Sve kategorije po listama

Svjesno disanje – ključ smirenja i jasnoće

liviodinspiracija.blog.hr

U svijetu koji ubrzava iz dana u dan, vježbe disanja jedna su od rijetkih praksi koje istodobno donose mir, jasnoću i zdravstvene dobrobiti. Dah je nit koja povezuje tijelo i um: dok pluća i mišići reagiraju na disanje, mozak također prati taj ritam i prilagođava se njemu.

Svjesno disanje aktivira parasimpatički živčani sustav, smanjuje stres i napetost, usporava puls i uravnotežuje cirkulaciju. Pluća se šire, tijelo dobiva više kisika, a mišići postupno otpuštaju nakupljene terete svakodnevice. Istovremeno, mozak prima signal smirenja i jasnoće: aktiviraju se dijelovi koji reguliraju emocije, pažnja se vraća u sadašnji trenutak, a sposobnost fokusiranja i donošenja odluka postaje jasnija i preciznija. Dah tako postaje most koji usklađuje fizičko i mentalno stanje, povezujući tjelesnu dobrobit i psihološku ravnotežu.

Disanje, međutim, nije samo put prema smirenju, nego i alat za bistrinu. Primjerice, jednostavan ritam udah–pauza–izdah (4–1–4) može u nekoliko minuta poboljšati mentalnu jasnoću i povećati koncentraciju. Kratka pauza nakon udaha daje mozgu signal budnosti i priprema ga za fokus, dok uravnotežen izdah održava mir i stabilnost. U tom ritmu stvara se prostor u kojem se misli poslože, a pažnja vraća u sadašnji trenutak.

Sve vježbe disanja, bez obzira na tehniku, mogu smanjiti napetost, regulirati emocije, poboljšati kvalitetu sna, ojačati imunitet, usporiti um kada je preopterećen ili ga izoštriti kada se traži fokus. Time dah postaje najdostupnije sredstvo za promjenu unutarnjeg stanja, jer direktno komunicira s mozgom i živčanim sustavom.

U svakom udahu i izdahu krije se mogućnost da se opustimo, osnažimo, razbistrimo i ponovno uskladimo sa sobom. Disanje nas neprestano podsjeća da je ravnoteža bliža nego što mislimo — često samo jedan svjestan dah udaljena.

Osjećaš me....

