stvari valja završavati, tj. neke stvari valja završavati
meni je to oduvijek bio problem, tu sam ko da vinči u novom sadu
"mami svetlo na sledećem bergu"

kako bilo, evo kraja jedne poduže forme, svršetak mladenačkog rada, novele od Rupe

savršeno se stapa sa recentnim događajima.



***

Kao njegov nasljednik – dijelom po protokolu i propisima o izvanrednim situacijama, dijelom zahvaljujući autoritetu tvrdokornog alfamužijačkog psiho-sklopa – nametnuo se preporođeni inspektor Bilić. U mirnodopsko vrijeme vazda je patio od kronične dosade dočim je u ratu, napokon, procvjetao. Bio je toliko samouvjeren da se nitko nije usudio postaviti očito pitanje: je li on doista najbolji čovjek za ovaj trenutak?

Kako bilo, u vrlo kratkom roku organizirao je učinkovitu obranu grada. Gumigluidi, iako brojčano slabiji, iskazali su se kao pouzdane udarne jedinice i iznimno lucidni vojni stratezi.
Gradovi su padali šutke, jedan za drugim. Ostao je samo Šipson.

Ratovalo se za svaku ulicu. Za svaki pločnik, svaki šaht, prolaz. Ratovalo se prljavo, brutalno, iscrpljujuće — sve dok …

Sve dok jedna od rupa koju su Gumigluidi iskopali na gradskom otpadu, tik uz radioaktivni bojler svemirskog broda Fassbinder 2 Federalne zvjezdane flote, nije mutirala, poprimila samosvijest i počela se širiti u svim smjerovima. Izvanredne okolnosti nametnule su nužnost nemogućeg: privremeno zatomljivanje prirodnih neprijateljstava i ujedinjeni nastup protiv zajedničkog Zla.

Gumigluidi su prvi došli u gradsko poglavarstvo ponudit ruku prijateljstva. Donijeli su čak i lule mira.
Inspektor Bilić nije želio ni čuti.
– Sami smo kadri riješiti oba problema: i vas i mutiranu rupu – izjavio je rezolutno.
Ubrzo se, međutim, pokazalo da nije u pravu.
Unatoč brojnim i vrlo inventivnim pokušajima da se zaustavi ekspanzija mutirane rupe, stvar jednostavno nije funkcionirala.
– Znanstveniče Miodraže, ima li što nova?
Svakih sat vremena pitao je Bilić najbriljantniji um u gradu u nadi da će iskrsnuti barem naznaka rješenja.
Odgovor je bio uvijek isti.
– Ništa.
– Ništa – jednako je odgovarao i Grenged na Astromove upite.
Kada je stigla vijest da su svi gradovi na Glimoru pali – tiho, bez otpora – Bilić je napokon shvatio da je vrag odnio šalu. Bez oklijevanja izdao je nalog za hitnu evakuaciju, te je zapovjedio da se o postojećoj situaciji obavijesti Vrhovno vijeće i Centralni komitet Centralne galaksije.
Uslijedila je neugodna vijest.
– Gospodine zapovjedniče, svi radio-uređaji su uređaji su mrtvi. Otposlani signali raspršili su se u orbiti Glimura poput zvjezdane prašine.
Kratka stanka.
– Čini se da smo prešli događajni obzor.
– Dovraga i bestraga! – zagrmio je Bilić i svom silinom udario šakom o stol. Koščica je pukla. Nije mario. Bio je bijesan. Istinski bijesan.
Okrenuo se pomoćniku Mariću:
– Odmah kontaktirajte Gumigluide. I da mi se onaj Astrom pod hitno nacrta u kancelariji!
No, umjesto da se Astrom nacrta u njegovu uredu, stigla je poruka da se Bilić ima nacrtati Astromu ili ništa od suradnje.
Bilić, naravno, nije želio ni da čuje.
Uslijedili su iscrpljujući pregovori, natezanja i kapricanja s obje strane, tijekom kojih se gubilo dragocjeno vrijeme. Kad su se napokon usuglasili da se sastanu na neutralnom terenu, u prestižnom hotelu Bip-Bop, grad je već bio u potpunom okruženju.

***

A onda je svanuo i taj dan.

Ljudi i Gumigluidi, raspoređeni duž kilometarske crte bojišnice, stisnuti jedni uz druge na barikadama, u blatnim rovovima i iza improviziranih zaklona, naoružani do zuba, šutke su čekali Rupu. Gotovo da nisu disali.

Na poljanama predgrađa životinje su se skutrile, instinktivno osjećajući sav užas nadolazećeg apokaliptičnog sraza. Mir. Neugodan, gust, težak. Bez vjetra, bez zvuka, bez titranja zraka. Kao da je vrijeme zapelo između dva otkucaja, kao da života nema — niti ga je ikada bilo.

Pojedinačna sudbina više nije bila važna. Imena, biografije, grijesi i sitne nade stopili su se u jednoj jedinoj misli: izdržati. Pobijediti. U ime civilizacije ljudi i Gumigluida. U ime reda. U ime smisla. U ime Boga — ma kako se on zvao.

Žene, djeca i starci u crkvama tiho su molili uz drhtave plamenove svijeća.

Kao preludij skorašnje tragedije dignu se povjetarac sa sjevera. Zatim se na horizontu počeše navlačiti tmasti oblaci. Ubrzo iz daljine dopre zloslutna tutnjava praćena sijevanjem koje je paralo nebo. Vjetar stade udarati u stoička lica što su bez treptaja mjerila razdaljinu.

