Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika26
čet
12/24
Dvanaest dana Božića
mcmlx.blog.hr
Stoljećima, bilo u vjerskom ili svjetovnom kontekstu, Božić je započinjao 25. prosinca i nastavljao se još dvanaest dana štovanja svetaca uz obilnu gozbu nakon posta.
G..K. Chesterton je žalio zbog dvije stvari koje su i danas prisutne.
Prvo, što kao pisac mora pisati o Božiću mnogo prije Božića kako bi njegov tekst bio objavljen za Božić.
Drugo, čini se da ostatak svijeta slavi Božić mnogo prije Božića, a onda kada Božić dođe, svi prestaju slaviti.
Tradicijski trebalo bi biti upravo suprotno, jer, nekoliko stoljeća ranije, ljudi su čekali Božić da bi proslavili Božić.
A onda su ga slavili dvanaest dana.
Završavao je kulminacijom koju je slavno obilježio William Shakespeare.
Napisao je dramu pod nazivom Dvanaesta noć.
I dok je većina čula za predstavu, većina je zaboravila značenje dvanaeste noći.
Dvanaesti dan Božića.
Posljednji od desetak dana velikog slavlja, koji počinje Kristovim rođenjem i završava posjetom mudraca.
Sretan vam drugi dan Božića.
#CulturalTutor #Ecclesia
23
pon
12/24
Na poklon
kintsukoroi.blog.hr
Htjela sam Vam pisati o tome kako sam danas poslije posla, odnijela naočale na popravak. Onu capicu iza uha koja mi se odlomila.
I kako sam čovjeku u maloj optici blizu mog posla, objašnjavala da često zaspim s naočalama ( da me netko ne ukrade, glupo cerekanje) i tako ih slomim i kako više nema moje mame da me budi usred noći i skida mi naočale. I kako su mi te omiljene. Naočale. I da više ne nosim leće, jer ne podnosim da me išta žulja. I kako sam imala nedavno preko mjesec dana suzna jezerca u očima kojih sam se jedva riješila odčepljivanjem suznih kanalića. I kako sam danima samo plakala ko luda( cerekanje).
Čovjek je za to vrijeme šutio, slušao me i mirnom rukom i čestom izmijenom malih i preciznih alata, stavljao na moju capicu od naočala sitne, jedva vidljive vijke i matice. Šarafio, šarafio. Pola sata otprilike. Ja sam u kaputu s rukavicama i kapom bila naslonjena na njegov šank i brbljala.
Kad je završio, oprao mi je i te popravljene i one koje sam imala na nosu. Prethodno sam ih skinula, naravno. Naočale. Napomenuo mi je da naočale brišem samo nježnom krpicom. Ne wc papirom. Ne maramicama. Samo jelenja koža.
Nije mi naplatio ništa.
- Neka vam to bude poklon za Božić.
To sam vam htjela napisati onako, polako, poetski.
Al'u međuvremenu sam napravila tri rješenja, isplatila tri mirovine, otišla po materijal za keksiće koje nemam pojma kad ću mijesiti, odvezla se do tate, ispekla tati šarana predviđenog za Badnjak ( jer mu je govedina od ručka jako suha) i sad tipkam dok mi se ulje za lignje koje ću pojesti grije na štednjaku.
Drugi obrok danas.
Želim vam samo reći da
nikada ništa i nikoga
ne doživljavate zdravo za gotovo.
Sebe sebi također.
Ništa i nitko koga imate ne podrazumijeva se.
Ni mi se sebi ne podrazumijevamo.
Sve je na poklon. Svi su na poklon.
" Kada dijete istjeraju iz sela, dijete će zapaliti selo da se bar malo ugrije",
, kaže stara afrička.
Želim Vam mir.
Čuvajte se.
Nježni budite prema sebi.
( ne tjerajte me samo da vam objašnjavam što to znači..)
Na poklon nam došao Badnjak!
Na Ljubav.
Na mir.
18
sri
12/24
Za ponuditi
kintsukoroi.blog.hr
"Djeca iz nekog razloga izaberu baš nas; odnekud stignu u naše živote, uspinju se i pomognu se s vremena na vrijeme našim dlanovima, ramenima, srcima, onime što im umijemo ponuditi; onda jednoga dana moraju otići dalje, a mi mislimo da smo nešto uspjeli ili nismo. Uspijevamo eventualno tek ispunjavati naše planove o kojima nikoga ništa nismo pitali niti tražili. Tako smo i mi bili prolaznici našim starima; pa jedino ono što smo dobili umijemo onima kojima smo stari i dati. "( Vjetar)
***************
Dala sam.