taango.blog.hr

Kič koji sam volio

nachtfresser.blog.hr

Mada je po svojevremenom odgovoru na izazov blogerice Galaksije ispalo da velika većina blogera daje prednost prihvatljivoj glazbi, t.j. da nema kao u prosječnoj populaciji toliko seljačije, čini mi se da to baš i nije slučaj, uostalom i mi najokorjeliji rock puritanci smo imali svoje slabosti.
Kad sam se nakon izgubljene godine u Mostaru u JNA i pomirenja s ocem negdje 1985. definitivno s drugaricom dogovorio naći u Splitu i preseliti u riječki stan prepisan na mene, shvatio sam da jednostavno previše toga posjedujem i da neće stati ni u moj ogromni ruksak, kakve više uopće ne viđam. Prva odluka je bila darovati moju kolekciju od nešto manje od tisuću singl ploča (ploče na 45 obrtaja). Skupio sam ekipu prije iseljenja i sve je nestalo, uključujući Tom Jonesa i Kiću Slabinca, oni koji su mislili da me dobro poznaju ostali su iznenađeni, kakve ja muzike sve imam. To je skupljano od petog osnovne, na to sam mlađahan uglavnom trošio sav džeparac, imao sam većinu stvari s Bravo i Pop, te naravno Džuboksovih top listi, a ono što nisam mogao naći kod nas dopunjavao bih u Trstu. Nije bila neimaština kao danas, imalo se i kupovalo, a tek u trećem gimnazije sam upao u cool društvo freakova i pazio što ću raji priznati što posjedujem.
U to doba bih nekako, kad bih sa svojima išao u Trst, sam tumarao gradom i kupovao. E taj dan kad sam, sad tako izgleda, počeo formirati radikalni životni gard, pratio sam iz dućana, gdje sam obično kupovao Suzi Quatro, Sweet i sličan komercijalni rock, grupu metalaca jer sam čuo da idu u dućan, za koji sam znao da postoji, ali nisam ga nikad našao, nešto u underground stilu. Kad smo stigli zastao sam zbunjen ne snalazeći se u polumraku, nisam znao gdje je što, pisalo je na početku redova, ali tu su bili i štandovi sa slušalicama na kojima se preslušavala glazba, uglavnom su stajali barem po dvoje, koji bi jedno drugom dodavalo slušalicu i pričali su, zaklanjajući tijelima oznake, koja se tu vrsta glazbe prodaje.
Mislio sam odustati, ali onda me oslovila cura, ispostavilo se trgovkinja, s outfitom poput moje dugogodišnje ljubavi divljakuše Suzi Quatro. Pitala me s osmijehom na mješavini hrvatsko-slovenskog, može li pomoći i što slušam. Smotao sam se, pravio važan pitajući za psihodeliju, par dana prije sam čuo za taj pojam, u svakom slučaju volio bih ako bi mi u tom stilu mogla preporučiti nešto što možda i ,ona sluša. Stavila mi je nakon pitanja smije li, Vannila Fudge na uši, i pazario sam, za Hawkwind sam lagao da imam, ali sam kupio prišivak, ili kako se to zove, s njihovim "svemirskim" znakom, do pasa golom ženom, koji još uvijek postoji, premještao sam ga po jaknama, koje sam donedavno i nosio, imao sam post o tom "patchu."
Kad sad gledam, kao da je taj dan označio kraj mog djetinstva i bezbrižnosti, kraj glazbe iz uvoda u post i raspjevanosti, kraj Shocking Blue i "Venus", kraj života vrata do vrata s Alice i umjesto toga ulaz u podzemni svijet bijelog zeca ("White Rabbit")

La paloma

modrinaneba.blog.hr

Nema naslova

1koraknaprijed.blog.hr

Svi smo svijesni problema s kojima se suočava naš svijet - od društvenih nejednakosti do problema u zdravstvu, sigurnosti, obrazovanju i slično. U govoru Micaheal Portera zbilja me obradovalo čuti njegov pogled na ulogu poduzeća u društvu. Iako je on čovjek iz poslovnog svijeta, stalo mu je do toga kako poduzeća utječu na društvo i aktivno traži načine kako pomiriti dva svijeta - poslovni i neprofitne udruge.

Umjesto da Porter gleda na svijet na konvencionalan način, onaj u kojemu su poduzeća ta koja su isključivo dio problema, on sugerira da ona mogu biti ključni dio rješenja. Ukazuje na to da rad neprofitnih udruga dovodi samo do inkrementalnih promjena te da njihova rješenja na društvene probleme nisu skalabilna.
Michael govori da poslovanje stvara profit i resurse koji omogućuju rješenjima na navedene probleme skalabilnost, odnosno temeljitu pozitivnu promjenu.

Zbilja mi se svidjelo kako je objasnio koncept stvaranja dijeljene vrijednosti. Koncept govori o tome kako bi poduzeća trebala adresirati društvene probleme kroz svoj poslovni model, koji istovremeno stvara društvenu i ekonomsku vrijednost. Na taj način, Porter objašnjava, stvara se bolja vrsta kapitalizma: ona u kojoj ekonomski i društveni cilj ne stoje u sukobu, nego se nadopunjuju.

Da bi to bilo moguće, promjena u perspektivi mora biti prisutna kako na razini poduzeća, tako i svakog pojedinca, a u našem kontekstu - nas studenata. Na nama kao budućim poduzetnicima, zaposlenicima, menadžerima leži odgovornost za stvaranjem poduzeća koja će odgovarati na društvene probleme na pozitivan način. Poanta je da ne uložimo svoje živote i onoliko radnih sati koliko ih ima u 40 godina staža u nešto što je nebitno, što ne stvara pozitivan utjecaj na društvo, što ne stvara vrijednost, a kamoli ne u nešto što oduzima vrijednost i doprinosti dekadenciji društva.

