Blog.hr

cool

pet

02/26

Svršetak

huc.blog.hr

stvari valja završavati, tj. neke stvari valja završavati
meni je to oduvijek bio problem, tu sam ko da vinči u novom sadu
"mami svetlo na sledećem bergu"

kako bilo, evo kraja jedne poduže forme, svršetak mladenačkog rada, novele od Rupe

savršeno se stapa sa recentnim događajima.

***

Kao njegov nasljednik – dijelom po protokolu i propisima o izvanrednim situacijama, dijelom zahvaljujući autoritetu tvrdokornog alfamužijačkog psiho-sklopa – nametnuo se preporođeni inspektor Bilić. U mirnodopsko vrijeme vazda je patio od kronične dosade dočim je u ratu, napokon, procvjetao. Bio je toliko samouvjeren da se nitko nije usudio postaviti očito pitanje: je li on doista najbolji čovjek za ovaj trenutak?

Kako bilo, u vrlo kratkom roku organizirao je učinkovitu obranu grada. Gumigluidi, iako brojčano slabiji, iskazali su se kao pouzdane udarne jedinice i iznimno lucidni vojni stratezi.
Gradovi su padali šutke, jedan za drugim. Ostao je samo Šipson.

Ratovalo se za svaku ulicu. Za svaki pločnik, svaki šaht, prolaz. Ratovalo se prljavo, brutalno, iscrpljujuće — sve dok …

Sve dok jedna od rupa koju su Gumigluidi iskopali na gradskom otpadu, tik uz radioaktivni bojler svemirskog broda Fassbinder 2 Federalne zvjezdane flote, nije mutirala, poprimila samosvijest i počela se širiti u svim smjerovima. Izvanredne okolnosti nametnule su nužnost nemogućeg: privremeno zatomljivanje prirodnih neprijateljstava i ujedinjeni nastup protiv zajedničkog Zla.

Gumigluidi su prvi došli u gradsko poglavarstvo ponudit ruku prijateljstva. Donijeli su čak i lule mira.
Inspektor Bilić nije želio ni čuti.
– Sami smo kadri riješiti oba problema: i vas i mutiranu rupu – izjavio je rezolutno.
Ubrzo se, međutim, pokazalo da nije u pravu.
Unatoč brojnim i vrlo inventivnim pokušajima da se zaustavi ekspanzija mutirane rupe, stvar jednostavno nije funkcionirala.
– Znanstveniče Miodraže, ima li što nova?
Svakih sat vremena pitao je Bilić najbriljantniji um u gradu u nadi da će iskrsnuti barem naznaka rješenja.
Odgovor je bio uvijek isti.
– Ništa.
– Ništa – jednako je odgovarao i Grenged na Astromove upite.
Kada je stigla vijest da su svi gradovi na Glimoru pali – tiho, bez otpora – Bilić je napokon shvatio da je vrag odnio šalu. Bez oklijevanja izdao je nalog za hitnu evakuaciju, te je zapovjedio da se o postojećoj situaciji obavijesti Vrhovno vijeće i Centralni komitet Centralne galaksije.
Uslijedila je neugodna vijest.
– Gospodine zapovjedniče, svi radio-uređaji su uređaji su mrtvi. Otposlani signali raspršili su se u orbiti Glimura poput zvjezdane prašine.
Kratka stanka.
– Čini se da smo prešli događajni obzor.
– Dovraga i bestraga! – zagrmio je Bilić i svom silinom udario šakom o stol. Koščica je pukla. Nije mario. Bio je bijesan. Istinski bijesan.
Okrenuo se pomoćniku Mariću:
– Odmah kontaktirajte Gumigluide. I da mi se onaj Astrom pod hitno nacrta u kancelariji!
No, umjesto da se Astrom nacrta u njegovu uredu, stigla je poruka da se Bilić ima nacrtati Astromu ili ništa od suradnje.
Bilić, naravno, nije želio ni da čuje.
Uslijedili su iscrpljujući pregovori, natezanja i kapricanja s obje strane, tijekom kojih se gubilo dragocjeno vrijeme. Kad su se napokon usuglasili da se sastanu na neutralnom terenu, u prestižnom hotelu Bip-Bop, grad je već bio u potpunom okruženju.

***

A onda je svanuo i taj dan.

Ljudi i Gumigluidi, raspoređeni duž kilometarske crte bojišnice, stisnuti jedni uz druge na barikadama, u blatnim rovovima i iza improviziranih zaklona, naoružani do zuba, šutke su čekali Rupu. Gotovo da nisu disali.

Na poljanama predgrađa životinje su se skutrile, instinktivno osjećajući sav užas nadolazećeg apokaliptičnog sraza. Mir. Neugodan, gust, težak. Bez vjetra, bez zvuka, bez titranja zraka. Kao da je vrijeme zapelo između dva otkucaja, kao da života nema — niti ga je ikada bilo.

Pojedinačna sudbina više nije bila važna. Imena, biografije, grijesi i sitne nade stopili su se u jednoj jedinoj misli: izdržati. Pobijediti. U ime civilizacije ljudi i Gumigluida. U ime reda. U ime smisla. U ime Boga — ma kako se on zvao.

Žene, djeca i starci u crkvama tiho su molili uz drhtave plamenove svijeća.

Kao preludij skorašnje tragedije dignu se povjetarac sa sjevera. Zatim se na horizontu počeše navlačiti tmasti oblaci. Ubrzo iz daljine dopre zloslutna tutnjava praćena sijevanjem koje je paralo nebo. Vjetar stade udarati u stoička lica što su bez treptaja mjerila razdaljinu.

– Evo je! – viknu netko sa izvidnice na desnom krilu sjeverozapadne strane.
– Evo je! – potvrde ostale izvidnice.
Nastade komešanje. Prsti su se stezali oko okidača.

– Pali! – zagrmiše „generali“. – Pali! – Pali!! – Pali!!!
I sve se zagluši u silnom bombanju.

***

Masakr. Neviđen masakr.
Tu fronta i bitke u klasičnom smislu i nije bilo. Samo redovi ljudi i Gumigluida koji u ždrijelo nezasitnice nastoje pobacati sve što dograbe — kamenje, vozila, strojeve, topove, tijela… No zemlja je pucala, tlo se pod nogama urušavalo, i oni su se, jedan za drugim, strovaljivali u mračni bezdan.
Nestajali su trgovački centri, stakleni hramovi potrošnje i betonske katedrale profita, administrativne palače, parkirališta i neboderi…
Nestajala su kazališta i opere, muzeji i knjižnice, arhivi, škole i fakulteti…
Tisućljetna građevinska zdanja, simboli postojanja i trajanja, urušavala su se kao da su od kartona. Karta Šipsona postajala je tragična mrlja u neprestanom prekrajanju tlocrta. Divljanje novonastalog čudovišta nije imalo obrazac, ni granicu, ni slabost. Na njegovu razornu ekspanziju nitko nije imao odgovor. Ni znanost, ni oružje, ni vjera.

– Mi smo predziđe civilizacije! – urlao je inspektor Bilić, nadglasavajući tutnjavu tla i krikove nestajućih. – Samo udrite, junaci moji!
Bio je u ekstazi. Oči su mu gorjele. Glas mu je pucao, ali nije posustajao. Shvaćao je da bi poraz bio više od samog pada Šipsona: bio bi to početak Velikog Kraja.

Jer ovo se neće zaustaviti na Glimoru, shvatio je s jezivom jasnoćom. Ako Rupa – taj enigmatični neprijatelj – pobijedi, širit će se dalje, iz sustava u sustav, dok ne pronađe Zemlju.

I prvi put, otkako je rat započeo, osjetio je nešto nalik strahu.

***

Nakon pet sati žestoke borbe od Šipsona je ostalo tek pet četvornih kilometara. Ljudi su shvatili da je kraj. Položaji su napušteni bez zapovijedi, bez panike, gotovo dostojanstveno. Kolone su se same od sebe slijevale prema Glavnom trgu.

Gumigluidi su također napustili položaje i skupili se u podzemnim odajama.
I Biliću i Astromu bilo je jasno da je bitka izgubljena.
Bilić je prvi prekinuo šutnju. Džentlmenski je pružio ruku Astromu.
– Bila mi je čast ratovati s vama – rekao je.
– Također – odvrati Astrom i snažno mu stisne ruku.
Na trenutak su šutjeli, okruženi tutnjavom svijeta koji se raspadao.
– Možda… – Bilić je oklijevao – da nam se pridružili na Trgu?
Astrom uzdahne. Bila je to lijepa gesta, atipična za Bilića. Sadržavala je respekt prema svemu što je još bilo živo.
– Hvala, ali ipak ne – reče.
Na kraju krajeva bili su prirodni neprijatelji.
Bilić klimne. Razumio je.
– Onda… zbogom.
– Zbogom.

***

Na Trgu se skupilo oko dvije tisuće preživjelih.
Jedni su se okrenuli ka sebi, tražeći unutarnji balans, nastojeći ne žalovati zbog krivih odluka, neostvarenih snova, izgubljenih prilika, neizgovorenih riječi i proćerdanog života.
Drugi su podizali pogled prema nebu i upućivali molitve Stvoritelju, tražeći poštedu. Iz njihove vizure Šipson je bio sasvim pristojan gradić i nije zaslužio sudbinu Sodome i Gomore.
Treći su u panici tražili krivce — vlast, susjede, Gumigluide, ludog klobučara — jer je lakše proklinjati nego prihvatiti neizbježno.
Četvrti su šutjeli. Samo su stajali praznih pogleda, lišeni i nade i straha, kao da je sve već odavno završilo.
Peti su se molili ne za spas tijela, već za spas duše.

Nekolicina ateista mirno je pijuckala piće pred dućanom, čekajući da se ova tragikomedija napokon privede kraju.

Bilić se probio kroz mnoštvo i stao među svoju poraženu vojsku.
– Gospodo – povikao je – borili ste se kao lavovi. Čast mi je bila ratovati uz vas. Hvala vam na tome.

Zatim zastane. Proguta knedlu.

— A sad zagrlite svog bližnjeg i otpustite duge dužnicima svojim: otpustite mržnju, zavist, prijekor, pohlepu i oholost. Otpustile sebičnost, pakost i praznu taštinu. Otpustite baš svaki teret koji vas unižava. Koji vam tišti dušu! Ako je ovo kraj — a jeste — neka bude miran. Ako je sud, neka nas zatekne uspravne. Tko gleda, neka vidi dostojanstvo!

Ljudi se zagrliše.

Netko započe pjevati:

Ej što je Šipson, toga više nema…
Ej što je Šipson, toga više nema…
Jedan-dva, op-sa-sa…

Ostali se pridružiše.

A onda nesta Šipsona.
I Glipsona.
Nedugo potom i Balkonske galaksije.

Rupa je krenula prema Zemlji.
Kolijevci čovječanstva.

čet

02/26

Kad bi pulsari imali vaginu ili kraj bloga

vladkrvoglad.blog.hr

Moj sledeci post je trebao biti pesma iz naslova... bez onog: ''ili kraj bloga"...
Eto, vec se duze vremena snebivam da objavim taj... ili bilo koji drugi post.
Ono, vec vise meseci.
Izvinjavaml se kolegama blogerima koji su vise puta ostavljali komentare na tu temu. Pomenuo bih samo najrecentnije: Modrinu, Lastu, Regina, Aneta, Teatralka, Mangu...

Tesko je i meni samom objasniti zasto se tako osecam. Objaviti post? Zar je to tesko? Ocito jeste! :)))

Kraj ovog Blogera me je naterao da malo pregledam postove (koje sam jednim klikom 'skinuo' i pohranio na neki zabaceni deo kompjutera), ali, naravno...tu su i komentari koji ostaju nepreuzeti...

Maleno razmisljanje (vise nada) da ce se gasenjem Blogera samo onemoguciti pisanje i komentarisanje, a da ce sadrzaji ostati 'zamrznuti' - dovelo je do moje reakcije: u 'Postavkama' sam ukljucio vidljive komentare ispod postova, postavljanje vidljive arhive i maksimalnog broja postova. Za svaki slucaj. Iako vec imam iskustvo gasenja 'Blogera.hr', gde je bukvalno sve nestalo...