Ramena. Da se propne i
popne na njih i gleda visoko
Visoko
Iznad i iza mene
Bude što god poželi
Tkogod
Divljak, osvajač, Aleksandar Veliki
Atila, Robespierre, Don Huan
Dlanove poput gaveza stavljala mu
na sve povrede.
Na sve. Svuda. Puno dlanova.
Bez srca se naučila
Jer ga ostavljala
U njemu, s njim
Ko pogonsko gorivo
Ko lampaš u noći
Uljni radijator
Jer
ja sam nosila Majčino.
Ona svoje.
Majke.
Dala sam.
Kost. Izvadila
Rebro
Maternicu s jajnicima
Ko nikome više potrebnu
Narukvicu
života
Dala sam.
Sada ga umjesto mene
Dalje oblikuje život
Teše
Ne dopušta mu da bude
Baš sve što poželi
Baca
Na koljena
Uskoro ga neću moći
Neću
Dići
Vraćam si ramena nazad
Usađujem ih blizu vrata i glave
Za oslonac kad zaškripi
Vrat, rame, glava
Sada mi srce iskače na usta
Ta srca
Kad se preplašim da se nešto dogodilo
Srce, srca, mnoštvo njih
Treba to grijati
Ruke, ruke
Nisam dala što sama nisam dobila
Poniznost
Samopouzdanje
Bogata priroda šibenskog kraja
goransafarek.blog.hr
Šibensko-kninska županija obuhvaća područje od najvišeg vrha Hrvatske do modrih dubina Jadrana, preko krških planina, polja, divljih rijeka s mirnim izvorima, slapovima i kanjonima, razvedenom obalom, šumama i travnjacima. Pogledajte što sve nudi!
16
pon
12/24
15
ned
12/24
nastasija i boje divljeg zapada
huc.blog.hr
jožica je sam u ladanjskoj kući. prošla je ponoć kada je odlučio da si pusti paris, teksas. to wendersovo remekdjelo gledao je prije četrdeset i nešto godina u kinoteci. želio je vidjeti koliko se točno sjeća filma koji je na nj tada ostavio snažan emotivni utisak. tek su dva filma o rasapu muško-ženske veze za njega imala taj srcoloman efekt– sjaj u travi i blue valentines.
iznenadio se koliko se dobro sjeća detalja. pamtio je čitave rečenice harry dean stantona dok izgovara monolog iza zamračenog stakla peep show „ispovjedaonice“.
„i knew these people, these two people. they were in love with each other. the girl was very young, about 17 or 18, I guess. and the guy was quite a bit older. he was kind of raggedy and wild. and she was very beautiful, you know?“
harry je briljirao u glavnoj ulozi. john se nije se sjećao je li ikada prije ili poslije dobio glavnu ulogu. uglavnom ga je viđao tek u sporednim ulogama.
pomislio je na svoje kćeri, tinejđerke. marvelovi filmovi i nisu filmovi, nedavno je izjavio scorsese. posjeo ih je pred tv i obratio im se u mislima: evo što je vaš otac gledao u srednjoškolskim danima. a zatim je pustio film.
6 kinoteka, mjesto gdje si mogao pogledati sve tzv. kultne filmove. i on ih je pogledao: betty blue, taksist, noć kada je nastao striptiz, noć na zemlji, new york - new york, cabaret, posljednje kristovo iskušenje, let iznad kukavičjeg gnijezda, aguirre, gnjev božji, solaris, sve što ste oduvijek željeli znati o seksu (a niste se usudili pitati), 2001 odiseja u svemiru, sleeper, annie hall, hana i njezine sestre, paklena naranča, stalker, rollerball, dr. strangelove ili: kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu, lovac na jelene, američki grafiti, moje lijevo stopalo, diskretni šarm buržoazije, čaj u sahari, brazil, barry lindon, apokalipsa sad i mnogi drugi...
također, pamtio je ljepotu fotografije. primjerice, sliku mokre američke ulice u sumrak, prije no što travis i njegov brat walt skrenu u zeleno-crveni „rancho hotel“ dok ry cooder razvlači slajd gitaru upamtio je gotovo savantski. mogao je direktno iz glave naslikati identičnu sliku. smatrao je da su prahistorijski umjetnici bili likovni savanti. dijapozitive viđenog nosili su u svojim glavama i onda su ih reproducirali na zidove dubokih mračnih špilja tko zna s kojom namjerom. vjerojatno su radili setting za budući ulov. o moći namjere, snazi misli, placebo efektu danas pišu mnogi self-help new age autori i sve to ima nekog smisla. svojevremeno je koketirao s mišlju da naslika seriju uljenih slika prema zaustavljenim frejmovima estetski najmoćnijih filmova (na što ga je prvenstveno potakao tarkovski) , ali je odustao od te ideje.