Ovaj blog neka služi kao poticaj svakome tko čita da koristi svoje osobni i karijerni razvoj na dobro u društvu - s namjerom. Da ne ide iz dana u dan bez svrhe, bez osjećaja da je doprinjeo makar svojoj užoj okolini, nego da na kraju svakoga dana može sjesti i reći da je zadovoljan pozitivnim utjecajem kojeg je ostvario tog dana.
Na taj način će se pozitivne promjene proširiti u društvu, ako krenemo od sebe.

Društvena odgovornost: Put prema održivom i etičkom poslovanju

evergreen-dop.blog.hr

U današnjem svijetu društvena odgovornost poduzeća i održivost poslovanja postali su ključni elementi uspješnog poslovanja. Poduzeća se suočavaju suočavaju s pritiskom da ne gledaju samo profit, već i svoj utjecaj na društvo i okoliš. Ove teme bile su u fokusu i na konferenciji o održivom razvoju održanoj ovog tjedna u hotelu Esplanade, na kojoj smo imali priliku sudjelovati i slušati stručnjake različitih područja.

Posebno su me se dojmila dva predavanja. Daniel Schönfelder, partner u blue marble legal koji je naglasio važnost uspostave odgovornosti u svim fazama ugovornih odnosa unutar lanaca opskrbe. On ističe kako zakonski okviri, poput njemačkog Zakona o odgovornosti u lancima opskrbe, potiču tvrtke na temeljitu provjeru i suradnju s dobavljačima, čime se smanjuju rizici od kršenja ljudskih prava i štete za okoliš.
S druge strane, Sonja Ágústsdóttir iz OECD-a istaknula je kako globalni standardi i smjernice potiču kompanije da usvoje transparentne i odgovorne poslovne prakse te da bi na taj način poduzeća omogućila izgradnju povjerenja kod potrošača. Osim toga, govorila je a koji način ESG integracija i regulatorna usklađenost mijenjaju poslovanje te da je njihova implementacija važna kako bi se stvorilo otporno i održivo gospodarstvo. Posebno ističe važnost suradnje između državnih institucija, civilnog društva i sektora u promoviranju poslovanja koje minimizira svoje štetne utjecaje.

Na konferenciji u Esplanadi jasno smo uvidjeli koliko je neophodno da sve dionike, od korporacija i regulatora, do potrošača i društva, poveže zajednički cilj – odgovorno i transparentno poslovanje. Predavači su nas podsjetili da su ESG principi temelj za takvu suradnju i nit vodilja koja može promijeniti način na koji gledamo na profit i poslovnu uspješnost. Ovo nije samo zadatak za velike tvrtke, već i za svakog pojedinca – kao potrošača, investitora ili zaposlenika. Postavlja se pitanje: Kako svatko od nas može doprinijeti stvaranju održivog i pravednog svijeta u kojem će buduće generacije moći živjeti i rasti? Na koji način naše odluke, male ili velike, oblikuju budućnost društva i planeta?

Oprostite, znate li koliko koštaju usluge prirode?

minks.blog.hr

Svako poduzeće ovisi o uslugama prirode, bio u pitanju čisti zrak, voda, sirovine ili stabilnost ekosustava. Iako se u poslovnom svijetu više govori o resursima, rizicima i inovacijama, ne smijemo zaboraviti da je najvažniji poslovni partner zapravo priroda.

Upravo zato je tim MINKS sudjelovao 12. studenog na radionici Urbana senzorna šetnja i praksa: Koliko koštaju usluge prirode?, koju je vodila Sandra Galdikaite, facilitatorica, edukatorica regeneracije, osnivačica 9 zuikiai i veleposlanica Europskog klimatskog pakta.