Mozda otvorim ponovo blog VladKrvoglad na nekom drugom (trecem) servisu.
Negde u sebi se pitam o smislu toga svega, i jedini smisleni odgovor je da ovakvo pisanje i jeste bitno jedino zbog
reakcija - uz moje trenutno uzivanje tokom pisanja onog sto cu izabrati da objavim - trenuci gde se citaoci i ja 'raspoznajemo' u razmenjenim idejama, i neverovatna zivost koja se sama reflektuje u svim tim recima mnogih ljudi i obasjava momente mog (i vaseg) zivota tokom delovanja ovog bloga...?

Zeleo bih da se zahvalim svima vama citaocima ovog bloga za vase dragocene reakcije na moje postove.

uto

02/26

Zbogon, Blože!

morskamorska.blog.hr

Sve je započelo u Vali jednog uzavrelog kolovoškog i bonacastog dana godine 2018. Ništa mi se ni dalo. Jedva i disat. Sidila san na teraci i gledala u najveći monitor na svitu. More se caklilo u boji azura, pa malo daje tirkiza, a onda modrine, odraz travusine iz dubina. Nebo se parilo ka kupola ispod koje nestaju i zadnji atomi kisika. Disala san na škrge. Uvik je taki zasićeni dan bija zatišje prid orkansku južinu. Koja se očekivala dan posli.

Da mi je neko priključija i mozak ma monitor pokaziva bi ravnu crtu. Još koji dan će bit šušur u Vali i čin krene skula neće bit više nikoga. Stari, ON i ja. I to je to. Spala knjiga na tri slova.
Je da plivan maratone. Je da šetan beskonačno. Je da kužinajen. Je da čitan. Je da crtan. Al stalno ka da mi je nešto falilo.

Je li usprkos tome bilo lipo? Je! Bilo je lipo. Lagala bi da rečen drugačije.

A onda je Glorijeta spomenila blog i rekla, a šta ne pišeš?

I tako si se rodija, moj Blože. Moj veliki Blože. Rodija si mi se u Vali i posta si mi ka kužin. Najbližji. Napokon san mogla pisat do besvisti, a druženje virtualno.
Jel moglo bolje?
Nikako!!!

A onda su me u narednin godinama dotakli mnogi. Posrid srca. Posrid duše. Svaki komentar je bija ka da mi je neko doša zimi na kavu ili liti na ladni čaj iz vrtla. Vala mi se udvostručila, utrostručila, ustostručila.

Pa san pisala. Pa nisan. Pa jesan opet. Pa opet nisan. Život diktira. Moje je da slušan Dirigenta i ne ispadnen falša nota ljudskosti.

Sad mi se, Blože, gasiš. Žalujen. Tugujen. Jidna san na one koji će pritisnut botun i učinit eutanaziju jedne blogozajednice koja se volila, mrzila, ratovala, jubovala. Živila životon. Realnin. Sve drugo ulipšano bi bila bajka.

Kako se oprostit od svih koje bi nabrajala kad znan da će se svi, baš svi do jednoga pripoznat u zagrljaju koji in ostavjan.
Zagrljaj slan ka zrak Vale, slan ka kapja iz dubina morskih odakle san ponikla, slan ka suza za rastanak.

Admine, pozdrav ti ostavjan.
Dragi ljudi, grlin.

KRMENADLI PROŠLOSTI 7

huc.blog.hr

Izmet je po hitnom postupku poslan na analizu. Nekoliko sati kasnije stiglo je izvješće iz forenzičkog laboratorija dr. soc. Miodraga Krivića: u uzorcima su pronađeni tragovi ljudskog tkiva.
Bilić je podigao slušalicu i okrenuo broj.
– Kriviću, Bilić.
– Dobar dan, inspektore.
– Dakle… netko klopa ljude?
– Tako se čini.
– Gumigluidi!
– Uz dužno poštovanje, Biliću, to je ishitrena tvrdnja. Možda je riječ o atipičnom obliku kanibalizma, recimo osoba s anomalijom probavnog sustava…
– Gumigluidi!
– Ali, Biliću, nitko nikada nije vidio niti jednog Gumigluida…
– Gumigluidi – odlučno će Bilić i spusti slušalicu.

***

– Gumigluidi? – iskolačenih očiju izusti gradonačelnik Milan. – To je nemoguće! U mom gradu?!
Bilić je šutio. Znao je da tišina pojačava dramatičnost trenutka.
– Ma… jesi li siguran?
– Posve.
Bilićev glas bio je hladan i precizan.
– U PIČKU MATERINU BOŽJU! – riknu gradonačelnik. – Samo mi je još to trebalo!
Psovka je ostala visjeti u zraku. Gradonačelnik podboči glavu na ruku oslonjenu o masivni hrastov stol iz 18. stoljeća i poče trljati sljepoočnicu. Kroz tri visoka prozora, ukrašena kovanim detaljima po uzoru na austrougarske carske građevine, ulijevala se žuta jutarnja svjetlost i bacala duge, prijeteće sjene po prostoriji.
Nekoliko trenutaka kasnije podigne pogled i prvi puta u životu uputi jasnu, formalnu zapovijed:
– Proglašavam RATNO STANJE! Biliću, organizirajte obranu! Vi ste glavni i odgovorni!
– NA ZAPOVIJED! - spremno odvrati Bilić, lupi petama i odlučnim korakom napusti prostoriju.

***

Gradonačelnik okrene broj.
Nakon duže zvonjave javi se pospan i promukao ženski glas.
– Molim…
– Milka, napet sam ko puška! Pričaj mi prostote, SAD I ODMAH! – ispali gradonačelnik.
Tajac.
– Čuješ li, Milka? Budi vulgarna ko hamburška kurva u Ulici grijeha. Situacija je ozbiljna.
– Milane, spavam…
– Milka, to je zapovijed! A ja sam vrhovni zapovjednik!
– Neću… ne mogu… nemam inspiracije…
– Milka, to je dezerterstvo! Bacit ću te u galge!
– Oh, Milane, koji ti je đavo?
– Ne moraš biti inventivna. Dograbi jednu od onih knjiga koje držiš kraj uzglavlja i čitaj. In-ter-pre-tiraj!
– Zašto ne nazoveš Vruć Telefon – preloži Milka.
– Dosta! IDEMO!
(Uzdah nevoljkosti, škripa kreveta, tresak knjiga koje se ruše s noćnog ormarića, šum listanja stranica…)
– …i pružajući mi stražnjicu… – započe Milka.
– Guzicu, guzičetinu, dupe, prdu, prdulja prokleta – uleti gradonačelnik, glasom obojenim Touretteovim sindromom.
– …skupi se poput hrtice…
– KUČKE!
– …dok joj je Agata škakljala dražicu i činila najrazvratnije radnje. Vojvotkinja je provukla ruku ispod Agate i pljuskala je po stražnjici dok je kažiprstom desne ruke snažno stimulirala njezinu ljubavnu ćeliju.
– Tako-tako…
– Napokon smo svo troje dosegli vrhunac, uz «ah!», «da!», «jao!», u tisuću varijacija.
– Milka, ne sviđa mi se. Previše je arhaično. Daj nešto žešće.
– Ali Milane, nemam žešće…
– Ne muljaj. Gdje su one knjige i časopisi u zmijskom koferu koje skrivaš od muža i koristiš kad me nema?
– Dala sam ih Veri…
– Veri, je li? Baš si našla kad da posuđuješ pornografiju? A što je Veri?
– Ništa…
– Kako ništa?! Dala si joj tonu materijala!
– Otkrila je svoju pizdu…
– Otkrila?! Kako misliš otkrila? Ha? Da joj nisi ti malčice pomogla? Lic-lic…
– …
– Jesi li?
– Milane, što se događa? Nikgdar te vakog vidla ja još nijesam.
– Vidla ili ne vidla vidjet ćeš ti svog boga kada se dočepam tvoje guzice.
– Milane!
– Sranje je Milice, veliko sranje. Sranje veće nego Ravni kotari, Čitluk ili Imotski zajedno.
Ne smijem ti ništa reći. Puknut ću ko kokica. Zato nastavi…
– Milane, dosta. Seks mi je trenutno posljednja stvar na svijetu. I kada to velim, ne mislim zato što spavam, već zato što sam se zasitila.
– Zasitila si se moje kurčine? Milice, što to pričaš?!!!

– Sva ova naša kultura, stil života… Mora postojati nešto više…
– O čemu ti to?
– O duhu, duši, jastvu, kvantnom porijeklu svijesti, o tim stvarima. Zar ne shvaćaš?
– Ne razgovaraj s visoka sa mnom. Ti dobro znaš tko sam ja!
– Znam dragi, ti si prolazni fenomen limitiran granicama materijalnog svijeta. Ja sam, pak, bijela golubica na putu samospoznaje. Reći ću ti samo jedno: philosophia perennis.
– Ha? Što?
– Philosophia perennis. Vječna filozofija.
– Jebi se i ti i vječna filozofija!
– Ne, Milane. Netko ti mora reći: previše si uvjeren u ispravnost vlastitog načina života. Život se ne svodi samo na seks i krkačinu. Pojavnost je redovito plitka. Postoji transcendentalni put: od tijela prema umu, od uma prema duši i konačno od duše prema duhu. Čovjek evoluira kroz sedam stadija. Vječna filozofija – o kojoj je pisao i Huxley – usmjerava pozornost na holističko viđenje bivanja čovjekom i odgovornost da pobudimo svoj potencijal.
– Bla-bla, istočnjačka mistika i metafizički luksuz za propale intelektualce i pubertetlije. Obično sranje!
– Kako god ti to krstio, bolje bi ti bilo da se napokon pozabaviš evolucijom vlastite svijesti.
– Ma jebo te Atman – bijesno vikne Milan i spusti slušalicu, ostavivši Milicu u tihom čuđenju zbog činjenice da on uopće pozna ime božanskog kozmičkog principa.

Crven u licu, gradonačelnik potraži cigaretu po džepovima. Zatim pretrese ladice svog raskošnog stola. Pa vitrinu. Komodu. Sekreter. – Dovraga!

Tražio ju je sve dok (hej!)... ne osjeti (što se događa?)… da gubi (ne!)… tlo (ne!)... pod nogama (aaaaaaaa)...

čet

02/26

KRMENADLI PROŠLOSTI 6

huc.blog.hr

Odaziv je bio fantastičan. Gradonačelnik je zadovoljno trljao dlanove. Prizor ljudstva što savijene kičme, žuljavih i krvavih dlanova fanatično radi po ulicama budio je u njemu specifičan osjećaj zadovoljstva, isti onaj koji su osjećali njegovi preci: goniči robova, udarači ritma na galijama, bičevaoci u rudnicima srebra, upravitelji i kastelani, crkveni inkvizitori nižeg ranga, kapoi u logorima, nadzornici proizvodnih normi, kamatari…

Grad se prašio od aktivnosti. Lopate su sijevale, tačke škripuckale, ljudi su kopali zemlju po sedam brda i trpali je u rupe s onim posebnim žarom koji obično dolazi iz ideološke ili religijske zaslijepljenosti. Zna se: tko kontrolira narativ kontrolira i ljude.

Ipak, unatoč izvanrednom odazivu, učinkovitosti, znoju, domoljubnim i navijačkim pjesmama broj rupa se udvostručio. Tamo gdje su jučer zatrpali jednu, danas su zjapile dvije.

U tom je trenutku inspektor Bilić, prvi policajac Šipsona osjetio kako mu se aktivira dvanaesto čulo za opasnost. Njemu ovo više nije mirisalo na lošu gradnju niti na stare temelje. Ovo je bilo nešto drugo.

Samoinicijativno, bez dozvole i bez kacige, spustio se u jednu od rupa. Dolje je zrak bio gust, ljepljiv i topao. Napravio je dva koraka i ugazio ravno u govno jednog Gumigluida.

Zastao je. Pogledao đon. Osmijeh mu se razlio licem.

– Imam te, mamicu ti! – viknuo je pobjedonosno.

Čuvstva koja su ga u tom trenutku preplavila teško su opisiva.

Naime, oduvijek je Bilić slutio kako nije ovdje zbog pravilnika, čina i značke, već je značajna figura u većoj, skrivenoj shemi. Kojoj? Nije umio reći. Čak niti naslutiti. Strpljivo čekao da mu se otkrije poslanstvo.

Ali---

godine su prolazile, a ništa se nije događalo. Ništa bitno. Samo novi dosjei, sitni prekršaji, bijedna kaznena djela bez dubine i smisla. Papir na papir. Procedura na proceduru.