lice nastasije kinski u krupnom planu, također se u dlaku preklopilo sa slikom njena lica u njegovoj glavi. no tek sada je zapazio njenu glumu. bila je izvrsna. kako mu je to promaklo? baš izvrsna. briljirala je u tessi, to je već znao, ali i ovdje je bila jednako dobra. nevjerojatno.
ustao je i ubacio još nekoliko cjepanica u peć. pogledao na vanjski termometar. nula je bila uporna. vratio se i nastavio gledati film.
nakon odjavne špice pripalio je lulu. što se zapravo dogodilo s nastasijom i njenom karijerom? imala je ta dva odlična filma. ljudi mačke bio je gledljiv uradak. a poslije? tu i tamo ulovio bi je u nekim trećerazrednim ostvarenjima. dobar režiser može iz osrednjih glumaca izvući čudo. recimo, kubric je iz shelley duvall u the shiningu izvukao čudo. ali općenito uzevši redatelji su po defaultu – ali i sondijevom testu ličnosti – obične sadistička govna.
ukucao je nastasijino ime u tražilicu i pred njim je iskrsnulo lice starice koje je imalo više sličnosti sa licem starog kinskog nego sa nastasijom iz mladosti.
članak iz 2023. nosio je naslov : KĆI OPTUŽUJE LEGENDARNOG GLUMCA ZA GNJUSNE STVARI: 'tata me redovito silovao od 5. godine tvrdeći da to svi očevi rade' i govorio je o knjizi pole kinski, natalijine starije polusestre u kojoj je progovorila o seksualnom i psihičkom zlostavljanju klausa kinskog.
neki su na optužbe gledali sa skepsom, ali kinski je bio lud, u to nema sumnje. previše je dokaza. herzog je prvi svjedok. snimanje aguirreja bilo je vividno luđačko iskustvo.
nastasija je pak demantirala da ju je otac seksualno zlostavljao, no priznala je da ju je zlostavljao na druge načine, te da ju je jednom pokušao seksualno napasti, ali nije uspio.
tako se paula kinski pridružila čitavoj plejadi djece oslobođenih bejbibumera, X-tragičara, što su u posljednje vrijeme otkrivali zločine svojih sebičnih roditelja.
incest, tema o kojoj se vazda šuti. tek je anais nin tu epizodu s ocem u krevetu, doduše kao već odrasla žena, okarakterizirala kao pozitivno iskustvo.
jožica je ugasio mobitel i legao.
svijet je đavolja fantasmogorija, a ja sam, tako prokleto kreposno normalan, pomislio je.
pogledao je na ručni sat: 02:02h. njegov anđeo-zaštitnik poručivao mu je da može slobodno da se jebe sa svim tim što on misli da jest.
utrnuo je svijetlo s nadom da se sutra neće probuditi.
09
pon
12/24
Bebe znaju
kintsukoroi.blog.hr
"Ulazak novorođenčeta u kuću je poseban događaj. Cijela atmosfera u kući se zaokrene.
Sve miriši na bebicu. Posvuda su gaze, svi su uzbuđeni, ljubav pršti na sve strane. Svi se smiju, svi se trude.
Dobro si rekla da bebice dolaze iz drugog svijeta."
( Ipsi)
Odlaze ljudi. Kući.
I vraćaju se opet nekad i nazad.
Kao bebe.
********
Naravno da pored druge bake, doista sposobne, energične, radišne, čitavdannanogama bake, zasad vrlo rijetko ulovim vrijeme nasamo sa Petom Bebom. Šestom, ako ćemo precizno.
Gledam iz kutka kako se mlada i starija muče oko presvlačenja i dojenja, neću se nametati, žao mi je samo što ne znaju i nisu svjesne, da sam to radila ukupno šest puta, pet puta baš angažirano oko svakog unučića. Pa mi je to već rutina. I pupak koji treba otpasti i pelene i dojenje i bljuckanje. Al neću se miješati, dok me se ne pita.
Bila je patronažna sestra, pa su pitale nju.
No, našao se trenutak danas od nekoliko minuta, kad smo si Bebač i ja gugutali.
Ostali smo tek nakratko sami.
