sitnice za smijanje do idućeg Božića ili nešto korisno za kuću.
Sa djecom je, zanimljivo, puno lakše.
Djeca poklone dobiju na božićno jutro, dok čarolija traje.
Odnosno, dok još vjeruju. 

Nova Godina

Kad sam bila mala, Novu godinu nisam dočekivala. Nikad.
Morala sam spavati. Jer je bila noć. I jer djeca spavaju. Točka.

U prvom braku smo par puta išli van na doček.
Ja bih uglavnom bila sama, a on bi bio tko zna gdje.
Ostalih godina sam Novu godinu dočekivala doma, spavajući s djecom. Romantično? Ne. Mirno? Tako-tako. Zapamćeno? Nažalost.

Danas je drugačije.

Danas Novu godinu dočekujemo svi skupa. Doma.
Imamo disko u dnevnom boravku. Plešemo. Glupiramo se. Skačemo po krevetu.
To je ona noć u godini kad smijemo raditi (skoro) sve... Kasno ostati budni, biti glasni, jesti gluposti i ponašati se kao da sutra ne postoji.
U ponoć pijemo šampanjac (djeca dječji, ali iz istih čaša, jer pravda mora postojati), gledamo vatromet i smijemo se.
I napokon, Nova godina mi ne znači grč u želucu, nego noć koju jedva čekam.

Podroom

nachtfresser.blog.hr

EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj

Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"

U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.

Ta strašna igračka um

radivjetra.blog.hr

Prošle noći, one s nedjelje na ponedjeljak, legao sam spavati pod temperaturom. Suprugu sam "otpravio" u spavaću sobu, a sebi sam napravio krevet u dnevnoj, znajući dobro što me čeka (bude to otprilike jednom godišnje). Prije toga gledali smo - po tko zna koji put - film Dozvola za brak (eng. Meet the Parents) s Benom Stillerom i Robertom De Nirom, koji je za mene uvijek iznova jednako smiješan i zanimljiv kao naš Tko pjeva zlo ne misli. No petnaestak minuta iza ponoći shvatili smo da ga nema smisla gledati do kraja jer su preduge reklame bile svako malo i film je trebao završiti tek oko 0:40. Pogasili smo sve i otišli na spavanje.

S eteričkim tijelom u kaosu, ležao sam osjećajući svaku sekundu kao puno predugu, tijelo kao sveprisutnu pobunu živaca i hladnoću kao prijeteću neman ako samo razmaknem poplun u nekom trenutku. Dobro mi poznato stanje, ali, na sreću, jedanput ili dvaput godišnje. A onda je počelo - noćna mora koncepata i ideja. Već desetljećima to tako biva, ali svaki put na neki nov način. Krene s onim što je moja najsvježija asocijativna ili konceptualna nit, a to je u ovom slučaju bio upravo gledani film. U njemu je lik kojeg je glumio Ben Stiller malo pomalo ulazio u sve teže situacije spram oca svoje zaručnice i radnja je fino gradirala tu napetost prema kulminaciji. To fino gradiranje napetosti preuzeo je moj um pod temperaturom i započeo svoj konceptualni košmar: osmislio je, naime, ili počeo osmišljavati, "kompjuterski program" koji bi se u filmovima bavio upravo tim segmentom, gradiranjem napetosti prema kulminaciji, uzimajući u obzir samo one scene koje s tim "gradiranjem napetosti" imaju veze. Tako sam stalno iznova u sjećanju vrtio slike rasta napetosti iz upravo gledanog filma, sve dok nisam zgotovio proizvod u obliku, recimo, crvene verzije. A onda sam počeo ispočetka, smišljajući novu, možda malčice nježniju verziju koja bi naglašavala neke druge dionice filma, ali bi isto imala za zadatak zgotoviti neku finalnu verziju "gradiranja napetosti prema kulminaciji". Dakle, isti film, ali malo drugačiji izbor scena, ne toliko drugačiji da se izbriše bit "gradiranja napetosti", dakle tek neznatno drugačiji, ali ipak drugačiji. Trebalo je uložiti velik napor da se to nijansiranje osmisli. Na koncu sam novu verziju "gradiranja napetosti" nazvao plavom verzijom. Nježnijom, suptilnijom, pa ipak jednako u istom konceptu. Ponadao sam se da je to sada valjda to i da ću konačno moći zaspati. Ali ne! Pojavila se ideja da bi se možda mogla uspostaviti neka treća verzija koja bi pomirila prve dvije, ali na veoma suptilan način, i koja bi onda zapravo bila vrhunac prikaza ili neke vrste kritičkoga osvrta samoga filma. Pa sam počeo raditi na njoj i nakon mnogo vremena provedenog u osjećaju konceptualnog užasa i krajnjeg mučenja duše konačno osmislio tzv. zelenu verziju, koja bi bila ne samo obična sredina između crvene i plave, nego i njihovo umjetničko nadmašenje. Bio sam zadovoljan zelenom verzijom, smatrao sam je istinskim konceptualnim majstorstvom svog uma, ali u tom "zadovoljstvu" i "smatranju" nije bilo ničeg doli užasa i mučenja, košmara koji prisiljava um da sudjeluje u nečemu u čemu ne želi sudjelovati. Istovremeno sam znao da u bilo kojem trenutku mogu otvoriti oči, ustati iz kreveta i prekinuti taj košmar jer sam sve vrijeme zapravo bio u polusnu. Ili sam samo mislio da to znam i da mogu prekinuti taj košmar?