– Evo je! – viknu netko sa izvidnice na desnom krilu sjeverozapadne strane.
– Evo je! – potvrde ostale izvidnice.
Nastade komešanje. Prsti su se stezali oko okidača.

– Pali! – zagrmiše „generali“. – Pali! – Pali!! – Pali!!!
I sve se zagluši u silnom bombanju.

***

Masakr. Neviđen masakr.
Tu fronta i bitke u klasičnom smislu i nije bilo. Samo redovi ljudi i Gumigluida koji u ždrijelo nezasitnice nastoje pobacati sve što dograbe — kamenje, vozila, strojeve, topove, tijela… No zemlja je pucala, tlo se pod nogama urušavalo, i oni su se, jedan za drugim, strovaljivali u mračni bezdan.
Nestajali su trgovački centri, stakleni hramovi potrošnje i betonske katedrale profita, administrativne palače, parkirališta i neboderi…
Nestajala su kazališta i opere, muzeji i knjižnice, arhivi, škole i fakulteti…
Tisućljetna građevinska zdanja, simboli postojanja i trajanja, urušavala su se kao da su od kartona. Karta Šipsona postajala je tragična mrlja u neprestanom prekrajanju tlocrta. Divljanje novonastalog čudovišta nije imalo obrazac, ni granicu, ni slabost. Na njegovu razornu ekspanziju nitko nije imao odgovor. Ni znanost, ni oružje, ni vjera.

– Mi smo predziđe civilizacije! – urlao je inspektor Bilić, nadglasavajući tutnjavu tla i krikove nestajućih. – Samo udrite, junaci moji!
Bio je u ekstazi. Oči su mu gorjele. Glas mu je pucao, ali nije posustajao. Shvaćao je da bi poraz bio više od samog pada Šipsona: bio bi to početak Velikog Kraja.

Jer ovo se neće zaustaviti na Glimoru, shvatio je s jezivom jasnoćom. Ako Rupa – taj enigmatični neprijatelj – pobijedi, širit će se dalje, iz sustava u sustav, dok ne pronađe Zemlju.

I prvi put, otkako je rat započeo, osjetio je nešto nalik strahu.

***

Nakon pet sati žestoke borbe od Šipsona je ostalo tek pet četvornih kilometara. Ljudi su shvatili da je kraj. Položaji su napušteni bez zapovijedi, bez panike, gotovo dostojanstveno. Kolone su se same od sebe slijevale prema Glavnom trgu.

Gumigluidi su također napustili položaje i skupili se u podzemnim odajama.
I Biliću i Astromu bilo je jasno da je bitka izgubljena.
Bilić je prvi prekinuo šutnju. Džentlmenski je pružio ruku Astromu.
– Bila mi je čast ratovati s vama – rekao je.
– Također – odvrati Astrom i snažno mu stisne ruku.
Na trenutak su šutjeli, okruženi tutnjavom svijeta koji se raspadao.
– Možda… – Bilić je oklijevao – da nam se pridružili na Trgu?
Astrom uzdahne. Bila je to lijepa gesta, atipična za Bilića. Sadržavala je respekt prema svemu što je još bilo živo.
– Hvala, ali ipak ne – reče.
Na kraju krajeva bili su prirodni neprijatelji.
Bilić klimne. Razumio je.
– Onda… zbogom.
– Zbogom.

***

Na Trgu se skupilo oko dvije tisuće preživjelih.
Jedni su se okrenuli ka sebi, tražeći unutarnji balans, nastojeći ne žalovati zbog krivih odluka, neostvarenih snova, izgubljenih prilika, neizgovorenih riječi i proćerdanog života.
Drugi su podizali pogled prema nebu i upućivali molitve Stvoritelju, tražeći poštedu. Iz njihove vizure Šipson je bio sasvim pristojan gradić i nije zaslužio sudbinu Sodome i Gomore.
Treći su u panici tražili krivce — vlast, susjede, Gumigluide, ludog klobučara — jer je lakše proklinjati nego prihvatiti neizbježno.
Četvrti su šutjeli. Samo su stajali praznih pogleda, lišeni i nade i straha, kao da je sve već odavno završilo.
Peti su se molili ne za spas tijela, već za spas duše.

Nekolicina ateista mirno je pijuckala piće pred dućanom, čekajući da se ova tragikomedija napokon privede kraju.

Bilić se probio kroz mnoštvo i stao među svoju poraženu vojsku.
– Gospodo – povikao je – borili ste se kao lavovi. Čast mi je bila ratovati uz vas. Hvala vam na tome.

Zatim zastane. Proguta knedlu.

— A sad zagrlite svog bližnjeg i otpustite duge dužnicima svojim: otpustite mržnju, zavist, prijekor, pohlepu i oholost. Otpustile sebičnost, pakost i praznu taštinu. Otpustite baš svaki teret koji vas unižava. Koji vam tišti dušu! Ako je ovo kraj — a jeste — neka bude miran. Ako je sud, neka nas zatekne uspravne. Tko gleda, neka vidi dostojanstvo!

Ljudi se zagrliše.

Netko započe pjevati:

Ej što je Šipson, toga više nema…
Ej što je Šipson, toga više nema…
Jedan-dva, op-sa-sa…

Ostali se pridružiše.

A onda nesta Šipsona.
I Glipsona.
Nedugo potom i Balkonske galaksije.

Rupa je krenula prema Zemlji.
Kolijevci čovječanstva.