Napapao se friško maminog mlijeka, pa sam ga dignula s gazicom na ramenu da podrigne i bljucne eventualni višak mlijeka.
Svi inače slavimo i kličemo kad bebe podrignu.
Klinci su zbunjeni.
A oni ( više) ne smiju podrigivati, kak sad to?
Dakle, gledao me vrlo ozbiljno. Netremice. Okrenula sam ga malo prema svjetlosti s prozora, da ga poškaklja sramežljivo sunce. Ručicu je jednu pružio preko mog ramena. Drugom me zagrlio. Zaškiljio je i počeo zijevati. Pa sam ga nunala prema tamnijem dijelu sobe. Pa se refleksno par puta nasmiješio, pokakao se u pelenu i smirio potpuno i blaženo. I dok je tako guza bila jel' na toplome, malo smo si pričali. Meditativno.
Svakog unučića sam pitala: a tko si ti?
Tako i moju Petu Bebu. Šestu, ako ćemo biti precizni.
Dolazi iz daleka. Umjesto mene, u onom tamnijem dijelu sobe, tamo gdje se isprepliću neke sjete i tuge, neka živa nedostajanja onih kojih više nema, Peti gleda male ljudiće koji lete po sobi. Vidi ih u sjenama. I sigurno su dragi i smiješni ti ljudići, kad ih on tako pozorno prati i smješka im se.
Nunajući ga, i sama sam se smješila tim malim nevidljivim ljudićima po sobi. Slala sam im poljupce.
Svi su koje sam ikada voljela, bili tu, u tome trenu, sa nama. Nevidljivi zbor voljenih ljudi.
I nunajući Petoga sjetila sam se svih beba koje sam ikada nunala, u dragim slikama.
******
Poslije sam s drugim najmlađim G. učila pjesmicu " O, pastiri, čudo novo", sutra za školu i ocjenu. Riječi poput: nigda ili jaslicam, teške su mu. Inače, ima lijepu dikciju i super pamti.
No, kad smo došli do " Betlem, evo..." zna on da je to Betlehem, sve ok...al rekao je: Betmen...
Betmen evo, nije daleko...:-)) smijeh živi..uvijek će mi biti pred očima njegovo nasmiješeno lice kad ćemo pjevati tu pjesmicu!
******
Sin mi se, da proslavi dolazak petog djeteta, nalio ko guzica. Inače fakat ne cuga, al potresen i u šoku jer je bio prisutan na porodu, dao si je oduška u Jackyju.
Bila sam u busu, kad su me dečki zvali, najprije su se smijali tatinim forama, a onda vrlo brzo i plakali, jer se tata pijan na Hajdukovom igralištu, pred trenerom derao: Dinamo, Dinamo. A dečki mu igraju za Hajduk.
Skršio je gumu na autu, a ja sam bila presretna jer je sve dobro završilo.
Doma me vozio taksist po imenu Nikola.
Današnja patronažna sestra, zove se Lucija.
Kod nas je uvijek sve znakovito.
******
Ljudi ne rastu, ljudi ne stare, ljudi ne odlaze.
Rastu, stare i odlaze, samo priče o njima.
Filigranske dragocjenosti koje čuvamo.
Za priču
dovoljne su stare cipele ispod kreveta.
Stara petrolejka.
Nacrtano srce na zidu, sa licem, preko kojeg je bila naljepljena neka fotka iz časopisa.
Dovoljno je tako malo, da ponovno ožive, zabljesnu na rubu omiljene žličice, u odsjaju prozorskog stakla, da zaplešu uz svoju omiljenu pjesmu. Pored nas. Tako blizu. Da nas grle u snu.
Ako itko zna, bebe znaju. Bebe ih vide.
Bebama vjerujem.
Na pogled.
Djeci na riječ.
Ljudima sve manje.
*********
Sutra je još jedan rođendan.
Šaljem puno zagrljaja i svjetlosti Njegovoj duši.
A njegovoj dragoj teti kojoj silno nedostaje, kojoj nedostaje njegova fizička prisutnost,
preporučujem da i ona počne vjerovati bebama.
06
pet
12/24
hramovi i palače Angkor, Kambodža
goransafarek.blog.hr
Istražite čidesne hramove i palače drevnog Angkora u Kambodži.
hiMEN
ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr
Očevi sinovima, majke kćerima, u pubertetu pričaju o osjetljivim temama. Kad su moje djevojčice zagazile u pubertet, bez obzira na to što sam znala da im ono o čemu ću pričati nije nepoznanica, imala sam potrebu reći im ono, o čemu majke s kćerima razgovaraju.