U gradom preponom prometnih gužvi i buka s gradilišta, krenuli smo u polaganu senzornu šetnju kako bismo osvijestili što nam priroda svakodnevno pruža i što bi se dogodilo da sutra prestane obavljati svoj posao. Šetnja Botaničkim vrtom je, malo je reći, opuštajuća. Skriveni dragulj u središtu grada koji pruža utočište od iritantnih zvukova automobilske sirene i građevinskih alata. Voditeljica radionice pozvala nas je da usporimo, uključimo svoja osjetila i da doživimo svakodnevne prizore koje obično uzimamo zdravo za gotovo.

U određenom trenutku radionice, iskustvo je dobilo još dublju dimenziju jer su svi sudionici bili podijeljeni u parove, jedan član zavezao je povez na oči i prepustio se u potpunosti drugoj osobi. Osoba koja nije imala senzorne prepreke vodila je partnera kroz vrt, dopuštajući mu da osjeti biljke, teksturu tla ili koru drveća. Taj jednostavan čin, koji naizgled podsjeća na igru, zapravo nosi snažnu poruku jer ponekad moramo prirodu doživjeti na način koji nadilazi uobičajene obrasce ponašanja. Baš kao što partner osluškuje upute i povjerava se drugoj osobi, tako i cijelo društvo, a ne samo poduzeća, moraju naučiti osluškivati prirodu i prihvatiti činjenicu da ne možemo funkcionirati bez međusobne povezanosti. Priroda nas, kao i osoba sa svezanim očima, uči da je potrebno pristupiti pažljivo, sa strpljenjem i poštovanjem te sa sviješću o tome da je svaki korak zajednički. I dok su se parovi polagano kretali Botaničkim vrtom, stvarajući temelje međusobnog oslanjanja, ti desetomitnutni trenutci u kojima smo imali povez na očima, prošli su tako brzo, što nas dovodi do zanimljive spoznaje, kao da smo povezani mostom između dva načina postojanja, onog svakodnevnog, u kojem sve gledamo, ali zaista malo vidimo i onog dubljeg, osjetilnog, gdje priroda govori jasnije čim ju promatramo bez žurbe.

Tek kada se vid privremeno isključi, a pažnja se preusmjeri na mirise, dodire i zvukove, postajemo svjesni koliko smo uistinu bogati, a ako nas je šetnja ičemu naučila, onda je to da priroda još uvijek ne šalje račune, ali nas njezin gubitak može skupo stajati.

ZAGREBAČKA KLOPA

zemlja2.blog.hr

ZAGREBAČKA KLOPA





Gospođa Marija je Davorova mama i moja davna kolegica. Stanovala je u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Draškovićeva ulica bila je na putu u moj kvart. Prolazila sam svakodnevno. Kad bi Marija bila na prozoru, stala bi, i mi bi kratko pročavrljale. Nismo razgovarale o kuhanju.

Kuhanje i gastronomija su omiljene teme Davora.
Davor je poznati novinar Davor Butković
Pisao je časopisima Start, Danas, Globus itd. Suosnivač je Jutarnjeg Lista 1998. Bio je politički komentator, poznat po objavi intervjua s Ivom Sanaderom, a da intervjua nije ni bilo.
Puno je pisao o gastronomiji. Autor je kultne
“Plave kamenice”

Roditelji gospođe Marije, prema izjavi Davora, došli su u Zagreb iz Hrvatskog Zagorja. Kako smo svi skloni tradicionalnim jelima, u obiteljskoj kuhinji gospođe Marije mogao bi se očekivati zagrebačko/zagorski ajngemahtec

Ajngemahtec ili ispravno Eingemachtes je juha od piletine, povrća iznutrica i noklica.
Juha je zaštitni znak zagrebačke kuhinje.

Ali ne i u kuhinji gospođe Marije. Davor je napisao kako mama to nikad nije kuhala i da ajngemahteca nema u gastronomskom rječniku Zagreba jer je nastao tek iza devedesetih godina. Izjava nije točna. Treba samo proguglati. Našla pisani trag iz 1908. , a i to je relativno novi datum.