Zašao je u kasne četrdesete i već je počeo dobrano sumnjati. Sve je češće o sebi mislio kao o tipu u stihu: gentleman who thinks he has a mission.
Čovjeka se lako zavara, znao je. Sebe još lakše.
Zavarava li se? Možda njegovo poslanstvo ipak ne postoji.
Možda je on tek osrednji javni službenik. Nikakav super-policajac, nikakav izabrani. Samo još jedan u nizu koji je prkosio kozmičkim zakonima i promašio vlastitu sudbinu.
Čisteći Glock 19, sve je češće okretao cijev pištolja prema vlastitom licu.
To bleed or not to bleed, that is the question, pitao se.

I tako, dok je stajo u mraku crne rupe, sa ručnom baterijom u ruci i cipelom u dreku, preplavljen osjećajem sreće u glavu mu je bio isporučen čitav paket spoznaje:
znao je da stoji u debelom govnu jednog Glumida, i to Glumida koji se odaziva na ime Keron. Znao je za sudbinu Giganta XPL, Limenog i Kardana 1. Znao je za sukob između Ioneska i Astroma.
Čak je znao da je Astrom tucao Makabu na Grengedovu žalost.
Sve je znao. I znao je što mora učiniti.

uto

02/26

KRMENADLI PROŠLOSTI 5

huc.blog.hr

Prošlo je prilično vremena prije nego što je itko primijetio da se nešto uopće događa.

– Rupe! Sve rupa do rupe! Eto, to je to! – rekao je gradonačelnik Milan. – I nitko ništa nije vidio!
Gdje su dosad oni „stručnjaci“ sa svojim papirima i procjenama? Spavaju! Temelji – loši! Gradnja – loša! Ne treba ti fakultet da to vidiš!
I što sada? Ne brinite! Ovo je, iskreno, jednostavnije nego popraviti bicikl. Preuzimam odgovornost i garantiram vam da će biti riješeno u najkraćem mogućem roku. Idemo delati! Za Šipson! Za naše građane!

Tako je govorio gradonačelnik Milan.
I svi su se složili.
Od birokrata do vrhunskih stručnjaka.
Čak i glavni, vječito mrgudan, arhitekt grada, visoki i suhonjavi inženjer Crni u svojoj besprijekornoj crnoj Dolce & Gabbana dolčevitiki, koja ga je činila elegantnim put sjenke u podne.
„Bit će da je u tome stvar,“ promrmljao je, sretan što ne mora razmišljati i vratio se svom unutarnjem krajoliku, gdje je bijela kao duh, Marilyn Monroe čučala u pustinji Doline smrti, dok se pred njom u oblaku prašine propinjao divlji znojni crni mustang s spolovilom u erekciji.

Uistinu, Šipson je bio građen u doba kada građevni materijali nisu bili ni blizu današnjim standardima, kada se o nanotehnologiji još nije govorilo kao o spasonosnom ljepilu civilizacije. Tadašnji beton nije imao nikakvu unutarnju logiku samoodržanja: u njemu nisu postojale armije mikroskopskih vlakana i pametnih čestica koje prepoznaju pukotinu prije nego što se ona uopće pojavi. Nije bilo nano-veziva koje se aktivira pretjeranom vlagom, ni grafenskih mreža koje raspoređuju naprezanje poput živčanog sustava vrlo složenog organizma. Kamen je bio samo kamen, mrtav i glup, bez pamćenja i bez volje da potraje. Strojevi nisu vođeni algoritmom nanosili slojeve betona, keramike ili kompozita; laseri nisu precizno rezali mramor, u kvarcit i bazalt gravirali nemoguće super-detaljne geometrijske uzorke. U to doba, sve pomenuto bilo je znanstvena fantastika za pijane futuriste koji u ponoć psuju ovaj svijet i potom sanjaju električne ovce pametnije od ljudi. Gradilo se grubo, sporo: s čekićem, libelom i molitvom, bez iluzije da će materijal ikada znati više od onoga što mu čovjek nasilno utisne.

Stoga nije bilo nikakvo čudo što je vječni-grad počeo propadati. Ne dramatično, ne odjednom – nego polako, kao tijelo čije kosti gube gustoću. Šipson se nije rušio; on se raspadao, gubio je oblik i smisao, poput pogrbljene starice koja još uvijek hoda, ali više ne zna zašto.

Gradonačelnik je odmah predložio rješenje. Genijalno u svojoj jednostavnosti. Na svoj karakterističan, rudimentarni način izdao je direktivu:
– Ajmo to zatrpavati! Vidi na što grad liči! Ima da je gotovo za mjesec dana i neću da mi zbog toga ni furgut nestane iz proračuna. Jel jasno?
– Ali… – piskutavo se, sopranom koji je jedva probijao prostoriju, pokušao pobuniti Jozo, njegova desna ruka (premda je gradonačelnik bio ljevak, ali ruka je u politici uvijek – ruka – spremna odraditi posao, ako znate što mislim). Pokušao je objasniti da je zadržavanje proračunskog salda uz takav pothvat jednostavno nemoguće, da ni najbolji čarobnjak javnih financija ne može izvesti takvu čiri-biri-bariju.
– Nema ali – presjekao je Milan u startu. – Riješi. Inače – jaja u procep.

Njegov gromki, samodopadni smijeh odzvanjao je akustičnim ružičastim, crvenim i tamnim mramornim hodnicima gradskog poglavarstva kao zlokobna prijetnja.
Jozo se naježio i progutao knedlu od sira. Ne zbog straha za vlastita jajašca – njih ionako nije imao zahvaljujući poduzetnosti svoje majke, koja je u njemu još u djetinjstvu vidjela budućeg opernog pjevača – nego zbog stolca!

Jer taj stolac…

Taj je stolac bio čudesan spoj ergonomije i tehnologije. Unikatan, presvučen mekom, crnom kožom vogonske svinje, s naslonom koji se prilagođavao u osam smjerova. U naslon je bio ugrađen masažni sustav sposoban kirurški precizno detektirati akupunkturne točke duž kralježnice. Uz optimalan kut i pritisak, stolac je izvodio majstorsku akupresuru, dok je poseban program stimulacije vagus živca u sekundi bacao tijelo u stanje dubokog Zena. Naravno bila je tu i klasična tro-programska masaža leđa, razbijanje kvržica laktata uz diskretno grijanje naslona i ambijentalnu 3d muziku koja je dopirala od tko zna kuda. Sve u svemu, stolac koji te grli, grije i šapće: sve je u redu, volim te!

Biti degradiran, premješten ili – ne daj bože – otpušten značilo je zauvijek ostati bez tog stolca. A za Jozu je to bila najgora moguća kazna. Gradonačelnik je to znao. I igrao je prljavo.

Stoga je Jozo, mudrica domišljata, brže-bolje pokrenuo akciju pod imenom Zalog za Šipson, sa sloganom: Recite NE rupama!

Mediji su bili instruirani da pumpaju agresivnu kampanju. Sve je mirisalo na stare propagandne obrasce: domoljublje bez sadržaja, zajedništvo bez odgovornosti, parole koje ništa ne znače, ali zvuče odlučno. Plakati, jinglovi, patetični spotovi s uplakanim bakicama i djecom koja drže poluraspadnutu maketu Katedrale i druge spomenike kulture poput svetačkih zaštitnika gradova.
Izdane su i posebne gradske vjerodajnice, kolekcionarski primjerci, kao i čuveni šipsonski zrak u konzervi, koji se izvozio kao ekskluzivni dar u druge dijelove galaksije.

Na kraju su organizirane i dragovoljne radne akcije.
Svakih pet minuta gradonačelnik na televiziji, u maniri Uncle Sama, upirao prst u kameru i pozivao građane da se pridruže zajedničkoj stvari.
Vrtićka djeca su pjevala i plesala, držeći se za ruke:

Volon-ter, volon-ter,
to ne more biti svak,
za to trebaš biti jak,
jak duhom
da bi grad ogrno novim ruhom.

U offu, erotični ženski glas šaptao je: Pravo. Dužnost. Čast.
Zatim bi uslijedio rezolutni glas gradonačelnika:
Za-kop, za-kop, za-kop – neka to bude i vaša parola.

ned

02/26

ZEN TIGAR - JEDANAESTI DIO: HIPERBOREJA, C'EST LA VIE!

whiskybar.blog.hr

"Dobro je donjeti ispravnu odluku. Još je bolje donjeti ispravnu odluku i ne žaliti." Zen Tigar, Meditacije o gladi, str 7, Tigarlibris, Tigropolis, 10 AD
"Ono što je ispravno trebalo bi biti poput Hiperborejskog jutra. Vedro, svježe i kristalno jasno."
Apolon – bog istine, razuma, glazbe, sklada i svih lijepih stvari, Akaški arhivi, sekcija "1A-Hiperborejska"