Od ponoći i petnaest do šest i petnaest ukupno sam išao šest puta mokriti. Tek nakon trećeg mokrenja ovaj se košmar s crvenim, plavim i zelenim "gradiranjem napetosti" prometnuo u nešto drugo. To drugo očito je bilo na dubljim razinama jer ga više ne mogu prepričati, no znam da je bilo prepuno povijesti, i to svakako one vezane uz Bliski istok, Grke, Rim, kršćanstvo itd. Ono što je bitno naglasiti jest da se osjećaj košmara ili duboke duševne nelagode promjenom teme nije završio, nego je zapravo i porastao. Bile su tu neke građevine kroz povijest, neki važni povijesni momenti, neke konstelacije koje se mogu primijetiti tek nakon dugih vremenskih i povijesnih perioda, no sada, u ovom trenutku, više ništa od toga ne mogu obuhvatiti svojom pažnjom. Ono jedino što ipak sa sigurnošću znam jest da je cijeli taj košmar s drevnim civilizacijama, gradovima i društvenom zbiljom u mojemu umu trajao stoljećima, zapravo tisućljećima, mislim da sam po buđenju imao osjećaj o najmanje 50 zadnjih inkarnacija.

Pred kraj imao sam doživljaj ili viziju nekog Srbina (baš tako, samo Srbina) koji je prije mene već doživio sve ovo što sam i ja te noći i o tome načinio izvještaj u obliku riječi, slika i maketa. Te njegove makete bile su fascinantne jer su prikazivale upravo one građevine i zdanja koje sam i ja vidio u svojim košmarima, baš tim redom i na taj način. Njegovo je izvješće bilo kao neki precizan materijalni, vidljiv vodič kroz sve ono kroz što sam ja tisućljećima prolazio. I opet ponavljam: sve vrijeme uz mučenje i veliku duševnu patnju kakvu košmari već sa sobom nose.