Još je interesantnija izjava da Zagreb nema svoj gastronomski identitet.
Zagreb je uvijek imao svoju mljac kuhinju. Nemali broj građana stara jela kuha još i danas.
Dio jela može se vidjet i kušati na božićnom adventu.
Da bi se spomenulo sva jela zagrebačke kuhinje, ispala bi “ kuharica”

Spomenuti ću samo neka jela koja su se kuhala kod mene doma, u mom djetinjstvu.

Ajngemahtec, zagorska juha s vrganjima i ajnpren juha.
Pohani piceki, pohani svinjski odrezak, kuhana govedina s hren sosom/umakom/, purica s mlincima, faširanci s čušpajzima. Čušpajzi su bili razni. Tu je i niz ostalih jela kao buncek s kiselim zeljem ili repom, špek fileki, plućica na kiselo, sekeli gulaš itd. Meso se nije jelo svaki dan, nego nedjeljom i ponekad još koji dan u tjednu.

Umjesto mesa bile su tu veličanstvene krpice sa zeljem , grenadir marš, šufnudli, cvečnknedli, zemlknedli s umacima, štrukli,
salenjaci itd
Od kolača poznate orehnjače, makovnjače, buhtli, kuglofi itd. Ne treba zaboraviti šmarn, palačinke s
vajnšatoom i šnenokle.
Ovo su samo neka jela mog djetinjstva.

Danas Zagreb ima i niz specijaliteta regionalnih kuhinja, koje preuzima zagrebačka kuhinja.
Zagreb, zahvaljujući migracijama i integracijama ima danas skoro 800.000 stanovnika, To se odražava i na kuhinju.
Nismo izbjegli ni uživanje u pizzi, burgerima, uličnoj hrani, kebabu, i ostalim delicijama metropole.

Bijeg među slova

dusakojaluta.blog.hr

U proteklih mjesec dana pročitala sam ove knjige:

1. Sve same laži – Clare Mackintosh


2. Knjiga dojmova – Sarah Blake


3. Roman za muškarce – Michal Viewegh


4. Tvornica lutaka – Elizabeth Macneal


5. Christiane F. – Moj drugi život


6. Kao nikad u životu – Cecelia Ahern


7. P.S. Volim te – Cecelia Ahern


8. 7 smrti Ivilin Hardkasl – Stuart Turton


9. Živi labirint – Adam Foulds



Zadnju sam završila jučer, a danas počinjem Savršen plan od Leeja Childa i Andrewa Childa.

Neke od ovih knjiga su me oduševile toliko da sam već napisala dojmove, a za druge nemam puno pametnog za reći osim da su fenomenalne, sjajne, vrh i sve te druge riječi kojima ljudi na internetu opisuju svoje životne odluke, pa onda ipak završe gledajući seriju koju su već tri puta gledali.
Ali ne ja. Ja čitam.

Iskreno, ne znam što bih bez knjiga. One su mi trenutno jedini način da pobjegnem, a da fizički ne nestanem iz kuće i ostavim poruku: “Vratit ću se kad mi se napuni baterija, možda.”

Čitanje me spašava: od tuđih očekivanja, od vlastitih misli, od obaveza koje se magično množe čim se probudim, i od činjenice da je dan uvijek nekako prekratak za sve što treba, osim za još jedno poglavlje, jer tu odjednom imam vremena.

Kao i pisanje… Pisanje je kao mali prozorčić koji otvorim da udahnem svjež zrak, iako sam zapravo u istoj prostoriji i ništa se nije promijenilo osim mene.
I svaki put kad nešto napišem, pa makar sitnicu, osjećam se kao da sam uspjela ukrotiti kaos bar na pet minuta. Što je, realno, pet minuta više nego što inače imam.

Zato čitam. Zato pišem.
Jer iako su mi dani često cirkus, svejedno je ljepše kad u njemu postoji barem jedna stranica, jedna rečenica koja pripada samo meni i daje mi snage na idem korak naprijed.