Pričala sam im onako kako mislim i osjećam;
****
Kad kažemo, “sve što je prvo, pamti se”, najčešće pričamo o prvoj ljubavi, prvom poljupcu. O onome što poslije toga slijedi, nerado pričamo. Radi lošeg iskustva, ili radi onoga kako su nas učili i odgajali!? Mislim da ovo drugo ima ključnu ulogu.
Metamorfoza djevojčice u ženu počinje vidljivim znakovima. I onim manje vidljivima.
Mjesečnica je prekretnica u životu svake žene. Do jučer bezbrižnu djevojčicu, majka uči onako, i onoliko koliko zna, upozorava.
Još jučer, dječaci, prijatelji u igri, preko noći postaju zabranjena zona.
Zašto?
Žene se rađaju s onim što muškarcima puno znači. Bez njega, ženama bi puno lakše i jednostavnije bilo, ali eto, priroda se pobrinula da tako bude. Vjerujem da za ime muškarcu možemo zahvaliti. Da je mogao, tu nesretnu, tanku opnu, forMEN bi nazvao, ali Latinskom
rječniku ime nije odgovaralo, pa ga je hiMEN nazvao.
Žena s hiMEN-om je, (kojeg li apsurda) nevina i poštena!?
One koje su "bez njega ostale”, pogrdnim imenima su nazivali. Za brak nisu poželjne bile jer, gle čuda, muškarcu je jako važno prvi i zadnji, u životu žene biti!
Tako je od kad je svijeta i vijeka.
Ono što je muškarcu (sa što više žena biti) na ponos, ženama je(zaljubiti se, muškarcu vjerovati i hiMEN “žrtvovati”) na sramotu.
Pitam se, kako bi spolna (ne)ravnopravnost izgledala da su i muškarci, do prve bračne noći, morali u celibatu živjeti!?
Ne trebamo se zavaravati i u prošlom vremenu govoriti. Unatoč napretku u tehnici i tehnologiji, u mentalnom sklopu nije se puno toga promijenilo.
Usprkos i unatoč svemu i svima, emancipirana žena, u korak s muškarcima gazi.
S hiMEN-om ili bez!
****
Vrpoljile su se i smijuljile, ali me nisu prekidale.
Kad sam završila, gledale su me u nevjerici.
-To je sve što ćeš nam reći?
-Ako želite, mogu ja i drugačije.
-Samo to ne! Hvala ti mama.
(Objavljeno u zajedničkom zborniku “ Frida -ženski razgovori”)
05
čet
12/24
Do i od pola
demetra1.blog.hr
Vraćam se jutros oko deset sati s Rebra, a od kuda i bi jer mi je Rebro valjda rođenjem zapisano. Čitala sam kako su ljudi svašta prigovarali jer se neko vrijeme neće moći koristiti javna garaža. No nikakvog razloga za to nema što se tiče brzog dolaska na Rebro. Problem je parking ili možda više način naplate. Sjećam se da je garaža bila 15 kn po satu pa ova cijena je uglavnom tu negdje. Problem imaju oni s mjesečnim i godišnjim kartama, ali to treba gospodinu gradonačelniku upisati negativne poene za iduće izbore. Dakle vraćam se zadovoljna jer sam brzo obavila naručeno. Autobus mi je za Maksimirsku otišao, ali za 5 min stigao je drugi, ono što vidim je nema gužve, ne lijepe se jedni na druge, ima mjesta za sjesti. Odlično.
Na Sveticama čekam 15 min moj autobus za doma. Preko puta stajališta trgovine, kafići u kako se obično govori blagdanskom ruhu. Ukrasi, lampice, bljeska gotovo na svakom izlogu ili prozoru. Stanovi iznad ništa. Mislim, sviđa mi se da ne blješte stanovi jer vrijeme svijetla dolazi kasnije, ovo je vrijeme pripreme za Svijetlo. Još kada sam prije ohoho vremena doselila na Bukovačku znalo se točno koji dio ulice su ateisti, a koji vjernici. Donji dio do sredine ulice bio bi uvijek bez i jedne lampice, a od sredine gore prema crkvi, same Remete, Čret bili bi za Badnjak pa do Tri Kralja okićeni. Danas gledam ulicu i ne mogu se načuditi. Gotovo svaka kuća onih koji prije nikada nisu kitili bor, bar ne da bi se vidjelo, a pogotovo nisu stavljali lampice na balkone, ograde, stabla u vrtovima ispred kuća, danas sve okite već prvog dana Došašća. Tako i dio mojih susjeda. Ne želim biti gruba pa ih pitati, vjerojatno im ne bi bilo drago, što zapravo njima znače te lampice? Borove raskite na Tri Kralja iako nisam sigurna znaju li išta o kraljevima, ali ne daj Bože da ostanu jer mora se. Ja ću staviti lampice na balkon na Badnjak jer tako su moji u prozore stavljali svijeće (iako kada bismo išli na polnoćku gasili smo ih da se ne bi što zapalilo), bor ostaje okićen sve do Svijećnice, tako je u mojoj mladosti uvijek bilo. Najvažnije moje misli su u ovo posebno vrijeme što onima koji nisu vjernici donosi i kakav je njima smisao trošiti na lampice, kićenje puno prije no što se pojavi Djed Mraz i vilenjaci s novom godinom?