I kad je došlo to konačno otpuštanje, negdje iza sedam ujutro, rekao sam ženi mrtav ozbiljan: "Znaš što, noćas sam doslovno proživio tisuće i tisuće godina." I to i sada mislim. Fizičko tijelo vrlo je ograničeno u pogledu mogućnosti podnošenja patnje, no um izgleda nema takva ograničenja. Ja sam vrlo doslovno imao doživljaj ili iskustvo ili znanje o tome da sam otprilike pedesetak zadnjih inkarnacija, ili svakako nekoliko tisuća godina, u tim košmarima proživio, i sve te živote u užasu prisile doživljaja, prisile vizije, svakako nečega što nisam ni želio ni odabrao doživjeti. Pa ipak, nakon buđenja iz tog "trajnog polusna" moj um - iako je bio duboko uvjeren u to da je upravo kroz nekih šest ili sedam sati zapravo proživio tisuće i tisuće godina iskustva - nije bio u stanju fatalne iznurenosti iskustvom, bio je manjeviše isti kakav je i inače. :) Jesam li si umislio sve to? Tko može reći da jesam ili nisam, kad ne mogu ni ja sam? :)

Tell Me There's A Heaven

samolagano.blog.hr

Ova pjesma izvlači iz dubina i tugu i dobrotu.

U vrijeme Božića ljudi su možda isforsirano dobri, zato treba tu dobrotu zapamtiti i pružati ju cijele godine, koliko god je moguće.

A moguće je samo ako smo dobri prema sebi i ako se izlažemo dobrim stvarima - poput ovje pjesme. I eto nas u jednom lijepom krugu.

Chris Rea - počivaj u miru.

Moja odgovornost, moja snaga

liviodinspiracija.blog.hr

Nitko ne živi moj život umjesto mene.

Svaka pogreška, svaki izazov, svaka teška odluka – moja je odgovornost.

I upravo zato u njima vidim svoj rast.

Preuzeti odgovornost znači prestati kriviti druge, okolnosti ili sustav.

To znači suočiti se s neugodnim istinama o sebi – i upravo u tom suočavanju rađa se snaga.

Snaga da djelujem unatoč strahu.

Da brzo učim iz svake pogreške.

Da gradim svoj put vlastitim odlukama.

Korak po korak.

Odluka po odluci.

Tu se rađa istinsko samopouzdanje i sloboda.

Athina

modrinaneba.blog.hr

3 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Nastavkom strpljivog promatranja
došli smo do novih saznanja.

Subjekt istraživanja
samozatajan i skroman,
kakav već je,
vrlo malo toga odaje o sebi.

Štoviše,
morali smo se uteći nezahvalnoj metodi
- provokacije.

Ali upornost se isplati.

Pa smo tako došli do
same srži subjekta,
njegovih strahova.

Strahovi su ono što ljudi skrivaju,
ali i ono što ih pokreće,
što suptilno,
nesvjesno,
usmjerava njihovo djelovanje.

Stoga je od izuzetne važnosti
njihovo poznavanje i razumijevanje.

Najveći strah jednog Brgljeza je
da će biti skuhan.
(vidjeti slikovni prikaz)

Nešto manji,
ali ništa manje važan,
je strah od zadržavanja
Pojam zadržavanja
shvaćen u najširem mogućem smislu:
prostorno,
vremenski,
emocionalno,
duhovno,
prehrambeno
...


Bojim se da ćemo
uskoro morati napustiti istraživanje,
jer počinje utjecati na istraživani subjekt,
a opće je poznata činjenica,
i znanstveni pristup,
da kad sletite na strani planet,
ne smijete kontaminirati okruženje,
i osobito ne smijete poremetiti
prostorno vremenski kontinuum.

Ajmo na more

nachtfresser.blog.hr

More gledam kroz ogromne prozore, s balkona, iz vrta, razbuđujući se za jutarnjih šetnji, a tako rijetko se spustimo do njega, eto možda ni jučer ne bismo, ali eto, nevolja natjerala, nedostaje sastojak za ono što mislimo pripremati, dućani s veselim trgovkinjama adventskih nedjelja svi rade, pa kad već moramo autom u nabavku (to što nam treba ima samo udaljeni centar), zašto ne bi prije skoknuli u šetnju uz more, parkiranje na obali je nedjeljom besplatno, inače cijenom nepriuštivo. Neki još nisu vidjeli ni ovaj nasip s privezima:



Meni po omiljenosti drugi lučki fotografski motiv, nakon rašetanih djevojaka i pasa.



Još ako svojom antisexy oblekom djeluju egzotično...