Apolon se probudio. Ugledao je kristalno vedro nebo iznad tla prekritog bijelim nanosom snijega. Bio je u svojoj zimskoj rezidenciji.
Svake godine kada zahladi na jugu, Anatoliji, Pirinejima i na obje jadranske obale, Apolon putuje na sjever.
Putuje na Hiperboreju.
Zemlju gdje se ne stari i gdje ljudi ako umru, umru od dosade.
Zato bi uvijek ponio svoju liru sa sobom, kako ne bi, igrom slučaja, umro od dosade.
Međutim, to ne znači, upravilu, kako je na Hiperboreji dosadno.
Nikako.
Čovjek tamo može uđivati u svakim zimskim aktivnostima, poput grudanja, spuštanja niz padinu stojeći ili sjedeći na dasci, pravjljenja snješka, samo treba biti siguran kako na zimovanje nije pozvao Prometeja koji bi odmah oživio tog snješka te bi Apolonu trebala sva njegova božja vještina kako bi obuzdao snježnu neman.
Domaći ljudi su prosječno za pol metra veći od južnjaka i žive po tisuću godina. Prije negoli umru od dosade vole loviti.
Ima monoštvo zvijeri u hiperboreji, od grifona koji stvaraju vjetrove boreje radi kojih je uopće teško doći običnom čovjeku do ovog mjesta, pa do gene vukova (Apolonovo kušanje u genetskoj modifikaciji bića), sniježnih leoparda i svih vrsta medvjeda. Normalno, ima i polarnih medvjeda.
Apolon se rastegnuo na svježem zraku, upio prve hladne zrake sunca, uzeo svoju liru i zasvirao. Dok je svirao, za njegovo ošto oko strijelca, zapelo je komešanje Hiperborejaca blizu ulaza u Borejsku šumu. Borejevi je hiperborejsko zimzeleno drvo s igličastim listovima. Omiljeno mjesto medvjedima jer ima mnoštvo veprova i jelena. Usredotočen na komešanje, Apolon napravi nekoliko grešaka u sviranju. To ga ozlojedi te se ostavi lire i počne promatrati komešanje.
"Nešto ih je jako uznemirilio." pomisli Apolon
"Idem se malo provozati svojom nebeskom kočijom i izvidjeti." Apolon na sebe nabaci bijelo medvjeđe krzno i brončanim obručom ukroti dugu razbarušenu zlatnu kosu. Stane na nebesku kočiju koju je vuklo pet bijelih i pet crnih labudova.
"Hajmo ptičice moje u nebo!" zapjeva Apolon i zaputi se prema Borejskoj šumi.
Crni labudi su vukli prema dolje, bijeli prema gore, a Apolon kao bog razuma, sklada i istine držao je te veličanstvene ptice u balansu i na taj način održavao ravnotežu na zemlji.
"Cinici to nazivaju srednja žalost, ali ja smatram kako je umjerenost savršenstvo." mislio je Apolon dok je održavao kočiju u balansu koja se pravilom njegovog rođaka, boga koji živi kod velikih piramida Thota, metafizički preslikavala na cijeli svemir.
"Thot i njegovo kako gore tako dolje. A možda je sve to Hermesova izmišljotina. Ha, kad bolje razmislim, nisam još nikada ni vidio Thota, o njemu i njegovom učenju znam preko Hermesa. A Hermi...a on zna dodati ili čak izmisliti priču samo kako bi bio zanimljiv." nasmije se Apolon, ali se onda uozbilji, budući je on bog istine, a Hermesova pretjerivanja nisu u skladu sa istinom.
"Điha ptičice moje!" potjera Apolon labude i za nekoliko trenutaka počeo je kružiti oko ekipe što je stajala na rubu Borejske šume.
"Elrich von Zufrieden, moj stari prijatelj je tu, ali tko je s njim?
Rogovi na kacigi...Loki!
Oh ne, to ne daje na dobro. Loki prevarant mali, zar mu nisam zabranio dolazak na Hiperboreju...uh ne mogu se sjetiti. Vjerojatno me omelo komponiranje one etide u e-molu."
Pomalo zubunjen Apolon se spušti kraj Elricha von Zufriedena i Lokija. Veći kontrast među bićima nije bio moguč . Elrich je bio visoki dva i pol metra. Atletske građe zlatne kose i brade te rumenih obraza. Skoro pa Apolonova kopija. Zeus mu je jednom pijan pričao kako su "navodno" Hiperborejce radili na Apolonovu sliku i priliko. Poslije nikada nije to ponovio.
Za razliku od Elricha von Zufriedena. Loki je bio malen mršavi čovjećuljak (boguljak), tamne kose. Blijed i tanke paperjaste bradice.
Loki je svoj nedostatak u visini i snazi pokušao nadomjestiti grandioznom kacigom s rogovima i krznenom vučjom bundom ispod koje je nosio debeli kožni oklop.
"Alo ekipa, wie gehts!?" obrati im se Apolon autoritativnim glasom mješavinom zajedničkog jezika i hiperborejskog narječja.
Elrich se sramežljivo pokoni : "Es ghet gut meister Apollo! Wie ghet es Ihnen?" zapita još pognut Elrich.
"Gut Elrich, gut. Hajde uspravi se i kaži što radiš s ovim smutljivcem Lokijem?"
"Entschuldigung Meister Apollo. Loki ima neku avanturu im sudern land, ja. Wir sind guten lovci...." Loki ga nervozno prekine:
"Elrich, rekoh ti da se konačno odlučiš za jezik kojim ćeš pričati. Hoćeš li zajednički ili hiperborejski, najgore je kombinirati."
"Opro...stiti her...gospon Loki. Teže mi ideja...ide zajednički...."
"Tek ga učiš, znam već si mi milijun puta rekao....uh. "unervozi se Loki, a zatim se nasmiješi i obrati se Apolonu:
"Apolone, prijatelju moj. Rođače moj od treće sestrične četvrtog koljena i druge podlaktice." cinično se nasmije i nastavi
"Vidiš kako je lijep dan, pa sam odlučio poći u lov i malo povesti sa sobom ove stare momke, koji iako ne izgledaju tako, imaju već preko 900 godina i ubrzo bi mogli umrijeti od dosade. Osim....." podigne ruku i uspravi se na nožnim prstima, tako da se čulo pucketanje snijega.
"Osim ako im ne smisliš avanturu." ispravno zaključi Apolon. Loki pljesne rukama te se nasmije.
"Bravo Apolone! Pa nisi uzalud bog razuma. Krasan primjerak. Uzor svima mladima i starima. Nije li Elrichče?"
Elrich se pokloni Apolonu i kaže:
"Immer!" Loki se nasmije.
Apolon siđe s kočije uhvati Lokija za rame. Bio je višlji od Lokija gotovo za metar. Pogleda ga ravno u oči i reče prijetečim glasom.
"Dosta je cinizma i peckavog izokretanja istine, sada ćeš mi reći točno što radite. Ovo je moja zimska rezidencija i ne želim nikakve smicalice, niti da mi kvariš ljude."
Apolon tada stvori iluziju u Lokijevom umu. Loki je vidio kako Apolonova glava počinje krvariti i mijenjati oblik. Apolonova glava postajala je glava zmaja.
Da je izvan Apolonova utjecaja, Loki bi vjerojatno zaključio kako Apolon samo izokreće njegovu percepciju, ali budući je bio pod Apolonovim utjecajem, Loki je metamorfozu doživljavao stvarnom.
Preplašen, počeo je u dahu govoriti Apolonu istinu.
"Bože nad bogovima. Došli smo uloviti velikog polarnog medvjeda. Onda putujemo na jug niz rijeku Vislu, zatim Volgu. Do Crnog mora i dalje. Idemo ubiti Zen Tigra!
Biće koji remeti operaciju boga Dolosa i još raznih sila što naseljavaše Zemlju od njenih samih početaka. Ne budite bijesni bože uzvišeni. Nemojte me pojesti, neee...." Lokija počne hvatati panika, a Apolon shvati kako je dovoljno plašio boguljka te mu ukloni opsjenu ispred očiju, predstavivši se opet zlatnokosim bogom s lirom.

Loki, kad je povratio normalnu svijest, smrknutog se izraza lica obrati Apolonu
"Rođače. Jeli to bilo potrebno. Ja bih ti sve rekao što treba."
Apolon hladno odgovori: "Je, sigurno i još bi nadodao sto stvari koje bi i najmanji dio istine u potpunosti izokrenule."
"Istina, istina, istina!" nervozno Loki počne nogama udarati snijeg i lamatati rukama
"Kao taj Zen Tigar. Istina laž, sve se to mijenja po potrebi, kao dan i noć. Evo i ti kao bog istine, stvaraš mi opsjenu! Apolone, pa više sam dosljednosti očekivao od boga istine."
Apolon se zamisli, odsvira par tonova na liri i odgovori
"Znaš, na prvi pogled se čini kako si u pravu, ali da biš došao do izvora vode za bunar, moraš iskopati rupu lopatom. Kako bih došao do istine kod boguljka lašca je moram isto iskopati rupu korz slojeve laži. Moja obmana je moja lopata. Korisna kao sredstvo, za dolazak do svrhe, a ne svrha sama po sebi. Tebi Loki i tvom savezniku Dolosu, laž je svrha."
Loki se unervozi i na brzinu odgovori
"Laž, svrha, stalno neke podjele. Ah nek ti bude"
"A što ili tko je to Zen Tigar." upita Apolon pritom udari skladno po žicama.
Loki ga pogleda rezignirano ravno u oči i reče:
"Tigar koji voli filozofiju. Vjerovao mi ti ili ne." kaže Loki i zasikče jer je rijetko kada toliko istine izrekao u tako kratkom vremenu.
"Voli filozofiju kažeš.Eh, ne bi me čudilo kako se Zeus opet prerušio u potrazi za...a možda stvarno tigrovi vole filozofiju. Ima i čudnijih stvari na svijetu."
"Kao preobrazba u zmaja." pecne ga Loki
"Ah, samo sitna opsjena. Ne znam. Čudnije....pandorina kutija, svijet je prepun čuda, tok rijeke, pjev ptica, tigrovi što vole filozofiju."
"Tigar." odgovori Loki
"Singular." zapjeva Apolon uz pratnju lire. Zatim stane i okrene prema Elrichu. Upita ga:
"Prijatelju. Pa očekivao sam veću mudrost od tebe, nego da se pridružiš ovom prevarantu."
"Baš." cinično pomisli Loki "Toliko je mudar da niti ne može naučiti zajednički jezik." Loki se jedva suzdrži od izgovoranja na glas misli koju je smatrao jako smiješnom. Smatrao je kako bi je svi trebali čuti i valjati se od smijeha po snijegu.
Elrich odgovori Apolonu:
"Meister Apollo. Ich und meine freunde...probam univerzalzni...mi...nama dosadno ist. Ja, ferštest, ja. Sehr dosadno i ako tako schon bude, mi umrijeti sein."
"Pa dao sam vam svima ove krasne zlatne lire kako bi ste u dokolici skladali lijepu glazbu." u pozadini se Elrichova družina počela potiho smijati, dok se Loki okrenuo od Apolona kako mu ovaj ne bi vidio bolnu grimasu kojom je jedva suzdržavao navalu smijeha.
"Meister Apollo, kh, kh...." i Elrich je suzdržavao smijeh
"Zlatne lire, sehr schon. Aber wir lovci sein. Ja, jagd, fleisch. Ubiti veliki medu und feuer mit kraut und bier und alles gut. Zlatna lira više za gottern, boži...bogi...bogove."
Apolo ga pomalo razočarano pogleda, namjesti si zlatnu kosu ispod brončanog obruća te kaže.
"Dobro. Pošteno. Vi ste prvenstveno lovci i onda vam ugodan lov želim. Samo zapamti, ako upadnete u nevolju ne računajte previše na mene. Sami ste izabrali, imate slobodu volje. Mogli ste u ovom sjevernom raju skladati glazbu na zlatnim lirama, ali vi ste se odlučili za lov na zvijeri predvođeni kržljavim bogom prevarantom. Samo ne znam kako još niste ulovili tog medvjeda?"
"Meister Apolo, Sie sprechen dobro.... gut. Bar je sehr opasno, već Jurgena i Immanuela getode.... ovaj ubio ist...je." Elrich podigne glavu i prsto prijeđe preko vrata kao da je nožem ga prerezao.
Apolon se namrišti i zatim odgovori Elrichu:
"Pa evo vam ga Loki. Ima Loki svoje varke. Kao kada je riješio konja Slepnira za rođaka Odina."
Loki isplazi jezik Apolonu koji se smijao i penjao se natrag u kočiju.
"Hajde. Još jednom sretan lov i pomalo." zatim se obrati labudima:
"Hajde ptice prema nebu."
Elrich se okrene prema Lokiju i zapita
"Herr Loki du znaš trik?"
Loki složi ljutu grimasu:
"Znam ja bezbroj trikova, jedan se zove mreža, a drugi "dosta zajebancije". Ovaj Apolon nas je samo omeo. Pustio sam vas neka se igrate lovaca, ali kod vas samo....ne znam, neznate kompleksno razmišljati. Samo da i ne imate u glavi."
Elrich ga je začuđeno gledao. Loki zakoluta očima i nastavi.
"Pripremio sam klopku. Mreža je iznad stabla na onoj čistini, vidiš li." Elrich pogleda i odgovori
"Ja!"
"Ok." nastavi Loki "Stani tamo. Uzmi leš ovog jelena, naš današnji ručak. Položi truplo na čistinu a ti se popni na stablo ili stani pokraj. Svejedno.
Evo ti ovaj rog i bubanj. Lupaj, puši u rog i urlaj." Loki mu pruži blijedo smeđi rog i bubanj slične boje te nastavi sa iznošenjem plana
"Kada polarni medvjed dođe na čistinu uzmi ovaj nož. Njime prereži špagu kraj drva. Tada će mreža pasti, i cap, medo je naš....Znam, znam, a što ako se oslobodi?
Neće!
Mreža ima teško kamenje na dnu. Ali i ti i tvoja ekipa tada nastupate. Omotajte medvjeda u mrežu i zavežite.
Onda ga stavljamo u kavez, a za dresuru ću se pobrinuti ja." Kaže mu Loki i doda.
"Ako uspješno to obavite svi ćete dobiti ove lijepe kacige s rogovima." podigne pokrivač s jedne krpe ispod koje su se sjajile brončane kacige što su imale rogove bika.
"Ah, sehr schon Herr Loki. Wir werden das machen!" Uzbuđeni Elrich glasno pozove ekipu i objasni im plan.
Ubrzo je šuma odzvanjala zvucima roga i udarcima bubnja, što je omelo Apolona u sviranju zlatne lire. Ljutito je ponovno pogledao prema šumi te je vidio kako Elrich i njegovi lovci uz krikove oduševljenja dovlače u mrežu svezanog polarnog medvjeda.
Tada im je Loki svima dao rogate kacige, a Apolon je samo zavrtio glavom u nevjerici. Uzeo je svoju formulu sadašnjosti kako bi izračunao stanje u kojem se nalazi.
Pogleda brojku na svom nebeskom pergamentu. St = (P + Se B) × Sc = 0.
Vidjevši rezultat zaključio je: "C'est la vie!".

čet

02/26

Teta Maro

morskamorska.blog.hr

Umrila je jutros mat, čula sam s druge strane moba svog rođaka. Meni jedinici on je ka brat.

I kad očekuješ da te neko zalije laminon ladne vode, opet te stresne. Samo san uzdahnila, pogledala svog MužAsa, klimnila glavon i razumija je. Stisnija me za ruku i pita jesan li dobro.
Jesan, rekla san odrešito.
Tako se ja, naizgled ladno, branin od crnjaka. Zabetoniran dušu. Zaledin suze. Samo izdajničko srce zatreperi iznutra ka da je upravo istrčalo maraton.

Stotine priča san ispisala o njoj. Stotine čekaju bit napisane. Njoj, drugoj polovici moje matere. Tek sada mi se pari ka da san je pokopala cilu.

Otić na sprovod, na škoj, u mom mikro svitu je čarobnjaštvo. ON mora ostat sa Starim. Partila mu je voljena sestra i sad je još više potonija, a potrebit je puno. Svaku sitnicu san spremila, pripremila, predvidila i opet san znala da neće štimat jer ja nisan tu. Jer samo san mu ja nezamjenjiva. Ne zna Stari, u ovin visokin godinama, da smo svi u trenu zamjenjivi.

Posli dugo vrimena dotakla san nogama škoj, a on, moj škoj, ugriza me za srce.

Ko me volija toliko i tako bezuvjetno? Ko me hranija pogledon, dušon, tilon? Ko je od materijalnog siromaštva činija banket za trpezon? Ko me izdvaja od svoje troje dice i u mraku šufita dava pojist bananu jer ni bilo za svih? Ko je starijoj ćeri skinija nove postole i da ih meni, a sve za poć u fotota i ovjekovječit nas tri. Rodice. Sestre.

Ko me učija brat mišancu, razlikovat koromač, kostrić, tušt, žutinicu, kozju bradicu, lobodu, divji luk, trputac, koprivu, tražit gnjive rujnice, sušit smokve, čajeve, činit sirupe za kašaj, kuvat varenik? Ko me učija vatat i frigat vlasuje, činit rižot od lumpara i grca? Ko mi je šija mudantice od žutca, prve kotulice od bala koje su u bajulima stizale iz Australije? Ko me je zva skoro svaki dan ne dajući mi da odlaskon sa škoja oden iz gnizda njenog srca? Ko se jada meni, a ne svojoj dici? Od koga je tražila šta činit za ovoga i onoga, a nikog ne uvridit?

Ko me to zarana, kad me Stari iz grada doveja na škoj, jer mat je završila tri miseca u bolnici, ko me to naučija razlikovat ljudski mrak i ljudsku suhoću od svitlosne bezgranične duše?

Ko me to, sa samo četiri ipo godine, naučija kako zerica zna bit puno kad se za trpezon smijemo? Ko me naučija skromnosti u potrebi i veličini u davanju? Svako baš svako lito, kako zarana, tako i desetljeća poslin, ona je bila moj bumbak u kojen mi je bilo meko, toplo oko srca, u kojen san spoznala šta znači biti u milosti Neba.

Mojoj voljenoj teti, duši mojoj i duši cilega Veloga mista, mom nezaboravu, glavnon liku mog bogatog otočkog ditinjstva obojanog mirisima, uspomenama i emocijama, posljednje zbogon. Počivaj mi, teta Maro, u miru.
Zagrli mi mat. U isten ste grebu. I sad ste jedno.

A meni, meni se škoj prepolovija.

sri

02/26

KRMENADLI PROŠLOSTI 4

huc.blog.hr

Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!

pon

02/26

KRMENADLI PROŠLOSTI 3

huc.blog.hr

I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.

***

Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.

***

Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.

***

Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.

Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.

U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.

Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.

čet

01/26

KRMENADLI PROŠLOSTI 2

huc.blog.hr

Bob – sveznajući intergalaktički pripovjedač

Dobar dan (a možda jutro ili večer!), ispričavam se na smetnji. Ja sam Bob, sveznajući intergalaktički pripovjedač i u prethodnom dijelu teksta pojavljujem se više onako, incognito. Oženjen sam rospijom (ime joj je Lilith Teslić) i imamo dvoje djece (Abelaba i Kainbaala; prava su muka!), a ovim se poslom bavim već zavidan broj svjetlosnih godina. Sada imam neodoljivu profesionalnu potrebu da Ti, uvaženi čitatelju, malo pojasnim i dajdžestiram priču, jer suvremeni čitatelj rijetko ima strpljenja za lutanje bez putokaza.
Dakle, Gumigluidi su – kao što si već zapazio – grupa, zapravo frakcija beskrupuloznih patuljaka za koje se (u vrijeme kada su se događali gornji redovi) vjerovalo da postoji samo na planetu Trimor, u Rutunskoj galaksiji, u sazviježđu Balkon. Trimor je planeta poznata kao ružno, mračno i krajnje nepristupačno mjesto. Njegovu površinu čine dugi, šiljati planinski lanci nalik slomljenim, krnjavim narkomanskim zubima, između kojih zjape bezdani toliko duboki da ni najupornija svjetlost ne uspijeva doprijeti na njihovo dno. Učestali zemljotresi, geomagnetske oluje što paraju zrak zelenim i ljubičastim bljeskovima, orkani koji dolaze bez upozorenja, kiše u obliku naglih, nasilnih provala koje u samo nekoliko sati poplave čitave doline, erupcije vulkana kao stalni ispadi kroničnog bijesa planete koja ne zna drugačije komunicirati. Na Trimoru ništa ne traje dugo: ni građevine, ni putovi, ni nade. Čak su i prirodni zakoni ćudljivi, skloni improvizaciji i greškama. Stari gnostici bi rekli: to je mjesto od kojega je i Zli Demijurg digao ruke!
S obzirom na uvjete (koji nisu odvajkada bili takvi), Gumigluidi su se povukli pod zemlju, u relativno stabilne slojeve Trimorove kore gdje su u mreži tunela, šupljina i napola urušenih kaverni pokušavali preživjeti. Da, podzemlje im je pružalo zaklon od mahnite planete ali s druge strane i oskudicu. Hranili su se svime do čega su mogli doći: stjenicama tvrdokornim poput šljunka, masnim gujavicama nateklim od minerala, slijepim mravima kiselog mesa, bezbojnim crvima, ljepljivim larvama koje su svjetlucale u mraku, krticama s degeneriranim udovima, špiljskim puževima bez kućica, gljivičnim spužvarima nalik na meso, sluzavim troglobiontima, dlakavim troglofilima, trogloksenima, slijepim ribolikim stvorenjima iz podzemnih bara, pa čak i rijetkim kolonijama mesoždernih lišajeva koje su s mukom strugali sa stijena. Nisu prezirali ni od strvine: ono što bi stradalo u urušavanju tunela ili geomagnetskom trzaju planete završavalo bi u loncu bez previše pitanja. Proteini su proteini, kako je to volio reći stari Glur. U krajnjoj nuždi jeli su i vlastite bolesne, osakaćene ili jednostavno preslabe, pravdajući to prirodnim poretkom i neupitnom logikom preživljavanja.

Sve dok …

Sve dok se istraživački brod Gigant XPLS Zemaljske Vlade, s posadom od 514 duša, nije iz nepoznatog razloga survao u bezdan mračnog Trimora. I tada su, Gumigluidi, avaj, otkrili ljude, tj. ljudsko meso.

Zemaljska Vlada djelovala je promptno prekinuvši istraživanje Bipa, planete što se vrtjela u galaksiji Bib-bop sazviježđa Turip, te na Timor uputila pomoć, istraživački brod Kardan 1 koji se nalazio najbliže Balkonskom sazviježđu i Rutinskoj galaksiji.
No sudbina istraživačkog broda Kardan 1 (218 duša) bila je ista kao Giganta XPLS. Razlog sunovraćenja u bezdan također je ostao zagonetkom.
Zemaljska je Vlada odlučila još jednom djelovati. Poslala je bezljudsku posadu, najnoviji model kiborga Samuraj XL-13, u potragu za preživjelima.

No sudbina krstarice Limeni bila je ista kao i istraživačkih brodova Giganta XPLS i Kardana 1. Što se zapravo zbiva, nitko nije znao. Crne kutije su šutjele, navigacijski zapisi završavali su u savršeno kružnim loopovima, a posljednji telemetrijski podaci podsjećali su više na dadaističku poeziju nego na znanost.
Naučnici su, očekivano, iznijeli niz teorija.
Jedni su tvrdili da se radi o nepoznatom spektru zračenja koje selektivno razara neuronske sklopove, ali ostavlja organske proteine netaknutima — teorija popularna među bioetičarima i vegetarijancima.
Drugi su zagovarali hipotezu o lokalnoj anomaliji prostor–vremena, tzv. Trimorskoj petlji, u kojoj uzrok sustavno dolazi nakon posljedice, što je, prema njima, sasvim dovoljno objašnjenje zašto su se brodovi srušili prije nego što su uopće stigli.
Treći su govorili o masivnoj gravitacijskoj leći skrivanoj u bezdanima planeta koja privlači metal, strah i birokratsku dokumentaciju.
Bilo je i radikalnijih prijedloga:
da se radi o kolektivnoj halucinaciji posade izazvanoj interferencijom Trimorova magnetskog polja s ljudskim osjećajem Smisla;
da su brodovi jednostavno odbili suradnju, umorni od toga da služe civilizaciji koja više ne zna kamo ide;
pa čak i teorije da je netko pogrešno izračunao konstantu, zamijenivši E = mc˛ s eksperimentalnim, ali nikada potvrđenim E = mc hammer˛, što je, prema autoru rada, “moglo imati blage posljedice”.
Kako god bilo, nijedna teorija nije bila provjerljiva, a svaka je savršeno odgovarala nečijem interesu.

Tada je Zemaljska Vlada odlučila zataškati stvar. Zaboraviti na usrani Timor. Jednostavno ga prekrižiti. Spašavanje je gutalo resurse. Novac u Federalnom trezoru topio se kao Gauda na blanširanim prokulicama pećnice s uključenom pirolizom.
Na konferenciji za medije pojavio se znojavi, prištavi PR-ovac Zemaljske Vlade i pročitao službeno priopćenje s blesimetra. „Akcija je, uspješno okončana, ali — na žalost — preživjelih nema“, rekao je.
Proglašen je dan žalosti, izvješene su crne zastave, raspisan je natječaj za idejno rješenje spomen-obilježja, memorijalne skulpture, umjetnici su primili posla... Sve se pomalo vraćalo u normalu.
Istina je ostala zakopana u bunkeru, s oznakom „strogo povjerljivo“.

Ali ne zadugo. Čitav je slučaj iznenada ponovno isplivao na površinu kada je u tjedniku „Žuto naprijed, smeđe straga“ objavljen intervju s tipom koji je tvrdio da posjeduje telepatske sposobnosti, a povremeno — u sunčanim danima s relativnom vlagom zraka između 47,3 i 49,1 %, atmosferskim tlakom stabiliziranim na 1012,6 hPa, koncentracijom lebdećih čestica PM2.5 ispod 11 µg/mł te niskom razinom elektromagnetskog zagađenja kao i blagim jugozapadnim povjetarcem od najviše 2,8 m/s — i moć telekineze. On je to nedjeljno poslijepodne, nakon što je ručao varivo od kiselog kupusa i potom legao da malo odmori, uhvatio telepatski vapaj jednog od 50 preživjelih (25 muškaraca i 25 žena) koje su Gumigluidi ostavili za rasplod.
Pod bombastičnim naslovom „Ljudožderi na Trimoru“ list je objavio da Zemaljska Vlada sustavno skriva istinu: na Trimoru, navodno, žive patuljci-ljudožderi, u vladinim x-filleovima uredno klasificirani pod imenom Gumigluidi.
Toga dana remitende nije bilo.

Konkurencija, vidjevši kakav su rezultat polučili Žuto-smeđi odmah su startali sa svojim fabulacijama.

Uslijedio je šou.

GUMIGLUIDI – NOVA PRIJETNJA ČOVJEČANSTVU?!

Nakon asteroida Longituda, prijetnja se vraća — ali ovaj put ima zube, dlaku i apetit! Prema povjerljivim izvorima, na planeti Trimor obitava rasa patuljastih humanoida poznatih kao Gumigluidi, ekstremno otporna bića koja preživljavaju ondje gdje zakoni fizike odustaju. Hrane se svime. Uključujući i ljudima.
Ako su sposobni opstati u bezdanima Trimora, što ih sprječava da se sutra pojave ovdje?

POTKOŠULJA KOJA PRIJETI CIVILIZACIJI!

Gumigluidi nikada ne skidaju odjeću – stručnjaci upozoravaju na ozbiljne posljedice

Najnovija saznanja o Gumigloidima s planete Trimor otkrivaju zabrinjavajući detalj koji je dosad bio zanemaren: ova dlakava bića čitav svoj život provode u jednoj jedinoj potkošulji. Prema dostupnim informacijama, ista potkošulja nosi se od rođenja do smrti, bez pranja, zamjene ili stanke, što, kako upozoravaju stručnjaci, predstavlja “kulturnu bombu bez presedana”.