Prekrasna uspavanka, često sam ju pjevala što u zboru, što mojim bebačima.
04
sri
12/24
Bit će dobro
demetra1.blog.hr
Na nagovor moje djece da im opišem Badnjak moga djetinjstva konačno sam i to obavila. Vjerujem da i vi neki imate sjajne uspomene. Ovo su moje!
BADNJAK MOJEGA DJETINJSTVA
Život u prošlom stoljeću nije bio ni malo lagan. Ljudi su iza rata ostali bez blaga u štalama, svinjcima, ali kako su godine prolazile po malo se ponovo na selu obnavljalo. Radišni kakovi su bili obnavljali su ono najvrednije njihovim životima. Tako je i kod mojih bakice i dede, u mojemu djetinjstvu, dvorište već bilo puno peradi; kokoši, gusaka, pataka. U svinjcima nazimica, praščića, a i poneka ovca i janje. U štali su bile najmanje dvije krave, nekad i telad i dvije kobile. Jednom u dvije ili koju godinu i ždrijebe. Ždrebad nije bila tako često.
Zašto to sada opisujem? Važno je jer je uvijek vezano i za sam Badnjak.
Pa da onda kažem riječ dvije o Badnjaku!
Zima je, u ono vrijeme dolazila točno po redu. Nije bilo veće iznimke. Sveta Kata snijeg za vrata, a često i ranije. Nama djeci bilo je to veselje koje je teško u nekoliko riječi opisati. Kada je započelo vrijeme Došašća svi koji su bili pravi vjernici držali su se onoga što je crkva propisala, a vezano za to vrijeme. Uglavnom hrana je bila prava zimska, ali s vrlo malo mesa. Post je bio svaki petak, ali za nas djecu je ipak bilo iznimke. Post i nemrs je zapravo bio način života kada je u svim kućama vladalo siromaštvo. Onda u to vrijeme nismo baš puno razmišljali o tome, mislim da danas više ne znamo od obilja što bi.
Tako se gotovo četiri tjedna strogo pazilo što se kuha jer to je bio dio priprema za Božić. A onda je konačno došao i taj s nestrpljenjem čekani Badnjak. Ritual Badnjaka u mojoj obitelji je bio lijep i poseban za nas djecu, a sada mi se čini kao izgubljen način života.
Kako u to vrijeme zime dan kratko traje pa smo jedva dočekali krenuti djedovoj kući. A što nas je tamo čekalo???
Već od ranog jutra deda bi počeo ložiti veliku gusanu peć u spavaćoj sobi. Do mraka sva je bila zažarena tako da smo morali jako paziti ne biti preblizu. Iz sobe su se maknuli kreveti tako da je bila prazna i spremna za najljepši dio Badnjaka.
Nakon skromne, posne večere svi bismo se okupili, a bile su tu, bakica, moje tri tete, moji roditelji, moja sestra i ja, u kuhinji u polutami, uz samo jednu prigušenu petrolejku. Djeda nije bilo. U tišini više-manje krenulo je iščekivanje. Bakica bi potiho mrmljala svoje molitve, često na mađarskom pa ju nisam razumjela, a iskreno i nije mi bilo važno jer čekalo se važnije.
U nekom trenutku začuli smo kucanje na vratima:
Tok,tok,tok…….
Bakica bi prekinula svoju molitvu, mi smo iščekivali da ona pita
Tko je Božji?
Taj vani pred vratima bi odgovorio:
Putnik namjernik…
Potom bi ona opet pitala:
Što tražiš??
Konačište za ovu noć… čuli bi odgovor..