Kad namjerno snimam kontra sunca, jer mi svi ponavljaju godinama da se to ne smije, meni i moj ljepotan uvijek super ispadne.



Advent na Korzu i okolo smo samo bacili površan pogled, meni djeluje gore i od onog razvikanog u Agramu. Uputili smo se do našeg stvarnog cilja, najprije idem podebljati budžet vraćanjem praznih boca i vidi vraga, oba automata u kvaru. Ulazimo u auto produžiti dalje, kad netko bjesomučno maše s ulaza u prostor za vraćanje boca, ponovno uparkiravamo, idem vidjeti što sam skrivio, a ono stigla djevojka za popraviti automate, i zbilja prvi brzo stavlja u funkciju i otvara drugi, ja ubacujem u prvi, treća boca, vraća je i izbacuje mi račun, opet blokirano. Cura prekida popravak onog lijevog, sad ovaj moj ne može ni otključati i sočno svečarski čujem ali ne stignem snimiti: "A u p...u m......u!", nešto kako mali Perica zamišlja da bismo drug Euro ili ja izgovorili popravljajući. Kaže, bez brige, s ovim drugim smo sad gotovi i zbilja, ubacujem u drugi dok ona petlja oko prethodnog, ne zna ga ubaciti, mlado je to, zove pomoć, meni kod dvanaeste opet vrati bocu, ali ne izbacuje ni račun, ma neka, baš je lijepo bilo čuti reagiranje iz dražesnih usta, kad sam objasnio dvostruki problem:"A u k...c!" Ipak pomoć stiže, starija dama, kod onog brzo odustaje od otključavanja, ovaj ipak osposobi, a onih dvanaest dodaje ručno kemijskom, recite blagajnici neka zove, ako joj nije jasno, znat će ona koga.
Jutros šetamo, baš se lijepo vide more i otoci, moram snimiti za romantične blog dušice, doma vidim, fotić ništa nije vidio, a u ...

O jurisdikciji

baton.blog.hr

Dana 12 prosinca 2025 Ruska središnja banka ušla je u moskovski trgovački sud i podnijela tužbu tražeći 18,2 bilijuna rubalja, što je 229 milijardi dolara, odštete od Eurocleara.
Tim činom Rusija traži više novca nego što je EU u početku zamrznula od ruskog depozita u sklopu svojih sankcija.
Rusija tako, na briljantan način, traži povrat svojih sredstava, ali i izgubljenu dobit zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitim sredstvima, jer Rusija je godinama izračunavala gubitak od ukradenih sredstava i zaračunavala kamate.

Mogli biste se pitati "pa što, to je presuda ruskog suda protiv belgijske tvrtke, koga brige?", ali evo što propuštate. Prema međunarodnom pravu, ako Euroclear izgubi ovaj slučaj, a na ruskom sudu sigurno hoće, Rusija dobiva pravno opravdanje za zapljenu europske imovine bilo gdje u svijetu gdje ima jurisdikciju.
Europa na svoju žalost ima ogromna ulaganja u Rusiji, Kini, Indiji i desecima drugih zemalja koje su sve više povezane s Rusijim.
Ovdje stoga više nije riječ samo o imovini koja se fizički nalazi u Rusiji, riječ je o svakom zajedničkom ulaganju, svakom partnerstvu, svakoj podružnici s kojom europske tvrtke posluju u zemljama BRICS-a, i koje se procjenjuju od 800 milijardi do bilijun €.

Euroclear je Fort Knox europskih financija, drži oko 42,5 bilijuna € ukupne imovine u skrbništvu mirovinskih fondova, središnjih banaka i financijskih institucija diljem svijeta. Euroclear nije samo neka slučajna banka, ona je ključna infrastruktura koja omogućuje funkcioniranje europskih financija. Svaka veća trgovina obveznicama, svaka transakcija državnih vrijednosnih papira, svako ulaganje mirovinskih fondova prolazi kroz ovaj sustav. Kada napadate kredibilitet Eurocleara, napadate temelje europskog tržišta kapitala.
Euroclear i EU su prst i nokat, EU stoga ne može izbjeći sudbini onog što Rusija sprema Euroclearu.

Svetloba jutra

modrinaneba.blog.hr

Ko dam sebi prostor svetloba zasveti.
Sreča se vrne,
tudi če se ne vrnejo ljudje

Foto: moja osebno

(pred)božićno čudo

ehsaznala.blog.hr

ona
uza zid neke zgrade sa obnovljenom fasadom u centru grada, raspoložena, čeka sa sinom i snahom uber vožnju, nakon sudjelovanja na predbožićnoj likovnoj radionici.

on
stoji uz otvoren prozor na prvome katu iste te zgrade, puši i pjeva na sav glas (ne baš s previše sluha, ali radosno) refren "moj lipi anđele". iz osvijetljene prostorije iza njega dopire zvuk klavira i drugi raspjevani glasovi, većinom ženski, mlađi.

pogledi im se susretnu, on joj se široko nasmiješi, a ona se spontano pridruži pjesmi. i pjevaju tako zajedno, nepoznati romeo na prozoru prvoga kata i julija nekoliko koraka ispod prozora. publika nasmiješeno sluša. shakespeare, miruj, trenutak je radostan, savršen. baš kao i oliverova pjesma.

uber
pristiže kao deus ex machina. ona slegne ramenima, on i dalje nasmiješen i raspjevan, mahne joj. trojac ulazi u taxi i odlazi, veselo komentirajući događaj.

ona
tijekom vožnje, razmišlja o tom krasnom, nenadanom poklonu univerzuma. poruci? divno, voli izazove, zašto ga ne bi pokušala pronaći.
..................

raspjevani ženski glasovi
ovaj naš domar jura po cijeli božji dan visi na tom prozoru i pravi se da zna pjevati, a još i puši. treba o tome obavijestiti ravnateljicu.

oliver
šta su mi uradili od pjesme, mama.

Partija tjedna - spektakl!

e-linija.blog.hr

Partija 3 (51/25)

Vezano uz pretposljednji post (Pregled tjedna) ovdje je jedna spektakularna partija odigrana na proteklom turniru u Buenos Airesu između A. Shirova i I. Cheparinova u kojoj obje strane nisu štedjele vlastite figure kako bi došle do napada na protivnikovog kralja.

Igrala se agresivna Sicilijanska obrana (Najdorfova varijanta), a crni je prvi započeo paljbu žrtvom dvije figure, a onda je krenuo i A. Shirov (bijeli)...

Shirov, A. (2610) - Cheparinov, I. (2625), Buenos Aires 12/2025

Crni se upustio u (privremenu) dvostruku žrtvu figura:



16...Sf3+!?

Crni je lansirao udar na bijeloga po a1-h8 dijagonali. Izgleda avangardno, ali igrač klase 2600+ sigurno nije ovim iznenađen, sve je to još dio teorije otvaranja. Ideja svakako privlači pažnju jer nastaje otvorena pozicija bogata taktičkim motivima.



Pozicija nakon žrtve druge figure 17...Lxc3+. S obzirom da bijeli mora prihvatiti i ovu žrtvu (18.Ke2 Sd4+ bijeli kralj bi se našao u centru pod teškom paljbom crnih figura), crni vraća dio uloženog materijala.



U poziciji na dijagramu, crni je igrao 20...Tc8? i mislim da je pogriješio jer je bilo i drugih rješenja i nije trebalo bijelome dozvoliti da dama uzme pješaka na d6 i krene u protunapad.



Bijeli je upravo odigrao 24.0-0 i crnom ponudio "čistog" lovca na c4! To je Alexey Shirov! Poziciju crnog topa na c4 uskoro će iskoristiti za dobivanje na vremenu jer će mu omogućiti da u dva poteza beskorisnog skakača na d1 pretvori u jaku napadačku figuru...

Cijeli partiju može se pogledati na ovom linku.