Nije jasno radi li se o vjerskom simbolu, seksualnom fetišu ili obliku biološke kontrole, no pojedini analitičari ne isključuju mogućnost da potkošulja ima i disciplinirajuću funkciju. “Ako im oduzmete potkošulju, oduzeli ste im identitet”, tvrdi anoniman izvor blizak krugovima ksenopsihologije. “Ako im je ostavite, riskirate kulturnu kontaminaciju.”

Posebnu paniku izazvale su špekulacije da Gumigluidi potkošulju ne doživljavaju kao odjevni predmet, već kao produžetak tijela — nešto između kože, zastave i bračnog ugovora. Prema nekim tvrdnjama, skidanje potkošulje u njihovoj kulturi znači objavu rata, dok njezino dijeljenje navodno označava poziv na razmnožavanje.
U javnosti se već postavljaju pitanja: što ako Gumigluidi jednog dana stupe na Zemlju odjeveni u iste te potkošulje? Jesu li naše perilice rublja spremne? Ima li čovječanstvo dovoljno zaliha deterdženta? I najvažnije — hoće li itko imati hrabrosti reći im da bi možda, samo možda, trebali obući nešto drugo?

UZBUNA ZBOG “KULTA PLAVIČASTOG FALUSA”: TAJNI OBREDI ŠOKIRALI JAVNOST

Podzemni krugovi i alternativni izvori upozoravaju na postojanje tzv. Kulta plavičastog falusa.
Prema dostupnim informacijama, članovi kulta okupljaju se oko monumentalne skulpture plavičastog (PANTONE® Blue 072 C) falusa visokog i do deset metara, koju smatraju svetim simbolom plodnosti, moći i kozmičke pravde. Obredi uključuju ritualizirane tjelesne radnje, strogo propisanu hijerarhiju uloga te keramičke artefakte.
Svećenice tijekom ceremonija izvode ritualne geste odanosti falusu, dok ostatak zajednice sudjeluje u kolektivnim praksama koje stručnjaci za sektaške pokrete uspoređuju s poznatim povijesnim primjerima kultova plodnosti i zatvorenih duhovnih zajednica.
“Radi se o klasičnom obrascu,” tvrdi anonimni sociolog. “Jak simbol, strogo kontroliran obred, obećanje transcendencije i potpuna suspenzija individualne odgovornosti.”

Paranoja je rasla.

PANIKA U KUPAONICI: “VIDJELA SAM GUMIGLUIDA U WC-ŠKOLJCI!

Jučer u ranim jutarnjim satima mirnu svakodnevicu jedne gradske četvrti uzdrmao je bizaran incident koji je na kratko raspirio strah od navodne izvanzemaljske infiltracije. Kućanica F. T. (47) ustvrdila je kako je prilikom ulaska u kupaonicu ugledala “dlakavo čudovište kako proviruje iz zahodske školjke” te da joj je isto, prema njezinim riječima, “dobacivalo prljave, nepristojne riječi”.

Uslijedio je vrisak, kratkotrajni gubitak svijesti, a zatim poziv službama. Na teren su izašli policija, hitna pomoć i jedan zbunjeni vodoinstalater nietzscheanskih brkova.

Nakon detaljnog očevida, stručnjaci su utvrdili da se, na žalost ljubitelja teorija zavjere, ne radi o Gumigluidu niti o bilo kakvom poznatom ili nepoznatom obliku života, već o – izmetu supruga kućanice, koji nakon obavljene nužde nije pustio vodu.

“U prvom trenutku i meni je djelovalo prijeteće,” izjavio je policijski službenik Vlado K. “Količina izmeta bila je nadljudska, a broj neprobavljenih dlaka koji se nalazio u izmetu bio je, kako da se izrazim, baš kao da je gospodin Timothy provalio u sklonište za nezbrinute životinje i sve furiste redom prožd'o.“

Gospodin Timothy, suprug gospođe F. T. nije želio davati nikakve izjave za medije, no neslužbeno doznajemo da je incident završio bračnom svađom, a ne intergalaktičkom krizom.

Vlada se, očekivano, nije oglasila.

Vlada se nije oglasila, ali što je uopće mogla reći?

Medijsko ludilo doseglo je vrhunac u trenutku kada su Sunčevim sustavom prolaziliEurilogoti — galaktički nomadi, bestjelesna i krajnje šutljiva bića čije se postojanje do tada spominjalo tek u fusnotama astrofizičkih radova.
Pokušaji komunikacije s Eurilogotima pokazao se jedvitim. Na izravna pitanja odgovarali su isključivo s “da” ili “ne”.

To, međutim, nije spriječilo žuti tisak da nastavi s konfabulacijama, špekulacijama i otvorenim izmišljotinama.
Pod naslovom preko cijele naslovnice:

“HUMANOIDI, ČUVAJTE SE TRIMORA!!!”

objavljeno je da je, prema “zaštićenom vladinom izvoru”, održan poduži i krajnje zabrinjavajući razgovor između predsjednika Zemaljske Vlade i Eurilogota po imenu Zlajkan Zozi. Zozi je kategorički ustvrdio kako se humanoidi svih vrsta trebaju pod svaku cijenu kloniti Trimora, jer je riječ o “nestabilnoj zoni i mjestu poremećene stvarnosti”.
Detalji razgovora, naravno, nisu objavljeni. Eurilogoti su, kako se tvrdi, nakon izgovorenog “42” — nestali.
Ako se čak i Eurilogoti klone Trimora — što se, dovraga, tamo stvarno događa?

(nastavit će se...)

sri

01/26

Kud plovi ovaj brod

stella.blog.hr

Od svoje 11.godine moj mlađi brat je pravio makete
jedrenjaka. Sa 12 je "Golden hind" poklonio mami.
Od 13,5 -15.godine radio je brod "Bounty" koji je
meni poklonio za vjenčanje. Zatim je uradio još 4 broda,
"starom morskom vuku" mom ujaku ovaj

pa drugom moreplovcu još jedan i djevojci jedan.
Brod na slici druži se sa fotografijom moje bake,
majke istog ujaka.
Vrijednost ove uspomene je neprocjenjiva.

pon

01/26

KRMENADLI PROŠLOSTI!

huc.blog.hr

Napomena:

postojali su rani Beatlesi i postojao je rani Huc.

Kako sam ovih dana prilično rezigniran, da ne velim apatičan, nisam imao snage za stvaranjem ičeg novog. Stoga sam prošao kroz neke stare datoteke i pronašao neke zaboravljene stvari. Golobradi Huc i Huc u srednjim godinama jedva da imaju išta zajedničkog. Pa ipak, kačim ovdje jedan mladenački tekst zbog historijske i sentimentalne vrijednosti.

Kako se txt rasprostire na petnaestak stranica raspodijelit ću ga u nekoliko postova.

RUPA

Intro

- Ijuuuu – vrisne stara, pripita prosjakinja padajući u rupu što se nenadano prolomila pod njom.
- Imamo je! – uzvikne Astrom, najsnažniji Gumigluid i hitrim pokretom, debelom bakrenom žicom sveže vreću od konoplje.
– Majkudavamjebem, puštajte me van, govnari smrdljivi! Moji će vam sinovi kurac nakosati - uzalud se starica prijeti, batrga kao štene u vreći i psuje kao kočijaš.
– Đaba đipaš baba, iz ovoga se nećeš izvući – progovori Figon, Astromova desna ruka i prodrma vreću.
– Mater vam kurvinsku, jebala vas ona retardirane...
– De baba začmrlji – muževnim basom zabrunda Astrom.
No starica ne haje i nastavlja sa serijom vanrednih psovki ne sluteći da je najsnažniji, ujedno i najtanjih živaca. Dvije minute kasnije on baca vreću na pod te sruči kišu nožno-ručnih udaraca dok ne nastane mir. – Jebate koji davež! – otre znoj sa čela.
– I smrdi ko futa – ojađeno doda Figon.
– Zajeb – natukne Astrom.
– Zajeb – složi se Figon.
– I što ćemo sad?
– Ništa, nosimo ju Grangedu, možda iznađe kakvo rješenje.
Zatim bez riječi požure spletom podzemnih hodnika.

Za to vrijeme na površini

Mjestu događaja prilazi majka sa djetetom.
– Mama, mama kakva je to jupa? – pita dijete pokazujući na rupu u kojoj je nestala stara prosjakinja, svojevrstan gradski ukras.
– Jupa? Nije to jupa! – odgovara njegova retardirana mati.
– Nije jupa?
– Nije.
– A što je onda?
– To je buljdoždero.
– Buljdoždero?
– Je, buljdoždero.
– Jupica.
– Ne jupica! Buljdoždero!
– Jupicabuljdoždero – dijete će.
– Ne jupicabuljdoždero. Buljdoždero.
– Buljdoždero.
– Buljdoždero!

Problem

Astrom i Egon pojavljuju se u podzemnom selu Pakcshu-u. Kada ostali tovariši primijete da nose ulov nastaje mahnito slavlje. Jure ususret ispuštajući divlje krikove.

– Prerano se radujete – namrgođeno će Figon.
– Pozovite Grengeda, brzo – naredi Astrom.
Keron, najmršaviji ali zato najbrži pojuri u Grengedov istraživački laboratorij.
– Što je? – upita Tromput inače najveći gurman.
– Čut ćeš kada dođe Grenged.
Grenged se brzo stvori. – U čemu je problem?
– Zajeb – iznova konstatira Astrom i nemoćno slegne ramenima. – Baba jest punašna, ali smrdi na trinaest nesretnih kilometara. I iznutra i izvana. Odavde vidim da joj je jetra u raspadu. Da su joj svingteri otišli možete i sami osjetiti.
– Možda ima i gangrenu – doda Figon katastrofično. – Što da se radi?
Grenged se približi i onjuši vreću širokim nosom. U istraživačkom zanosu prejako povuče i specifičan miris izmiješanih izlučevina ljudskog tijela oprži mu sluznicu.– Auuuf – izdahne s gađenjem te obriše suzu što mu kanu od reska mirisa. – Zbilja je zvijer!
Astrom mu uputi značajan pogled u smislu ultra gadno, zar ne?
Grenged popravi naočale te značajno stade češkati podbradak, nos, tjeme, zatiljak te naredi: – Odnesite je u labos, vidjet ću što mogu učiniti.
Ali ništa ne obećavam – doda.

Tužna se družba nijemo raziđe.

Za to vrijeme na površini 2

Starac (godina 80) stoji pred rupom. Po sedmi put u životu hvata ga staračka depresija. Njegov unutrašnji solilokvij teče ovako:

Dakle rupa! Rupa! Što ta rupa radi ovdje? Iskopaj i ostavi! To je valjda njihov moto! O tempora, o mores! Sve se raspustilo, opustilo, oglupavilo. Nekoć se znao red! Valjalo bi tužiti grad. Ali tko će ga tužiti? Ja? Ne! Jok! Neću ga ja tužiti. Zašto bi ga tužio? Ja sam star! Ha! baš imam vremena natezati se naokolo po sudovima. No, mogao bi netko upasti unutra. Upasti, i polomiti se! Neko dijete, recimo. Samo je pitanje vremena kada će unutra upasti neko dijete!

Neki vragolan! Vražićak! No, što to mene briga? Neka padne i polomi se! Neka padne i polomi se kada roditelji ne vode brigu o svojim mališanima! Pravo im budi! Ne može to tako! Hej-haj i udri brigu na veselje! A ulica neka odgaja dijete! Sve na svijetu traži i vrijeme i pažnju i brigu i ljubav!
Nego, ta rupa tute, koliko je duboka? Mora da je prilično duboko kada joj se ne vidi kraja. Šutnut ću kamenčić da vidim koliko je duboka. (Šutne kamenčić.) – Ah, smiješna li mene, baš ću čuti kada dotakne dno. Pa ja sam gluh kao top u mirnodobju! Već dvije godine gluh sam kao Beethoven i Goya zajedno! Teško je biti gluh. Nikako da se naviknem na to.
Zapravo, kad bolje razmislim, to je nepodnošljivo. Da, nepodnošljivo! Nepodnošljivo do te mjere da mi dođe da se ubijem. Ovog časa da se ubijem! Uostalom zašto se ne bih ubio? Dovoljno sam živio! I to po tuđim standardima. Moj život nije bio nešto. Nije bio nešto, ali nije bio niti ništa. Ili je ipak bio ništa s obzirom da ništa nisam mogao izabrati: niti sam birao gene, niti roditelje, niti državu, a kamo li društveno uređenje ili planet… No mogu odabrati svoju smrt! Da! To mogu! I to je, kada bolje razmislite, jedini STVARAN izbor koji čovjek ima. Prekinuti kada mu je dosta! Kada mu je voda došla do grla! A bogami i prije! Kada mu je voda došla do malega prsta, a svejedno mu je dosta! Jednom je Dostojevski rekao: da mi je netko ponudio život pod ovakvim uvjetima nikada ga ne bih prihvatio! Igrica je stvarno loša. Dva za zaplet, deset za grafiku jer Maja, taj usrani pričin, dosita izgleda uvjerljivo.
Dakle, čini se da je došao taj trenutak. Da, napokon je došao taj trenutak!
- ZBOGOM! usrani, prljavi ružni, zli svijete, kupaj se i dalje u svojim govnima - reče i baci se na glavu. Krc!

Gozba i dramski program

Negdje oko 17.05.05 sati Grenged pošalje obavijest kuharu Gluru da je proces «neutralizacije» tj. stabilizacije mirisa i aroma u tijeku te da se lagano počne pripremati za babu na lešo. U 18.17.45 sati Gluru je na svom stolu imao posve «neutraliziranu» babu. U 20.30.34 započela je gozba. Grenged je tim činom još jednom potvrdio status najvećeg istraživača u povijesti Gumigluida. Kuhar Glur je pak potvrdio dominaciju na kuharskom prijestolju. Tromput u između zalogaja imao puna usta hvale za Glura – Ovo bi i fufi (isto što i kod ljudi anđeli) jeli samo kada bi imali zube! Oduševljenje je uzimalo maha. U rezervama je nestajalo piva i krumpira. Znat će te koliko je bilo sati kada je Astrom, inače vječno ozbiljan Gumigluid, u ponoć predložio da svi muškarci obriju tijela, što oni bogami i učiniše. Nakon toga spontano se dogodi jedna avangardna predstava bazirana na slobodnom tijeku misli, improviziranom dijalogu i književnom enformelu. Predstava je u više navrata prelazila iz komedije u tragikomediju iz tragikomedije u burlesku i natrag, da bi na kraju završila kako je i počela – kao vodvilj za voluharice. Glumci su se često mijenjali na pozornici, to jest na stolu, jer su što od umora, što od pijanstva, što od prežderanosti završavali pod istim.

Evo kratkog prikaza jednog prizora:

IGON (penje se na stol): Promjena kursa za osam stupnjeva južno... (cerek)
KERON (pokušava staviti nogu za vrat): Pokaži mi cimer!
IGON: Ona ga ljubi, ona ga ljubi... trala-lala-la...
KERON: Vječno i zauvijek.
STEBIT: Al' ga ne jebe pol posto.
KERON: Možda ga jebe tri frtalja posto?
STEBIT (rezolutno): Ni frtalj od tri frtalja!
KERON: Voli ga, voli!
STEBIT: Ma nema šanse, ni tri frtalja od frtalj tri frtalja!
KERON: Gospodine doktore, uvjeravam vas – ona ga voli. Voli ga ljubavlju koji nevina, čista, da ne kažem sveta. Ubit će se ako joj ga oduzmu!
STEBIT: Sve su to, dragi moj gospodine Luka, djevojačka preseravanja. U njenim godinama svojstveno je da radi dramu iz koječeg.
KERON: Možda ste u pravu, ali ovo je definitivno nešto drugo. Vjerujte mi. Znam točno nanjušiti pravu ljubav!
STEBIT (cinično odmahuje rukom): Zar smrdi? Ma dajte dragi moj, ženama je svejedno. Važno im je samo da se imaju primiti za nešto čvrsto. Znate što hoću reći…
TURIP (dobacuje iz gledališta): Geodezija je njihovo oružje! Uzmi im to i uzeo si im sve. Kad mamuta nema, žabe kolo vode!
GLAZ (koji se do sada držao po strani, uživajući u babinoj potkoljenici, a kojeg bije glas najboljeg glumca improvizatora, ustane, te se polako, u slow motionu pope na pozornicu. Prosvjetiteljski raširi ruke dajući do znanja da traži tišinu. Apsolutnu tišinu. Kada zavlada tajac taj se kršni patuljak (gotovo jednake snage kao i Astrom) skrši, padne ničice i zajeca uvjerljivim ženskim glasom): Kako je teško riječima opisati i izreći sve ono što u meni stoji. Gole su riječi za sve osjećaje koji u meni plamte. (Gomila divlja, vrišti: Bravo! Marvellous! C'est fantastique!). Dugo sam ti odlagala pisati jer me je stalno nešto sprječavalo da to učinim...
ASTROM (pijanim i prodornim glasom lupa šakom po stolu): A NE! NE! Nećemo to slušati, čuješ li me Glaz? Ne večeras! To nejako, sentimentalno sranje! A možda i nikada više! Nama to ne treba! Goni se i ti i ona i svi vi u kurac! Znam ja kako to ide! Nikad više! Nama treba nešto punokrvno, životno, snažno... muški... avantura... akcija... Treba nam – nadpatuljak! Nadpatuljak par exellence! To je ono što nam očajnički treba! Pričaj nam o kozmičkim putovanjima, pričaj nam kako ste ti i tvoja družina na planeti Bibik pažljivo usmjerenim prdcem oslijepili kiklopa Orifa. To nam pričaj!
(Svjetina odobrava Astromu na razne načine)
GLAS 1: Tako je vala. Dobro govori Astrom.
GLAS 2: Više nego dobro.
GLAS 3: Glaz, mijenjaj repertoar.
SVJETINA (svi u isti glas): HOĆEMO NADPATULJKA. HOĆEMO NADPATULJKA PAR EXELLENCE!
GLUR: Ok – ok. Mijenjam repertoar. No, najprvo mali intro u slijedeći komad. Glas naratora: Prije nego li se otisnuo u svijet Berek je bjesnio ulicom psujući na sav glas – Pa pička joj materina, mater joj jebem! Smeće jedno sebično! Ona će mene paliti na guranje! Zar se tako postupa sa živim ljudima? Kako li odjedanput blažena djevica ima amneziju? Samo tako, kao da si ugasio svijetlo. Klik! Legla u krevet i probudila se sa blaženim zaboravom, jednom ciljanom rupom u pamćenju tako finom i preciznom kao da ju je rezala laserom. Tko ste vi? Što to pričate? Kakve li objede, kakvih li bezočnih laži! Gospodine! Dragi moj gospodine! Vi i ja - ljubavni oganj? Pa to je nemoguće, posve nemoguće! Moje grudi nisu plesale na vašim dlanovima, u vašem oku nikada nije osvanula moja dražica, niti su moje male požudne usne ikada sa vama čavrljale o budućnosti i bijegu u bijeli svijet. I to da je vaš polni organ ili kako volite reći – dobra debela kurčina! – bio u mojim ustima, a sjemeni sok tekao poput potoka medovine niz moje grlo plod je vašeg poludjelog ili izopačenog mozga! Ja nisam Mesalina niti Grofica od Sluzave Vagine! Jadni čovječe vi mora da ste posve izgubili razum. A ta razvratna pisma koja držite u ruci nisu moja iako, priznajem, postoji određena sličnost sa načinom na koji pišem slova.
ASTROM: NEEEE, boga da mu jebem! Što sam rekao? (baci kriglu piva prema Gluru koji je vješto izbjegne). Jel' ti to mene provociraš?
GLUR (ne da se smesti): Ne bejbi, život nije jeftini ljubavni roman... nije za nejač... nije... mater ti samoživu, marvo licemjerna malograđanska... smeće bjelosvjetsko...zapamtit ćeš ti mene još...
ASTROM (pijan doživi ove uvrijede osobno): Ma, kome ti to …. (Hoće ustati, ali ga spriječi vrtoglavica i dvojca okolnih patuljaka za stolom). Kome? (Ovog puta mu uspije da se osovi na noge i razgrne spomenutu dvojcu kao prhki snijeg, napravi dva koraka, zapne, pade na pod te ostane ležati bez svijesti. Gomila se podrugljivo cereće.)
GLUR: Verum je sjeo na parobrod i otisnuo se u svijet...

I tako se to odužilo u noć.

Negdje oko pet izjutra Semper, sasvim običan Gumigluid rekao je na neuobičajen način – Ne mogu vjerovat'! – i zaspao posljednji.

(nastavit će se...)

ned

01/26

ZEN TIGAR (priča) - 11. dio

whiskybar.blog.hr

Zen Tigar – Meditacije o gladi

Uspinjanje na ljestvici vlastitih ciljeva. Volja + disciplina + izvedba.
Svo troje treba vježbati!
Aktualiziraj se u prostoru i vremenu!
Bez discipline izvedba je loša. Bez volje izvedba je nemoguća.
Budi sada, budi uvijek.
Stoga jačaj volju i disciplinu.
Izvedba; nju također treba jačati. Ona ne dolazi automatski, samo ako smo voljno i disciplinom ojačali. Valjalo bi svaki dan napraviti neku radnju koja nam nije draga, kako bi vježbali izvedbu.
Istina, izvedbu možemo jačati činjenjem stvari koje su nam drage, ali moramo uvijek samog sebe izazvati i učiniti nešto što nam je teško.
Jasno, ne činimo ono što nam nije u skladu s moralnim zakonom, već nešto što je korisno ali nam pričinjava napor, bilo fizički, bilo mentalni.
Ulovite neki veliki plijen, mamuta, nosoroga ili debelog maharadžu.
Evo na primjer ja! Vidio sam te spilje, ali mi ih se nije dalo istraživati, jer lakše utažim glad loveći jelene. Ali, jednog dana sam se izazvao i sve se promijenilo. Otkrio sam jedno posve novo lovište, jedan posve novi svijet i ušao u sukob sa samim bogovima.
A kako sam postao Zen Tigar, a ne više obični, meni sada uopće ništa nije teško.