Onda bi nas bakica pitala hoćemo li sirotog putnika pustiti u kuću da prenoći jer vani je snijeg i hladno.
Naravno da smo, a pogotovo djeca vikali; da, da, da.
Zatim bi ona otvorila vrata, a deda je noseći naramak slame naboden na vile ušao i pozdravio sa: Hvaljen Isus I Marija, na što bi svi odgovorili na vijeke hvaljen! Tada bi svi izmolili Očenaš i veselje bi krenulo.
Deda bi taj naramak slame odnio u sobu i prostro na pod, a onda bi i on i moj tata donosili još i još slame gotovo četrdeset i više centimetra debljine. Moje tete bi tu slamu prekrile sa gunjevima pa preko njih tkanice, pa stare ponjave, pa fine ponjave i konačno perinom. Te se noći peć nije gasila, a osim dede i bakice mi tete i djeca spavali smo na slami. Roditelji, bakica i deda su išli na polnoćku, a mi smo uživali u toplom. Nakon polnoćke, kada smo mi djeca već odspavali prvi san, roditelji su uglavnom išli doma i vratili se na Božićno jutro.
Za nas djecu Badnjak je bio poseban i iz još jednog razloga.
Tu večer su selom prolazili kriskindli. Mlade djevojke bi bile obučene u bijele haljine, na leđima su imale krila, oko glave vjenćiće. Pjevale bi ispred svakog prozora, zvonile zvoncima i darivale djecu. Dugo nisam znala od kuda njima svi ti darovi jer selo je imalo puno djece. A onda jednom, kada sam već bila školarka, vidjela sam kako bakica odlazi van i čeka ih na ulici prije naše kuće kako bi im dala dar kojega oni, koji trenutak kasni, daju meni kroz otvoreni prozor nakon što oni i mi svi s njima pjevamo.
I što je još bilo važno na Badnjak, ali nismo mi djeca sudjelovali. Deda i bakica bi zapalili tamjan na maloj metalnoj lopatici pa bi obilazili cijelo dvorište, životinje, štalu, svinjce blagoslivljajući, škropeći blagoslovljenom vodom i dimom tamjana.
Kako sam odrastala, deda i bakica bili sve stariji slama se više nije unosila u kuću, a i na polnoćku smo odlazili mama, sestra i ja pa se vraćali kući na dobru slavonsku hladetinu.
Danas još samo sjećanja žive na taj dio djetinjstva kao da je bilo jučer, a godinama više nema ni dede, ni bakice, mojih teta, roditelja, ali neka ostane zapisano za one koji iza nas dolaze.
04.12.2024.
Kaže moja kardiologica treba vjerovati bit će bolje. Vjerujem ja njoj, ali to bolje još se nije pojavilo.
01
ned
12/24
Nije za tebe
kintsukoroi.blog.hr
- Nije za tebe, nije i gotovo. Možeš ti bolje.
Dakako da mogu. Jasno je to ko dan.
Al' svaki božji puta kada to pomislim, vidim ga gdje stoji nakon operacije pored mog kreveta, s ogromnom lubenicom pod miškom. U bijeloj košulji koju je za tu priliku posudio od nećaka. Kako me čini čudesno zdravom i besmrtnom tako blesavo zaljubljen u mene, nepoznatu ženu koja je upravo operirana u Vinogradskoj bolnici i nalazi joj nisu dobri. Vidim nas kako onda šećemo gornjim gradom držeći se za ruke, dok me prisiljava da hodam, nije dobro predugo ležati, uzme te krevet. Vidim se i kako skidam sandale, vruća je ljetna noć, a mi se opijeni vraćamo iz kina. Ljubimo se, grlim ga, sve sa sandalama u ruci. Zlatne kopče, klackaju mu se kod uha, proizvodeći onaj dragi zvuk sudarajućih kamenčića. Vidim ga i na plaži dok skuplja svoje mokre dokumente, koje mu je odnio val.