Zbunjeni Tonči

baton.blog.hr

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je, u službenom posjetu Budimpešti govoreći o ratu u Ukrajini i neostvarenom samitu u Budimpešti, poručio da je dijalog nezamjenjiv.
Samit se pak nije dogodio jer su Trump i Putin skužili jedan drugoga, te je svak krenuo svojim putem.

Zbunjeni Tonči Tadić je kazao da Milanovićeve izjave treba promatrati i sklopu europskih i "američkih" napora da Rusiju privede za pregovarački stol i da se Rusija primora za bezuvjetni prekid vatre.

Naravno, nikakvi napori da se Rusija privede za pregovarački stol nisu učinjen u doba kad su naivci još vjerovali da Ukrajina može dobiti rat. Dapače, svi se sjećamo napora Boris Johnson (čitaj EU i US-a) da se rat nastavi i ne pristaje ni na kakav pregovor, u trenutku kad je prekid vatre već bio dogovoren. Prekid vatre poželjan je sad, kad ukrajinska vojska treba "spasonosni" predah, pogotovo taj "bezuvjetni" s kojim bi se dobilo puno za ništa.

Zbunjenom Tončiju smeta i što Rusija inzistira na denacifikaciji Ukrajine, smatrajući valjda da je nacifikacija europski trend, a sve što je europsko...
Smeta mu i što Rusija inzistira na neutralnosti, jer zbunjeno Tonči ne zna (a i kako bi znao, onako zbunjen?) da je ukrajinska neutralnost bila preduvjet i sastavni dio ugovora kojim se razvrgava odnos sa SSSR-om.

Poput svih zbunjenih, i Tonči se poziva na tjeralicu Međunarodnog kaznenog suda protiv Putina, za koju svi zbunjeni, pa čak i Tonči Tadić, znaju da politička, za razliku od one ispisane krvlju Benjamina Netanyahua.

Zanimljivo da je Tonči zbunjen čak i u vlastitom resoru (fizici) kad je nedavno nazvao BUREVESNIK malim Černobilom, bez da je proučio gradivo i saznao da su Norvežani pratili probni let i da nisu zabilježili nikakvu radijaciju.

Postoji li jedna vrsta organizacije kao rješenje za sve probleme?

quattrostagioni.blog.hr

U svijetu koji se neprestano mijenja, organizacije — bilo da govorimo o poduzećima, državnim institucijama, neprofitnim udrugama ili neformalnim zajednicama — suočavaju se s izazovima koji zahtijevaju različite pristupe. Pitanje koje se često postavlja, osobito u menadžmentu i ekonomiji, glasi: postoji li idealna, univerzalna vrsta organizacije koja bi mogla riješiti sve probleme?

Jedinstveni recept ne postoji
Odgovor je, očekivano, ne. Ne postoji jedna organizacijska struktura, kultura ni model upravljanja koji bi bio savršen u svakom kontekstu. Svaka organizacija djeluje u specifičnom okruženju — s različitim ciljevima, resursima, ljudima i vanjskim utjecajima. Ono što funkcionira za tehnološki startup u Silicijskoj dolini, neće nužno odgovarati javnoj ustanovi u Hrvatskoj ili obiteljskoj poljoprivrednoj zadruzi.

Organizacija kao živi sustav
Organizacije nisu statične — one su živi sustavi koji se moraju prilagođavati. Uspješne organizacije nisu one koje slijepo primjenjuju određeni model (npr. hijerarhijski, matrični, timski ili holokratski), već one koje su fleksibilne i sposobne evoluirati. To znači da je važnija organizacijska kultura i spremnost na promjene, nego sama formalna struktura.

Kontekst određuje rješenje
Primjerice, u kriznim situacijama često je učinkovitija centralizirana struktura, jer omogućuje brzo donošenje odluka. S druge strane, u kreativnim industrijama bolje funkcioniraju decentralizirani modeli, koji potiču inovativnost i slobodu izražavanja. Dakle, „najbolja organizacija“ uvijek ovisi o cilju i okolnostima.

Hibridni pristup kao budućnost
Sve više stručnjaka danas zagovara hibridne organizacijske modele — kombinaciju različitih pristupa koja se mijenja prema potrebi. Takve organizacije prepoznaju da nisu sve situacije iste te da fleksibilnost donosi konkurentsku prednost. U tom smislu, ideal nije u jedinstvenom modelu, nego u sposobnosti prilagodbe.

Umjesto da tražimo „jednu vrstu organizacije za sve probleme“, trebali bismo tražiti organizacije koje znaju prepoznati i rješavati vlastite probleme. Uspjeh ne leži u univerzalnom rješenju, nego u razumijevanju da je svaka organizacija jedinstvena — baš kao i ljudi koji je čine.

KOHONES

starrynight2022.blog.hr

Zatvorena vrata

modrinaneba.blog.hr

Nisam znala, da se za neka zatvorena vrata treba zahvaliti

Foto: Tatjana Vogrin (dozvola autora)

Što je moje, a što nije

liviodinspiracija.blog.hr

Nakon četrnaest dana odmora danas sam se vratio na posao — i odmah već prvog dana pokupio težinu tuđih negativnih emocija.

Stajem i pitam se: što je stvarno moje, a što sam pokupio usput?

Moje je ono što ima jasan izvor u mom životu: osjećaj povratka, odgovornost prema poslu, želja da uhvatim ritam. To prepoznajem. To nosim jer znam odakle dolazi.

Ali tuđe se zalijepi gotovo neprimjetno. Uđe kroz tuđi ton, tuđu priču i tuđe frustracije. Odjednom nosim emocije koje nisam stvorio, nered koji nisam napravio, terete koji mi nisu namijenjeni.

Tuđe je sve ono što u meni stvara napetost — i nestane čim ostanem sam i udahnem dublje.

Moje je ono što ostaje i kad se svijet utiša.

I tako otpuštam sve što nije moje.

Jer sve što nije moje — ne treba ostati u meni.

Uoči nogometnog slavlja (dobro došli u Rijeku)

nachtfresser.blog.hr

Zadnje ovogodišnje sinoć ubrano u vrtu:



Jutros je čak malo zaudaralo na kišu, sad samo izmaglica u daljini, inače s prozora jasno vidimo more:



I prolazi dan, od početak porozan, non stop nervozan, napeti smo Jin i ja, ja zbog njega,on zbog mene. Napisao sam jutros pjesmu kako je komotno biti huligan, izbaci se u gomili sav taj unutarnji bijes koji razdire. I jako lijepo bi bilo kad bi i u reali ljudi gledali svoja posla, za blog očito u tom smjeru nade nema, ali barem možemo ne čitati suvišne gluparije, u reali ne biraš s kim ćeš se mimoići. Idemo tako jutros Jin i ja polako tempom penzionerskim, nailazi neka žena iz ulice, ono pozdravimo se uvijek, gleda ona njega još nikakvog probuđenog i zavapi:"Oj, živote moj", pogledam je upitno, a ona dodaje:"Joj kako su lijepi ti psi kao štenci." Ne zna čovjek što bi, a Jin ko za vraga zaleže na asfalt:"Jeste gospođo, umoran sam, a ovaj me šetnjom muči." Huligani nemaju tih problema, bum, tras i zaboravi. I opet Hrvatska kasno igra nogomet, i opet će osvojiti bod ili dva i opet će se pucati, ovaj ratnik bivši ispucati i ono kak se veli topovsko govno, baš kad Jin treba dobiti injekciju prije spavanja, pucat će jer može, ovi će mlatiti obojane jer mogu, ako ih se malo i privede, zna se čiji su to sinovi, "Oj, živote moj", što jutros mudrica veli...
p.s.
Pjesmu naravno neću objaviti, sarkazam nitko više ne razumije, stilske figure ne zvuče dovoljno domoljubno, a meni ni Marlene ne pomaže, nije ni u njeno vrijeme bilo bolje
p.p.s:
Nadam se da se na mom blogu neće dogoditi preobrazba i ovog videa