Zen Tigar, Meditacije o gladi, str 87, Tigarlibris, Tigropolis, 10 AD

Zen Tigar je razmišljao o čudnom snu što ga je usnio. Bijeli medvjed i neki umišljeni čovjećuljak s rogatom kacigom.
"Prijete mi. Zašto?" pitao se.
"Kažu žele moje lovište. Žele li spilje pseudologoia? Ili me žele zaustaviti u lovljenju pseudologoia?
Aha, tu smo! Žele obraniti Dolosov kult." ispravno je zaključio Zen Tigar.
Nakon toga se zapita, jesu li ti likovi iz sna stvarni ili je to samo odraz njegovih nesigurnosti.
"Nije li san možda moja grižnja savjesti što toliko ubijam?" pomislio je i onda ispravno odbacio tu misao kao potpunu besmislicu.
Nasmijao se sam sebi kako mu ponekad na pamet padnu stvari nedostojne Zen Tigra i onda je ponovio meditaciju
"Volja+disciplina+izvedba.
Aktualiziraj se u prostoru i vremenu!
Budi sada, budi uvijek."
Meditaciju je razvio kao zadatak kojeg mu je dao njegov učitelj Zaratustra.
Stari čarobnjak, ali jači nego bilo koji dvadesetogodišnjak.
Imao je orla i zmiju, pa je rekao zašto ne bi imao i tigra kada je pronašao Zen Tigra, malog i nemoćnog izgubljenog u snijegom prekrivenoj sibirskoj šumi.
"Osovio me je na noge stari, naučio loviti, čitati, pisati, misliti." sa sjetom se prisjetio.
"A tek priče koje mi je pričao! Poučne ali prepune herojskih djela, bitki, sukoba, razrješenja sukoba, junačkog razvoja. Poput one o nastanku svijeta."
Zen Tigar legne na svoju stijenu kraj potoka i utone u meditaciju, kojom se vrati u djetinjstvo. Vrijeme kada ga je Zaratustra podučavao.
Prikaže mu se livada ispod planine sa snijegom prekrivenom borovom šumom. Na livadi stoje jak i visok čovjek bijele duge kose i brade u crnoj tunici i smeđim hlačama. Nosio je duge čizme i palio vatru. Kraj vatre je stajao mali tigrić grijao se. Čovjek progovori.
"Jesam li ti pričao priču o stvaranju svijeta, o tigriče?" pogleda Zaratustra malog tigra. Ovaj ga je sa čuđenjem promatrao
"A nisam, a?" nastavi Zaratustra
"Dakle, ovako...Jednom davno, nakon što je bog Ahura Mazda stvorio svijet, bio je umoran." nasmije se Zaratustra, zatim se uozbilji izravna svoju dugu bijelu kosu, podigne prst prema nebu i strogim glasom nastavi priču.
"Sada dolazimo do problema. Znamo kako je bog savršen, pa kako je onda umoran? Umor remeti savršenstvo jer je to patnja. Patnja je nešto što je suprotno dobru. Dakle patnja je zla, a savršen bog je apsolutno dobar, ne može biti zao. Stoga se prema zakonima metafizike kozmosa taj se umor odvojio od dobrog boga Ahura Mazde i pretvorio se u divovskog zmaja Ahrimana."
Tigriću se oči zacakle. Zaratustra se nasmiješi i kaže:
"Aha, vidim kako imam tvoju pozornost sada. Što je zmaj, pitaš me tigriću. To ti je kao ogroman gušter sa velikim šišmiševim krilima, vatrenog daha. Daha kojeg može puhnuti preko dvije tisuće stopa, možda i više, nikad nije točno izmjereno." tigriću se oči pretvore i dva crna kruga.
"Budući je Ahriman nastao iz božjeg proturječja, drugim riječima zla, postao je zli bog Ahriman"
Tigrić proba riknuti, no iz njega izađe samo mijauk. Zaratustra ga potapša po glavi i nastavi s pričom.
"Kako je zao, Ahriman je krenuo činiti zla djela. Jeli razumiješ tigriću, kakav si takav si." tigrić mahne glavom, jedna od prvih stvari koje ga je naučio stari Zaratustra, mahanjem glave reći da ili ne.
"Bravo tigriću." reče Zaratustra i baci mu komad mesa, kojeg tigrić odmah proguta
"Sada kada si pojeo, vratimo se na priču. Zli bog Ahriman, drevni crno crveni zmaj. Svojim vatrenim dahom palio je prekrasne, bogate gradove prvih ljudi. Prvih ljudi koji su znali jedino za dobro i nikako se nisu mogli suprostaviti tom zlu.
Na koncu je došao do najvećeg grada ljudske rase, ponosa Ahura Mazdine kreacije zvanog "Ahurapolis". Tamo živjaše prvi od privh ljudi koje je vodila glavna svećenica.
Glavna svećenica se sjeti obećanja dobrog boga, kada je na početku stvaranja rekao ljudima kako će im uvijek biti od pomoći. Zato im ostavi Roga spasa."
Izrekavši Rog spasa, Zaratustra napravi nekoliko pokreta rukom po zraku kao da nešto crta nevidljivim stilusom.
"Dobri bog im tada reče." Zaratustra se uspravi, udahne izbaci jaka prsa i široka ramena oponašajući božju moć i gromkim glasom kaže:
"Kada zla kob pruži kandže k vama, puhnite u ovaj Rog spasa. Ja ću se tada pojaviti na nebu sjajeći u zlatnom oklopu i sa velikim krilima od bijelog perja. U ruci će mi biti ognjeni mač te ću svom silom udariti na sve što vam prijeti čak i na samom zlog zmaja Ahrimana!" Zaratustra prestade oponašati boga, na tren sjedne na panj koji mu je služio za cijepanje drva. Pogleda tigrića na čijem se licu bilo netrpljenje za daljnjim nastavakom priče.
"Da tigriću mali. ako Tim je obećao. Glavna svećenica je znala za to obećanje jer ja svaki dan čitala iz drevnih spisa.
Zvala se Sofija. Bila je prekrasna djeva. Kažu kako je bila direktni božji potomak. Da bila je prekrasna." na trenutak zastane Zaratustra sa sjetom u očima. Uzdahne i nastavi.
"Sofija je uzela Rog spasa i na vrhu kamene tvrđave Ahurapolisa puhnula u nj.
Od zvuka roga zatresla se zemlja. Zapuhaše vjetrovi jaki što joj nosaše kosu.
Ahriman, koji je svom silom krenuo prema Sofiji, naglo zastade užasnut.
Na nebu se pojavio sjajni Ahura Mazda. Baš kao što je obećao u zlatnom oklopu sa velikim bijelim pernatim krilima i plamtećim mačem.
Odmah je zadao nekoliko udaraca Ahrimanu i spriječio ga u naumu da ozlijedi Sofiju i spali Ahurapolis." tigriću se sva dlaka nakostriješi, a Zaratustra se već ustade s panja i ušeta se po livadi koju je prekrivao sumrak.
"No Ahriman je bog, iako je zao. Zao bog. Dobri bog i Zli bog, razumiješ li tigriću." tigrić potvrdno zamahne glavom. Zaratustra nastavi
"Ahriman je zli bog. Tako su on i Ahura Mazda započeli mitski dvoboj na nebu.
Ahriman je puhao vatru, dok je Ahura Mazda zlog boga probadao mačem.
Neki od malodušnih ljudi su se uvukli u brodice i željeli su pobijeći iz Ahurapolisa koji se tresao od božanske bitke.
No Sofija je i dalje puhala u Rog spasa. Primijetila kako zvuk roga smeta Ahrimanu. Ometa ga u letu i remeti mu ravnotežu. Osim toga, taj zvuk je davao snagu Ahuramazdi koji je jače udarao svaki put kada bi se začuo zvuk roga. Vrhunac svega je bilo to što svaki put kada bi puhnula u rog, iz neba bi se pojavili gromovi što gađaše Ahrimana."
Zaratustra kaže glasno "Buum!" tigrić odskoči
"Ne boj se mali." nasmije se Zaratustra. Baci jednu cjepanicu u vatru što je gorjela na livadi sada u potpunosti natkrivenom zvjezdanim nebom noći.
"Malo svjetla i topline nam je potrebno kako bi smo završili s pričom.
Gdje sam stao....
Ah da, gromovi.
Tako izboden od Ahura Mazdina mača, neki kažu da je imao čak i dva, moguće....Ahriman ostade bez snage i sruši se na glavni trg Ahurapolisa.
Ahura Mazda se pernatim krilima spusti na trg popločan bijelim kamenom koji sada bijaše zaprljan zmajevom krvlju. I Sofija dotrči sa kule do trga. Te njih dvoje pogledaju Ahrimana.
Zmaj Ahriman je bio iscrpljen. Prekriven spaljenim mesom i bez pola crno crvenih ljuski što su bile od obsidijana i rubina.
Izgubivši snagu Ahriman je izgubio i ponos. Počeše moliti za milost hroptavim glasom.
"Moliš sada za milost gade, a pola mojeg grada si razorio i mene si htio ubiti! Nema milosti za te!" Izdere se u puna pravedničkog bijesa Sofija na umirućeg zmaja. Uzme Rog spasa kako bi posljednji put puhnula i konačno ubila zlog boga, ali Ahura Mazda je zaustavi." tigrić zamjauće.
"Znam tigriću, kako pokazati milost zlu biću. Ali znaš, Ahura Mazda je dobar bog i kao takav je i milosrdan. Njemu je žao svakog stvorenja, pa i tog izopaćenog zmaja Ahrimana. Na koncu Ahura Mazda je tvorac svega što postoji i on ne želi uništiti svoju kreaciju, već ako je neki njen dio pokvaren želi popraviti to. Tako je želio poraviti Ahrimana. "
Zaratustra se zagleda u nebo, malo se zamisli, nasmije se na koncu i nastavi pripovijedati.
"Osi toga znao je da ako Sofija ubije Ahrimana, radi tog čina ljudska rasa će postati zla. Naime, tim činom bi užitak dobiven od pravednog ubojstva počeo voditi njihova srca. Postali bi krvožedni i željeli bi samo smrt drugim bićima. Vođeni užitkom u ubijanju ljudi, uništavali bi sve pred sobom i na koncu uništili cijelu kreaciju.
Bijaše to lukavi Ahrimanov rezervni, podli plan.
Čak i ako izgubi u bitci, to što bi bio ubijen od Sofije, uništilo bi cijelu Ahura Mazdinu kreaciju.
A upravo je to cilj zlog boga moj tigtiću." pogleda ga Zaratustra i osbiljno kaže:
"Cilj zlog boga nije vladanje nad svijetom, već potpuno uništenje svijeta." Mjesec je bio pun iznad planine prekrivene šumom što se uzdizala na kraju livade.
""Ne!" poviče Ahura Mazda" tigrić koji je ležao grijući se uz vatru se trzne jer je Zaratustra opet počeo oponašati i glasom i stasom boga.
"Ahriman istrgne Rog spasa Sofiji iz ruke."Ahriman želi da ga ubiješ Sofijo! Tada bi svo njegovo zlo prešlo u vas ljude. Postali biste ubojice divlji razaratelji svega, bilo to lijepo ili ružno, dobro ili zlo. Na biste mirovali u razaranju i ubijanju sve dok na koncu ne biste zajedno sa svijetom i sebe uništili.
Nego ovako ćemo." reče dobri bog Ahuramazda: "Tebi Ahrimane ne samo što darujem život, već te i oslobađam. Neću te zarobiti. Samo jedan uvjet imam. Nemoj više napadati gradove ljudi.
A što se tiče vas ljudi, više nećete biti samo dobri, kao što bijaste do sada. Već ovim činom Sofija, ti si potrgala strune vječne dobrote koju su glazbu međuljudskih odnosa držale u harmoniji.
Ljudi, od sadašnjeg trenutka imat ćete slobodu volje." tada eruptira vulkan koji se nalazio na udaljenom otoku. "Neka mi ovo garavo nebo, dim iz mora, plamena voda budu svjedoci." uzvikne Ahuramazda. Sofija ga gledaše sa strahopoštovanjem, a Ahriman nije znao niti gdje se nalazi sve ga je bunilo.
"Ljudi vaša sloboda će se sastojati u tome kome ćete se odlučiti prikloniti. Meni, dobrom bogu Ahuramazdi ili zlu bogu Ahrimanu. A na kraju ciklusa povijesti svijeta, nečega što će se nazivati Kali Yuga ili željezno doba, srest ćemo se ponovno u bitci. Ahrimane!" obrati se tada zmaju koji je krvario iz mnogih rana.
"Vidjet ćemo tada tko ima više vojske. Ja ili ti. Vidjet ćemo što ljudi više vole, dobro ili zlo.
Time će pokazati zaslužuju li uopće kreaciju ili je ništavilo baš ono čemu njihova srca žude."
Tada ispusti zlatnu zraku prema Ahrimanu kome se povrati dovoljno snage te odleti iz Ahurapolisa. Smjesti se u jednu duboku spilju gdje do kraja zalječi rane. U toj spilji je kovao i dan danas kuje svoje paklene planove.
Kada mu se u potpunosti vratila snaga ponovno je počeo opsjedati svijet svojim zlom. Po svijetu je širio laži i ljudima nudio slavu i bogatsvo za služenje lažima i zlu, odnosno za služenje njemu bogu zla Ahrimanu."
Zen Tigar se vratio iz vizualizacije uzrokovane zen meditacijom i ispravno je zaključio kako iza spilja sjenki ne stoji Dolos. On je samo marioneta, Ahrimanov potrčko. Možda to niti ne zna.
Pravi gospodar spilja sjenki je ni manje ni više nego drevni zli bog Ahriman.
"A ja sam baš gladan." pomisli Zen Tigar i ode loviti drevnog zmaja Ahrimana.
"A više o Ahrimanu gdje se nalazi ili bolje gdje bi se mogao nalaziti, reći će mi stari Zaratustra." ispravno zaključi i nastavi tijek misli
"Ipak, ne smijem u goste praznih ruku, a kako se moram pripremati, osim za obračun sa zmajem i za obračun sa medvjedom, idem sebi i starom Zariju uloviti jednog medvjeda za objed." ispravno isplanira Zen Tigar.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

facebook

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum

novi korisnik

kreiraj blog!

postojeći korisnik

prijavi se!

facebook korisnik

spoji se!

Kreativni odjel

cool

huc.blog.hr

vladkrvoglad.blog.hr

morskamorska.blog.hr

huc.blog.hr

huc.blog.hr

huc.blog.hr

whiskybar.blog.hr

morskamorska.blog.hr

huc.blog.hr

huc.blog.hr

huc.blog.hr

stella.blog.hr

huc.blog.hr

whiskybar.blog.hr

Zadnja 24h

Trenutno