Vidim ga kako lupka rukom u ritmu glazbe u restoranu uz Dunav, kako šarmira konobaricu prije nego li nam ova donese najfinije palačinke i kako voli kada se zajapurim i ljutim, ljubiti mi bore srdilice. Čujem se kako ga onda nekad molim da ne ide od mene. Kako klečim uplakana pored njegovih špičastih koljena i objašnjavam mu da se možda više nikada nećemo vidjeti. Jer rat će, vidiš li, i potresi i poplave, državni udari i tisuće plavih svjetala razlijevaju se kao Remarqueov grm malina zajedno s bukom grada i nikada ne znaš kada će se zatvoriti granice, a mi smo se našli, vidi, k vragu, našli smo se u baš neobičnom trenu, a nije lako naći nekoga s kime možeš maštati i zamišljati da ćete ostarjeti zajedno, mislim ono, ljudi se sretnu, ljudi zabljesnu jedni drugima u životima poput rijetkih kometa svakih tisuću godina, možda smo si baš suđeni, možda nam se podudaraju naravi, ajde shvati, ne budi inatljiva, ono što je bilo jučer, ostavi tamo u jučer, danas je novi dan, novo jutro, novi tmurni ljudi u tramvaju, voli Bog čovjeka svog, strpi se molim te još malo, znaš da te volim, u to nemoj nikada sumnjati, možeš se smijati koliko hoćeš, al tražio sam te cijeli svoj život.
Sve to vidim i čujem.
Sretnem danas dvoje ljudi iz prošlosti, na šetnici između dva naselja. Jedno je moje staro naselje, gdje sam se udala i rodila, učila dijete hodati i pišati, ostavljala muža, pa ga desetak godina poslije oplakivala i kupala njegovu mamu, svaki je dan podsjećajući na to tko sam.
Drugo je moje novo naselje, u kojem sam podstanar, u kojemu imam plave zvijezde, srebrne lamele, slike u nastajanju, i dvije papige lezbače koje non- stop nesu po deset jaja i vole se beskrajno takve iscpljene.
Pitaju me ljudi da otkud ja tu.
Pa eto me, smijem se. Idem od frendice, svaku nedjelju jedna kuha ručak.
- A mislio sam da si napokon našla nekog zagonđiju kojem ćeš kuhati, smije se on, smijem se ja, njoj se piša pa nas požuruje.
Samo da znaš, šapnem u sebi, samo da znaš. Al kažem, ma daj, što će mi to, napokon uživam, sama...Hodam po šetnici upijajući svjež zrak koji miriši na zimzelen i upaljene svijeće, u onoj svojoj crvenoj vunenoj haljini i čizmicama, šećem na toj istoj šetnici gdje sam prvi put šetala svog bebača , a koji će kroz koji dan navršiti trideset i jednu godinu i dobiti četvrtog sina, čovječe.
Jučer pečem vanilin kiflice, od milja prozvane vanilice, pa me ponovno miris ko plesnu haljinu zavrti u kuhinju od prije par godina, njezine prste kako ih oblikuju, pa kristalni podložak za njih na štiklu, pa mali A. koji sjedi pored pećnice i govori da bi tako trebali mirisati parfemi, pa jučer već veliki A. koji zaključuje kako ih treba jesti tople…pa te zavrti taj štaub u sva ona adventska doba, u sva ona iščekivanja nalik na plišanu mašnu sa zlatnim točkama.
Život je mandarina. I maćeha. I prebrižna majka. Život je veliki kotač koji se okreće i okreće...
Život je probisvijet, kurvin sin, varalica, najgori lopov i ljubičasta svijeća koja dogorijeva, a jedino što u njemu vrijedi jest voljeti ga više, voljeti ga životnije, životinjski otvorenije, voljeti ga poput voska na jagodici, strastvenije i bolnije, nego li on nas, ikada.
Igra
dvitririchi.blog.hr
Došla je s idejom da napišemo naša imena na papiriće i izvlačimo ih. Ukoliko bilo tko izvuče svoje ime, izvlačenje se ponavlja.
Ponavljali smo ne znam koliko puta, jer bi svaki puta netko izvukao sebe, odnosno svoje ime.
A stvar je u tome da svatko od nas treba nekome drugome kupiti poklončić za Božić, za simboličan dogovoreni iznos, i tako ga obradovati. Isključiti sebe, poklanjati (se) ukrug, drugome.
Nitko nikome ne smije reći koga je izvukao, kako bi ostali tajnoviti do samog Božića.
Ne znam otkud joj ta igra, ali mene je obradovala.
Imamo obvezujuće tajno iznenađenje jedni za druge.
A ja imam ideju za jednostavan borić za ovaj Božić, diy - naravno, skroz simple, but cute.
Ispod kojeg će biti pokloni najmilijih: sitni, ali bitni.
o
30
sub
11/24
Tajlandska džungla (VIDEO)
goransafarek.blog.hr
Predivni Khao Sok, nacionalni park u Tajlandu s džunglom, divljim rijekama, majmunima...
Ali blago je na dnu
kintsukoroi.blog.hr
Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obliku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.
Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.
Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)
Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno bilo čije kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr