Blog.hr

cool

pet

01/26

Sretna i tužna

stella.blog.hr

Dejan me je diskretno fotografisao i zatim ostavio samu.
Osećao je da ovaj istorijski trenutak moram da proživim
sama. Klečim i dugo prstima ocrtavam jedno po jedno
slovo dedinog imena. Zbunjuju me oprečni osećaji.
Srećna sam što sam ispunila zavet, tužna zbog
mučeničkog kraja mog dede i ponosna na njega što je,
iako protiv svoje volje, ugradio sebe u budućnost ove
prelepe zemlje. Osećam da me je Nikolin duh vodio
celim putem iznad polarnog kruga, brinuo o meni i
pomoću svog izaslanika, Dejana, doveo me dovde.

(Odlomak iz novele "Zbog tebe tata")

čet

01/26

Robot na travi

stella.blog.hr

Polako, skoro svečano, prilazimo dobro održavanoj
gvozdenoj kapiji s krstom, sa osećajem da hodočastimo
velikoj svetinji. Popločanom stazom polako prilazimo
spomeniku jugoslovenskim logorašima, istom kao pri
tetkinoj poseti, sa zvezdom.
Šta sam očekivala? Zapušteno groblje s visokom travom
kroz koju ću s mukom tražiti nadgrobne ploče. Umesto
toga, trava je podšišana kao u filmovima. Ne verujem
svojim očima da tokom našeg dugog boravka na groblju
robot celo vreme kosi travu! To me fasciniralo.
„Nema čoveka da komanduje robotu!” kažem Dejanu.
„Nema potrebe, on je podešen.”
„I niko neće da ga ukrade?”
„Neće. Zašto bi?”

(Odlomak iz novele "Zbog tebe tata")

sri

01/26

Zima

stella.blog.hr

Da li je ovo planinski pejzaž?

Ne, to je pogled s moje terase ovih dana

Druge zgrade se samo naziru

Lijep je pogled i kroz zavjese

pon

01/26

Telefonski razgovor

konobarica123.blog.hr

Kazala je da se konačno upitala kad je zadnji put pomislila na sebe. I na to što njoj odgovara, koje su njene potrebe. Nakon što je kroz život dvadeset godina pitala što treba njemu, sinu i kćeri.
Ej, ma znaš ja se nisam niti jednom pitala što meni treba. Uvijek je bilo Franjo, Ivano, Antea... Uvijek neko trčanje, preslagivanje, aktivnosti, vrtići, kuhanje, škola, roditeljski sastanci, informacije, kupovine. Uvijek nekome na usluzi. Ti znaš da sam se ja nakon carskog sa Anteom digla već peti dan i išla peglat posteljinu, krpice i gazice za Ivana jer je bio ono alergičan, pa sam u to vrijeme sve peglala. Nikad se žalila. Frano i on će ujutro na plažu, ja spremaj im sve od napuhanaca do lubenice i krastavaca naezanih na kriške. Led, termo torba, bočice s vodom, dvije limenke pive, grickalice, sendviči. Ja i bebica ostajemo doma jer je prevruće. Ona grintava, ja joj kuham mrkivcu i ribam jabučicu, presretna što mi je život onakav kakao sam ga zaišljala. Podstanari smo, ali nema veze, kad njegovi prodaju onu šumu imat ćemo za polog za kredit, sklepat ćemo neke samo naše kvadrate...
Curi mi u uho priča. Bujica se riječi ne zaustavlja. Ni primjetila nije da s moje strane ne čuje više ni mhm, mhm... Prestala sam pred jedno desetak minuta svakidašnje jadikovke te žene koja se u kasnim tridesetm sjetila osvijestiti sebe.
Pa otišla od svih njih i svega.
Sada je našla smisao u joga zajednici.
Dan joj počinje pozdravom suncu, meditacijom i pranayamom.
Naučila je disati. Istegla do kraja zdjelicu, kukove i vratnu kralježnicu. Oslobodila se šuma u ušima i otkrila blagodati raw food prehrane.
Nije im nimalo zahtjevno, svatko zna koja mu je zadaća i žive svi skladno. I ne može sad ni zamisliti onaj prijašnji život. Da trči na roditeljske i skuplja ih sa treninga, glazbene škole i dodatnog talijanskog misli da bi se ubila. Okej, on je sad već svoj čovjek, ali mala se još školuje. Ma pametna je ona. Uspjet će se upisati na pravo kako je uvijek htjela.
Ovo je bilo nešto najbolje što je mogla učiniti i za njih i za sebe. Uistinu.
Dok slušam o blagodatima ponovno pronađenog smisla jednog života, pogled mi odluta prema netom parkiranom crvenom autu. Iz njega izlaze njih dvoje, sretni, mladi, zaljubljeni, tek zaručeni. Divota ih vidjeti. Dok mi prilaze na pozdrav osmjehujem se široko i primam u čvrsti, topao zagrljaj svoju kći, potom njenog dragog. Dajem im znak da produže u kuću. Ne znam koliko sam ushićenih misli sadašnjeg ili koju tužbalicu bivšeg života putem zvučnika mobitela još uvijek zalijepljenog za desnu ušku propustila.
Ono radi čega sam nazvala ostaje neizrečeno.
Da je i njen sin, odnedavno nečiji zaručnik, pronašao novi put i svrhu svog života njoj, zamotanoj u bajku ponovno pronađenog smisla života, uistinu nije bitno.
Shvatim. Osmjehnem se.
Ej čuj, moram ići. Super da smo se čule. Budi mi dobro, čujemo se. Pozdrav.
Umjesto vijesti, sipam riječi u slušalicu i prekidam vezu.
Ulazim u kuću.

ned

01/26

ZEN TIGAR (priča) - Osmi i deveti dio

whiskybar.blog.hr

"Dva čovjeka živješe blizu Zen Tigra. Jedan uvijek laže, a jedan uvijek govori istinu.
Kaže jedan od dvojice: "Svemir je bezgraničan!"
Drugi odgovori:
"Kakva besmislica, svemir nije bezgraničan!" zatim odoše do Zen Tigra i upitaše ga:
"Tko govori istinu Zen Tigre?"
Zen Tigar ih pogleda i u trenu pojede. Kada se najeo kaže: "Sada niti jedan."

Život Zen Tigra, kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 137, Zarathustra press, Perzepolis 333. BC

Osmi dio

Loki sjedi kraj logorske vatre u snježnoj šumi zavaljen ispod stabla. Društvo mu pravi Hermes koji mu je uručio pismo i sada peče neko meso na ražnjiću. Loki čita Dolosovo pismo, teatralno - zafrkantski na glas.
"Dragi moj učeniče Loki – hm on mene smatra svojim učenikom. Nije niti počeo a odmah laže." nasmije se Loki i nastavi čitati:
"Sjećaš li se kako sam te učio varati. Ne samo ljude već i bogove. Kada sam ti pokazao kako uvjeriti najljepšu božicu Freju neka se za zlato i nakit preda ružnim patuljcima.- druga laž. Freju uopće nije trebalo nagovarati, ona je takva. Malo na svoju stranu. Kakav lažov." Loki u nevjerici zavrti svojom uskom glavom, dugačke šiljate brade i crne kose na blijedom licu. Na glavi je nosio kacigu s rogovima.
Hermes se nasmije i progovori.
"Nisi li i ti Loki neka vrsta boga laži, samo iz ovih Hiperborejskih krajeva? Kako vjerovati nekome od dvojice bogova laži. Lažete čim progovorite. Ali ako su vam izjave proturječne, onda bi jedan od vas dvojice morao govoriti istinu." Hermes obučen u vučje krzno pogleda Lokija, jantarne oči su mu se sjajile u vatri.
Loki namjesti kacigu, koja mu je bila malo velika i odgovori.
"Nisam ja, o Hermese klasični bog laži. Ja sam više od toga. Ja sam bog improvizacije, mogli bi reći. Bez sljeđenja pravila, već snalaženja u trenutku. Izvući najbolje od nove i neočekivane situacije.
Hermese ja sam ti de facto bog inteligencije! Pameti.
Samo, jasno ti je kako mi Odin nikada neće dati tu čast, jer..." ustane raširi ruke oponašajući velikog čovjeka produbi glas i progovori "Ja!" lupi se šakom po prsima, nakašlje te nastavi "Odin sam devet dana i noći visio na stablu i žrtvovao oko za mudrost." Loki prestane oponašati Odina i nastavi:
"Ja sebe ne trebam sakatiti kako bi postao pametan. Ja to jesam svakim svojim trenom, bez planiranja, bez učenja. Ja jesam pamet Hermesu."
Hermes kroz glasan smijeh odgovori:
"Ali voliš lagati, kao vjerojatno sada. Eh da, hahahaha....baš....Ti si pamet, hehehehe, dobro je, zabavan si. Nego hajde pročitaj pismo do kraja." Nakon što se ismijao, počne pažljivo puhati u meso koje je ispekao i jesti ga.
Loki ga pogleda ispod oka i kaže siktajućim glasom: "Ja lažem samo kad treba, Dolos laže non stop. On je lažac radi laži. L'arte pul l'arte, govorit će za nekih 2500 godina. Dolos je umjetnik laži, ja sam bog inteligencije." Sjedne ispod stabla, zadovoljnim izrazom lica nastavi čitati pismo.
"Hoće polarnog medvjeda, hahahahaha." Loki se počne valjati od smijeha po snijegu. S glave mu padne rogata kaciga, ostane samo u svom krznenom odijelu, mokre duge crne kose od snijega.
"Polarnog medvjeda kako bi se borio protiv tigra filozofa. Pa mislim tko je ovdje lud.
Ali to je to!" usklikne
"Ja sam majstor improvizacije, snalaženja u nepredvidljivom u kaosu. Ja sam gospodar kaosa!" trijumfalno usklikne Loki. Hermes je počeo primječivati elemente kompleksa superiornosti kod Lokija.
Loki uzbuđeno nastavi: "Ova kaotična situacija je idealna za mene gospodara kaosa. S radošću prihvaćam Dolosovu ponudu." Hermes ga sa ciničnim osmjehom pogleda i zafrkantski mu predloži.
"Pa budi dobar domaćin i izvadi nešto kako bi nazdravili dogovor. Kakvo je to gostoprimstvo Loki?"
Loki se uzvrpolji i dobaci jednu kožnu mješinu punu tekućine. Popne se na najnižu granu stabla prisloni bradu na šaku i počne si mumljati u bradu:
"Gdje da nađem polarnog medvjeda."
Od ispod Hermes je skinuo leteću kapicu otkrivši gotovo zlatnu kosu. Počeo je piti iz mješine:
"Ah dobra medica Loki, lijepo. Imaš li pive?"
"Pivo!" usklikne Loki i skoči s grane
"Pa to, onaj najveći pivopija Elrich von Zufrieden i njegova banda Helrejzera. Oni su lovci na sve živo, oni će mi nabaviti polarnog medvjeda, a ja kao bog inteligencije ću ga dresirati i sve!" ispusti jedan glasni urlik i sa oštrim očima pogleda Hermesa i obrati mu se.
"Javi Dolosu neka mi da oko šest mjeseci. Moram malo dovesti medvjedića u red. Tada ćemo se pomalo iz Hiperboreje spuštati na jug našim dugim brodovima. Dugim brodovima niz rijeku Volgu." zapleše loki po snijegu. Na sav glas priča, ne zna se sebi ili Hermesu ili cijelom svijetu: "Dizat ćemo pakao, pljačkati i širiti ime polarnog medvjeda Velike stijene, Storberga, divlje bande Helrejzera Elricha von Zufriedena i mene boga inteligencije Lokija!" Počeo je skakati okolo stabla i puštati krikove.
Hermes je znao sve što mu je bilo potrebno o Lokiju: "Luđak." mislio je u sebi
"Ali super protuteža za onog uštogljenog Dolosa. Jedino mi je žao Apate što će morati trpjeti ovu dvojicu. Ali ona ne priča, pa se ni ne žali, može mi samo plesati svoje prigovore." nasmije se i kaže Lokiju
"Odoh ja. Uzet ću ti ovu mješinu medice. Dat ću malo Dolosu."
"Da, pozdravi mi mog Dolosa i kaži mu neka ne laže! Nisam ja njegov učenik, a Freja, eh ona je Freja."
"Dobro je Loki. Sad, lijepo se opusti ili odi po medvjedića."

Uto se iz dima vatre ipred njih stvori bog Morfej. Izgledao je kao sjena sa dvije blještave plave točke koje su mu bile oči. Dubokim ugodnimglasom progovori: "Mislim kako imaš zadatak i za mene Hermese."
Hermes se trzne: "Uh prepao si me Morfi. Da, da, da, Dolos mi je dao zadatak, ali znaš on laže, no kako god, ionako je sve čudno. Znači tvoj je zadatak Morfi, Zen Tigru ubacivati snove u kojima ga polarni medvjed provocira, napada, prijeti. Snovima izluditi i ako je moguće porestrašiti Zen Tigra. Barem ga izbaciti iz njegova zena, kako bi ga lakše pobijedili." zamisli se u nedoumici i nesigurno nastavi:
"Dolos tom tigru pridaje gotovo božanske moći. Kaže "Sve je to radi zena."....Dolos.... znaš on laže...."
"Hej Morfej." umješa se Loki i prekine Hermesove nedoumice "Stavi i mene u snove, ja sam trener, menadžer polarnog medvjeda Storberga. Imam cijeli koncept." Morfej se ovije oko Lokija, a Hermes odgovori
"Što ću reći Dolosu Morfi?"
Morfi ugodnim dubokim glasom odgovori:
"Kaži kako prihvaćam. Volim snovima utjecati na stvarnost. Doživljavam to kao izazov."ovije se oko stabla, pa se rasprši i nestane. Nedugo zatim opet iznenadi Hermesa i Lokija kada se stvori iz dima.
"Dobro." odgovori Hermes ankon što se pribrao od Morfejevog trika "Sada vas puštam obojicu da se dogovorite oko detalja. Ja letim prema Dolosu u malo toplije krajeve." stavi si zlatnu leteću kapicu na jednake lokne i krene put juga.

Deveti dio

"Niti jedno biće nije mudrije od Zen Tigra, pa Zen Tigar nije ljubomoran. On je samo gladan."
Corpus Tigrinum, Zen Tigar,, str.73, Zarathustra press Perzepolis 333. BC

Poezija Zen Tigra (noktom tigrove šape krvlju napisano "Za Rozaliju" i srce kraj toga)

Božji kalež, sveti gral
Nektar Nousa i borba
u spilji pod vatrom sjena
borba protiv mediokriteta

Akcija radi akcije
Skriva prave misli
Misli Zen Tigra
Ratnika na kraju civilizacije

Roza je samo rekla "Roar." a Zen Tigar je odgovorio: "Pa dobro, nije baš ljubavna, ali vidiš kako je moćna. Kao udarac šapom." ispravno zaključi Zen Tigar, a Rozalija ga lagano bubne šapom po glavi.
"Mislim kako joj se sviđa, samo je preponosna priznati. Ali baš radi tog ponosa...jasno i radi izgleda mi je draga." zamisli se Zen Tigar i zaspi uz Rozaliju.
Po noći je usnio čudan san. Neku veliku bijelu zvijer, koja je izgledala poput igračke za Zen Tigriće, kako mu prijeti da će mu polomiti sve kosti. Uz njega je bio čovjek sa kacigom s rogovina. Imao je dugu crnu kosu i bradicu. Pušio je cigaru pa je izgledalo kao da mu se cijelo lice dimi. Nosio je sunčane naočale i žutu majicu na kojoj je pisalo Dr Intelligence.
On je na svaku prijetnju zvijeri potvrdno mahao glavom i derao se "Da! Jesi ga čuo, a!" , a divovska bijela igračka je govorila "Zen Tigre, znam da si poubijao mnogo ljudi i zvijeri. Ali to nije ništa što sam ja učinio. Ja sam svoju domovinu Hiperboreju skoro ispraznio od svih bića. Nema nikoga, samo eskimi i led. Došao sam ovdje na jug, uzeti tvoju lovinu i tvoje kosti polomiti." na kraju je uspuhani čovjek s rogatom kacigom i cigarom zaključio i zaderao se "Zen Tigre! Dolazimo po tebe. Ja, Doktor Inteligencija i moj bijeli medo Storberg!" dok je iza njega velika bijela igračka napinjala mišiće.
Zen Tigar je ispričao san Rozaliji, a ona je na to rekla "Groar." u smislu "Jak si, riješit ćeš to." a Zen Tigar kaže:
"Znaš što Roza,ispravno si zaključila."
Prije nego što je otišao, noktom umočenim u krv, Zen Tigar je napisao još jednu pjesmu i ostavio je Rozaliji:

Kolosi borbe

Uvest ćemo svoj brod u mitsku luku spasa
ispod zemlje leda
iznad carstva sunca

I tamo gle! Zlatna vrata stoje
Kolosi se čine
Jedini gosti

Ali mi jesmo kolosi borbe
tražimo proreknuto biće
na kraju civilizacije

Što otvara vrata
Jasno otud svjetlo sja
I rastaljuje tamu crnih opijenih duša

A razborite propušta
uz uređenu glazbu sfera
u novo doba zlata

Koračamo sjajnom stazom
tražimo srcem
i vidimo snagom

"Poznavajući Rozu, sigurno će reći Roar, ili Grrr, možda Arrrggh ako joj je baš odlična." ispravno zaključi Zen Tigar.

pet

01/26

Šunjata

aneta.blog.hr

Kiša je padala, a meni se činilo da neko kuca na vratima usred noći, isprva tiho, a potom sve snažnije. Kucnuo je dvanaest puta, a potom je neka sjena proletjela kroz mrak i uobličila se u nekakav providan obris tijela.
- “Šta ćeš ti ovdje?”, upitah.
- “Tako je grozno napolju pa sam svratila“, reče Prošlost, “da te obiđem, sjećaš li me se?”
- “Možda, kao kroz maglu”, rekoh.
- „Pamtiš li krajolike našeg djetinjstva, livade, šume, breze … ljude, … i …?“
- „Šta, i?
- „Njihove naravi, subine, sukobe …?”
- “Misliš ratove?”
- “Pa, i to?”, prekri lice grimasom i zazvoni žalosnim osmjehom.
- “Ti si Prošlost, ne postojiš, odlazi!”, rekoh joj smrknuto.
Ona se isceri u onom svom amorfnom obličju, zakrvavi nevidljivim očima …
- “Misliš?”, promrmlja jedva čujno, pa nestade u pravougaonom mraku, pognuta, mrka, zaprašena kapima noći, hladnoćom i ozvjezdalim djelićem neba.

Zaspah, sa gorkim ukusom sjećanja, kao da ću se opet morati seliti. Dugo skitah snovima, nigdje da nađem boravište. Opet tišina i smrtna dosada, takva jeza da je bolje i ne spominjati.

* * *

Probudi me zrak svjetlosti I pretvori se u neki blistavi krug iznad moje glave.
- “Ko si sad Ti?”, upitah.
- “Blagi domaći duh, rodna ruka; ustaj!”, reče, “dan je svanuo”.
- “Gdje je onaj nerazumni geometar?“, upitah ponovo.
- „To je Prošlost, a ti sada treba da se opredijeliš …”
- “Za šta da se opredijelim?“, zavrti mi se u glavi.
- „Pa, da li ćeš ustati ili ostati“

* * *

Zaustih da još nešto upitam, …., ali kada sam ustala više nikoga nije bilo, ni sjene ni oreola … nikoga …samo miris kiše, tanan, nestvaran i vijekovna čarolija beskućnog duha, da iz ničega ništa ne nastaje …

Prvo dobro kojem država treba težiti je mir. Mir je izvor svakog reda i svake dobrobiti. Kakve potrage za srećom mogu činiti oni koji su zaokupljeni samo brigom napada ili odbrane? Ne može se poboljšati imovina oko koje se još uvijek spori, imovina koja još uvijek nema određenog vlasnika. Štaviše, rat stvara divlji i okrutni moral: nudi predmete slave i pohlepe koje najgrublje duše mogu lako zgrabiti; i na taj način izopačuje naše zdrave strasti oplemenjujući naše poroke i svugdje zamjenjujući pravdu nasiljem.
Prvi korak, dakle, koji se može poduzeti za dobrobit onoga što čovječanstvo može učiniti bio bi da mir učini trajnijim, a ratove rjeđim. Ako se to ikada dogodi, postojao bi razlog vjerovati da će promjena dobro napredovati, da će koraci ka sreći započeti.

„Über den Geist des Zeitalters und die Gewalt
der öffentlichen Meinung.“
Spectamus quae coram habentur.
Tac. Ann VI

Mart 1797.

čet

01/26

SARAJEVSKI NIŠANI (ili BITI LOVINOM)

huc.blog.hr

za Miljenka

Dr. Weis prvo ustrijeli jednogodišnje dijete u majčinom naručju. Pošto starci za odstrjel bjahu „for free”, on skinu dvojicu, a nešto kasnije ubi i sredovječni par. Bio je to dobar ulov. Nekog je sarajliju poštedio tek toliko da se vidi kako je Bog milostiv. Zapravo, Alah. Jer na mladićevu licu bili su jasno vidljivi tragovi turskih gena. Metci su fijukali ponad njegove glave dok je trčao prema pivovari po vodu.

Nakon safarija, zahvali se lokalnom vodiču na usluzi, pa sjede u auto i odveze se u BG, odakle je i došao. Na put zgazi crnu mačku.

U hotelu se otuširao. Vruća je voda godila dok se širio izvan granica tijela. Ispunjavao kupaonicu. Sobu. Grad. Kakav dobar osjećaj! Zatim se obrijao i aftershave kremom polako izmasirao obraze. Iz kataloga koji mu je dao recepcionar nazvao je eskort službu. Odabrao je djevojku koja je najviše nalikovala njegovoj otuđenoj kćeri. Nakon rastave rijetko ju je viđao. Hilda je bila preslika svoje majke. U svakom smislu.

***
Telefon zazvoni.

– Djevojka je stigla – obavijesti recepcionar.
– OK, stižem – odvrati dr. Weis.
Istapša lice kolonjskom vodom, uzme kofer i iziđe. Odjavi se iz hotela te pokupi djevojku u foajeu.

Djevojka je sjajno izgledala, nešto poput Anne de Armas, u Jamesu Bondu iz 2021 . Reče da se zove Bojana ali da je, ako želi, može zvati Palome. On reče da ga podsjeća na nekoga i da bi je rado zvao Hilda. Nemam ništa protiv, odvrati ona. Zapute se u Skadarsku ulicu te sjednu u „Dva jelena” gdje ih spremno dočeka rezervirani stol na ime Beli. Jeli su dobro. Jela s ćumura. Naravno.

Razgovor na engleskom je zapinjao. Bojana se usiljeno smijuckala njegovim pokušajima da bude duhovit. Pa ipak, dr. Weis bio je zadovoljan tim smijuljenjem.

Na odlasku u knjigu utisaka zapisao je rečenicu iz Bhagavad Gite „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.” A zatim dodao nešto autohtonije: „Arbeit macht frei”. Nacrtao je malog čovječuljka s velikim penisom koji trči za psom i u oblačiću govori: „Jebo vas Tito!”

***
Odvezli su se do rijeke. Dr. Weis pusti Straussa, Na lijepom plavom Dunavu.
– Mogu li vas zamoliti za ples? – upita.
–Naravno – odvrati Bojana.

Izišli su iz auta i započeli plesati. Znala je korake. Išla je u fine škole. Klasična gimnazija, balet i to… Vrtjeli su se kao Franjo Josip i kraljica Sisi u rezidenciji monarhije na kokainu, kao dobro uigran tandem, kao otac i kći na maturalnoj večeri… a onda, odjednom –

BAM –

šaka je sletjela na lijepo lice. Odmah zatim snažan udarac u jetru što ju obori na koljena. Njezine velike crne oči gledale su u nevjerici.

Dr. Weis nasrne kao mahnita zvijer.
KURVO, KURVO, KURVO – vrištao je dok joj je zadizao haljinu straga i trgao gaćice – kurvo!
Zgrabio ju je za vrat i gušio.

Velika masa vode lijeno je oticala prema jugu.
Nikada ne možeš dvaput ući u istu rijeku…
Crni talas. 1. crni tal a s 2.
nikad ne možeš… 3.

Tucao ju je, a madame Smrt je sve to promatrala postrance.
Zatim je svršio, pridigao se i zakopčao.
Djevojka se upinjala da dođe do daha.

Vidio je kamenčugu pored nje. Pogledao na sat.
Ipak, bio je milostiv, jer Bog je milostiv. A ponekad i Alah.

Sjeo je u auto i odvezao se.
Djevojka se osovi na noge te briznu u plač.

***
Dr. Weis obavi check-in.
Pričeka sat vremena pa uđe u avion.
„Dragi putnici, fasten your seat belts…”
Avion s jedinstvenim identifikatorom zrakoplovnog leta 666 grabio je u smjeru Tajlanda.

Prvi dan godišnjeg, a dr. Weis već se odlično zabavljao.

uto

01/26

Zagrljena šuma

stella.blog.hr

Zagrljena šuma
Slikar je danima slikao drveće isprepleteno u paru,
u živom ljubavnom zagrljaju. Kad je završio sliku,
odahnuo je i nasmešio se. Bio je zadovoljan.
Naslikao je Šumu ljubavi.

Na drugoj strani sveta mladić je u ratnom vihoru povučen
u neželjeno društvo. Ožiljke na duši poneo je zauvek.
Telesni ožiljci su boleli i kad se sve smirilo. Polna infekcija
koja se teško leči. Život ga je svuda bacao dok ga nije
konačno doveo na mirnije staze. Zahvaljivao je Bogu
što ga je poštedeo, kad druge nije, i zavetovao se da će
mu život posvetiti. Sreo je divnu devojku zlatne kose
koja je ličila na anđela. Nežnim pogledom i dodirom
vidala je njegove rane. S njom podeliti život i zajedno
Bogu služiti, bio je njegov cilj. Ali, valjalo se prvo izlečiti.
Stidljivo ga je odvela svojoj doktorki. Nije puno pričala,
a ova je sve razumela. Potrudila se da ga izleči. I u sveto
okrilje braka mladi uđoše, a da se nisu sjedinili, sve dok
nije bilo sigurno da mladić neće svojoj nevesti preneti
neželjeni dar.
I pre nego će otići iz tog grada u svoju parohiju, mladi
su doktorki doneli sliku „Šuma ljubavi“ sa nežnom posvetom.
Svakog jutra prvo što doktorka ugleda kad se budi je
drveće koje se voli. I svako veče uspavljuje se posle
pozdrava sa slikom.
U zagrljenoj šumi uvek vidi nežni mladi par.
(Rumba 2011)

sub

01/26

Neman i iman

morskamorska.blog.hr

Tila bi se opet upisat u planinarsko društvo Mosor. Da nediljon mogu na izlete. One lakše, oznake K1 T1. Za druge se bojin da ih više ne bi mogla izvuč.
Triba mi pustit mozak na pašu, a dušu u beskraj.
Al ne može!

Tila bi ponovo na slikanje. Sanjan pinel kako meljan uljanin bojama, mišan ih i preden.
Ne može!

Tila bi se zaletit na škoj, vidit tetu dok je još živa. Da je zagrlin za sve čime mi je obilježila živopisno ditinjstvo s okuson soli i mirison mora.
Al ne može ni to.

Tila bi dovuć sve prijateje za stol, ka nekad, da se zajedno smijemo i prkljetamo o svemu i svačemu do dugo u noć
Al ne ide.

Tila bi odlepršat na Brač kad i koliko mi pita. Al nikako.

Tila bi, nadasve, s mojon Glorijeton ispreplest barenko dil onoga šta smo godinama zacrtavale da oćemo. Al i dalje nećemo.

Jer,

on oće SAMO mene i nikoga drugoga. Samo JA da ga skidan i stavjan mu pelene i kupan ga. Samo mene da gleda. Samo ja da ga hranin na žličicu kad ga uvati gripa, febra i nemoć. Samo da san ja u radijusu njegova života. Da mi svako veče reče, Bog te blagoslovija, anđele moj.

A ja san svojin curama davno rekla. Pleaseeee, kad i ako dođen u takvo stanje, stavite me u dom. Ako ja ne buden mogla odlučivat o svon dostojanstvu, onda ispoštujte moju žeju i obećajte to učinit za mene. Jer ih previše volin da bi ih zarobila u kavez u kojen se u krugu od 360° sve vrti oko mene.

Jer ja nikad nisan tila da se išta vrti oko mene.
Uvik san volila bit sjena.
Biti, a ne biti.
Htjeti i moći.

Ruke su mi vezane. Osobnost mi definirana odgojen onog starog vrimena.
Emocije sapletene gledajući nestajanje onog moćnog i empatičnog oca od nekad. Sveprisutna nemoć al i bezbroj pratećih nuspojava koje stalno saniran jer triba živit šta normalnije. Spavanje noću jedva išta.
Jer on u dom neće, a ja na silu nisan u stanju išta.

Svakodnevni život između htjeti i moći.

Onda racio u trenu zbroji šta sve iman.
Ko je sve moj i čija san ja.
I koliko me njih voli i grli i jubi.
I koliki me usrećuju, a i ja njih.
Onda se posramin.
I rečen sama sebi, tuko jedna obična.
U plusu si. Imaš više nego šta nemaš.

I tako iz dana u dan.
Pauk ili plijen? Tko bi ga znao.

_____
/Ne stignen vas pratit, komentirat...sorry...samo ponekad u hipu ponešto izbacin iz sebe ...razumit ćete, znan/

Riječ OPROSTI

komentatoricamicaa.blog.hr

Jutro je počelo kao svako drugo. Sunce se probijalo kroz prozor, a miris kave širio se kućom. Majka je sjedila za stolom, pričala o vremenu, o susjedi koja je opet zasadila peršin i o ručku koji bi danas mogla skuhati.
A ja — umorna, razdražena, zasićena svakodnevnim ponavljanjima — odjednom sam izgovorila:
„Molim te, ne mogu sad slušati priče uz kavu. Ne želim jesti ništa, i nije me briga što će se kuhati. Znam da te bole ruke, ali ne moram to čuti petnaesti put.“

Riječi su pale teško, grubo, poput kamenčića bačenih na staklo. A njezine oči — samo su zatreperile. Bez riječi je ustala i tiho otišla iz kuće.

Odjednom, tišina je postala nepodnošljiva.
Osjetila sam kako se nešto u meni slomilo. Taj trenutak hladnoće, to „ne mogu sad“ koje sam izgovorila, bilo je kao rana na duši koju sam sama zadala. Izašla sam van i potražila je.

Sjedila je pod starom maslinom, u njenoj sjeni, okrenuta prema suncu koje se lomilo kroz listove. Njezino lice bilo je spokojno, a pogled negdje daleko — možda u mladost, možda u neka davna, tiha sjećanja.

Prišla sam polako i rekla:
„Hoćemo li danas kupiti Voltaren? Dobar je za bolove. Ja ću skuhati ručak… vidi kako je lijepo sunce danas.“

Nisam rekla oprosti.
Ali ona se nasmiješila, onim osmijehom koji razbija tmine, i u tom osmijehu bilo je sve — oprost, toplina, razumijevanje. Kao da je sunce sišlo samo da obasja njezino lice.

U tom trenutku shvatila sam: ponekad ljubav ne treba riječi. Ali ljudi ih trebaju.
Trebamo reći oprosti dok još imamo kome. Jer nikad ne znamo kada će doći posljednje jutro, kada više nećemo moći zagrliti, pogledati, reći.

Od tog dana, svaki put kad mi se učini da nemam strpljenja, sjetim se masline, sunca i majčinog osmijeha.
I tiho, u sebi, izgovorim:

oprosti majko,,,
*********************************

sri

12/25

31. Decembar

aneta.blog.hr

decembar 31

Neka 2026. godina za sve vas bude godina pozitivnih promjena, mira i sloge. I neka u vašim domovima uvijek vlada toplina, čisto i otvoreno srce.
Želim vam da svi vaši planovi budu uspješno realizovani i da vam život bude ispunjen srećom ljubavlju i blagostanjem; dobro zdravlje, optimizam i uspjeh u svim vašim nastojanjima i ispunjenje vaših nada, želja i očekivanja.
Da zagrlimo Novu koja već kuca na vratima s nadom da bude naša, najbolja …

Sretna Nova godina!

pon

12/25

605. Posljednji dani u ovoj godini

aneta.blog.hr

I kao što to obično biva, stara godina odlazi nervoznim korakom, a nova nastupa sigurnim, kao da i njen korak neće u nekom trenutku postati nemiran.
Kada prođu godine bude nam žao svega što smo mogli a nismo. Prolaznost godina je čudna stvar, kada su tu jedva čekamo sljedeću, nadajući se boljem, a nedugo potom sjećamo ih se sa sjetom ...
Iskoristite ove posljednje dane u godini da pričinite sebi neko zadovoljstvo, da uradite stvari kojih ćete se sjećati s radošću, jer ovi dani se više neće ponoviti.
Suprotstavite se svim svojim brzim primjedbama, lošim navikama i zlonamjernim ljudima. Neka vam svaki dan iščekivanja počne osmjehom, traje srećom i završi lijepim snovima i mirom.

ned

12/25

ZEN TIGAR (priča) - Sedmi dio

whiskybar.blog.hr

„Laž ima kratke noge – sad ima još kraće." - proroćica Agatha o djelovanju Zen Tigra

Dolos skače kroz ogledalo u odaju što je dijeli s Apate. Odaja je prostrana. Svod drže korintski stupovi. Od velikog ogledala, što su Dolosu i Apati ujedno bila i vrata, do centra odaje vodilo je široko stubište. Deset stuba su se prostirale od jednog do drugog kraja prostorije. U centru je gorjela vatra u velikom žeravniku koja je više isticala sjene nego što je obasjavala prostor. Takvo svjetlo prodonjelo je prividu da se bijele mramorne skulpture ljudi postavljene po prostoriji, kreću.
U blizini žeravnika, bili su postavljeni plavi jastuci. Na njima je ležala Apate i smijala se Dolosu. Dolos je ostao bez jedne noge u napadu Zen Tigra dok ga je špijunirao prerušen u pauka.
Budući da je bog, rana mu je zacijelila, ali ne može se noga regenerirati bez dozvole Zeusa. Tako da se sada kreće po stepenicama poskakujući, čime nasmijava svoju sestru.
Apate se smije bez glasa, ona govori tijelom.
"Ne smij se Apate." uvrijeđeno će Dolos "Već mi pomozi pronaći način kako se riješiti onog Tigra što nam proždire sljedbu i umanjuje nam moć. Luđak mi je pojeo nogu."
Na to se Apate počne još tiše smijati. Da, Apate ima stupnjeve tišine, kao što ljudi imaju stupnjeve glasnoće.
"Uh, dobro, smij se." potišteno će Dolos "Ali budi barem korisna i pomogni mi smisliti neku protezu kako bih zamaskirao nedostatak noge, dok mi Zeus ne da dozvolu za regeneraciju." doskakuta do jastuka i nespretno se ispruži pokraj Apate.
Uzme pehar vina i zagleda se po zidovima odaja kamo su visjele tapiserije iz mitskih priča.
"Heroji što se bore protiv zvijeri." pomisli Dolos i u glavi mu se stvori zametak plana.
"Apate, Zen Tigar sebe smatra herojem, jel'?" Apate gracioznim pokretima kaže
"Valjda da, moguće."
"Ok vidi tapiserije, što napada svakog od ovih heroja?" Dolos usmjeri pogled Apati, a ona otpleše odgovor.
"Divlje zvijeri, nemani, divovi, natprirodni jaki ljudi, demoni i titani."
"Da, dobro, dovoljno je reći, u tvom slučaju otplesati divlje zvijeri. A koja je divlja zvijer jača od tigra."
Apate i Dolos počnu razmišljati i vrtiti mogućnosti i uvijek bi ispalo kako je tigar jači od svih. Dok se Dolos ne sjeti kako je kao mladić hodao po Hiperboreji i podučavao jednog mladca Lokija laganju. Sreli su potpuno bijelog medvjeda, koji mu se učinio toliko bezazlenim i pokušao ga je potapšat. Bijeli medo ga je skoro rastrgao. I bi da Dolos nije bio polubog. Jedva su izvukli živu glavu i nikada do Zen Tigra ga nijedno biće nije skoro ubilo.
"Znam!" zadere se Dolos
"Polarni medvjed! Ta zvijer je jača od zen Tigra." Skoči slavodobitno na jedinu nogu, ali kako se još nije naviknuo padne na pod i prolije crno vino po sebi.
Apate se smijala u mrtvačkoj tišini. Ali Dolos je bio sretan.
"Tako ćemo. Moram se čuti s Lokijem da mi nabavi polarnog medvjeda, a imam i specijalan zadatak za Morfeja!"
Apate ponovno otpleše neki pomalo rastrzani ples
Dolos ga govoreći za sebe prevede
"A kako ćemo javiti Lokiju?" zamisli se Dolos "Pa preko glasnika bogova Hermesa."
Apate ode do ogledala i počne plesati isprijed njega. Za tren kroz ogledalo iskoči mršavi mladić sa cipelama s krilima i špićastom kapicom.
"Hermese, prijatelju! Dođi, dođi popiti malo vina!" pozove ga Dolos.
"O bože laži, što je? Skratile su ti se noge?" pokušao ga je podbosti Hermes, ali se Dolos nije smeo te kaže
"Samo jedna. Riješit ću to sa Zeusom, nego imam zadatak za tebe." Hermes se u trenu stvori kraj Dolosa, sjedne na plave jastuke i uzme srebrni pehar vina.
"Dakle Hermese, moraš mi prenjeti poruku do Hiperboreje, do Lokija. Nakon toga mi pozovi i Morfeja."
"Loki, Morfej, Dolos i Apate, skupina varalica. Tko je nesretna žrtva?
"Zen Tigar." odgovori Dolos s gađenjem na licu
"Nisam čuo za njega. Zar te obična životinja ometa, ti bože laži?" nasmije se Hermes i uzme gutljaj. Dolos uzdahne i kaže
"Ovo je Zen Tigar. Tigar koji voli filozofiju.... nemam pojma." zavrti glavom Dolos i nastavi
"To ga učinilo jako pametnim, a pamet u kombinaciji sa snagom čini ga jačim od bogova." Dolos se Hermesu zapilji u oči.
"Tako je brz, izgleda kao da je u jednom trenu na dva različita mjesta."
"Aaaa, refleksi." rastreseno kaže Hermes dok si je već točio drugi pehar vina.
Dolos još nije saznao kako je Zen Tigar svojom meditacijom uspio razviti moć bilokacije.
Nakon što je ispio malo vina Hermes se nasmije i kaže:
"Tigar koji voli filozofiju, kako se to moglo dogoditi?" Dolos se zamisli.
"Bio sam se raspitivao. Ljudi kažu kako ga je kao malog tigrića posvojio prorok Zaratustra. Imao je orla, zmiju, valjda mu je još falio Tigar."
"Zaratustra, kažeš." zamisli se Hermes "On nije naš, ne slijedi nas i Zeusa, on je od nekog boga što se naziva Ahurimazda."
"I protivnik je Ahriman." nasmije se Dolos
"Ahriman?! Misliš li kako bi taj sklopio savez s nama." zapita Hermes
"Moguće. On toliko mrzi kreaciju Ahurimazde, pa bi vjerojatno išao protiv vlastite teologije. Možemo mu dati neku poziciju, kao recimo bog znanosti?" sad Dolos navali na vino
"Uglavnom Zaratustra se ponašao prema tigriću kao prema djetetu, čitao mu je knjige, učio ga je govoriti. Na kraju je počeo jahati na njemu. Zajdeno su lovili. Barem tako pričaju.
Oko njih dvoje se miješa mit i legenda. Ne zna se ako je stari Zaratustra još uvijek živ. Neki smatraju kako Zen Tigar je zapravo agent Zaratustre i Ahurimazde." zaključi Dolos
"Onda, nam treba taj Ahriman, što će nam Loki?" zapita Hermes
"Ahriman je plan B, plan A je Loki. Pozvat ćemo ga neka stvara kaos, a u pozadini ćemo probati sklopiti savez sa Ahrimanom. Uglavnom toplije se obuci, ideš u Hiperboreju, tamo je hladno. Ne možeš doći samo u letećim cipelicama i gačama s krilima, bez tunike i ičega. Stavi krznenu odječu."
Hermes se nasmije i sipa još jedan pehar vina: "Hiperboreja kažeš. Može, ali sutra, danas pijemo."
"Može Hermi. Samo ne zaboravi nakon Lokija otići do Morfeja."
"Da, da, on je na onoj pustari od Mjeseca, ne brini." odgovori Hermes.
Dolos se nasmije i zadere se: "Apate! Dođi i otpleši nam pisma za Lokija i Morfeja!"

sub

12/25

604. Decembar 27.

aneta.blog.hr

Dnevni pejzaž
Pahulje, kao sjenke skovrdžale, čile kroz dnevnu tminu. Čarobni, čudesni praznik je na pragu i vrata nove godine su već odškrinuta. Ostavićemo za sobom sve brige iz protekle godine i sa sobom ponijeti jedino nadu; jer želimo da pronađemo samo najbolje, najvrjednije…, da sačuvamo najdragocjenije, da dobijemo ono što očekujemo, da steknemo najbolje …

Ne treba zaboraviti smisao i ljepotu tišine, ona zrači svečanošću.

Neka snijeg viori u tišini, a misli polete u ritmu pejzaža ili tačaka u njemu postavljenih. Slike vizuelnog arsenala stvarnosti niču po unutrašnjoj, organskoj potrebi i vizija se pjenušavo kupa u sklopu koji trepti od prave poetske vatre prirode.

pet

12/25

O noći uoči Nove godine

aneta.blog.hr

„Ljudi imaju izvjestan tajni
nagon da traže razonodu i
zanimanje izvan sebe...
(Blez Paskal: Misli)

Kao i svake druge godine tako će i ove, noć uoči započinjanja kalendarske nove godine biti provedena veselo, vrlo veselo, gdjegod i bučno. Nakon te noći svane dan koji je obično početak nove Zemljine revolucije oko Sunca, koji je, zapravo praznik, svečan, još od godine 1563. kada je ediktom francuskog kralja Karla IX, usred burnih vjerskih ratova između katolika i hugenota, označen kao početak one iste Zemljine revolucije oko Sunca (revolucije — u astronomskom značenju) za koju su stari Asirci, Feničani, Egipćani i Persijanaci kao početni dan slavili jesenji ekvinocijum (22 septembar), dan koji će u istom smislu ozvaničiti, za jedno kratko, prolazno vrijeme, i revolucionarna republikanska, vlada Francuske, u godini 1792.

Noć i dan one Zemljine rotacije oko svoje zamišljene osovine počastvovani su povlasticom da budu u prvoj svojoj polovini, noći, vesela a u drugoj, dnevnoj — praznična i svečana. Kod nas, kao i u cijelom svijetu, taj prvojanuarski, tokom dugog vremena uglavnom svaki 366-–ti dan, najavljuje se pompezno i otvara euforično, započinjući period rukovanja, zagrljaja, ljubaznog osmjehivanja, ljubljenja i uopšte tanano nijansiranog odnosa od trpeljivosti do srdačnosti i uzajamnog pozdravljanja pod znamenjem sveopšte dobronamjernosti i dobrih međuljudskih želja.

U posljednjim danima decembra godine koja nas zauvijek napušta mnogim našim sugrađanima i šire, dogodile su se razne, nesreće, saobraćajni udesi, smrtni slučajevi u porodici, požari po mukom i jedva stečenim domovima, poplave po brižljivo njegovanim njivama, stihijne kataklizme besvjesne prirode, poremećaji i kvarovi u opštem redu stvari, koie nazivamo nesrećnim slučajem. Šta u ovoj iluminiranoj noći, razdraganoj uvertiri svečanom, prazničnom danu prvog januara, svima tim unesrećenim, u opasnost dovedenim, zabrinutim, sudbinski ugroženim ljudima možemo poželjeti, šta drugo do to, da im nova, nailazeća godina bude srećnija ili bar manje nesrećna, milostivija, naklonjenija, po stihijnim snagama svojih zlih potencijala neutralnija, neaktivnija, ravnođušnija!

Nijedan statističar neće, međutim, nikađa biti u stanju da sastavi listu ljudi koji neće učestvovait u ovogodišnjem novogodišnjem noćnom zabavljanju i veselju samo zato što su pretrpili bolno i neočekivano iskustvo, što im je uskraćena ljubav, za koju su bili uvjereni da je uživaju, kao uzvraćenu onoliko koliko je i sami pružaju.

Njima, svima ničim krivim stradalnicima ovog svijeta upućene su misli i osjećanja ovog malog ogleda, ćutljivi pozdravi o Novoj godini, neadresirane poruke jedne možda i sasvim nevješte utjehe za tu veselu noć, za tu staru, ponavljanu radosnu i svestrano dobronamjernu noć, uoči dana koji će biti praznično svečan, čovjekoljubiv, kratak i upadljivo tih.